Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Veliki glas nije dovoljan da bi neko postao veliki operski umjetnik. Potrebno je razumjeti ljudsku prirodu, nositi tuđe tragedije na sceni i pronaći vlastiti izraz unutar umjetnosti koja već stoljećima postavlja izuzetno visoke standarde. Upravo na tom putu nalazi se Ermin Ašćerić, mladi tenor čija karijera već sada pokazuje ozbiljan umjetnički potencijal.
Rođen u Zenici, školovan na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, Ašćerić je kroz međunarodna takmičenja, priznanja i značajne operske uloge izgradio put koji ga je doveo do mjesta soliste Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Sa samo 27 godina iza sebe ima iskustvo interpretacije likova iz velikih djela operske literature, ali i vlastito razumijevanje umjetničkog izraza koji počiva na iskrenosti, promišljanju tradicije i razumijevanju čovjeka iza lika.
U subotu, 17. oktobra, sarajevska publika imat će priliku gledati ga u Puccinijevoj operi Madama Butterfly, u ulozi Pinkertona, američkog oficira čija emocionalna neodgovornost postaje pokretač jedne od najpotresnijih tragedija operske literature. To je uloga koja zahtijeva mnogo više od vokalne spremnosti: traži sposobnost da se razumije čovjek čiji postupci ostavljaju nepopravljive posljedice.
Za Urban magazin s Erminom Ašćerićem razgovaramo o granicama umjetničke i lične zrelosti, odgovornosti prema likovima koje tumači, zahtjevima operskog poziva, Sarajevu kao prostoru umjetničkog razvoja i generaciji koja tek treba ispisati vlastito poglavlje operske historije.
Foto: Velija Hasanbegović
Pinkerton u Madami Butterfly čovjek je čiji postupci uništavaju nečiji život. Kako na sceni pronalazite ljudskost u liku čije postupke privatno možda nikada ne biste mogli opravdati?
Pinkertona ne doživljavam kao čovjeka koji svjesno želi nekome uništiti život, već prije kao razmaženo dijete koje je došlo u neku vrstu zemlje igračaka, u kojoj mu se čini da je sve dostupno i da sve može biti dio jedne bezazlene avanture. On u taj svijet ulazi bez stvarnog razumijevanja njegovih pravila i, prije svega, bez svijesti o posljedicama svojih postupaka.
Mislim da su mu japanska tradicija i običaji nešto egzotično, novo i zanimljivo, možda čak i pomalo smiješno. Ono što je za njega prolazna avantura, za Čo-Čo-san je čitav život. Upravo taj kontrast mi je najzanimljiviji u ovom liku: ne pokušavam da ga opravdam, već da prikažem čovjeka koji nije svjestan težine onoga što radi niti posljedica koje njegovi postupci ostavljaju na nekome ko u sve to vjeruje mnogo više nego on sam.
Na početku ste karijere, ali već imate iskustvo velikih operskih uloga. U svijetu u kojem se uspjeh često mjeri priznanjima i velikim scenama, po čemu Vi prepoznajete vlastiti umjetnički napredak? Postoji li trenutak na sceni u kojem ste prvi put osjetili da više ne pokušavate dokazati svoj talent, nego zaista stvarate umjetnost?
Mislim da nagrade i velike uloge uglavnom dolaze kao rezultat nekog prethodnog puta, a ne kao cilj sam po sebi. Jedino čega se zaista držim jeste napredak u svim elementima ove umjetnosti. Važno mi je da, kada se osvrnem iza sebe, vidim makar i najmanji pomak. Nikada nisam trčao za nagradama, pa ni na takmičenja nisam odlazio isključivo da bih nešto osvojio, već da bih vidio gdje se u tom trenutku nalazim i na čemu još moram raditi. Vjerujem da me je upravo takav pristup, između ostalog, doveo do velikih uloga i priznanja.
Što se tiče dokazivanja, mislim da je to pomalo pogrešan put u ovom poslu. Jedina osoba kojoj zaista moramo dokazati nešto jesmo mi sami. Najvažnije su te unutrašnje borbe, da svakim danom budemo bolji nego što smo bili jučer. A kada je riječ o umjetnosti, nju ne možemo na silu stvoriti niti možemo tvrditi da smo je dostigli. Možemo samo raditi na sebi, truditi se da prenesemo emociju i ispričamo priču na najiskreniji mogući način, a onda se nadati da će to što radimo zaista dotaći nekoga.
Foto: Velija Hasanbegović
Glas je jedini instrument koji umjetnik ne može odložiti nakon nastupa. Koliko je zahtjevno živjeti sa spoznajom da Vaša umjetnost zavisi od nečega toliko intimnog, osjetljivog i promjenjivog?
