Elmedin Žunić, umjetnik: Umjetnost je više od stvaranja – to je doprinos društvu

Elmedin Žunić, bosanskohercegovački umjetnik s dugogodišnjim iskustvom života i stvaranja u Norveškoj, svojim radom „Pojenje“ po prvi put učestvuje na prestižnoj Jesenskoj izložbi (Høstutstillingen) u Oslu. Kroz svoja djela, Žunić istražuje historiju, kolektivno pamćenje, traumatična iskustva, te kompleksne odnose između čovjeka, prirode i prošlih događaja. Njegov umjetnički opus obuhvata širok spektar medija i interdisciplinarnih praksi – od video instalacija i performansa do kuratorskih projekata i edukativnih radionica – uvijek s ciljem da otkrije nevidljive slojeve ljudskog iskustva i dinamiku društvene stvarnosti.

U svojim radovima, Žunić spaja lična sjećanja s historijskim kontekstima, tematizirajući rat, gubitak doma, kolektivnu traumu, ali i slobodu, otpornost i mogućnost obnove. „Pojenje“, video instalacija koja prati divlje konje iz Livna, samo je jedan primjer njegovog promišljenog istraživačkog pristupa, u kojem poetični vizualni prizori prožimaju lične i historijske refleksije. U razgovoru za naš portal, Žunić govori o nastanku ovog i drugih projekata, značaju međunarodnog priznanja, iskustvu života u dijaspori, interdisciplinarnim praksama, te ulozi umjetnika u savremenom društvu.

„Pojenje“ prati divlje konje iz Livna, istražujući njihove priče i simboliku slobode, ali i ljudskih sudbina. Možete li nam ispričati kako je nastao ovaj rad, šta vas je inspirisalo i kako doživljavate njegovu simboliku u kontekstu historije Livna i devedesetih godina?

Rad „Pojenje“ proizašao je iz ličnog otkrića o Livnu i divljim konjima. Došao sam do saznanja da je sudbina ovih životinja duboko povezana s ratnim događajima devedesetih, a posebno s ljeta 1993. godine – ljeta koje je presudno obilježilo i moju vlastitu sudbinu. Te iste godine, zajedno sa porodicom, bio sam prisiljen napustiti Livno, ne znajući da će to biti početak gubitka domovine i djetinjstva.

Kroz ovaj rad, divlji konji postali su za mene više od simbola slobode; oni su živi odjek prošlosti koja je kovala ljudske sudbine. Nekadašnji dio svakodnevice, oni su svjedoci jedne izgubljene epohe. Dok su konji oslobađani na livanjskim poljima, moja se obitelj zaputila preko planine. Ta se usporedna slika utkala u samu srž mog bića. Moja sjećanja, iako pretežno šutljiva, svjedoče o dubokoj, nevidljivoj vezi između historije, ljudskih sudbina i ovih plemenitih bića.

U svjetlu livanjske prošlosti, simbolika divljih konja jača – ona odiše otporom, podsjećanjem i žilom nadom za obnovom zajednice građene na povjerenju i istinskoj slobodi.

Vaš rad je ove godine po prvi put predstavljen na prestižnoj Jesenskoj izložbi (Høstutstillingen) u Oslu. Šta ovo priznanje znači za vašu umjetničku karijeru?

Priznanje u vidu prikazivanja ovog rada na Jesenskoj izložbi u Oslu zaista predstavlja značajan trenutak u mojoj umjetničkoj karijeri. To je valorizacija dugogodišnjeg rada i posvećenosti, te potvrda da moj kreativni izraz rezonira s publikom na međunarodnoj sceni i njegov puni utjecaj na daljnji razvoj moje karijere tek treba da se osjeti. Ipak, otvaranje ove platforme već privlači pažnju različitih aktera, kako iz Norveške, tako i šire, što mi pruža priliku za daljnje umrežavanje i razmjenu ideja u umjetničkoj zajednici.

Već dugi niz godina živite i stvarate u Norveškoj. Kako iskustvo života van Bosne i Hercegovine utiče na vaš umjetnički rad?

Život i rad u Norveškoj, kao i dugogodišnji boravak u Australiji, su mi pružili jedinstvene perspektive koje značajno oblikovaju moje umjetničko stvaralaštvo. Ranih godina otkrivao sam svijet kroz crtež, boju i formu, fasciniran mogućnostima koje su mi se tada otvarale. Međutim, početkom devedesetih taj dječji entuzijazam naišao je na izazove, jer je svjetlost koju sam upoznavao bila zamijenjena novim i ozbiljnijim ambijentom, te je svijet, barem u mom iskustvu, postao manji i sjenovitiji. To je bio period kad sam prestao crtati, dok je rat oblikovao dnevnu stvarnost koju sam proživljavao, kako u Livnu, tako i na daljinu u Norveškoj.

