Ibrahim Spahić, direktor Međunarodnog festivala Sarajevska zima 40 godina

Razgovarala i fotografisala: Elma Hodžić

Ibrahim Spahić – književnik, političar, ambasador, urednik i izdavač. Poznat je kao osnivač i direktor Međunarodnog festivala Sarajevska zima, koji ove godine obilježava 40 godina kontinuiranog djelovanja na lokalnoj i međunarodnoj sceni. Ibrahim Spahić je autor i inicijator mnogih projekata, festivala i publikacija u oblasti kulture, umjetnosti i ljudskih prava. S impresivnom biografijom i angažmanom u kulturnim i političkim sferama, Ibrahim Spahić obogaćuje kulturnu scenu Bosne i Hercegovine i ulaže velike napore u umrežavanje umjetnika i kreativaca iz svih dijelova svijeta. Ovaj intervju je nastao tokom jedinstvene šetnje kroz Sarajevo s Ibrahimom Spahićem, u pokušaju rezimiranja četiri decenije života Sarajevske zime.

Kako je nastao Međunarodni festival Sarajevska zima?

Godine 1983. mi smo imali Gradsku konferenciju socijalističkog saveza radnog naroda na kojoj smo predstavili projekat koji se bavio pitanjem: šta poslije Zimskih olimpijskih igara 1984. U to vrijeme je u Sarajevu bio popularan festival koji se zvao Poetika prostora. Ja sam vodio taj festival i dogovarao sam sa saradnicima program festivala. Tadašnji urednik Oslobođenja, Aziz Hadžihasanović, je bio zadužen da u naše ime predstavi ideju. Ja sam preuzeo obavezu da vodim program. Među mojim kolegama su bili Čedo Kisić, urednik Odjeka – nakon toga je bio Nikola Kovač i Tvrtko Kulenović. To su bila tri predsjednika koja su sa mnom oblikovali program. Najugledniji umjetnici i kulturni radnici su bili članovi festivalskog odbora u posljednjih 40 godina. Festival je zamišljen kao festival koji će trajati unutar jednog projekta kao turistička valorizacija olimpijade – a po završetku Olimpijskih igara smo dobili priliku od strane grada da u prostoru koji se zove Austrijska kuća (a sada je to Evropska kuća kulture i nacionalnih manjina) nastavimo sa kulturnim programom. Oko mene su bili divni ljudi – studenti i profesori, umjetnici i kreativci. Tada je bilo popularno zajedničko djelovanje, izgradnje puteva… Od početka su kulturni programi bili međunarodni. Prva Sarajevska zima je trajala od 23. decembra 1984. do 6. aprila 1985. Mi smo imali energiju da napravimo dobar program – bio je to prvi multimedijalni festival u Bosni i Hercegovini. Integrisali smo različite druge programe jer je festival imao potenciju da podrži i integriše druge festivale. Šta je zapravo Sarajevska zima? To je kristalizacija najboljeg što imamo u našoj kulturi: najboljih stvaralaca, institucija i njihovih projekata. Svi krajevi ne samo Jugoslavije, već šire regije su bili aktivni u festivalskom programu. Imali smo odlične kuratore, nositelje programa. Filmski festival je začet kroz kvalitetnu selekciju dokumentarnog i igranog filma – svjedočili smo izvanrednim kinematografskim ostvarenjima. Tu je i pozorište, likovne umjetnosti, muzika. Brojni važni projekti i umjetnički fenomeni su dobili svoje obrise u prvim godinama djelovanja festivala. Iz svijeta likovnog smo ulazili u svijet pozorišta itd…

Festival je svečanost

Šta je tajna uspjeha festivala koji traje već 40 godina?

