„Tvoj januarski detoks i članarina u teretani nisu moralne pobjede — to je samo novo pakovanje za istu budalaštinu. Sretna Nova godina. Vrijeme je ravna kružnica, tvoje odluke su iluzije, i da — torta je laž.“ — ChatGPT (OpenAI), u razgovoru s neprovjerenim pristupom ponoru kroz ličnost Sherlocka kanališući Nietzschea s prezirom

„Društvo je apstrakcija. Apstrakcija nije realnost. Ono što je stvarnost je odnos. Odnos između ljudskih bića stvorio je ono što nazivamo društvom.“ — Krishnamurti

Piše: Lejla Panjeta

Sveprisutni strah i depresija obilježavaju staru godinu. Sve više mladih, ali i starih, odlazi iz BiH. Govori se čak o egzodusu. A kada stvarno govorimo, samo čujemo, a ne slušamo jedni druge. Čekamo da odgovorimo, ne pokušavajući razumjeti druge. Najčešće teme su nam politika i političari, čije se repliciranje jednih drugima po portalima, dnevno-političkim sredstvima informisanja, kao i društvenim mrežama, svelo na uvrede i optužbe. Pored zagađenja, priča o vremenu i bolesti, čini se da nam se kompletna komunikacija svela na žalopojku koja izaziva strah. Počeli smo da se bojimo vremena, vazduha, hrane, igračaka, saobraćaja, a izlaz iz ove atmosfere, kojoj mediji doprinose, bombastičnim naslovima i napadačkim voditeljskim frekvencijama glasova, nigdje se ne nazire. Život nam je postao kao dobar horor film. Bježimo u svoje chat rooms, klikamo po telefonima, rješavamo naše to-do liste i dnevno živimo kao na auto-pilotu. Ono što nas čini sretnima, sve manje nas može zadovoljiti. Zato idemo u potragu za još. Još svega. Još stvari da kupimo. Još hrane da probamo. Još informacija da progutamo. Još zabave, još, još… I ništa nas ne zadovoljava. I još se najljudskije ispričamo sa ChatGPT-jem. Artificijelna inteligencija izgleda da ima više ljudskosti u sebi, za razliku od prirodne ili urođene gluposti koja nam proždire neurone svakodnevno sa mnoštvom informacija i reklamnih poruka.

I onda dođe vrijeme praznika. Urbanih rituala, bez mitova sa elementarnim idejama. Ovi de iure blagdani de facto nemaju mitološku platformu koja ih podržava da bi imali značenje kakvo bi trebalo da imaju. Hektičnost, užurbanost, kupovina poklona, slanje porukica, planiranje, nadanje, željice, frka, puhtanje u tržnim centrima, i poslije sve bude isto. A da nam je još. Još čega? Još nečega… A možda je potrebno malo oduzeti, kako bismo shvatili šta imamo, tj. šta nemamo, sa ogromnom količinom stvari i informacija, kojima smo bombarovani svakodnevno, naš um prestao je da se fokusira na postojanje u datom trenutku. U svakoj situaciji u toku dana mi smo zapravo negdje drugo, u prošlosti ili sadašnjosti. Neizbježna instantnost virtuelne komunikacije ne dopušta nam da budemo prisutni u vremenu i prostoru u kojem egzistiramo. Pod stalnom smo zabludom da smo u toku sa informacijama i stvarima, koje nam zapravo uopšte ne trebaju, te da u svemu tome imamo mogućnost izbora. Data nam je mogućnost da biramo ponuđeno, i vrlo smo ponosni kada donesemo odluku da nešto izaberemo. Ili da negdje opucamo neki komentar na društvenim mrežama. Blago nama. „To je nama naša zemlja dala!“

Sistem koji nas tjera da plaćamo što postojimo, nije civilizacija, već zatvor sa shopping privilegijama, u kome besplatno nudimo svoju pažnju i lične podatke. Ono što je u početku bila korisna distrakcija, postaje adikcija artificijelnom katarzom. Novac i vijesti su fake, lijekovi i hrana su nam otrov, ratovi bazirani na notornim lažima, a mi postajemo samo brojka, zanimljiva za istraživanja reklamnih industrija. Reklame i društvene mreže su kradljivci vremena i pažnje. Ako nam je inustrijska revolucija donijela tehnološke dobrobiti kako bismo imali više vremena za sebe, tehnologija nam ga uzima nazad. A oni koji propituju sistem dobijaju etiketu teoretičara zavjere. Međutim, na putu u tiraniju obično srećemo ljude koji nam govore da prestanemo da propitujemo stvari. Zaradi unutrašnjeg mira, kao i zbog urođene ljudske osobine da se uklopimo u društveni standard, većina bira shopping i distrakcije. Stvari i informacije koje nam uopšte ne trebaju. Nije moguće biti u društvu, bez da nas interesuje šta drugi misle. Društvo je u potpunosti produkt mišljenja drugih. Nije potrebno više od dva da bi se napravila zavjera. Zavjera je sve što rade dva čovjeka, a da treći ne čuje. Politika trača je veoma opasna propagandna metoda, kao i cancel kultura. Isto tako, treći čovjek koji uđe u lift u kome su dva čovjeka okrenuta na istu stranu, automatski se okreće u tom pravcu. To je urođena imitativna društvenost u čovjeku. Kada primimo reklame za stvari ili informacije iz medija, oni ostaju u našoj podsvijesti, čekajući pravi trenutak da zaigraju na muziku naše imitativne i identifikacijske osobine. Mladež na koži se može ukloniti, ali informacija koju je mozak primio ostaje zauvijek sa nama, vrebajući trigger da zapleše.

