Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Dženat Dreković

Namik Kabil, filmski reditelj i pisac, u svojoj dugogodišnjoj karijeri istraživao je potencijale filma i književnosti. Oduvijek fasciniran umjetnošću, Kabil je stvaranje umjetnosti doživljavao kao pokušaj objašnjavanja tajne života. U ovom razgovoru, Kabil govori o svom novom romanu “Beskućnik” – o izazovima i različitostima u procesima nastajanja knjige i filma. “Beskućnik” je roman koji se čita brzo, a nad kojim se dugo kontemplira. Prvo poglavlje vješto razlaže metafiziku doma kroz priču o kući koja se raspada, gradi, popravlja, nestaje. Nije to samo priča o identitetu i porodici – to je priča o borbi čovjeka s prirodom, s protokom vremena, sa samim sobom. Ova uvjerljiva autofikcija je duboko potresna, ne samo zato što nas suočava s pravim značenjem obnove, povratka, zajedništva i doma, već zato što nepovratno poziva na kopanje po vlastitom vrtu. Roman “Beskućnik” zaslužuje ozbiljne analize – kako zbog vješte dinamike kojom je ispričan mikrodogađaj, tako i zbog autentičnog jezika. U međuvremenu, predajemo Vam ovaj razgovor o umjetnosti i stvaranju, o filmu i književnosti, o životu.

Kako objasniti tajnu života?

Da krenemo od početka. Šta je za Vas umjetnost? Kako je započelo Vaše istraživanje potencijala filma i književnosti?

Čini mi se da sam oduvijek bio fasciniran umjetnošću. Na nivou osjećanja, još od od ranih dana, i prije nego sam to racionalno mogao objasniti, umjetnost je predstavljala važan dio života, iako sam nekada imao utisak da je to i uporedni tok koji postoji za sebe. Kao neki apstraktni, debeli snop kablova, kroz koji prolazi glavna linija života, ali i jedna tik uz nju, kroz koju struji umjetnost. Da li je taj umjetnički tok deblji ili tanji, ne znam tačno, jedino sigurno znam da je oduvijek postojao. Za mene je umjetnost vjerovatno i pokušaj da se objasni tajna života jer je ovaj naš boravak na zemlji i dalje prilično misteriozan, bar meni tako izgleda. Nekada imam osjećaj da je to i nastojanje da se u tom dodatnom prostoru živi dublje i duže. Pri tome, u samom činu pokazivanja-pred-svijetom, u postupku javnog iznošenja svojih osjećanja ima nečeg bazično samoljubnog, i to je tako. Šta je ovdje uzrok, a šta posljedica, i dalje nisam siguran. Ako je umjetnost snažna, ljudi joj vjeruju, ostalo je manje važno. Ako joj manje vjeruju, onda i više obraćaju pažnju na samodopadljivu stranu. Sumnjivi su i ponekad komični oni stvaraoci koji kažu da im nije bitno da li će se njihovo djelo svidjeti drugima. Bez obzira na to što je to prizemna zamka, i dalje je prisutna, svako malo neko izgovori takve i slične bedastoće. I kao po pravilu, to ne kažu kada su shvaćeni i prihvaćeni od strane publike, već kada nisu. Što se tiče konkretno književnosti i filma mogu reći da sam cijeli život pisao, glumio i režirao. Piskarao sam prvo dječački, sjećam se i svoje prve pjesme koja je bila posvećena Titu. Onda se uplela i muzika, pa sam uz pjevanje tuđih pjesama počeo pisati i svoje. Nije tu bilo neke discipline i predanosti, već prije svega pokušaj da se drugim ljudima dočaraju vlastita osjećanja. I naročito je u takvim ranim nastojanjima prisutna bila spomenuta narcisoidna strana. Da se ljudima svidi to što radite. Zato je vaše pitanje, šta je za mene umjetnost, i važno i komplikovano istovremeno. A da bi jedan običan vic ispričali, vi neminovno morate malo glumiti. Koliko je to dobro izvedeno, s mjerom ili bez nje, drugo je i ne manje važno pitanje. Ne kaže se bez razloga, on zna ispričati vic, ili ne zna ispričati vic, ljudi takve stvari dobro osjete. Znači od najranijih dana, mi glumimo i sebe režiramo. Neki poslije dodatno rade na tome i formalno bruse zanat, ali ti su počeci važni. Ipak, ovdje mi padaju na pamet dva konkretna primjera, ili misli u vezi sa filmom, zašto mi je bitan. Prva je da je to jedini paralelni život mimo ovoga koji živimo, koji tako nepobitno postoji, jasno ga vidimo i čujemo. Tamo se dodatno niko ne stara, ljudi ostaju zaustavljeni u vremenu. Ne znam ima li čovjek uopšte puno većih fascinacija od same prolaznosti i smrtnosti na jednoj, i filmske besmrtnosti na drugoj strani. Drugi primjer tiče se konkretnog kadra iz filma. Sjećam se kada sam kao mlad čovjek gledao Felinijevog  ”Kazanovu” gdje ima scena morske površine po noći napravljene od najlona. Svjetluca se pod mjesečinom, izvija kao more, svi vide da je to najlon, a istovremeno znaju da predstavlja more. Već tada sam osjetio i shvatio da me zanimaju takvi simboli.