Često se vraćam u Bosnu i Hercegovinu, gdje posjećujem roditelje i promatram prirodne ljepote Livna, otkrivajući divlje konje koji su postali dio mog životnog ritma. Ove povratke doživljavam kao spoj prošlosti i sadašnjosti, simboli međusobnog preplitanja mog života i umjetnosti. Svaka posjeta obnavlja moju vezu sa ovim podnebljem, osnažujući inspiraciju koja se odražava u mom radu. Između Norveške i Bosne, moj umjetnički opus se kontinuirano razvija, oslanjajući se na nakupljena iskustva i trajno istraživanje.

Vaši radovi često tematiziraju historiju, kolektivno pamćenje i arhive, što se vidi u projektima poput „Srebrenica: Historiens blindsone“ i „The Bosnian Case“. Kako pristupate prikazivanju historijskih događaja i traumatičnih iskustava u svojoj umjetnosti?

Pri pristupanju prikazivanju historijskih događaja i traumatičnih iskustava u svojoj umjetnosti, fokusiram se na istraživanje načina na koje kolektivno pamćenje i osobna svjedočenja mogu oblikovati razumijevanje i interpretaciju prošlih događaja. Motiv Srebrenice je postupno postao ključni element u mom umjetničkom izrazu, vođen s neizostavnim osjećajem značaja ovog dijela naše historije. Kroz rad na projektima kao što su „Srebrenica: Historiens blindsone“ i „The Bosnian Case“, istražujem dubinski kako se traume manifestiraju, posebno u kontekstu fenomena koji često ne može biti potpuno artikulisan kroz tradicionalne medije.

Moje četverogodišnje istraživanje koje je dovelo do doktorske disertacije, pomoglo mi je da shvatim ključnu ulogu koju (ljudski) glas i pauze imaju u prenošenju emotivnog i historijskog sadržaja. Glas i tišine između naših razgovora postali su medij kroz koji prenosim slojevitost njihovih iskustava. Ovi su susreti duboko utjecali na moje istraživačke metode i poglede na umjetnost, omogućavajući mi da kroz njih dočaram neizrecivo bogatstvo ljudske izdržljivosti i podebljam autentičnost kolektivnog sjećanja.

Vaše obrazovanje obuhvata likovnu umjetnost i kulturne studije u različitim zemljama. Kako su ti različiti akademski putevi oblikovali vaš umjetnički pristup?

Moje obrazovanje u likovnoj umjetnosti, dopunjeno je osnovama filozofije i historije umjetnosti, što je značajno oblikovalo moje stvaralaštvo. Ono mi je omogućilo da proširim svoje razumijevanje umjetnosti, povezujući vizuelni izraz s teorijom. Filozofija i literatura igraju ključnu ulogu u procesu idejnog istraživanja i artikulacije novih koncepata.

Za mene, tekstovi su više od riječi; to su početne točke za istraživanje. Čak i najmanja fraza može pokrenuti lanac razmišljanja o tome kako nešto učiniti opipljivim. Shvatio sam da se najautentičnije izražavam upravo u tom prostoru između misli i materije, gdje se apstraktno susreće s konkretnim. Tekst mi daje smisao, materijal mi daje odgovor, a njihov međusobni odnos otkriva skrivene slojeve i vodi ka dubljem razumijevanju mog vlastitog rada.

Radili ste i interdisciplinarne projekte, poput performansa „Typewriter“. Kako interdisciplinarnost utiče na vaš rad i proces stvaranja?

Svoju umjetničku praksu gradim na interdisciplinarnosti – načinu rada koji sam otkrio i počeo da cijenim još tokom studija. Kroz to istraživanje shvatio sam da materijal nikad nije samo materijal; svaki nosi svoju vlastitu priču, simboliku i emocionalni teret. Zbog toga njegov izbor postaje duboko promišljen čin, jer značajno oblikuje kako se rad percipira.

Moja žudnja da ideje doživim fizički, posebno dok sam radio na „The Bosnian Case“, dovela me je do performansa. Otkrio sam da performans stvara neposrednu, visceralnu vezu između mene i teme koju istražujem. Omogućava mi da je ne samo sagledam, već i proživim na način koji drugi mediji, poput skulpture ili crteža, jednostavno ne mogu pružiti. Na taj način, interdisciplinarnost mi ne samo da širi izražajne mogućnosti, već mi dopušta da temama pristupim s većom dubinom i ličnom predanošću.

Kako iskustvo vođenja radionica i kuriranja utiče na vaš umjetnički rad i pristup stvaranju novih djela?

