Piše: Lejla Panjeta

Dva su najznačajnija tumačenja nastanka ljudi. Religija kaže da je Eva nastala od Adamovog rebra, a Darvin kaže da smo svi potekli od majmuna. Postoji i treće, veoma aktuelno danas: Marsovci su posijali svoje sjeme preko meteora, a ostatak je preuzela evolucija. U šta god vjerovali, razvoj čovjeka naučno dokazano počinje prije dva miliona godina. Najranija forma živog bića koja liči na čovjeka je australopitek, koji hoda uspravno i služi se alatom, a najviše njegovih kostiju pronađeno je u Istočnoj Africi. Homo habilis je vještiji od australopiteka, a homo erectus kuha i u pokretu je u Africi i Aziji. Homo sapiens (ljudsko biće) nastaje iz homo erectusa prije 200.000 godina, otprilike u isto vrijeme kada i neandertalac koji se adaptirao klimi ledenog doba i proširio na Evropu i Bliski istok. Razvio je alate za obrađivanje ulova i borbu sa plijenom, ali ne jezik komunikacije. Zadnji neandertalac umire prije 28.000 godina u Španiji. Kromanjolac zamjenjuje neandertalce na istom području i smatra se pretkom današnjih ljudi, zbog toga što je razvio vokabular, izrađivao odjeću, posude, nakit i oružje. Prvi lovci i pećinski umjetnici javljaju se u ledenom dobu 16.000 p.n.e. Kako su komunicirali?

Poznato je da životinje imaju razrađene sisteme komunikacije, koja podrazumijeva slanje poruke, akciju i reakciju, tj. izaziva radnju vezanu za obilježavanje teritorije, plijen ili razmnožavanje. Čovjek se razlikuje od životinje po tome što hoda na dvije noge, misli, govori – komunicira, osjeća – sposoban za umjetnost tj. percipira i kreira stvarnost, te svrsishodno radi (proizvodi), što znači da je sposoban za stvaranje (lat. colere – obrađivati, uzgajati, poštovati, kultivirati). Prema Tvrtku Kulenoviću,  komuniciranje počinje sa pojavom živog svijeta, a umjetnost sa pojavom čovjeka. Komunikacija kod ljudi se razvijala u tri faze: govor, pismo i štampa. U vezi sa razvojem tehnologije, komunikaciju možemo posmatrati u četiri faze: oralna, pismena, štampana i elektronska. No prije nego što je rani čovjek u praistoriji razvio sposobnost govora, nešto ga je natjeralo da komunicira sa ostalim članovima grupe. Potreba za razmnožavanjem dovodi do potrebe za brigom o mladima i pronalasku hrane. Udružuju se mužjak i ženka, a potom i druge grupe ljudi kako bi mogli pribaviti hranu tj. taktički osigurati dobar ulov. Da bi mogli izrađivati startegije potreban im je govor, oružje i moć prilagođavanja prirodnim uslovima (surova klima, smjena dana i noći, predjeli koje treba preći). Ove osnove odlike čovječanstva (čiji su proizvodi ono što zovemo kultura) nastale su prije 250.000 godina u periodu klesanog kamena, paleolitu, kada je rani čovjek živio kao parazit, tj. lovac i nije imao stalno mjesto boravka. U tropskoj Africi i na Dalekom istoku klima nije bila tako surova kao u Evropi i Sjevernoameričkom kontinentu (do koga je došao preko leda) pa su razvoj  i moć prilagođavanja okolini bili sporiji. Čovjek se bori sa prirodom i ulovom (životinjama kakve su mamuti i irvasi) dok se kreće u grupama. Čovjek lovac živi parazitiski tako što zbog svog ulova migrira u skladu sa potencijalnom hranom. Prije 50.000 godina se dešava najznačajniji događaj kojim predstavlja preteču razvijanja čovjekove svijesti i spoznaje stvarnosti. Čovjek VRAČA! Pojavljuje se magija! Bacaju se magične čini za dobar lov i plodnost, i slave se smjene godišnjih doba.