Jako je teško, ali čovjek vremenom nauči da se nosi s tim. Mislim da je najveći izazov upravo to što je glas u velikoj mjeri oslonjen na osjećaj, a na njega utiče toliko različitih faktora koje ne možemo uvijek kontrolisati. Mi smo, prije svega, živa bića i, dok se bavimo umjetnošću, vježbamo i pripremamo za nastupe, život se paralelno dešava.
Zato mislim da je u ovom poslu izuzetno važno upoznati samog sebe, svoje tijelo, svoje mogućnosti i granice. Što bolje razumijemo sebe, lakše se nosimo s nepredvidivim okolnostima. Glas ne možemo jednostavno odložiti nakon nastupa, ali možemo naučiti kako da živimo s njim i da ga što bolje razumijemo.
Postoji li emocija koju u privatnom životu teško pokazujete, a koju Vam opera dopušta da izrazite bez zadrške? Koliko Vas likovi koje tumačite mijenjaju kao čovjeka?
Po prirodi sam miran čovjek, nisam sklon konfliktima i uglavnom ću pokušati pronaći mirnije rješenje. S druge strane, operske uloge, naročito tenorske, često od mene zahtijevaju upravo suprotno, da budem pokretač sukoba i donosim odluke koje možda nikada ne bih donio u privatnom životu.
Kroz rad na likovima upoznajem i sebe, jer me svaki od njih navede da neke stvari sagledam iz drugačije perspektive. Recimo, kroz Pinkertona u Madami Butterfly postao sam svjesniji koliko možemo povrijediti nekoga, čak i ne razmišljajući o posljedicama svojih postupaka. Ta uloga me podsjetila koliko je važno pokušati razumjeti ljude oko sebe i način na koji oni doživljavaju svijet.
Foto: Danijel Rauški
Opera je stoljećima bila prostor velikih autoriteta, tradicije i strogih pravila. Šta Vaša generacija donosi na scenu što prethodne možda nisu imale hrabrosti pokazati?
Vjerujem da naša generacija prije svega donosi potrebu da se tradicija ne doživljava kao nešto što se ne smije preispitivati, već kao temelj na kojem možemo graditi vlastiti izraz. Ogromno poštovanje imam prema generacijama koje su stvarale prije nas i mislim da od njih imamo mnogo toga naučiti, ali vjerujem da svaki umjetnik mora pronaći i nešto svoje.
Za mene je posebno važno da likove ne posmatramo samo kroz muziku i ono što je o njima već napisano, nego da pokušamo razumjeti čovjeka koji se krije iza njih. Mislim da publika, bez obzira na vrijeme u kojem živimo, najviše prepoznaje iskrenost. A naš zadatak nije da budemo drugačiji samo zato što pripadamo novoj generaciji, nego da ono što radimo učinimo istinitim i bliskim ljudima koji nas slušaju.
Može li Sarajevo danas odgojiti tenora svjetskog formata i pružiti mu prostor da ostane ili je odlazak u velike evropske operske kuće još uvijek gotovo neizbježan dio umjetničkog uspjeha?
Smatram da nijedan veliki tenor nije izgradio karijeru vezujući se isključivo za jednu opersku kuću. Naš posao podrazumijeva putovanja i nastupe na različitim scenama, ali smatram da je lijepo imati svoju bazu, mjesto kojem se uvijek možete vratiti. Važno je imati slobodu otići, razvijati se i upoznavati svijet, ali i mogućnost da se vratite tamo odakle ste potekli i tu ostavite dio svega što ste svojim radom stekli.
Vjerujem da sredina iz koje dolazimo treba njegovati i podržavati svoje umjetnike. Uvijek volim reći da su umjetnici najveći ambasadori svojih zemalja, a mislim da je poseban osjećaj kada ono što ste naučili i postigli negdje u svijetu možete donijeti kući.
Postoji li uloga koju danas ne biste prihvatili, ne zato što je vokalno ne možete iznijeti, nego zato što osjećate da je još niste dovoljno proživjeli da biste je istinski razumjeli?
Za određene uloge postoji zrelost na više nivoa. Ne radi se samo o vokalnim mogućnostima, već i o zrelosti glasa, životnom iskustvu, pa i samoj pojavi na sceni. Danas se neke uloge pjevaju u mnogo mlađim godinama nego što je to ranije bio slučaj, ali vjerujem da za svaku ulogu postoji pravo vrijeme.
Prva uloga koja mi pada na pamet je Otello. Smatram da bi ona za jednog tenora trebala biti svojevrsna kruna karijere, jer zahtijeva mnogo više od samog glasa. Mislim da je važno birati uloge u kojima se osjećate udobno i u kojima imate prostora da se razvijate. Nije poenta samo nešto moći otpjevati, već pronaći ulogu kojoj se možete vraćati, produbljivati je i s godinama donositi nešto novo. Uostalom, istu ulogu možete pjevati deset ili više godina, a da vaše tumačenje s vremenom postane potpuno drugačije.
Foto: Antonio Saldanha
