Nije teško pronaći, gledati i suočiti se sa stravičnim ljudskim tragedijama danas. Mediji su puni slika s ratišta, izbjeglica koje vire iza žice, poplavljenih kuća i uništenih života. Koliko zaista suosjećamo, a koliko samo gledamo, kao voajeri, kako more ispire ljudska tijela?

Mnogi od nas također žive uništene živote, prolaze kroz lične tragedije i tjeskobe, no je li to garant da ćemo suosjećati, istinski, s ljudima čije su tragedije veće i kojih je više?

U životu postoje trenuci kad nas vlastita sreća sasvim izdvoji iz svijeta, živimo u sretnom balonu i smijemo se, oko nas ekrani puni potresnih slika prolaze kao strašni pejzaž u nekom distopijskom filmu. Onda kad obratimo pažnju na te slike, kao da doživimo katarzu, kao da je bol s kojom smo suočeni nekakav podsticaj da svoju sreću cijenimo više, a tuđu bol vidimo dublje.

Ali šta kad sami nismo sretni, ili prolazimo kroz tragičan period u životu, gubitke, rastanke, bolesti? Posmatranje tuđe boli gubi svoj efekt, onaj da je bol negdje izvan nas i da živi negdje drugo, i mi čvrsto zatvaramo oči pred tim bolom i tragedijom. Zatvaramo ih, suzne i nemoćne. Saučesništvo u patnji možemo osjetiti kad neko prolazi kroz sličnu bol kao što je naša. Uragani nas užasavaju, potresaju, sažalijevamo ljude, ali empatija je – savezništvo. A tuđa bol nikad ne može biti utjeha.

I nije to pitanje morala, potraga za individualnom srećom. Nije pitanje ni empatije kao takve. Potraga za ličnom srećom u ljudskoj je prirodi, i kad nam ona naglo bude oduzeta, a da nije tako opsežna i važna da završi u medijima, svu ljudsku nesreću čujemo kao nerazgovijetnu buku, kao kolaž nepovezanih slika, ne možemo odoljeti da ne žalimo i sebe u tom trenutku, jer žal je sve što nam je ostalo.

I nije to pitanje ni sebičnosti. Kolektivne suze ne postoje, postoji samo solidarnost među ljudima, kojima možemo pokušati pomoći onda kad pomognemo sebi. A pomagati sebi ne znači tražiti veću nesreću od svoje. Empatija se rađa tek onda kada u drugome prepoznamo sebe, ma koliko taj drugi bio različit, ali ona se također ne može roditi dok mi ne zacijelimo. Dok naša bol ne postane samo slika u našem umu, kao slika na televiziji ili internetskom portalu. Empatija dolazi s izlječenjem, ne s bolom.

Baš kao i u onom sretnom balonu, živimo u svojoj boli, koja je dugo, dugo samo naša i ničija više, i to ništa ne može promijeniti. Dok jednog dana opet ne osjetimo mogućnost sreće. Viziju izlaza. Dok ne počnemo zacjeljivati.

Zato nije čudno ako u svojoj boli propuštate da vidite i patnje drugih, koje su mnoge. Postoji granica koliko muke može stati u svačije grudi. Postoji granica koliko krikova naše uši mogu čuti. Postoji, i ne trebamo je se stidjeti. Ona nas spašava od propasti i pomaže zacjeljenju. Ona je onaj mehanizam koji se zaustavi kad bi nas nastavak sudjelovanja u životu uništio. I umiri nas. Svede nas na nas same i vlastiti oporavak.

Zato ne vjerujem u kolektivne suze. U ljudsku solidarnost i pomoć, da. Ali kolektivne tuge ne postoje, kao ni kolektivne sreće. Možemo samo da se nadamo da ćemo zacijeliti dovoljno da možemo i drugima pomoći.