Glumica, pjevačica, vokalna pedagoginja i muzička rediteljica Nikolina Vujić Čengić svoj umjetnički put gradi kroz izvođenje, istraživanje i stvaranje novih prostora za rad. Od mjuzikala „Sarajevo, moje drago“ i „Be More Chill“ do predstave „Tri boje cvekle“, njeno iskustvo obilježavaju različite forme scenskog izraza, a kroz organizaciju Broadway Across Borders radi na razvoju muzičkog teatra u Bosni i Hercegovini, povezivanju mladih umjetnika i unapređenju obrazovanja kroz praktičan rad i međunarodnu saradnju.
U razgovoru za Urban govori o iskustvima rada i usavršavanja u Americi i Britaniji, disciplini i tehnici kao preduslovima umjetničke slobode te važnosti prostora u kojem mladi umjetnici mogu istraživati, učiti i griješiti. S Nikolinom razgovaramo i o umjetnosti kao prostoru propitivanja ljudskosti, procesu stvaranja i očuvanju autentičnosti u vremenu društvenih mreža i tehnoloških promjena. Govori i o potrebi za novim pristupima u teatru te zajedničkom životu i radu s glumcem Makom Čengićem. Otkriva i čemu još teži u svojoj karijeri – ulozi u dugometražnom filmu i snimanju ploče.
Nikolina Vujić Čengić | Foto: Greensmith Artists
Od vašeg prvog intervjua za Urban prošlo je nekoliko godina. Kada danas pogledate put koji ste prešli, šta se najviše promijenilo u vašem odnosu prema muzici, glumi i sceni?
Odnos prema ovom pozivu bio je izgrađen već onda kada sam pronašla to „svoje mjesto“, mjesto kojem pripadam i ljude koji su nepopravljivo tvrdoglavi u potrazi za istinom i odgovorima, uz koje mogu sanjati i stvarati nešto što možda ispočetka djeluje nemoguće ili nedostižno. Mislim da sam kroz godine odrastanja, usavršavanja i posmatranja razvila objektivniji pogled na ono što radim, zbog čega to radim i kome to ostavljam. I kao što Nietzsche, a kasnije i Viktor Frankl, govore, onaj koji ima razlog „zašto“ živjeti može podnijeti gotovo svako „kako“. Moje mišljenje je da bavljenje ovim pozivom insistira i na fokusiranoj potrazi za ljudskošću i otkrivanju svih slojeva pitanja „šta znači postojati i biti čovjek“. To su teme koje me jako interesuju i na privatnom i profesionalnom nivou i upravo zbog lične potrebe da konstantno propitujem vjerujem da sam pronašla svoj svijet: teatar i muziku. I vjerujem da mi je usavršavanje u Americi i Britaniji promijenilo pogled na sebe kao umjetnika u našoj državi te sam upravo zbog različitih iskustava prihvatila svoju misiju, ali i činjenicu da upravo zbog sinergije koju doživim na sceni s kolegama te magije trenutka u kojem zajedničkim snagama i maštom udišemo život tim riječima, situacijama i likovima pronalazim svoje gorivo i motivaciju, što me lansira u nove ideje i projekte.
Danas ste istovremeno glumica, pjevačica i vokalna pedagoginja. Kada ste shvatili da vas više ne zanima samo izvođenje nego i stvaranje cijelog umjetničkog procesa?
Kao i svako dijete, imala sam jako razvijenu imaginaciju i upravo me mašta usmjeravala na istraživanje svijeta, situacija, pa i ljudskih odnosa i reakcija. Mislim da je u meni uvijek postojala želja da stvaram, ali tek onda kada sam izgradila određene stavove željela sam ih u nekom obliku plasirati i podijeliti. Zbog iskrene želje za kolaboracijom i kroz iskustvo rada u organizaciji Broadway Across Borders ponudila se i ta mogućnost, produkcija i muzička režija mjuzikla, i vjerujem da sam upravo zbog toga što sam mislila da nisam 100% spremna da preuzmem sve zadatke na sebe, uz želju za pomjeranjem granica, istraživanjem šta mjuzikl znači u kontekstu grada i društva u kojem živim i šta je ono što nam nedostaje na repertoarima od savremenijih formi, uspjela odgovoriti na izazove, ali samo zato što sam pored sebe imala tim iznimno talentovanih i kreativnih umjetnika.