To je najljepše doba, to je zrelost. Tajna je u čaroliji koja nema veze sa čarolijom i čarobnim gradom. Tajna je u dubiozi našeg kolektiva: crpite energiju iz same zemlje, vazduha, vatre i vode. Otvaranje festivala je uvijek vezano za ta četiri elementa. Ako otvaramo festival na Vrelu Bosne ili posjećujemo planine, njegujemo Amazoniju kao pluća planete, mi na taj način formiramo svijet umjetnika koji ne poznaje granice. Mi mislimo da je suština da se držimo onog što je organska priča. To je jedna vrsta otpora, u francuskom je to resistance. To nije revolucija – to je više od toga, da u nemogućim uvjetima opstajete i stvarate. Festival posjeduje određene vrijednosti koje dijeli sa svijetom umjetnosti. Mi dijelimo zajedničke vrijednosti! To je jedinstvo kulturnih raznolikosti. Od čega smo mi supstancijalno izgrađeni? Na čemu počiva Bosna i Hercegovina? Dakle, ovo nije prizivanje sadašnjih vrijednosti, već univerzalnih. Kroz festival se okupljaju umjetnici iz čitavog svijeta i pomjeraju granice. A zašto je festival svjetskim umjetnicima važan? Zato što u njemu prepoznaju vrijednosti kojima i sami teže. Također, festival razbija stereotipe o različitim pitanjima i temama. Mi smo doveli, iznutra i izvana, svijet koji se vezivao za energiju Sarajeva. Taj kontinuitet se nastavio i u najtežim uvjetima – u periodu kada je Sarajevo bilo pod opsadom. I kroz tunel i kroz razne puteve je Sarajevska zima dovela najznačajnija imena svjetske umjetnosti u grad. Magična energija Sarajeva je povezala ljude. Tajna festivala je otvorenost – festival je svečanost!

U memoriji festivala stoje velika imena i veliki projekti. Nijedan dizajn nije rađen bez nekog konteksta – svaki plakat, program, ideja… sve je bilo unaprijed promišljeno. Pahuljica Čede Kostovića, simbol festivala Sarajevska zima, već 40 godina zrači: ona je simbol sinergije i disperzije. Ne znam da li Vam je to poznato… bio jedan kolekcionar u Americi, koji je skupljao pahuljice. Nikada nije za svog života uspio pronaći dvije iste. O toj posebnosti govori i festival – o jedinstvu raznolikosti.

Zašto je važno da se Sarajevo otvara kulturološki prema drugim gradovima u Bosni i Hercegovini?

Voljeti iznutra ovu zemlju znači razmišljati o njoj, o različitim gradovima. Ove godine će se festival pridružiti i grad Visoko, a ranijih godina smo imali i Jajce. Sarajevo je glavni grad – a kroz prošlost su bili i drugi gradovi sa tom titulom. Svi trebaju da poštuju Sarajevo, ali i Sarajevo treba da poštuje svaku tvrđavu i svaki kamen zemlje Bosne i Hercegovine. To nisu politički odnosi, to su odnosi među ljudima, to je struktura naših planina… Festival kroz svoj rad uključuje sve četiri sarajevske planine, kakav god da je politički odnos među njima. To je moja zemlja, moja planina. Zbog toga, Sarajevska zima nije projekat koji nastaje sam od sebe, već raste zajedno sa nama. Priča oko festivala Sarajevska zima je priča o nama, o ljudima, o onima koji stvaraju.

Kakav je, po Vašem mišljenju, odnos kulture i politike?

Nije samo pitanje identiteta važno. Identitetsko pitanje je nametnuto. Poznato je da svaki čovjek ima više identiteta. Pitanje je: imamo li integriteta? Nosimo li teret vremena svog života dok smo tu? Imamo li snage da izdržimo kad smo poraženi, a ne samo kada smo trijumfalno vezani za neku stukturu. Pogrešno se pristupa pitanju kulturne politike. Pogledajte kulturne strategije i njihovo prepisivanje iz godine u godinu. Novih rješenja nema. Sadašnja kantonalizacija je skidanje odgovornosti za ono što je zajednica. Brojni su primjeri razvaljivanja zajedničkog duha i velikih projekata. Priča o izgradnji Koncertne dvorane je jedna od njih. Hiljade potencijalnih rješenja je pristiglo kao odgovor na proces izgradnje takve dvorane. Rješenje se svelo na 400 projekata, pa onda na pet. Došli smo do toga da poslije 25 godina, nakon što je prostor upisan u regulacioni plan, rješenje nestane itd…

Kultura je temeljno ljudsko pravo

Oduvijek mi je bila zanimljiva Vaša snaga i želja da vratite umjetnost ljudima. Vi ne posmatrate kulturu elitistički, nego uvezujete i stvarate s idejom vraćanja umjetnosti svijetu.

Ja sam djelovao u različitim gradovima, učestovao u velikim projektima i dan-danas vjerujem u taj proces povezivanja umjetnosti i ljudi. Kad god se susretnu civilizacija i kultura, to mora dati neki odgovor. Treba postaviti pitanje i odgovori dolaze. Umjetnost ima sposobnost da pita kako diše zemlja, kako se osjeća puls zemlje kroz ples, kroz pokret. Važno je sa uvjerenjem da je kultura važna živjeti autentično. Moja hrana je to da je kultura jednako pravo svakog građanina Evrope i svijeta, jednako kao bilo koje drugo pravo. Ako nemate kulturu, šta Vi onda imate od stvari koje imaju smisla?

