Piše: Jasin Džanović

Kažu da svaki čovjek ima neki iracionalan strah koji drugi ljudi ne mogu razumjeti. Strah od kupanja, crvenila u licu, knjiga, vlastitog glasa i još milion sitnica koje su nekome veliki izazov. Moj najveći strah je nostalgija, i to u najširem mogućem pojmu. Plašim se komfora koji pruža osjećaj nostalgije, koji me je više puta bacio u neko besmisleno traganje za nečim što više ne postoji. Mislim da je nostalgija kao mađioničarski trik, odvraćanje pažnje i obmana. Posebno se plašim nostalgije za djetinjstvom koje je bilo ispunjeno smijehom, druženjem i fudbalom.

Kao dijete koje je odraslo na brdu, u mahali koja nije imala igralište, sa preko tridesetoro djece rođene u razmaku od dvije godine, dane sam provodio doslovno na ulici. Svaka ulica u ravnini, šira od pet metara i duža od osam metara, bila je naš fudbalski hram gdje smo provodili sate. U pauzama, kada druge ekipe izađu na teren, ostali idu do prodavnice po osvježenje i grickalice. U većini slučajeva to su bili Sinalco kola i čips. U proljeće, pa sve do jeseni, grickalica nam je bila i rezdelija.

Rezdelija ili zerdelija je divlja šljiva koja raste i tamo gdje ništa drugo ne bi. Plod rezdelije ima nekoliko faza i u svakoj fazi njegova uloga je drugačija. Dok je plod zelen, služio je kao projektil velike razorne moći. Pravo je čudo kako niko nije dobio neku trajnu posljedicu od ranjavanja zelenim đuletom. Kada se ne igra fudbal, gađa se rezdelijama. Za vas koji niste imali iskustvo ranjavanja rezdelijom – ukratko, boljela je više od grudve, a manje od kamena. Jeli su ih samo sladokusci.

Zatim dolazi žuti plod koji smo svi ignorisali jer smo znali šta slijedi. I posljednja faza – crvenkastoljubičasti plod. Ukusan, sladak i mekan.

U mojoj ulici postojala su dva stabla rezdelije. Jedno pored puta gdje smo igrali fudbal i drugo u mojoj bašti. Stablo u mojoj bašti bilo je glavno, ali staro, i sjećam se dana kada ga je moj dedo posjekao. Nakon toga glavni izvor rezdelija postalo je manje stablo pored puta, koje je prije deset godina neko posjekao iz nepoznatih razloga.

Kada se cijela ekipa iz ulice okupi jednom godišnje, nakon par pića, uvijek završimo na istim pričama. Stižu nas sjećanja, što bi rekao Žera. Neko se sjetio rezdelija, na koje smo, čini mi se, svi kolektivno zaboravili.

Nakon nekoliko ispričanih priča, moje nepce je počelo, umjesto za mezom, žudjeti za rezdelijom. I tako sam ujutro, nakon ispijene kafe, kao penzioner ranom zorom krenuo u lov na rezdelije. Znao sam da je to besmisleno ali nostalgija je zajebana stvar – što je ideja gluplja to ti se čini važnijom. Prva destinacija – pijaca Otoka.

Prošao sam svaki štand i pitao imaju li rezdelija. Neki su se prodavači smijali, a neki zbunjeno odgovarali: „Nema, matere mi.“ Sreća pa nas Bog nikad neće suditi zbog naših misli jer su u tom trenutku moje bile najgore. Idemo dalje, možda sam potrefio dan kada ih nema na stanju. Sljedeća stanica – Markale.

Isto, niko nema. Poslije toga, dok sam ulazio u auto, nazvao sam prijatelja koji ima iskustva s kupovinom voća na pijaci da mi kaže gdje mogu kupiti rezdelije na kilu. Kada sam ga pitao, nije znao dati odgovor.

Stigao sam kući i počeo pretraživati internet tražeći mjesto gdje mogu kupiti rezdelije. Našao sam mjesta gdje se mogu kupiti marakuja, nashi kruška, avokado, crvena banana, Budina ruka, curuba, ali ne i rezdelija. Zamislite apsurda, internet mi je mogao dovesti voće sa drugog kraja svijeta, ali ne ono koje je raslo ispred moje kuće.

Sjetio sam se velike voćne pijace na Stupu i odlučio da ću ujutro, prije prvog tramvaja, biti tamo i pronaći barem jedan štand s rezdelijama. Tako je i bilo. Došao sam zajedno s radnicima; dok su otvarali štandove i nosali gajbe pune voća i povrća, ja sam promatrao ima li neka gajba s rezdelijama. Opet ništa.

Kada sam prišao posljednjem štandu, znao sam odgovor, ali eto, reda radi, pitam za rezdelije. Gospođa koja je tu radila rekla mi je da niko ne prodaje rezdelije, ali da, ako sam voljan, mogu provjeriti na periferiji grada – sigurno ima stabala s kojih mogu nabrati koliko želim.

Već sam polovinu rezervoara potrošio vozajući se od pijace do pijace, zašto ne bih zakucao na mrtvu rezervu? Prvo sam krenuo od Sokolović Kolonije. Vozajući se kroz jednosmjerne ulice, sigurno je neko pomislio da sam dostavljač hrane koji se ne snalazi s mapom na telefonu. Ilidža – nula bodova. Zatim sam pažljivo pregledao područje Zabrđa, Sokolja i Boljakova, ali sam se tu zaustavio. Koliko god da želim rezdelije, ipak ne bih pojeo plod koji je rodio u okolini deponije. Opet ništa.

Treći dan lova ostavio sam za dijelove Starog grada. Prijepodne memli, poslijepodne sunčana strana. Te dvije strane uvijek su imale neko rivalstvo, ali su izgleda imale zajedničkog neprijatelja – stablo rezdelije.

Četvrti dan, iako me je želja za rezdelijama već skoro prošla, inat je bio na maksimumu. Bentbaša i Dariva bile su mi jedine preostale lokacije.

Bentbaša – prazna. Ali nakon što sam prošao Babin zub i drugi tunel prema Kozijoj ćupriji, sišao sam s puta prema rijeci. I nećete vjerovati – našao sam je. Uz ogradu nekog privatnog posjeda stajalo je stablo rezdelije. Osjećaj ravan onome kada tvoja ekipa zabije gol u devedestoj minuti.

Prilazim stablu, gledam ima li svjedoka. Došlo takvo vrijeme da je kažnjivo penjati se na stablo. Polako, između grana, stanem i krenem u berbu.

Da, zaboravio sam naglasiti koji je period godine – april.

Plod je još uvijek zelen. Projektil.

Stajao sam deset minuta pokušavajući da opravdam sebi na šta sam potrošio četiri dana života. Krenuo u lov van sezone. Ali kao ribar Santiago odlučio sam da ću makar kući donijeti kostur ribe. Nabrao sam otprilike pola kile zelenih rezdelija. Nisam nikoga gađao njima, nego sam polako, jednu po jednu, bacao što dalje u Miljacku. Probao sam jednu pojesti, ali moj želudac nije što je nekad bio.

Tako je završio moj poluuspješan lov. Sada znam da rezdelije još uvijek rastu, samo je moje djetinstvo uvenulo.

Da li vam je sada moj strah iracionalan?