Foto: Greensmith Artists
„Be More Chill“ jedan je od vaših najvažnijih projekata u posljednje vrijeme. Šta vam je ovaj proces pokazao o mogućnostima mladih umjetnika u BiH, posebno kada dobiju priliku da rade po profesionalnim standardima međunarodne produkcije?
Projekat mi je pokazao šta je sve moguće i kako ne smijemo tako lako odustajati kao jedna krhka i ranjiva zajednica. Navikli smo kao društvo na „ne može; nemoguće; sve je isto, po starom“ i vjerujem da se kao nikad prije moramo oduprijeti letargiji, egocentrizmu i apatičnosti. Svi mladi umjetnici koji su sudjelovali u mjuziklu „Be More Chill“, grupa koja broji preko 60 ljudi, bili su otvoreni za novi kontekst rada, drugačiji način komuniciranja i bili su spremni da uče i rade na svojim vještinama. I upravo je to uspjeh ovog mjuzikla i projekta, koji je okupio generacije umjetnika oko istog cilja, a to je da na što višem izvođačkom nivou postave jedan drugačiji vid storytellinga. Vođenje projekta i kompletnog tima umjetnika ukazalo mi je i na moć entuzijazma pojedinaca, odnosno koliko je važno pokazati iskrenu ljubav, želju, ali i konkretnu ideju da se gradu, umjetnicima i društvu ponudi nova platforma za rad koja će propitivati zastarjele standarde i sisteme rada te objektivno uticati na razvoj svježih pristupa, metoda i višeg standarda izvršavanja zadataka. Moja iskrena želja je ovakvim i sličnim projektima trigerovati stvaranje novog konteksta i narativa za odgoj novih generacija umjetnika. I iskreno sam sretna jer mnogo je tih pojedinaca u našem gradu i državi koji svojim radom nameću razvoj novih formi i sredstava u teatru. Takav primjer je i predstava „Galeb“ Selme Spahić, rediteljice koja se ne boji izaći izvan okvira poznatog, umjetnice čiji rad i hrabrost služe kao moja inspiracija.
Kroz Broadway Across Borders i mjuzikl „Be More Chill“ povezali ste Akademiju scenskih umjetnosti, Muzičku i Likovnu akademiju, uz međunarodne mentore. Koliko je upravo takvo povezivanje različitih struka važno za budućnost muzičkog teatra kod nas?
Međunarodnu saradnju i kontinuirane kolaboracije možemo posmatrati kao alat za napredovanje i istraživanje aspekata umjetničkog djela i izraza u kontekstu našeg društva i države. Ne mislim da je ovo bitno samo za muzički teatar već i za naš obrazovni sistem.
Mislim da nam je generalno potrebna reforma u školstvu te bolji monitoring kadra i usavršavanje istog. Potrebno je uvesti nove materijale koji će pospješiti interesovanje i pažnju i, najvažnije, kreativnost i maštu najmlađih umova. Potrebno je probuditi interesovanje za ovaj poziv. Jer svijetu nije potrebno još političara, treba mu književnika, kompozitora, reditelja, glumaca, dramaturga, muzičara, vajara itd.
Foto: Radoš Jovanović / Trenutak.ba
Mjuzikl je izuzetno kompleksna forma koja traži da muzika, gluma, pokret, scenografija, rekviziti, kostimi, tehnička podrška i ostali elementi produkcije funkcionišu kao jedno. Šta je najteže postići da bi svi ti elementi zaista disali zajedno?
Upravo koordinaciju i sinhronitet svih faktora koji čine jednu produkciju uspješnom.
Od početnog fundinga za ovakve projekte koji vrijede mnogo do pronalaska tima ljudi koji su komplementarni da rade skupa i kojima će krajnji cilj projekta biti važniji od ličnih ambicija. Mjuzikl traži visok standard rada jer je potrebno izgraditi preciznost u pričanju priče, što postaje vrlo zahtjevno kada trebate izbalansirati upotrebu različitih sredstava. I, naravno, kako mjuzikl ne bi ostao na površnom nivou samo „lijepog pjevanja“, potrebno je voditi ansambl i ukazivati na osnovne teme, situacije, karakterne crte i zadatke likova. A da se ne bi osjetila diskonekcija između govorne radnje i vokalne interpretacije, moj zadatak je raditi upravo na svim scenskim i muzičkim aspektima kako bi svaki glumac ili muzičar razvio što vjerniju interpretaciju. Ali u tome je i čar ovog poziva. Proces, istraživanje, kreacija, reakcija i na kraju prepuštanje.