Kreativno, alternativno, fantastično

Bude li nekih prepreka pri realizaciji festivala? Pravili ste različite performativne aktivnosti: plovili rijekom, vozili se gradom u različitim sredstvima. Kako uspijevate, ako ništa, dobiti dozvole za takve aktivnosti?

Ponekad vlast kaže da ne možete proći, nemate dozvole… A onda u toku festival policajci i građani sami zaustave saobraćaj. Nisam ja pravio neke crvene tepihe od toga – ne volim crvene tepihe. Baš sada ću tokom festival izložiti lutke na crvenom tepihu jer su sve to lutke. I divno! Ako opet ne bude nekih odbrana crvenog tepiha, vidjećemo. Nema tu magije, hodamo kroz Sarajevo. Kultura i umjetnost ne pripadaju institucijama i muzejima, nego ljudima. Savremena umjetnost je u ovom trenutku baština za budućnost. Nije baština samo neko kamenje. Važno je povezati sve te svjetove oko nas, a umjetnost to radi. I danas se iskopavaju fragmenti prošlosti – ujedno, nastaju djela koja su objektivno remek-djela. Umjetnost je nešto što se ne da dijeliti. To je jedino što čovječanstvo drži na neki način pri pameti. Umjetnost može odgovoriti na mnoge stvari oko nas. Why? Zašto se sve ovo dešava oko nas? Zato što je ljudska priroda takva. Zato što je mir postao pauza za ljudske ratove. Mir je stanje nedovršenosti. Ratovi brišu i ratovi se brišu. Znate li koliko je mirovnih ugovora Bosna i Hercegovina potpisala u ratu? 33! A mi danas samo pričamo o Daytonu.

Možete li nam reći pod kojom parolom se ove godine odvija festival? Šta ste nam pripremili?

Festival Sarajevska ima u programu obilježavanje različitih obljetnica. Otvaranje ove godine traje u tri čina. Zanimljivo je da će u Olimpijskom muzeju biti otvoren međunarodni konkurs za projekat “40 +” koji govori o tome kako će svijet izgledati za 40 godina. Dakle, ne bavimo se samo prošlošću, već govorimo o budućnosti svijeta. Spomenuću i praizvedbu djela “Goya” Miroslava Krleže, koju režira i igra Zijah Sokolović. Za ovu godinu je važna memorija festivala i ono prema čemu se festival otvara: ovogodišnji naslov je Olimpijada kulture – kreativno, alternativno, fantastično. Biramo individualne kreacije, a tražimo alternativne prostore. Kroz festival se otvara i pitanje rekonstukcije ovih prostora i njihovo vraćanje kulturi. S druge strane, istražujemo četiri olimpijske planine pod temom koja se tiče grada i zelenih transverzala. Biće zanimljiva priča i oko filmskog programa. Planiramo predstaviti niz dokumentarnih filmova, a u Kinoteci BiH pravimo seriju projekcija vezanih za crni talas. Pozorišni program je također bogat.

Ideja je da kroz festival pokažemo da je Sarajevo u stanju da u jednom danu realizira niz kulturnih aktivnosti. Festival će imati prizvuk alternativnog ne samo u prostru, već u načinu na koji se djelom ulazi u prostor festivala. Važna je inkluzija, ali ne samo kao dio projektnog jezika, već inkluzija u stvarnom prostoru i vremenu. Mislim da Sarajevo ima unutrašnju svjetlost. Vratimo se malo u prošlost: zamislite kako je izgledalo kada su u Sarajevu hiljade ljudi prizivale snijeg pred Olimpijadu? To je moć kolektivnog. A danas? Gdje ljudi mogu da se izraze u eri vještačke inteligencije? Ljudi će se vratiti kreativnosti, tražiće alternative za svoj životni prostor i komunikaciju. Također, ljudi će željeti da budu uzbuđeni – ovdje ne govorim o ekstazi, nego o ljudskom traganju za smislom. Nije stvar samo pristupu kulturi i umjetnosti. Ovdje govorim o civilizaciji koja pred našim očima nestaje. Ljudi pokušavaju uporno da se ubijede da je to normalno i opravdano. Nije normalno uništavati ono što nas čini humanim bićima. Nije opravdano uništavati kulturu. Kultura pripada svima!