Piše: Emina Mukić
Godina je 2026. Zapad ponovo pokušava objasniti sam sebe: izbori, sigurnosne krize, promjenjive alijanse. Naslovi govore kuda svijet ide. Jezik je isti: podjele, blokovi, vrijednosti, budućnost. Linije se crtaju i brišu, iz dana u dan.
A ipak, mimo toga, odvija se nešto tiše.
U Helsingborgu, tokom sedam dana, ne pokušavam objasniti svijet. Pokušavam vidjeti gdje sam ja u njemu. I šta se u međuvremenu promijenilo.
Ovo nije moj prvi susret sa “sjeverom”.
Još 2010. godine, kao studentica u Velikoj Britaniji, taj susret bio je intenzivan, gotovo oštar. Naučila sam kako izgleda živjeti između “juga” i “sjevera”. Sve je tada bilo novo, gotovo crno-bijelo. Razlike su djelovale velike. Ljudi su bili ili “hladni” ili “topli”, sistemi ili “ispravni” ili “nepravedni”.
Živjela sam vlastitu verziju romana North and South. Moj “Milton” nisu bile fabrike, nego univerzitetske učionice, a moji “Thorntoni” ljudi koje sam tek učila razumjeti.
Sjećam se jedne situacije: seminar, profesor postavi pitanje i nastane tišina. Duga, neugodna. Meni je tada djelovala gotovo nepristojno. Instinktivno sam je pokušala prekinuti, govorila sam brzo, povezivala ideje, popunjavala prostor. Poslije mi je kolegica rekla da ta tišina nije znak nezainteresiranosti, nego prostor za razmišljanje. Da se odgovor ne očekuje odmah.
Taj trenutak je bio sudar dva svijeta: mog, gdje se prisustvo dokazuje govorom, i njihovog, gdje se prisustvo ne mora dokazivati.
I tada sam već nosila nešto što nisam znala jasno reći: jug nije geografija. To je način. Ostaje s tobom.
Kao studentica sam imala plan – otići, naučiti i vratiti se. Povratak kući bio je cilj. Vratiti se ista, samo sa više znanja.
Šesnaest godina kasnije, u Helsingborgu, to više ne izgleda tako.
Ne dolazim da naučim šta je sjever. Dolazim da vidim šta je ostalo od mog razumijevanja.
I tu se moje iskustvo ponovo susreće s književnošću. Kao što Margaret uči da industrijski sjever nije bezosjećajan, nego drugačije strukturiran, tako i ja danas vidim da moderni sjever ne odbacuje emocije – samo ih drugačije raspoređuje.
Jednog jutra stojim kod Kärnan. Vjetar dolazi s mora. Trajekt pristaje, povezujući grad s Helsingør. Ljudi izlaze bez mnogo riječi, ali u ritmu. Nema žurbe, nema naguravanja.
U tom prizoru nema ničeg posebnog. I baš zato ga primjećujem.
Sve funkcioniše, bez potrebe da se to objašnjava. Tu prvi put jasno osjećam: ovo više nije “tuđi” sistem koji posmatram izvana. Ovo je prostor koji mogu razumjeti.
Dragi moj Jugu, Balkane, više te ne romantiziram. Sada te razumijem. Vidim tvoju toplinu i neposrednost, ali i haos, emotivnu gustinu koja ponekad guši – onu istu koju sam nekada slavila, sjedeći ljeti uz Malo Plivsko jezero, dok se razgovori produžavaju do kasno u noć, planovi prave spontano, a vrijeme gubi strukturu.
Tada mi je ta nepredvidivost djelovala kao sloboda.
Moja socijalna percepcija više nije impulsivna. Prošla je kroz iskustvo.
Za razliku od nekadašnjih unutrašnjih podjela, danas ne osjećam razapetost. Ne postoji potreba da biram između dva svijeta.
Više ne vjerujem da je dom mjesto kojem se vraćam. Vjerujem da je dom nešto što nosim u sebi – skup iskustava, vrijednosti i izbora.
Nekada su razlike bile nešto što treba premostiti. Danas su ono što obogaćuje.
Moja socijalna percepcija danas nije ni balkanska, ni skandinavska, ni ona iz studentskih dana u Britaniji. Ona je rezultat kretanja. Učenja. Korekcija.
Ako je prvi odlazak na sjever bio lekcija, ovaj boravak u Helsingborgu je fusnota – ona koja promijeni način na koji čitam cijeli tekst vlastitog iskustva.
Da, västkustsallad u „Sillen & Makrillen“ mi je sjela kao i burek u „Bosni“.
