Piše: Lejla Tahirović, Veritas Vulgaris

Kada smo upitali grupu arhitekata iz Beograda u koji tip ugostiteljskog objekta su raspoloženi da ih nakon radionice naveče odvedemo, rekli su: „Vodite nas kod tog Saketa, ništa nas drugo ne zanima.“ Iznenađeni regionalnom slavom Saketovom, morali smo objasniti da Sake radi samo sedam dana u godini, za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Beograđani su u našem gradu, nakon prekrasne večere i fine selekcije vina, otišli na spavanje razočarani. Nisu nam znali odgovoriti šta su tačno čuli da postoji ili da se dešava „Kod Saketa“, kao što ne znate ni vi, a ne znaju ni oni koji svakog ljeta te noćobdijske sedmice barem jednom nekako završe tamo. Zapravo, ni sam Sake – da ga objesite za noge sa slavne krovne terase i natjerate da govori – neće znati reći šta se „Kod Saketa“ tako interesantno dešava.

Kad nam već suština fenomena izmiče, zabavit ćemo se pojavnom stranom ove najgore čuvane sarajevske tajne. Toponim „Kod Saketa“ označava prilično neuređenu krovnu terasu s golubarnikom na ofucanoj stambenoj zgradi, kojoj se pristupa preko vratolomnih vanjskih stepenica pa kroz neobično neprijateljski niveliran prazni stan, tačnije kroz hodnik čiji inventar predstavlja nepomjerljivi red za skromni wc. Da biste saznali o samoj terasi, tom mračnom objektu želje čovjekove, i doživjeli njenu nespoznatljivu suštinu, trebamo se vratiti nekoliko koraka unazad – zapravo sve do kapije na dnu vanjskih stepenica.

Pred kapijom nebeskom koju čuva duhačka sekcija anđeoske filharmonije manja je grupa pravovjernih, manje je sljedbeničke treme i paničnog strahopoštovanja. Kada prilazite kovanoj kapiji, smještenoj uz neugledni ulaz nekadašnjeg Kina Prvi maj, a danas narodnjačkog brloga čudno pogodnog imena Kino Bosna, dočekuje vas dvadesetak metara dug red optimista koji vjeruju da će večeras na neki način ući „Kod Saketa“. Na kapiji obično stoji kameno plaćeničko lice misteriozne pravde – čovjek kojem ništa ne znače objašnjenja, molbe, prijetnje, apeli, zakletve, zlatne i platinaste akreditacije filmskog festivala, karte za voz koji za dva sata polazi ka provinciji, strani jezici niti zvučna imena kulturnog i nekulturnog života Bosne i Hercegovine. Jedino što pouzdano otvara ova vrata je Viber poruka koju pošaljete Saketu, nakon čega Sake pošalje poruku kamenom licu, koje zatim ravnodušnim glasom proziva vaše ime – i vi se proguravate na stepenice raja, praćeni tihim negodovanjem i osuđujućim pogledima svjetine.

U ovom momentu ja lično već sumnjam da je Sake uopšte ikad bio stvarna osoba. Čovjek s kojim se cijelu godinu entuzijastično pozdravljamo i dobacujemo mu u prolazu što bizarniju rečenicu u nadi da će nas zapamtiti, zapravo je vjerovatno samo figura, također plaćenik, čovjek običnog imena i prezimena koji hoda naokolo i impersonira mitskog Saketa. Stvarni Sake kojem šaljete tu presudnu Viber poruku zapravo je podzemni tim mobilnih telefonistkinja ili možda samo jedna hakerica koja softverski vlada tim vihorom pristiglih poruka i identifikacijom kandidata.

Postoji, doduše, i mogućnost da se uđe bez te poruke – nevjerovatno sadističkom metodom slučajnog uzorka koja drži ovu masu u okrutnoj nadi. Izađe petero, ništa. Izađe dvoje – „e hajmo sada vas troje uđite“. Izađe dvanaest, ništa. Ulaz je ponekad besplatan, a nekad se plaća, pri čemu mu cijena varira. Ponekad na kapiju, uz zvuk fanfara, silazi Saketov brat, što izazove veliki metež pravovjernih koji se nadaju da će na osnovu gradskih crta lica i dugogodišnjeg sjedilačkog staža u sarajevskim urbanim kafićima biti razlučeni od papaka i nikogovića, prepoznati i uvedeni u milost. Za ovaj hubris sam jednom bila kažnjena hladnim prelaskom serafinskog pogleda preko mog radosnog lica i blamom pred gostima iz dijaspore kojima sam prethodno rekla: „Eno Alde, sve je sređeno.“ Danas vjerujem da kompletno iskustvo „Kod Saketa“ imaš samo ako nekom bizarnom birokratskom, metafizičkom greškom prvo provedeš makar pola sata dole ispred, i da „Saketova raja“ protrčavši kroz gomilu s pogledom ka nebesima puno toga propušta.