Zapravo cijeli modus operandi ovog društvenog sistema u kome živimo sada napravljen je tako da ne koristimo mozak za pravilno argumentovanje, oformljavanje stavova ili donošenje zaključaka. Odluke nisu bazirane na kritičkom promišljanju ili sopstvenim stavovima, pa bilo one svakodnevne, kao na primjer šta danas jesti za ručak ili one suštinske, kao ono šta nas čini srećnim. Pokušavamo biti pristojni, no emotikoni koje šaljemo uvlače nam se u svakodnevnu realnost životnih okolnosti, koja nas otupljuje i gasi našu osjećajnost, dok našim tijelom divljaju hormoni koji nanose jake emotivne promjene od hinjene sreće, do bezrazložne ljutnje i frustracije. Osjećaje smo zamijenili emocijama koje nas uništavaju i čiji robovi postajemo. Sreća nije emocija, već osjećanje zadovoljstva i smirenosti. Možda je to JOŠ za kojim tragamo, ali nam stalno izmiče. Ego je u svemu ovome veoma zadovoljan. Dobija dnevnu dozu endorfina, no da li je ta doza vještačka ili izazvana unutarnjom srećom i ispunjenošću ljubavlju prema sebi i svijetu u kojem živimo?

Da bi se ispraznile baterije kojima upravljaju ove emocije i hormoni, potrebno je ponekad promjeniti životni tempo i ritam. Zato su nam tu vikendi i praznici. Jadan od najznačajnijih praznika na ovim prostorima je međunarodni praznik Nove godine. Kulturološki je značajan kao završetak jednog, a početak drugog ciklusa. Tako se u Sarajevu obilježava nevezano za religijsku pripadnost. Meza, suho meso i krastavice, suhi kolači, torta, alkoholna i bezalkohona pića, ruska salata, pečenje i sarma uobičajeni su ritualni menu, koji nema nikakvo vjersko, religijsko, etnološko, kulturološko, mitološko ili tradicionalno uporište. Održavamo ritual živim, ali bez mitološke transcendentalnosti. Sarma doduše ima praktičnu transcendentalnost. Prenosi se u dva naredna dana, i biće sve bolja i bolja što se više podgrijava. A hoće li nas učiniti istinski sretnim? (Pa, sad, ako je majka, baka, nena pravila….)

Poenta praznika je da se obilježi neka značajnost. Bilo da je to rođenje ili vaskrnuće Isusa, oslobađenje od robstva, prinošenje Ibrahimove žrtve; sve ove religijske bitnosti nose jake arhetipske poruke. Na koji način ih obilježavamo? Da li samo formalno prođemo kroz sve rituale kupovine, kuhanja, ugošćavanja, molitve, ili istinski razmišljamo o suštini koja je sadržana u ovim praznicima ili blagdanima. Da li slušamo jedni druge? Da li ih istinski vidimo, iako su ispred naših očiju? Da li cijenimo ono što imamo? Razmišljamo li o ethosu dobrog i lošeg, analiziramo li greške i nalazimo li načine da se one isprave, a ono što je dobro još više poboljša? Da li razmišljamo o sebi i da li sebi posvećujemo pažnju, kao što bismo najboljem prijatelju? Da li mislimo o tome da smo svi jedno i da smo svi povezani? Da se u nama nalaze tragovi svih hemijskih elemenata iz univerzuma, još iz Velikog praska? Da li nam padne na pamet da smo i mi dio zvijezda, kako kaže američki naučnik i pisac Carl Sagan? Jesu li hermetički principi koji govore o tome da je sve u umu, da um nije u univerzumu, već je univerzum u umu, nedostižni kada je u pitanju promjena naše percepcije, svijesti, stanja uma, naše vibracije i frekvencije. Fizička stvarnost nas ne mora ograničavati. Matrix se može promijeniti. Potrebno je početi od sebe.