Prelaz kao neolitskoj svijesti ranog čovjeka obilježen je prvim obredima sahranjivanja svojih mrtvih pripadnika grupe. Ovaj pogrebni običaj utirao je put dubljem poimanju tajne života i smrti, svrhe postojanja, magije i religije, te razvoju koncepcije rituala (umjetnosti iz koje će se kasnije razviti likovna, scenska i muzička umjetnost), kao i usavršavanju komunikacije, tj. razvija se put ka prvom pismu. Misao o zagrobnom životu razvija prvobitnu magijsku svijest o sinhronicitetu energija i pojava, koji se proteže na oba svijeta (živih i mrtvih). Čovjek vjeruje da je njegova zadaća da utiče na taj svijet, kako bi ostvario ono što želi, jer je i sam dio njega. Stoga se rađaju rituali (magijske vradžbine –  obredi) koji su se odnosili na ono što je ranim ljudima bio prioritet na ovom svijetu (seks i hrana), tj. rituali lova i plodnosti (u čast prirode). Potreba za uticanjem na Zemlju i prirodu (klimu) pojavljuje se jer je čovjek  zavisio od uroda zemlje. Tako se rađa svijest o obožavanju, koje nije bilo u paleolitu. Stvaranje kultova plodnosti i pojačana svijest o mrtvima, koja nastaje iz običaja sahranjivnja razvija se u kultove predaka. Pojava religioznih vjerovanja (animizam i mitovi) koja su bila prvi idolopoklonički kultovi vezana je za neolit. Kult Majke zemlje (matrijarhat) kao dominantno vjerovanje i kultovi predaka ispoljavaju se kroz obožavanje animističkih figurica ili obrađenih lobanja (ženske figurice plodnosti i ljudske glave, statue životinja zaštitnika – amajlije i totemi). Razvija se vjerovanje u dualizam svijeta tj. u dobre i zle duhove. Odatle se oblikuje potreba za zaštitom kroz kultove (rituale) i vjera u mitove koja pruža smisao kroz pomirenje dobra i zla. U periodu glačanog kamena, neolitu, javljaju se prvi gradovi, ljudi se organizuju u grupe i postaju seljaci, a ne paraziti. Razvija se poljoprivreda i stočarstvo, a članovi društva se organizuju u grupe, u kojima postoje dužnosti i obaveze. Obrada kamena (neolit i paleolit) prerasta u obradu metala (Kina 5.000 g.pne.). Neolitski čovjek obožava prirodu, kroti životinje i razvija usjeve.

U svojoj knjizi Socijalna istorija umjetnosti i književnosti Arnold Hauzer govori o magiji i naturalizmu paleolita kao o naturalističko-imitativnoj formi likovne umjetnosti i načinu za savlađivanje i potčinjavanje stvarnosti. Umjetnost je oruđe magijskog postupka. Magija je klopka za divljač, i sa njom se stiče vlast nad predmetom. Umjetnost ima svrhu i neposredni je nastavak stvarnosti.  Komparacije sa ovom magijskom sviješću možemo naći kod Pinokija, Isusove glinene ptice, u Beskrajnoj priči i sličnim fantazijama. Čovjek magijske umjetnosti koji pravi prve crteže u pećini Lascaux, podsjeća na indijansko vjerovanje, prema riječima poglavice Siouxa: „nacrtani bizoni su uhvaćeni bizoni“. Dječija i prahistorijska umjetnost su optički i vizuelno slične, ali se razlikuju po tome što su dječija djela racionalna, a ne čulna. Dijete zna, a praistorijski umjetnik vidi organski sintetičku sliku života. Približavanjem nepoznatog svijeta koji ga okružuje on ga PREDSTAVLJA I POTČINJAVA, tj. udara svoj pečat na stvarnost, kao žig na životinju. Ova umjetnost nije dekorativna. Sličice su rađene jedna preko druge, a prostora je bilo mnogo, pa one nisu rađene na ulazu u pećinu da bi se vidjele. Umjetnost nije tu da bi bila viđena, već da bi postojala! Ovo je sličnost koju magijski naturalizam dijeli sa vjerskom umjetnošću. Estetski kvalitet ovih crteža (koji su nastali u ritualima uz muziku, ples, kostimiranje, dramatizaciju lova) je samo sredstvo za postizanje cilja. A cilj je ulov. Slike ruku u pećini  iz Toldenske kulture u Rio Pinturasu u Patagoniji, oko 10.000. godine p.n.e., su predstava o stvaranju nečega iz ničega, a osnovna veza imeđu originala i crteža je pojam podražavanja – mimezisa. Postepeno čovjek shvata da predmetu može dati ideju. Tako nastaju prve figure, kakve su Vinedorfska Venera, a potom neolitska Venera iz Lespiga, obe iz matrijarhalnog  društvenog poretka.

Primjeri magijske svijesti ranog čovjeka danas su kompatibilni sa vjerom u gatanja, dječijom igrom, simbolikom društvenih ceremonijalnosti kakav je vjenčani prsten, kićenje jelke, saljevanje strave, uništavanje fotografije drage osobe, itd. Dekorativna umjetnost, koja  imitira okolinu i sve vidi u liniji (paralelizam), iz paleolita, je zapravo preteča  simbolične magije, ali kojom rani čovjek želi ostaviti trag o sebi. Bitna je akcija i pokret, iz kojih slijedi značenje slike, a to direktno vodi razvoju piktografskog pisma.