Vođenje radionica i kuratorska praksa imaju integralnu i sinergijsku ulogu u mom umjetničkom istraživanju. Radionice, koje koncipiram prvenstveno za studente, funkcioniraju kao interaktivna platforma za primijenjeno učenje. Unutar njih, studenti apliciraju teorijske okvire na odabrane teme, što rezultira spontanim i nepredvidivim interakcijama. Ove kolektivne intervencije pružaju mi, kao mentoru, dragocjene uvide kroz prizme tuđe percepcije i materijalnog eksperimentisanja.

Kuriranje, s druge strane, doživljavam kao umjetnost davanja forme nečemu što počinje kao običan razgovor. To su ti prekretnički dijalozi između umjetnika gdje se rađaju najbolje ideje, a koje publika rijetko kad vidi. Moj je poziv da uhvatim tu energiju, tu iskru razmjene, i pretvorim je u izložbeni prostor koji ne pokazuje samo gotove radove, već i sam življeni, dišući proces stvaranja iza njih.

Učestvovali ste na mnogim međunarodnim izložbama. Postoji li neka koja je posebno uticala na vaš umjetnički razvoj ili pogled na umjetnost?

Među međunarodnim izložbama na kojima sam sudjelovao, izložba u Chiang Maiju se posebno ističe: Izložba je bila gotovo nestvarna, gdje sam postavio dugu crnu ploču ispisanu riječima relevantnim za moj istraživački rad. Taj rad postao je platforma za izražavanje političkog nezadovoljstva studenata koji su se suočavali s političkom krizom u tadašnjem Tajlandu.

Ostavio sam dva paketa kreda, omogućujući studentima da svojim porukama doprinesu radu, što je rezultiralo spontanom interakcijom između njihove stvarnosti i moje umjetničke vizije. Njihovi izrazi nezadovoljstva i želje za promjenom obogatili su moju instalaciju i proširili moje poglede, istovremeno demonstrirajući moć umjetnosti kao sredstva društvenog komentara.

Ovo iskustvo, iako je bilo izloženo ozbiljnim okolnostima koje su mogle rezultirati mojom deportacijom, pokazalo mi je kako umjetnost može djelovati kao katalizator za izražavanje zajedničkih težnji i refleksija, naglašavajući važnost interakcije između umjetničkog djela i publike u dinamičnim društvenim kontekstima.

Koje teme ili ideje planirate istraživati u narednim umjetničkim projektima? Postoje li koncepti, mediji ili saradnje koje biste posebno željeli isprobati?

U narednim umjetničkim projektima, planiram istraživati teme koje se bave složenim odnosima između historije, tehnologije i suvremenih ideologija. Trenutno razvijam produkciju u suradnji s video umjetnikom iz Njemačke i teatralnom glumicom iz Norveške, inspirirano iskustvom u Søgneu, malom mjestu pokraj Kristiansanda, koje je dom velikom norveškom pjesniku Bjørnstjerne Bjørnsonu. Bjørnson, poznat po radu u doba nacionalne romantike, živio je u blizini spilje koja skriva mini podmornicu iz Drugog svjetskog rata, korištenu od strane okupatorske nacističke vojske u kamikaze-misijama protiv savezničkih brodova. Povijesni kontekst ove lokacije postavlja pozornicu za istraživanje tema poput nacionalizma, fundamentalizma i tehnologije.

Naša produkcija se fokusira na aktualne izazove i ideje koje privlače mlade, posebno one vezane uz fašizam, kroz estetsku artikulaciju. Nastojimo razumjeti kako historijski događaji i simboli utječu na današnju stvarnost, te kako se mogu pretočiti u umjetničko izražavanje koje potiče dijalog i kritičko promišljanje. Ovaj projekt je još u ranoj fazi, ali očekujemo da će otkriti nova shvaćanja i perspektive, kako kroz film, tako kroz zvuk i performans.

Kako doživljavate ulogu umjetnika u savremenom društvu i koliko vam je važna interakcija s publikom?

Umjetnost je oduvijek bila više od stvaranja – to je način doprinosa društvu. Vjerujem da ima moć da proširi naše vidike i zato zaslužuje biti u središtu javnog razgovora, dostupna svakome bez ikakvih barijera. Ključno je da ne postane elitna zabava, već ostane otvoren prostor za razmjenu i promišljanje.

Zato smatram da je moja uloga kao umjetnika da budem u stalnom razgovoru s ljudima oko sebe. Slušati, učiti i odgovarati kroz svoj rad na teme koje nas se tiču. Tek u tom susretu s publikom umjetnost dobiva svoj puni smisao – postaje ogledalo vremena i pokretač promjene.