Svaki praznik ili blagdan pruža mogućnost da se stvari postave u pravu perspektivu. Možemo razmišljati i o dobrim stvarima. Ima li ih u našoj svakodnevnoj potrazi za „još nečega“? Možemo li od količine sopstvenih misli i želja zaista posvetiti pažnju sebi ili bližnjem svom? Jedan od praznika kojim se slavi kraj nečega i početak nečeg drugog je Nova godina. Ona je zapravo međunarodna varijanta Božića, koji je paganski praznik Sjeverne hemisfere, a kojim se obiježava ponovno rođenje novog prirodnog ciklusa smjene godišnjeg doba. Tema ponovnog rođenja jedan je od najrasprostranjenijih arhetipa u mitovima u svim krajevima svijeta. Njena osnova potiče od prirodnog ciklusa promjena i ponovnog rađanja prirode. Čovjek ostaje isti posmatrajući prirodu koja se uvijek u isto vrijeme mijenja oko njega. On je različit, priroda je ciklična. Čovjek se ne podmlađuje, priroda svake godine uskrsava u punom sjaju. Iz ove observacije svijeta, kao i straha od prirode, čovjek je stvorio mit o ponovnom rođenju, te ga kroz prvobitne rituale počeo slaviti.  U decembru se Sunce nalazi na najnižoj tački na horizontu. Pred kraj decembra ponovo počinje da se diže, što je drevnim civilizacijama simbolično predstavljalo ponovno rođenje Sunca, tj. novog ciklusa životnih promjena. Ovo iz današnje perspektive ne možemo shvatiti, jer smo u svjetlosnom zagađenju i ovisnosti od električnog osvjetljenja, kao i smećem od satelita, potpuno izolovali planetu Zemlju od ostatka svemira. Zamislimo sebe bez ovih urbanih pogodnosti. Umjesto Netflixa i hotela sa pet zvjezdica, živimo u hotelu sa milijardu zvjezdica  – na planeti koja ima ima život i light show na noćnom nebu.

Kult Mithre i kult Sol Invictus, neki su od mnogobrojnih koji su započeli tradiciju slavljenja Nove godine. Novog početka, nove nade, novih planova, novog boljeg sutra. Puno se želja uputi za Novu godinu. Želje za „još nečega“ ojačavaju naš ego, a čine ga frustriranim kada planovi za ispunjenje toga „još“ ne uspiju. Opterećenost i nagomilanost informacijama i stvarima koje nam ne trebaju, novcem kojeg nikad nema dovoljno, željama koje nikako da se ispune, zapravo čini cijelu stvar oko praznika potpuno ispraznom. Osim što gomilamo stavri u ormaru sa svakom novom modnom sezonom, čak i digitalni prostor trpi našu neprestanu glad. Cloud skladišta i profili društvenih mreža pretrpani su informacijama i datotekama, koje čuvamo za „može zatrebati“. U stvarnosti, sve te saved reels, photos ili texts rijetko ili nikada ćemo otvoriti i pogledati. Ono što smo vidjeli, čuli ili pročitali zaboravili smo skoro momentalno. Realnih fotografija naših najljepših trenutaka, izrađenih u foto-laboratoriji koja pravi sliku u dvije dimenzije i opipljivu, koju je moguće staviti u foto-album, više nemamo. Naši snovi i uspomene postali su virtuelni i nerelani. Kroz žurbu za vremenom, novcem, uživanjem, informacijom, meditacijom, druženjem, komentiranjem, kupovinom, dijeljenjem podataka u virtuelnom prostoru… takve su postale i naše želje.

Umjesto da pauziramo cijeli sistem želja i trke za „još“ i tokom praznika doživimo stvarnu sreću i zadovoljstvo, tržišna ekonomija nam već sa početkom novembra servira crveno-zeleno-bijeli kič, koji je samo zamijenio narandžastu tikvu (praznik završetka žetve, koji se amerikanizirao i kod nas, te se pretvorio u potrošački cirkus), pa se više ne zna gdje jedan počinje, a drugi završava. Bitno je da trošimo i da se žalimo. Sve imamo na raspolaganju: i tikve i Djeda Mrazove, i svilu i kadifu, i 500 prijatelja na Facebooku, a i dalje smo nezadovoljni, i sve više depresivni. Tražili smo „još“ u nekim prethodnim željama iz prethodnih prirodnih ciklusa.

A kako bi bilo da ove godine pokušamo poželjeti mir i smirenost našim vještački uznemirenim hormonima, pokidanim neuronima i ekslozivnim emocijama? Da poželimo manje informacija i stvari, a više ljubavi i osjećanja zadovoljstva samim sobom i svojim bližnjim. Da manje brinemo i razmišljamo. Da manje želimo i trčimo kao muhe bez glave za obavezama, informacijama i stvarima koje su nepotrebne. Da reflektiramo na stvarne razloge slavlja i uživanja u prirodnim ciklusima smjene godišnjih doba, te da zadovoljstvo nađemo u sebi i svijetu koji nas okružuje. Da uživamo u činjenici da smo misleća bića, ljudi kojima je dat razum i kojima ne treba da manipuliraju političari, svakodnevne zastrašujuće vijesti, roba na polici u supermarketu ili neodložnost klikanja na mobitelu. Možda se sa rođenjem novih ideja i promjenom odnosa prema sebi i svijetu može obiježiti odlazak ove depresivne stare godine i proslaviti rođenje nove. Poželjeti istinski mir svijetu i sebi. Bez egoističnih želja za još svega. Jer će nas ovaj modus vivendi u kome se beskonačno konzumiraju stvari i ideje, robe i informacije učiniti zombijima potrošačkog društva, koje će robovati ispraznim ritualima. Završićemo jedne od idućih novih godina u svijetu bez ljudskosti u kojem AI ima ethos i humanost, a mi ih se odričemo.