Beskućnik

Povod ovog razgovora jeste Vaš novi roman. Beskućnik. Priznajem da sam u prvim poglavljima knjige neumorno i naivno tražila Kabila – filmskog stvaratelja. Kasnije sam, pod dejstvom odlične naracije i jezika, odustala. Međutim, ne sumnjam da se iskustva filmskog reditelja i pisca međusobno preklapaju i dodiruju. Koja je razlika između pravljenja knjige i filma? Da li možemo reći da je “Beskućnik” Vaše najknjiževnije djelo do sada – koji postupci su doveli do ove etikete?

Kada napišete knjigu, ona izađe na svjetlo dana, ljudi je čitaju, ili ne čitaju. Vi ste uglavnom jedini krivac ako je dobra i ako nije. Hoću da kažem da je pisanje knjige, prije svega, napor samog autora da se ispriča ono što se naumilo, bez obzira na žanr i vrstu literature. Kod filma su stvari komplikovanije, hajde da u ovom primjeru samo razmatramo igranu formu. Kada ste napisali scenarij, vi ste tek sagradili ili postavili pisani temelj budućeg djela. Nakon toga slijede različite faze, ima ih čitav niz i uvijek je uključeno puno ljudi, prije nego film ugleda svjetlo dana. Ali preskočiću sve te produkcijske segmente, da ne bih zamarao čitaoce zanatskim terminima. Uglavnom, scenarij igranog filma samo je jedna faza procesa. Ako se film ne snimi, što uopšte nije rijetko, scenarij ostaje kao neodsvirana partitura, ostaje faktički nigdje. Zato što scenarij nesnimljenog filma – važno je ovo reći bez obzira što je nekima očigledno – ne egzistira kao književni tekst. Zašto je to tako nije jednostavno za odgovoriti, vjerovatno je komercijalna, zabavna strana filma i njena ubitačna pohlepnost djelimično odgovorna za to. Za razliku od dramskog teksta, koji živi i kao književna forma, i kao dramska osnova pozorišnog komada koji će se odigrati pred publikom, scenarij, da još jednom ponovim, nema tu privilegiju da egzistira kao književnost ako se od njega ne napravi film. Čak i kod scenarija snimljenih filmova, koji se nekada ukoriče i objave, teško da se može govoriti o književnoj formi koja postoji odvojeno od produkcije. Ali to je samo jedna od razlika, više statusnog karaktera, a ima ih još prilično u smislu samog zanatskog procesa pisanja i pravila, držali se mi njih ili ne.

I ja sam mišljenja da je ”Beskućnik” moj najmanje filmičan roman, što samo po sebi naravno ne govori ništa o uvjerljivosti i kvaliteti same knjige. A čitaocima se sviđaju različite stvari, u to sam se više puta uvjerio. Neki vole filmičnost u prozi, a nekima je važniji onaj tradicionalniji književni postupak.

Prvo poglavlje sadrži elemente eseja. Ono se direktno obraća čitatelju savjetima i opservacijama koji rezimiraju roman i sve nedoumice koje će biti otvorene. Možete li nam, molim Vas, dati kratki opis romana? Kako je struktuiran “Beskućnik” – i zašto?

