Razgovarala: Elma Fišić

Rikard Larma fotografiju je počeo otkrivati još kao dječak, uz oca Leopolda, čija je domišljatost i neobična fotografska laboratorija u njemu probudila fascinaciju slikom i svjetlom. Ta rana fascinacija prerasla je u više od pola stoljeća rada tokom kojeg je bilježio ljude, gradove i događaje, a posebno historiju Sarajeva. Kao fotoreporter, za vrijeme opsade grada napravio je fotografije koje su obišle svijet i postale dio vizuelnog pamćenja jednog vremena.

Danas, nakon novinarske i dokumentarne fotografije, istražuje drugačije mogućnosti medija u ciklusu „Svjetlopis“, vraćajući se svjetlu kao osnovnom materijalu stvaranja. U razgovoru za Urban govori o fotografskom naslijeđu, iskustvu svjedočenja u ratu, životu između Sarajeva i Amerike, povratku i potrebi da se fotografija neprestano iznova otkriva.

Kako ste uopće počeli da se bavite fotografijom? Sjećate li se šta vas je na početku privuklo fotografskom aparatu i fotografiji kao mediju? Godinama fotografišete ljude, gradove i događaje koji će jednog dana postati historijski izvori. Razmišljate li u trenutku fotografisanja o tome da upravo pravite buduću dokumentaciju jednog vremena?

Ima više varijanti početka. Ova je najljepša: Jedan od najupečatljivijih likova u mom životu bio je moj otac Leopold Larma. Bio je inovator. I dan-danas mi je neshvatljivo šta je sve radio u tom svom fotoamaterizmu, iako je bio inženjer na željeznici. Imao je otvorenu viziju za napredak. Fotolaboratorija je crno-bijela, mračna komora, a on je, prije nego što ju je imao kompletiranu još u Zavidovićima, u šljiviku nabavio mali projektor za izradu fotografija. Sebi je nabavio, kako je mama govorila, napominjući da on uvijek nešto radi, taj projektor i bez razvijača i fiksira iznio ga na sunce u podne, kad je sunce gore pod 90 stepeni, i podesio tako da je sunce prolazilo kroz leće i direktno eksponiralo na fotopapir. Postavljao je fotoosjetljivi papir dolje, gdje treba da se eksponira. Dugom ekspozicijom „izlagao je taj fotopapir svjetlu“ slici koja se projektuje. Sam papir je mijenjao boju i pojavljivala se slika bez dodatnih radnji i razvijanja. Nije to bila stalna slika jer, ako bi se taj isti papir držao na suncu, postao bi kompletno crvenkast ili braon, ali… To nikad nisam čuo da je iko tako radio. Samo moj otac. Tako me „zarazio“ i tako sam postao umjetnik fotografske magije. To zaista jeste jedna posebna vrsta magije.

Druga priča je da sam u petom, šestom ili sedmom razredu osnovne škole na Čengić Vili u Sarajevu, s njegovim fotoaparatom, bio aktivan u foto-sekciji škole. Tada sam kao takav jednom prilikom išao sa grupom učenika na čuveno Tjentište i to ne bilo gdje, nego na grob narodnog heroja Save Kovačevića, i zadatak mi je bio da za školsku dokumentaciju „uslikam“ polaganje Pionirske zakletve grupice naših učenika. Šuma i mračno mjesto učinili su tako da su fotografije bile na granici da se uopšte foto može napraviti. Ali bio je to taj moj čuveni Altix fotoaparat koji je bukvalno bio izrađen i imao Zeissovu optiku koju je Jugoslavija dobila na osnovu ratnih reparacija poslije Drugog svjetskog rata od Njemačke. Priča dva počinje kada sam se poslije osnovne uključio u „Narodnu tehniku“. Tata me je uključio na kurs radioamatera. To je njemu postala druga amaterska okupacija, a Morzeova abeceda mu je bila i profesionalna komunikacija (to je tada bio komunikacioni softver na željeznici), jer je u prvim godinama službovanja bio otpravnik vozova i šef željezničke stanice u Zavidovićima, a onda poslije i u željezničkom čvoru Doboj… Tako sam učio Morzea, ali nisam nikad prešao u radioamatore… Razlog? Bio je u istim prostorijama Foto-Kino kluba „26. novembar“ u kojem sam nastavio fotoamaterizam i gdje sam postao mlada fotografska zvijezda, kako me je poslije godina proglasio tadašnji predsjednik Foto Saveza BiH Nikola Marušić, i dugo godina jedini majstor umjetničke fotografije BiH.

