Ovu zamišljenu priču, koju sam napisao prije petnaest godina, prvobitno sam naslovio „Vejsile, šta nam ovo rade!?“. Danas sam je, zbog neprilika u kojima se svijet našao, preimenovao u: „Treći svjetski rat, ba“.

* * *

Kad je Vejsil Čizmić, rudar iz Breze, prodao imanje, kuću i neotplaćenu Škodu 120, a potom sišao u napušteno okno RMU-a (Rudnik mrkog uglja), mnogi su pomislili da je sludio, da je puk’o k’o černobilski reaktor. Nisu ga mogli nagovoriti da izađe, ni uzaludnim obećanjima da će mu kupiti novu kuću i livadu te otplatiti sve rate za Škodu. Vejsil je ostao vjeran sebi, a Oslobođenje je, tamo negdje na sredini subotnjeg izdanja, između crne hronike i sportske arene, objavilo omanji članak pod naslovom „Vejsil čeka kraj svijeta“, sa slikom iz rudnika na kojoj se zadovoljno smije kao da mu Džemal Bijedić uručuje Orden narodnog heroja.

Nakon dvije godine, kad su ga svi zaboravili, a Oslobođenje izdalo prvi broj revije AS, Vejsil je izašao iz rudarske jame i prvom prolazniku koji ga je ugledao opalio šamar, rekavši: „Pa ovdje se, ljudi, ništa nije promijenilo, budale i dalje gledaju.“ Kasnije je otvorio pilanu i nije mu padalo na pamet da se približi oknu, a kamoli da čuje riječi Smak svijeta, Apokalipsa ili bilo šta slično.

Međutim, godine koje su došle donijele su brojne naučne hipoteze, predviđanja i apokaliptične scenarije. NASA je objavila da nam nije ostalo još mnogo vakta na planeti, da neki veliki nebeski kamen leti prema našoj orbiti i da će nas zadesiti katastrofa gora od one iz filmova. Opet su se prodavale kuće, imanja i Škode, a Vejsil je crkavao od smijeha govoreći: „Budale glupe, ne ulazite u ono okno, smrdi gore od zmajevog gnijezda.“ Nikome, naravno, u tim trenucima nije bilo stalo da sluša Vejsila, jer ako je jednom pogriješio, mogao je i ponovo, pa bi nas vjerovanje u njegovo nevjerovanje da Smak svijeta zaista dolazi moglo skupo koštati. NORAD (North American Aerospace Defense Command) izrađivao je plan evakuacije stanovništva; Parizom i Londonom trčale su bogate domaćice u potrazi za posljednjim brojevima Voguea i Cosmopolitana, a u Corriere della Sera objavljen je članak kako Lazio i Roma po prvi put neće odigrati gradski derbi.

Širom svijeta vladala je neviđena panika. Ljudi su bezglavo hodali, ne znajući šta prvo da učine. Krizna grupa za vanredne situacije (KVRGA) uspostavljena je i kod nas, pa se neko odmah sjetio Vejsila i napuštenog rudarskog okna. Naravno, nije htio ni da čuje za rudnik. Govorio je: „Kad bi me taj kamen sad udario u čelo, ja ne silazim više u tu smrdljivu jamu.“ I nije sišao; opet je ostao vjeran sebi. Grupa je razradila plan spasa, natrpala jamu svim i svačim i čekala Veliki udar.

Ubrzo nakon što je Vejsil izgovorio sudbonosno „ne“, asteroid se ukazao na nebu; dali smo mu ime Apofis i udario je u planetarnu plećku snažno poput desnice Mate Parlova. Planeta se hrabro držala, ali je meč predala u posljednjoj rundi, teškim nokautom pred sami kraj. Bolni krik dvaput u sekundi obišao je planetarni pojas, a komšinica Zejna pomislila je da na televiziji radosno vrišti Šeherzada jer je opet ugledala Onura.