U neolitu se čovjek ograđuje od iskustvene stvarnosti. Stvarnost sada vidi kroz šematske znake. Bitna mu je ideja, suština, unutrašnji sadržaj predmeta, tj. simbol, a ne kopiranje predmeta. Jasna je granica između stvarnosti i prezentacije stvarnosti. Kako pokorava prirodu, tako pokorava svojim linijama i  stvarnost koja ga okružuje. Od paleolitske faze individualnog traganja za hranom dolazi se do kolektivističke faze i nastaju organizovana društvena tijela. Na mjesto vradžbina dolaze religiozni obredi i kultovi obožavanja. Čovjek dobro i zlo povezuje sa silama i duhovima i tako se javlja dualizam, tj. podjela stvarnosti na Ovaj i Onaj svijet. Proces od sahranjivanja mrtvih do kulta predaka, kada se formira društvena svijest o hijerarhiji i osjećaj tradicije zapravo predstavlja želju ranog čovjeka za  kontinuitetom života (i poslije smrti). Jerihonske glave su stvarne lobanje obložene gipsom iz 7000 godina p.n.e., a preci su se sahranjivali blizu nastambi živih, kako bi njihovi duhovi čuvali svoje potomke. Život se ne stvara već nastavlja, a umjetnička forma zamjenjuje stvarnu poslije smrti.

Čovjek iz neolita je protagonista makedosnke pjesme Zajdi, zajdi, koji vidi opalo lišće, ciklične pormjene u prirodi, cikličnu smjenu dana i noći, ali takođe vidi da se njemu ne vraća njegova mladost. Lišće će gora ponovo dobiti, sunce će ponovo izaći, ali starost neće ponovo postati mladost. Čovjek neolita je Egipćanin, koji živi na istočnoj obali rijeke Nil, a radi i gradi piramide na zapadu, tamo gdje sunce zalazi, praveći grobnice za nastavak ciklusa života, tj. njegovu drugu fazu – zagrobni život. Taj čovjek vidi sunce koje je na najnižoj tački na horizontu krajem decembra, kada počinje da slavi rođenje bogova, koje se danas u katoličkom svijetu obilježava kao Božić. Čovjek neolita pravi idole i toteme (duhovi zaštitinici), kojima razvija politeizam i idolopoklonstvo. Umjetnost služi svrsi simbolizma kroz predstavljanje njegovih apstraktnih ideja. Umjetnost neolita je animistička i apstraktna. Njena osnovna obilježja su: geometrija, dekorativnost, simboličnost i dualizam. Ova umjetnost se suprotstavlja stvarnosti kroz stilizovani i idealizovani svijet. Bitna je predstava ideje koja je skraćenica stvarnosti. Ovdje se nalaze počeci intelektualizacije i racionalizacije u umjetnosti. Nema podražavanja, već je umjetnost protivnik prirode. Ona je samostalna! Umjetnost je predstavljanje i ona je imitativna, informativna, mnemonička, ornamentalna, simbolička i dekorativna. U neolitu se javlja animizam, kao vjerovanje da prirodne sile i pojave imaju dušu. Tada se organizuje prva civilizacija, koja se može definirati kao formiranje klasa i organizacija privrede.

Za kulturu se kaže da je nastala kada je Oziris prestao jesti, a Abraham žrtvovati ljude. Civilizovani čovjek neolita razvija pravu umjetnost prema Gombrichovoj definiciji umjetničkog, kao nečega što rezultira idejom osjećanja kod recipijenata. Umjetnost nije nešto što je samo lijepo (ukras) pa izaziva estetski doživljaj. Nije ni nešto što je upotrebljivo i ima svrhu i funkcinalnost. Nije ni nešto što je teško za napraviti, pa iziskuje vještinu i uloženi napor. Umjetnički predmet je umjetnički zbog vjere i moći koja mu se pridaje. Magijska (i animistička) umjetnost nije lijepa za gledanje, već moćna za upotrebu i “funkcioniše” (proizvodi) magiju i doprinosi ideji koja izaziva osjećanja.

U isto doba kad se u toplijim predjelima (Bliski istok) pojavljuju Jerihonske glave, u Bretanji, Engleskoj, Danskoj i Švedskoj pojavljuje se prva arhitektura. Tu nastaje megalitska civilizacija. Megalit je netesani uspravni kamen, i to: menhir (spomenik dušama mrtvih), dolmen (kolektivni spomenik) i  kromles (građevina za potrebe kulta). Kultovi i rituali u arhitekturi megalita su preteča scenskih umjetnosti. Glumac je nastao kao horovodja iz svetkovina u čast boga Dionizija u Antičkoj Grčkoj. Taj korifej, tj. predvodnik hora, je potomak šamana ili svećenika, predvodnika rituala u neolitu, ili maga u paleolitu. Mag oblači kožu bizona, pleše, proizvodi mistične zvukove, crta u pijesku, u pećini, i ritualno pravi obred prije odlaska u lov. Iz ovog obreda rodiće se sve umjetnosti i religijske ceremonije.