Rikard Larma

Šta je značilo biti reporter u opkoljenom Sarajevu? Kako je izgledala Vaša svakodnevica?

U to vrijeme se više nego jasno pokazalo da treba zabilježiti sve i na svim poljima, jer ono što se tad dešavalo, svaki novi trenutak, bilo je neponovljivo. Mnoge definicije fotografije i dokumentarizma se uklapaju u to, kao i ona da fotografija govori više od hiljada riječi… Ono što se nije snimilo, nije se ni dogodilo. To je definitivno bio izazov za fotografe i umjetnike, jer vidi ono što drugi ne vide. I onda taj trenutak, izdvojen iz stvarnosti, ostaje svjedočanstvo. Fotografija nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Najveće fotografske priče nastajale su u vrijeme opsade Sarajeva, dok granate i meci zasipaju grad. Tri puta sam bio ranjen, bio sam na mjestima gdje se odvijala bitka za goli život, u trenucima koji brzo promaknu. Čuvenu fotografiju „Vijećnice u plamenu“, koja je obišla svijet, upravo tu, na mjestu gdje je ta fotografija nastala, mnogo godina kasnije, na 31. godišnjicu opsade grada, organizirana je izložba pod nazivom „Sarajevo – vječna Vijećnica“. Zabilježiti jedan takav trenutak jednom umjetniku može biti dovoljno za cijelu karijeru. Ja sam pratio Vijećnicu i šta se oko nje događalo godinama kasnije kroz slične uglove. Imao sam mnogo više od jednog takvog trenutka i, koliko god je ono što sam bilježio svojim fotoobjektivom bilo surovo, krvavo i teško, nastojao sam u isto vrijeme biti etičan i promišljen, poslati poruku fotografijom, ali i odgovoriti svom prepoznatljivom umjetničkom porivu u tom teškom vremenu. Ne skrivam emocije i svako podsjećanje na period rata izaziva bolna sjećanja i suze, baš kao i u trenucima dok snimam.

Rikard Larma

Postoje fotografije koje su nastale u vrlo teškim okolnostima i koje danas posmatramo kao dokumente prošlosti. Kako ste kao fotograf učili gdje je granica između svjedočenja i zadiranja u nečiju privatnost?

Ja ću ostati zapamćen kao ratni fotoreporter, čije su fotografije, kao svojevrsna svjedočanstva o stradanju jednog grada i ljudi u njemu, nekoliko puta osvanule na naslovnicama svjetskih medija. Bilježio sam gotovo svaki dan života svojih sugrađana sa željom da dokumentujem i svijetu prikažem najpotresnije trenutke iz tog perioda. Živio sam fotografiju od dječačkih dana do danas i nisam, kao neki književnici ili fotografi, napustio grad kad je bilo najteže… Sad već, po povratku iz Amerike i Izraela, obilježavam punih 50 godina umjetničkog fotografskog rada i novinarstva. Gdje god sam se poslije rata nalazio, nastavljao sam raditi fotografiju. Radio sam za lokalne novine u Filadelfiji u Americi, preciznije, Pennsylvaniji, u dnevnim novinama Metro, a kada je to prestalo, vratio sam se umjetnosti, vratio umjetničkoj fotografiji. Tu je bukvalno nastao moj „svjetlopis“. Sarajevo je bilo polazna, ali će, po svemu, biti i završna tema opusa… S radovima u Umjetničkoj galeriji BiH, Sarajevo 2024. prikazao sam „Svjetlopis“. Bit će završna tačka jednog stvaralačkog kruga u kojem sam poslije fotoamaterskog ciklusa najprije fotografirao sport, pa prestižne manifestacije, kulturne događaje, estradne zvijezde i sportiste, sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada prelazim u fotoreportere i to s najtežom i vrhunskom karakteristikom LIFE – životne fotografije – i bilježim rat u opkoljenom Sarajevu. Fotoaparat je moje oružje, a fotografija dokument surovosti života u gradu pod opsadom. Da se pamti i ne zaboravi. Krug se ne zatvara – kad nije rat, onda je slikanje svjetlom. Moj svjetlopis vidjela je i američka publika. Izložba svjetlopisa koju donosi i u Bosnu i Hercegovinu ispunjenje je želja i jedna od onih posebno emotivnih izložbi.