Mislim da su kroz cijelu knjigu prisutna esejistička stremljenja, negdje više negdje manje, i nije to ništa novo niti originalno u književnosti. Ima jedna riječ od koje stalno bježim, a uporno me i dalje progoni jer je očigledno važna. To je riječ identitet i sve što ona znači, a nema šta ne znači. Od našeg genotipa, onoga što smo naslijedili, preko stvari koje smo iskusili, probali, ispljunili, zaobišli, itd. To kako smo se formirali, što nikada nije do kraja završen proces, određuje naš životni osjećaj. U tom smislu, između ostalog, i osjećaj za kompoziciju. Ako je makar djelimično tačno da je književni stil odraz karaktera samog autora, onda je i kompozicija ili struktura djela dio iste stvari, čovjeka samog. Ne znam kako bih objasnio roman ”Beskućnik”, osim da sam krenuo pisati o procesu rušenja kuće i onda se svašta uplelo i saplelo oko te priče. Drago mi je da je tako jer sam nemalo važnih stvari, prije svega, sebi objasnio. I tačno je da priča oživi kada se ”otme”  jer se onda u tom klinču otkrivaju naši skriveni ili potisnuti rukavci, ispostaviće se iste teme ali iz različitih uglova. Krenete pisati jedno, ispadne nešto drugo, a ljudi na kraju vide i osjete nešto svoje. Taj mi je aspekt pisanja i, generalno, stvaranja naročito zanimljiv i dinamičan.

Nisam sigurna da li bih smjela u prvi plan knjige postaviti rat. Ipak, taj neizrečeni rat je itekako protkan kroz tkivo radnje. Nisam sigurna da li sam dovoljno jasna: rata nema, ali je tu. Prateći metamorfozu kuće, progovarate o porodici. Da li je bilo teško poljuljati temelje porodične kuće, srušiti i zidati rečenice od taloga vlastitog iskustva?

Kod nas je prilično tog nekog odurnog stava prema ratu u umjetničkim djelima, tipa, dokle više pričati o tome. A to je na neki način zabluda jer zapravo i nije toliko posljedica ratnih tema u umjetnosti, konkretno u našoj sredini, kojih po mom mišljenju i nema dovoljno. Već je naša sama svakodnevica zatrovana visokom koncentracijom potisnute traume koju politika stalno nanovo podgrijava, plašeći ljude novim ratom, i nerijetko se čini nevjerovatno bezočno kako sve to i dalje prolazi. I kada u takvom jednom zamornom okruženju i umjetnik svojim glasom progovori o ratu, ljudi se onda – iz spomenutih razloga ne posve neočekivano – pitaju dokle više o tome. Pri tome ne treba zaboraviti, činjenica da se ovdje desila velika tragedija, uopšte ne znači da smo mi po nekom automatizmu ”dorasli” tako velikoj temi. Ali to je specifična dimenzija bavljena ličnom i kolektivnom tragedijom.

Kada pročitate ”Rat nema žensko lice” Svetlane Aleksijevič i uzmete u obzir činjenicu da je tako snažna knjiga napisana ravno četrdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, očigledno je posrijedi još jedan dokaz da se o ratu može i treba, uslovno govoreći, uvijek pričati. Doduše, pod vrlo delikatanom hipotezom koja je odmah na klimavim nogama: ako se to radi na autentičan i vjerodostojan način kao što je slučaj u spomenutoj knjizi.

Prohodnost priče

Šta je posebnost jezika romana “Beskućnik” prema Vašem mišljenju? Pretežak je u ovom slučaju termin “arhaičnost” – ali definitivno postoji neka jezička iskrenost, povratak izvoru i atipična zavodljivost…

Važna mi je prohodnost priče, da ljudi razumiju o čemu je riječ. Možda je takvo nastojanje djelimično i uticaj za mene lično neprevaziđenog Ive Andrića i njegovog majstorstva o kojem ne treba trošiti vrijeme. Ipak, nije ta prohodnost uvijek svima imperativ, mislim na pisce, ali bilo bi neozbiljno reći da je takva težnja jedina mjera dobre književnosti. Možda je više stvar mog ličnog afiniteta, vjerovatno se o tome radi. Ima tu i nekog kontrapunkta, bar mi se tako čini, da na jasan način pričam o nekim vlastitim nedoumicama, i na taj način ih razgrnem i sebi i drugima. Ali, ipak moram spomenuti da mi se ponekad, čak i u nekim priznatim i poznatim djelima, učini da pisac i nije baš razmišljao o razumljivosti samog teksta, već da je naprotiv težio zamršenosti. Do te mjere, da se čovjeku učini da je stvaralac pobrkao osnovne pojmove i umislio da je ono komplikovano odmah i kompleksno. Često se, na primjer, slična stvar sreće u pop i rock muzici, gdje se stiče dojam da virtuoznost muzičara, dokazivanje i pokazivanje tehničke akrobatike, postaje sama sebi svrha.