Zabavljam se zamišljajući narednu godinu kod Saketa i mogući razvoj situacije dole ispred, s obzirom na to da se broj interesanata iz godine u godinu eksponencijalno povećava. Nekad za ulaz trebaš ošišati kosu ili odrezati mali prst, a nekad tačno odgovoriti na tri pitanja. Nekad ti na ulazu daju sto maraka, poljube ruku i zahvale što si došao. Sa strane, odmah uz novootvorene štandove s pićem i hranom (jer noć je duga za one koji možda uzaludno čekaju), stoje dva numerologa i proučavaju obrasce ulaska i njihove moguće veze s rasporedom planeta. Nekada se organizuju poetske večeri na temu uzaludnog čekanja. Angažovan je i DJ, za ekipu koja će noć provesti pred kapijom, a za tri godine će se postaviti i kapija za ulaz u „Ispred Saketa“, jer to je sada drugo najbolje mjesto u gradu.

Ali sada budimo na čas ta privilegovana gamad i hajdemo na terasu. Žao mi je što ste za izvikane festivalske zabave s kojih ste upravo pobjegli i čije slike će osvanuti na portalima obuli fine cipele. Stepenice su nejednake, a podloga terase je neravna, što se ne vidi od mase privilegovanih, pa stalno negdje zapinjete. Ako želite, možete se progurati do jednog prozora iz kojeg će vam nečija tetka dodati pivu ili džin-tonik, nema mnogo izbora. Na terasi ne plešemo – tu stojimo i gledamo jedni u druge s poštovanjem i saučesništvom, kao preživjeli poslije brodoloma. Na sredini terase nalazi se niski golubarnik u kojem bude DJ. Ako uđete unutra, muzika je glasnija, pa tu možete zatvoriti oči, plesati i zamišljati da ste u pravom klubu. Samo zamislite enterijer koji vam odgovara i uživajte. To je, u principu, to.

„Kod Saketa“ se ide u treću smjenu, nakon festivalskih brendiranih zabava i običnih zemaljskih kafana. To je mjesto gdje se, ako se nadate da ćete ući, „isplati“ otići u tri ujutro. Gdje su stanari, pitate se? Gdje je policija? Vojska Federacije BiH i Republike Srpske? Opštinski i kantonalni inspektori, šef mjesne zajednice, predsjednik kućnog savjeta u kariranim papučama? Gdje je međunarodna zajednica? Mogući odgovor je da su svi kod Saketa, ili da čekaju dole u redu ukazujući neumorno na neku svoju legitimaciju koja bi trebala biti validna, ali ovdje nije.

Čitam na mrežama da je nekada, u prapočetku svijeta, Sake ove festivalske zabave na terasi održavao samo za svoju malu grupu prijatelja. Ko bi rekao da stvar ovako brutalno može izmaći kontroli. Čovjek je, dakle, tu stanovao, a legenda kaže da još uvijek tu asketski stanuje.

Ono što je sigurno je da ste nekada ranije dolazili kod Saketa da biste bili sigurni da će tu biti samo odnekud poznata lica, a danas – upravo suprotno – dolazite da vidite čudo. Kod Saketa smo vidjeli zaboravljene simpatije i nikad zaboravljene antipatije, narodne pjevačice, sve ljudske rase, a prije nekoliko godina i mladog vepra – nadu desnog političkog spektra s dvije pripadajuće djevojke. Kod Saketa možete očekivati vodenog čovjeka od 600 kg ili žirafu, kao u klimaksu Sorrentinovog filma.

Svaka žena makar jedne festivalske noći dobije udvaračku poruku, jer muškarci znaju da kad prođe festival – gotovo je ljeto. Vidio vas je negdje u prolazu pa se raspituje o daljim kretanjima. E, imam ideju za vas. Pošteno bi bilo reći istinu – da ste u nekoj glupoj šminkerskoj kafani, ili možda da imate 40 godina i da ste već kući i jedva čekate da spavate, ukratko, da niste interesantni kako vas sljedbenik možda vidi. Nemojte to raditi. Podlegnite taštini i iz kreveta napišite podlu poruku: „Kod Saketa sam.“ On tamo vjerovatno neće do zore ući, a vi, dok mirno spavate, u njegovim očima ostajete ogrnuti velom misterije i posuti prašinom slave Saketove. Zašto mu kvariti sliku, kad svakako nespoznatljiva suština stvari blista i postoji samo kroz subjektovu želju. Prava sreća je možda ta sekunda na kapiji.