Svi telekomunikacijski uređaji prestali su raditi, automobili – zajedno s Vejsilovom Škodom – stali su, mašine u fabrikama umukle, a internet je konačno krepo. Bill Gates je odmah nakon udara sebi ispucao metak u čelo, dok je Hanka Paldum kod pivare izašla u kućnoj haljini govoreći: „Nedime, dragi, šta nam ovo rade“, pa brzo shvatila da nema Nedima – a nije ni rat. Fejsbukovci, Twitterovci, blogeri i ostali internetomani uporno su pokušavali nešto učiniti; kad su vidjeli da nema fajde i da je Net doista prn’o, spakovali su stvari i uputili se prema Vejsilovoj jami.

Posljednje kapi nafte na OMV, Energopetrol, Imzit i Mandić pumpama presušile su, a Vlada je predložila da se popišu sve travnate površine i da se, po hitnom postupku, na njima počne saditi šećerna trska. Čuli su da Amerikanci rade nešto slično, pa – ako njima valja, valjat će i nama. Biogorivo iz šećerne trske preusmjerilo bi se u Vladin vozni park i bolnice, a Klas bi ponovo, na humanitarne kartice, dijelio pola hljeba po osobi dnevno.

Gradovi su polahko počeli nestajati, jer su građani shvatili da tu više nema perspektive kao, primjerice, u Pazariću i sličnim mjestima, gdje se sadi trska i uzgajaju alge kao alternativno gorivo. Vejsil je dobio nekakav nusproizvod miješajući piljevinu i alge, koji je predlagao Vladi kao mogući izvor energije, ali ga niko više nije shvatao ozbiljno. Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su se navikavali na nove uslove života.

Valentin Inzko prodao je kuću u Koruškoj i kupio dva duluma zemlje u Tarčinu. Paddy Ashdown vratio se u vilu na Jablaničkom jezeru, a Carl Bildt otvorio ribnjak nadomak Konjica. Tihić se vratio u rodni Šamac. Zlatko Lagumdžija nije želio otići iz Sarajeva; kao posljednji antifašista provodio je dane na Ciglanama, deprimiran i šutljiv, prelistavajući posljednji bilten KP-a u kojem je, ispod njegove slike s ORA-e „Omladinska pruga Tuzla–Zvornik“, pisalo: „Sve moje radne akcije.“

OHR se napokon povukao. Na vrhu zgrade neki je radnik, preplavljen nostalgijom, postavio parolu „Živio Unioinvest“, a Dodik je u Laktašima slavio na seoskom vašaru pod nazivom „Došao je i taj dan, OHR bješe ružan san“. Na mjestu BBI centra otvorena je Poljooprema, gdje su se ispitivala nova gnojiva, dok je Fahrudin Radončić na Skenderiji organizirao prvi postapokaliptični sajam zemljoradnje i stočarstva. Na otvaranju su nastupile zvijezde ZMBT-a (Zemljoradnik Možeš Biti Ti), nakon čega se pojavio Milenko Srdić i najavio prvu borbu sarajevskih bikova.

Na pomoćnom terenu Grbavice Željo je igrao neriješeno protiv Vrbanjuše, dok je Braco (Alija Braco Hadžiosmanović) uzvikivao: „Slomi mu noge, hajvanu!“ I tako je svako, na svoj način, dočekivao potpuni kraj svijeta, duboko u sebi vjerujući da spasa nema.

Jedino je Vejsil vjerovao da će patentirati onaj proizvod od algi i piljevine i da će još jednom, Škodom, spržiti više od šezdeset na sat kroz centar Breze. Pored njega, duboko u ARK-bunkeru u Konjicu, Raif Dizdarević sjedio je na krevetu sa slikom druga Tita i šaptao mu kao da ga ovaj može čuti: „Druže, svi su te zaboravili osim mene. Govorio si kako ništa ne smije da nas iznenadi  – pa čak ni Smak svijeta.“

(Priča je satiričnog karaktera. Bez uvrede, ba!)