Kakve su bile reakcije i povratne informacije od čitatelja o vašem novom romanu?

Vidim da ljude knjiga udari u stomak, zatrese ih, iskreno negdje sam to i očekivao jer je i mene tresla dok sam je pisao. Ipak, još uvijek je rano govoriti o nekoj široj reakciji publike, tek su dva mjeseca prošla otkad je knjiga izašla.

Kroz razgovor sam primijetila da dosta vremena posvećujete istraživanju tuđe i vlastite misli kroz pisanje i razgovore sa drugim piscima – one dinamične razgovore koji se dešavaju u tišini, kroz druženje s knjigom. Koje pisce čitate i kojim knjigama se vraćate?

Spomenuo sam Andrića, on je nepresušni zdenac, kao i Čehov, njima se uvijek nanovo obradujem, poljskim pjesnicima također. Generalno mi je zanimljivo iskustvo vraćati se pročitanim knjigama, u različitim vremenskim intervalima. I osluškivati kako se mijenjamo, i kako se naša raspoloženja i afiniteti poput plime i oseke podižu i spuštaju. Uživam u dobrim esejima i utisku kao da pričate sa pametnim čovjekom od kojeg možete nešto naučiti. Od novijih stvari, oduševio sam se romanima Sally Rooney, uživao u knjigama Knausgarda i Fossea.

Za kraj: o novom početku

Možete li nam reći nešto više o svojim planovima za budućnost – imate li u planu daljnje pisanje, snimanje filmova ili možda nešto sasvim treće? Da li bi roman “Beskućnik” mogao biti preveden u filmski jezik?

Nisam nešto razmišljao o adaptaciji ovog romana za film, i to nas vraća na raniji dio razgovora. Da, možda je ovo prvi put da sam pisao prozu, bez razmišljanja o filmu i kadriranju, makar i nesvjesno. I uživao sam baš u tome, bez obzira na stvaralačku muku i uobičajeno, zanatsko stalno vraćanje na rukopis. Kao što se zna, čitanje je dio pisanja i planovi za budućnost vezani su za čitanje, dok me ne ponese da nešto svoje zapišem. A sa tim stvarima nikad se ne zna, možda danas, možda za mjesec.

Koji su Vaši savjeti za mlade umjetnike koji žele istovremeno istraživati ​​i film i književnost?

Ne samo film ili književnost, budite strastveni i zaljubljeni šta god da radite. I čuvajte se psihoanalize u umjetnosti jer ona često pokušava objasniti neobjašnjivo, svesti našu ljudskost na egzaktni, nerijetko banalni zaključak. A neuhvatljive izmaglice naših opsesija tako se divno, i ne do kraja jasno, ogledaju u samoj umjetnosti. Takvo iskustvo zna biti moćno, i obloga za dušu od sivila svakodnevice.

Što se tiče novih generacija, vidim da su se svi nešto uznemirili u vezi savremenih tehnologija, konkretno mislim na vještačku inteligenciju. Ako se makar malo osvrnete na istorijske procese, jasno se može primijetiti kako su baš nove tehnologije otvarale neistražene prostore i umjetničkim djelovanjima. Jedan od opštepoznatih primjera je da je izum fotografije oslobodio slikarstvo od imperativa realističnosti. A kada se pojavio zvučni film 1927. godine, veliki Sergei Eisenstein rekao je da je film mrtav. Čak i takav jedan umjetnički um nije shvatio da je ustvari nijemom filmu u tom trenutku odzvonilo jer je nova forma zvučnog filma preuzimala kormilo. Puno je takvih primjera u istoriji društva i umjetnosti kao integralnog dijela života. I mene baš zanima šta će se desiti konkretno sa vještačkom inteligencijom, volio bih da doživim da se sve okrene naopako. Radoznao sam da vidim i čujem kakve će romane mašine pisati i ne bih se iznenadio da budu bolji od onih koje su napisali živi ljudi. Ovaj svijet poodavno je zreo za ozbiljan reset, pogotovo u moralnom smislu, koji se sigurno neće desiti preko noći. Ali, možda smo na njegovom početku.