Nakon iskustva rada na „Be More Chill“, šta mislite da je sljedeći korak za muzički teatar u BiH – više originalnih domaćih mjuzikala, ozbiljnija produkcija, obrazovanje kadra ili nešto četvrto?
Činjenica je da je potrebna edukacija i usavršavanje kadra. Upravo zbog toga kroz organizaciju Broadway Across Borders radimo na razvoju platforme za muzički teatar, ali zapravo platforme za razvoj novih formi u kojima će umjetnici tri akademije sarađivati zajedno i učiti jedni od drugih, kao i od svojih mentora iz Sarajeva i Northwestern univerziteta iz Čikaga. I sretni smo što su ideju i inicijativu prepoznali Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu i Univerzitet u Sarajevu, na čelu s kolegicama Lejlom Jusić i Armom Tanović Branković. Želja nam je da zajedno unaprijedimo sistem obrazovanja umjetnika kao i produciranja ovakvih projekata koji zahtijevaju preciznost izvođenja svakog zasebnog elementa orijentisanog ka istom cilju. Želimo da dovedemo stručnjake za dizajn zvuka i svjetla, kostimografe, reditelje, muzičke reditelje, koreografe, scenografe kako bi naši mladi umjetnici učili tokom day-to-day prakse, odnosno tokom rada i stvaranja jedne produkcije. Kao što je to bio slučaj tokom projekta „Be More Chill“. I želimo ukazati na to koliko je bitno stvaranje zajednice umjetnika i usavršavanje istih. A uporedo s edukacijom potreban je kontinuitet produkcija, manjih i onih zahtjevnijih, kako bismo i našoj publici ponudili nešto drugačije.
Foto: Amna Geljo / SO Agency
„Sarajevo, moje drago“ bilo je jedno od velikih iskustava vaše dosadašnje karijere. Šta vam je taj prvi originalni bh. mjuzikl pokazao o nama kao umjetničkoj sceni, ali i o publici?
Da imamo prostor za veći broj ovakvih produkcija. Iznimno sam zahvalna publici koja podržava naš rad i koja puni sale, pa vjerujem da smo dužni nuditi bolje i više, a Sarajevo i BiH zaista zaslužuju da ih to otisne od prošlosti. Zaslužujemo da uživamo u životu, da se radujemo, da se okupljamo oko zajedničkih stvari koje nas čine ispunjenijim. I jedva čekam da vidim šta je sve moguće u mom gradu!
U vašem radu je zastupljen i pedagoški, mentorski rad. Šta mladi umjetnici danas najčešće traže od vas – tehniku, sigurnost, potvrdu da vrijede ili pomoć da pronađu vlastiti glas?
Zavisi, sve je individualno i orijentisano ka ciljevima umjetnika i osobe koju mentorišem i podučavam kako funkcionalno koristiti svoje tijelo i glas u cilju iskrene, autentične interpretacije. Za nekoga će to značiti „kako bolje kontrolisati vilicu, jezik i nepce u službi bolje proizvodnje zvuka ili blendinga“ ili „kako naučiti koristiti pravilne mišiće u cilju zdravije i kvalitetnije proizvodnje zvuka“ ili „osvijestiti poziciju ili položaj tokom kreiranja zvuka i oblikovanja tona“ ili „na koji način ostati prisutan, orijentisan ka cilju, glumački i vokalno precizan, a ne izgubiti kontrolu nad glasom niti iskrenost“. Ali ono što je moj zadatak kao mentora jeste dopustiti osobi da se razvija u pravcu u kojem ona želi, što će uticati na vokalne ili glumačke izbore. Volim istraživati glas i našu sposobnost da ga prije svega prihvatimo i onda pustimo, ali je važno postići koordinaciju svih layera koje je onda potrebno zaboraviti i prepustiti se trenutku. Volim detaljan rad kako bi ljudi zaista još bolje upoznali taj dio sebe, svoj glas, i zaljubili se u njegove mogućnosti.
Foto: Privatna arhiva
Nedavno ste rekli da mentor treba stvoriti siguran prostor u kojem mladi imaju pravo da istražuju, sumnjaju i griješe. Koliko je teško nekome dati slobodu, a istovremeno od njega zahtijevati ozbiljan rad i profesionalnu disciplinu?