Rikard Larma

Usporeno izlaganje boja, oblika i pokreta

Koliko se Vaš odnos prema fotografiji promijenio od početaka do danas? Da li danas fotografiju gledate drugačije nego prije nekoliko decenija? Postoji li fotografija koju ste napravili, a čije značenje ste razumjeli tek mnogo godina kasnije?

Najbolji odgovor je moja umjetnička definicija: Jedinstvena i nepredvidiva slika stvara se sa svakim pojedinim snimkom. Ako je moja dokumentarna, life, umjetnička ili historijska fotografija uspjela zabilježiti jedinstveni trenutak, koji se nikada ne može ponoviti ni u vremenu ni u prostoru, to čini i ova vrsta kreativne fotografije. Ali sadržaj ovih fotografija je miran, nenasilan, neagresivan. To je usporeno izlaganje boja, oblika i pokreta. To je slikanje svjetlom.

Život između različitih kulturnih i fotografskih sredina vjerovatno mijenja i način na koji gledamo vlastiti prostor. Kako je iskustvo života u Americi uticalo na Vaš fotografski pogled i na način na koji danas fotografišete Sarajevo?

Po izjavama mojih šefova, mog tadašnjeg glavnog urednika iz New Yorka i urednika iz Filadelfije, ja sam bio njihova nemjerljiva vrijednost i iskustvo od kojih su ne samo mladi učili nego čak i oni učili. Bio sam bukvalno najstariji u timu… Iskustvo rata iz „prve ruke“ i moje fotografije iz tog doba dramatično su promijenili i moja znanja i iskustva. Posebno nakon što su oni s kojima sam radio u Americi prepoznali i verificirali moj rad. Naravno da je to pridonijelo i mome samopouzdanju uz sva tehnička znanja, fotografsko iskustvo i onaj, kako bi se reklo, urođeni fotografski dar, koji danas razumijevam kao „višak“ koji čini razliku između dokumentarne i umjetničke fotografije. Sarajevo je doista bilo mjesto na kojemu se „polagala“ najbolja škola, životna škola fotografisanja.

Rikard Larma

A kako se rodila ideja o povratku u BiH? Kako izgleda povratak – ne mislim samo na fizički nego i onaj kulturološki, profesionalni?

