Nije veliko otkriće da živimo u kulturi opsjednutoj mladošću. Ne odnosi se to samo na fizički izgled, na agresivno reklamiranje sredstava protiv bora (isključivo namijenjenih ženama), filmove i serije u kojima su glavni likovi uglavnom mladi i lijepi ljudi. To se odnosi i na stav da treba sačuvati mladost „duše“, šta god to značilo. Zrelost u savremenoj kulturi znači starost. Starost znači kraj i smrt.

Ljubav prema mladosti, stoga, odražava naš strah od smrti. Mlade generacije nema šta pripremiti na to da je mladost samo životni period, da perioda i faza ima još i da svaka ima svoje prednosti i mane.

Opsesija mladošću dovodi do potpunog odvajanja od realnosti: tako u reklamama imamo majke i kćeri koje su vršnjakinje, a slično se događa i u TV serijama i filmovima. U reklamama za mršavljenje su mršavi i mladi isti oni koji reklamiraju čokolade, bombone i druge delicije. U javnoj sferi, pogotovo u marketingu, prisutnost starije populacije skoro je ravna nuli.

Osim što odražava strah od smrti, opsjednutost mladošću je u svojoj osnovi mizogina, jer pogađa uglavnom žene. Od muškaraca se ne očekuje da nemaju bore, a sijede vlasi se čak proglašavaju privlačnim i markantnim. U osnovi se isti strah od smrti i nestanka ovdje projicira na žene: mlade žene su plodne, one će rađati, život će se nastaviti. Osim toga, ovaj je stereotip o ženi koja „vodi računa o sebi“ svoje korijene pronašao i u patrijarhalnom uvjerenju da je žena ta koja treba da „izgleda“ umjesto da „bude“ ili da misli.

Čežnja za mladošću je u osnovi i svih naših nostalgija, onih pozitivnih i negativnih. Često se zbog negativne nostalgije koče promjene u društvu, rađaju diskriminacije i održavaju diskriminirajuće tradicije.

Strah od smrti i starenja sprečava nas da prigrlimo svoje životne dobi kao pozitivne promjene u ciklusu života, kakve vidimo i u prirodi. Sprečava nas da se volimo i onda kad život neminovno počne da utiskuje svoje tragove u naša lica i vrijeme preuzme naša tijela. Sprečava nas da spoznamo da život nije gotov onda kad nam tijela više nisu mlada, i da je sreća možda upravo u iskustvu i saznanju, a ne samo u putenim užicima. Stoga trebamo slaviti svoju dob, ma koja ona bila. Život prestaje samo onda kad nas paralizira strah od smrti, a on se krije u snu o vječnoj mladosti i mladosti duše. Morali bismo pustiti sebe da uživamo u onome što su iskusili naš um i naše tijelo, u onolikoj mjeri koliko mi to želimo, a ne koliko nam društvo nameće.

Slava životu je u slavi svakoj našoj bori, svakom ugaslom pa ponovo upaljenom sjaju u oku i svakom koraku koje su naše umorne noge prešle.