Vrlo često kažu „talenat je 1%, a disciplina 99%“ i slažem se, jer je to bio moj put. Vrlo rano, zbog bavljenja baletom, atletikom, muzikom i dramskom umjetnošću, osvijestila sam da ne postoji sloboda ukoliko nisi posvećen sebi i svojim vještinama, ukoliko ne poznaješ sebe iz različitih aspekata. Sloboda je baviti se ovim pozivom. Volim svojim klijentima naglasiti: zašto mislimo da možemo improvizirati bez da poznajemo temu, svaki njen detalj? I, naravno, prije svega, tehnika i disciplina dovode nas do slobode u interpretaciji. A repeticija postaje alat koji nas doslovno usmjerava ka lakoći izvođenja.
Kažete da je autentičnost najveća vrijednost koju nosimo u sebi. Kako je sačuvati u umjetnosti u vremenu u kojem društvene mreže često nagrađuju prilagođavanje, trend i prepoznatljiv obrazac?
Vjerujem da svaka osoba može razviti tu konekciju sa sobom i odlučiti kada nešto nije zdravo ili kvalitetno kao sadržaj. Ako nemate dovoljno dobar razlog da budete na mrežama, ne trebate ni imati taj profil. Društvene mreže su trenutno najbrži kanal prenošenja informacija i za određene stvari predstavljaju jako dobar alat, ali s druge strane mogu biti i crna rupa koja otupi sposobnost prikupljanja, kao i procesuiranja informacija. Na bilo kojem mjestu potrebno je ostati svoj i ne postati rob, već naučiti kako na pametniji način koristiti tehnologiju. Trebali bismo biti više rasterećeni, a ne opterećeni.
Foto: Privatna arhiva
Dio ste i predstave „Tri boje cvekle“, koja spaja operu, dramu, elektroniku i vrlo različite zvučne i scenske elemente. Šta vas je privuklo tom projektu i šta vam je bilo najzanimljivije u takvom načinu rada?
Irena Popović Dragović je razlog mog priključenja ovoj predstavi. Silno sam željela raditi s njom i kada mi se pružila prilika, automatski sam pristala. Ovoj predstavi privukli su me istraživanje i interpretacija teksta kroz drugačiji oblik rada, režije i kompozicije. Jedno sirovo, iskreno i bolno priznanje koje na poetičan način objašnjava suočavanje i prihvatanje smrti Irena je kroz muziku pretvorila u jednu dimenziju u kojoj riječi dišu, a kroz različitu vokalnu interpretaciju tekst postaje ventil za emotivne trigere.
„Bazen“ igrate s Makom Čengićem, a ove godine ste postali i životni partneri. Koliko se odnos dvoje umjetnika promijeni kada privatni i profesionalni život postanu još čvršće povezani?
Naš život se nije uopšte promijenio jer smo već od samog početka bili partneri kako na sceni tako i u privatnom životu. Ja samo znam da se barem jednom dnevno uštinem. Oboma nam je naš zajednički i profesionalni život jako važan, kao i privatnost. On je moj najbolji prijatelj i osoba s kojom ću zauvijek uvježbavati monologe i scene i s kojom ću dijeliti onaj najslađi dio sladoleda.
Foto: Radoš Jovanović / Trenutak.ba
Da li vam je lakše ili teže raditi s osobom koju toliko dobro poznajete? Postoji li u umjetničkom procesu trenutak kada morate zaboraviti da ste partneri i jednostavno postati kolege?
Naravno da je sve lakše, to je osoba koja me najbolje poznaje, kao i ja njega. Obožavam raditi s Makijem. On je osoba, glumac i umjetnik kojeg interesuje zajednički cilj i kako skupa postići najbolji mogući ishod. On je odan svom pozivu pa tako i kolektivnom činu. Uvijek je kreativan, a u ekipu s kojom radi donosi val iskrene sreće i entuzijazma. Voljela bih da uskoro zaigramo na sceni u nekoj novoj predstavi ili na setu. Kada radimo zajedno, uvijek smo fokusirani na cilj, na naše kolege, tako da se sve privatno ostavlja izvan scene.
Kada pogledate svoje iskustvo školovanja i rada u inozemstvu, šta ste tamo naučili o profesionalizmu što vam je kasnije bilo posebno važno primijeniti ovdje?