Praistorijski čovjek animizma (neolita, ali i paleolitski čovjek rituala) pridavao je veliki značaj unutrašnjim instinktima, snovima, znamenju, vizijama, telepatiji i izradio sisteme komuniciranja sa unutrašnjim bićem i prirodom koja ga je okruživala. Na tu specijalnu komunikaciju može ukazivati i i sinkronicitet po Jungu. Aboridžini, Indijanci, Malezijski Senoi, Afričko pleme Huza su samo neke od urođeničkih kultura koje pridaju značaj snovima. Kod Aboridžina mitovi i kosmogonije smešteni su u vremenu, prije nego u prostoru, u kome se miješa sadašnjost, prošlost i budućnost, a pokazuje međusobnu povezanost svih stvari. Bića koja su stvorila svijet više nisu živa, ali njihov duh živi u svijetu i stvarima. Čovjek, duhovi i natprirodna bića, zajedno sa totemskim životinjama povezani su u cjelinu u mitovima koji se zajedno zovu Vrijeme snova (Dream Time). Sanjajući, čovjek se povezuje sa Velikim Sanjanjem i dobija poruke od više inteligencije tj. prirode. Jedna vrsta joge (Indijski jogini dolaze do stanja delta svijesti meditacijom) omogućava svjesno sanjanje i primanje poruka iz univerzuma, tj. konekciju sa kosmičkom enegijom koja se može uporediti  sa reikijem i drugim new age tehnikama duhovnog i fizičkog iscjeljenja. Ovi moderni rituali slični su ranim ritualima u kojima je nastala prva umjetnsoti, a iz koje se razvilo prvo pismo.

Prvo pismo je bilo piktografsko, tj.  slikovno. Piktogram je simbol koji predstavlja ideju, koncept, objekat, aktivnost, mjesto ili zbivanje putem ilustracije. Piktogrami nastaju u animizmu iz petroglifa, ureza u stijenu radi pamćenja (nešto kao stick note danas). Usavršenjem piktograma razvijaju se grafički simboli za predstavljanje ideja, kojima se proizvoljnom konvencijom utvrdjuje značenje. Metaforički petroglif je zapravo ideogram. To su saobraćajni znaci, keltske rune, sumersko klinasto pismo, hijeroglifi i slično.

Slogovno pismo se sastoji iz pisanja slogova samoglasnika. Takvo je pismo koje su koristili Egipćani ili Arapi.  Ono se razvilo iz logografije, koja predstavlja sistem pisanja u kojem jedan simbol zamjenjuje cijelu riječ.  Fonetsko pismo je sistem u kome glasovi imaju znakove. Pojavljuje se u Perziji oko 6. vijeka p.n.e. kao kombinacija klinastog i slogovnog za pojedine glasove. Alfabet se zatim razvija u ranom Hanskom pismu, kod Feničana i Helena. Fonetskim jezicima se smatraju evropski jezici, a posebno naš jezik prema definiciji Vuka Karadžića iz 19. vijeka. „Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano“.

Historija počinje sa razvojem pismenosti, države i klasnog društva u 4. milenijumu p.n.e. Čovjek prije istorije živi u svijetu magije i duhova, koji počinje da percipira, potčinjava, kreira i predstavlja. Paleolit nam ostavlja u nasljeđe naturalističko podražavanje stvarnosti, a neolit simboličku prezentaciju svijeta koji nas okružuje. Iz paleolita i neolita potiču suštinski ključevi za prve forme izražavanja, koje kasnije zovemo stilovi (ili žanrovi) u umjetnosti. Stil ili žanr su pojmovi koji se odnose na način, formu, strukturu, oblik, kalup, metod razmišljanja po kome se pravi neko djelo tj. određena pojava predstavlja. Iz paleolita se razvija podražavanje, naturalizam i realizam, a iz neolita predstavljanje, simbolizam i apstrakcija u umjetnosti, kao i načini komunikacije pismom. U oba perioda vidljiva je čovjekova potreba da uhvati život u pokretu unutar slike ili riječi. Začetak filma, kao iluzije pokreta, može se dovesti u vezi sa ranom pećinskom umjetnošću i pokretima bizona uhvaćenim u vremenu.