Ne mogu reći da sam nešto novo naučila o profesionalizmu jer je to navika koju sam gradila kroz svako iskustvo i koja se temelji na etici koju posjedujete ili ne posjedujete kao čovjek. Ali ono što mi je uvijek zanimljivo u inostranstvu jeste koliko se vremena posvećuje detaljnom planiranju projekta ili predstave. Profesionalci mnogo vremena ulažu u preciznu komunikaciju i koordinaciju svih timova, jasno definisan cilj i zadatak projekta, kao i detaljno utvrđene razvojne etape projekta i rokove. Ništa se ne zaključuje unaprijed bez razgovora i dogovora i ništa se ne prepušta slučaju. Svaki detalj ima svoje mjesto i svoju svrhu, a svako zna u kojem trenutku procesa i na koji način treba da doprinese zajedničkom cilju.
Nikolina Vujić Čengić | Foto: Radoš Jovanović / Trenutak.ba
Imate mogućnost da budete i na sceni i iza scene, da podučavate i da stvarate. Da li vam je danas važnije imati vlastiti prostor za umjetnički izraz ili stvarati uslove u kojima će i drugi umjetnici moći razvijati svoje ideje?
Shvatila sam kroz život da ne mogu drugačije funkcionisati ukoliko ne radim više stvari istovremeno, ali prioriteti koje sam sebi postavila konstantno me motivišu da ostanem aktivna u svom pozivu kao izvođač, ali i kao mentor, jer vjerujem da jedno bez drugog za mene ne može postojati. Mislim da svaki izvođač treba znati razložiti i razumjeti vlastitu interpretaciju, kao što svaki mentor treba razumjeti interpretaciju učenika i znati je usmjeriti i ponuditi prave alate.
U jednom od razgovora rekli ste da trenutno maštate i o različitim filmskim projektima. Kakav bi vas filmski lik ili priča danas mogli izvući iz zone komfora?
Lista je duga, ali ono u čemu bih se rado okušala jesu transformacije. Znatiželjna sam kako historija, situacije i događaji mogu uticati na razvojnu putanju lika i kako se taj lik nosi s određenim činjenicama kroz život, kakav je ritam govora ili vokalni kvalitet, kako pleše, kakva mu je fizionomija i gestikulacija i iz čega proizlaze. Vidim se u različitim žanrovima, ali najviše me privlače psihotriler, avantura, akcija i sci-fi.
Šta još niste uradili, a osjećate da je vrijeme da uradite?
Dobiti ulogu u dugometražnom filmu.
I snimiti ploču.
Nikolina Vujić Čengić | Foto: Greensmith Artists
Kada biste danas mogli sjesti preko puta one sedmogodišnje Nikoline koja je prvi put stala na scenu SARTR-a, šta biste joj rekli o putu koji je čeka?
Pripremi se jer avantura započinje onda kada nemoguće postane moguće.
Kada svijet u kojem si bila samo posmatrač postane svijet u kojem imaš puno pravo da odlučiš kojim to sve putevima želiš krenuti i istražiti sve što ti je srcu drago i što golica tvoju maštu.
Uživaj u procesu postajanja i postojanja. Budi beskompromisno svoja i znaj da se svaka neprospavana noć, briga i sumnja pretvore u nešto potpuno drugačije kada dostigneš svoje ciljeve. Doći će dan kada ćeš spoznati da dovoljno vrijediš za ostvarenje snova koji se u jednom trenutku čine nedostižnim. Ali u drugom ćeš otkriti da njihova prava vrijednost nije u tome da ih samo dosegneš, već da na putu otkriješ zašto zapravo postojiš i šta sve čini ovaj život: zbir trenutaka u kojima vrijeme stane, tamo gdje samo postojiš. I velika je sreća što ćeš na tom putu pripadati najranjivijim i najmaštovitijim bićima koja ovaj svijet čine boljim mjestom i što ćete zajedno učiniti mogućim ono što se nekada naizgled činilo nemogućim.
Igraj se, uživaj, voli, grli, pomaži, dijeli. Budi otvorena i slobodna da upoznaš svijet onakvim kakav jeste, a ne kroz prizmu niskih strasti i taštine.
Njeguj vrijednosti koje njeguju i ovaj svijet.
I iskoristi svoje postojanje za nešto dobro.
Nikolina Vujić Čengić kao djevojčica | Foto: Privatna arhiva