Povratak u Sarajevo počeo je da se dešava kad se moja starija, prva ćerka, poslije diplome odlučila zaputiti u Sarajevo. Sama. Doživjela je ovdje toliko pozitive koju ja sam nisam primjećivao jer ja i dan-danas živim u prošlosti. A u isto vrijeme je došlo i do raspada moga braka, što je ubrzalo moj povratak. Privatnost koja se desila bila je razlog moga odlaska iz Sarajeva, ali ona je bila i ključna za moj povratak. Naravno, imao sam dva ogromna zadatka. Prvi je bio da ćerkama Juliji i Lili pokažem „ko im je tata“. Da pokažem na najbolji način šta je to njihov tata radio u fotografiji prije nego što su se one rodile i što je, manje-više, bilo skriveno od njih godinama. Da ih dovedem „na mjesto zbivanja“, da iz prve ruke vide ambijent u kojem sam živio i radio. Drugo je bilo da Sarajevu pokažem šta sam ja to radio za vrijeme opsade. Sve ono o čemu se, nažalost, tako malo zna. Bio sam mnogo odsutan, a pošto se tokom opsade nije moglo znati šta se objavljuje u svijetu, od onoga što je prošlo kroz moj objektiv napravio sam kolekciju isječaka, uglavnom crno-bijelih i uglavnom iz američke štampe, premda ne i isključivo iz nje, i time sam dopunjavao svoje izložbene aktivnosti. Tako se pokazalo da niko, mislim bukvalno niko, nijedan domaći reporter ili reporterka nije više producirao svijetu od mene. Da nijedan svjetski fotoreporter tokom svog boravka u Sarajevu nije objavio više u svjetskim dnevnim novinama od mene. Nekoliko velikana, što se fotografije tiče, tu su bili nenadmašni u svjetskim magazinima, ali ja sam i među njima imao jedinu naslovnu stranu Newsweek magazina poslije onog prelomnog masakra na Markalama…

Rikard Larma

Sarajevo je grad koji je fotografisan gotovo neprekidno, posebno tokom posljednjih nekoliko decenija. Šta mislite da fotografija može pokazati o Sarajevu, a što ne možemo pronaći u pisanim izvorima?

Nije samo fraza da fotografija govori više od hiljadu riječi. Sarajevo i naš rad u njemu za vrijeme rata višestruko su to pokazali. Svi sjajni novinari čija je riječ otišla odavde učinili su ogromno za BiH i Sarajevo, kao i svi diplomati, razni humanitarci, liječnici i političari. Iz Sarajeva su odaslane na hiljade stranica tekstova. Danas to za Sarajevo i našu zemlju rade odlični bosanskohercegovački pisci, filmski radnici… Ali vjerujte, više su za Sarajevo u tadašnje vrijeme potpune blokade učinile fotografije zapaljene Vijećnice, masakra na Markalama, pretrčavanja ulica pred snajperskom vatrom i slike teškog života Sarajlija nego sve rečeno. Još ako su objavljivane na naslovnicama velikih svjetskih novina… A moje fotografije jesu i znam to. I doživio sam to kad sam došao na Zapad, u Ameriku.

Foto: Rikard Larma

Nekada je fotografija podrazumijevala film-celuloidnu traku, izbor kadra, ograničen broj snimaka i čekanje da se materijal razvije. Da li su ta ograničenja fotografu nešto oduzimala ili su ga, paradoksalno, tjerala da pažljivije gleda?

Nekada, dakle, u mojoj mladosti, u mnogo čemu, pa i u fotografiji, trebalo je više razmišljati. Tada je fotografija bukvalno bila svjetlopis. Osjetljivost celuloidne trake bila je limitirana. Danas većina mladih i ne zna da se ta jedinica za osjetljivost filma izražava u ASA-ima. Bile su male vrijednosti. 100 ASA je bio osnovni film. Pa osjetljivi od 400 ASA, a kad se pojavio 1600 ASA, to je već i rat kod nas počeo. Dakle, sa visokoosjetljivim filmom se radila sportska fotografija. Tu sam bio ekspert. Pri razvijanju filma još se mogla uduplati ta vrijednost. Da uporedim s današnjim vrijednostima, i amaterski fotoaparatići idu toliko visoko da se telefonskim kamerama može bukvalno snimati po noći, čak i ispod svjetlosti ulične rasvjete. Ja na svome digitalnom Nikončiću (Nikon Z fc), koji je napravljen da izgleda kao legendarni Nikon FM, imam maksimalnu osjetljivost 4000 ASA, što je deset puta veća osjetljivost od nekada najosjetljivijeg filma za sport. Ja sada imam problem jer se vrlo teško mogu prilagoditi nekadašnjim vrijednostima za moj „svjetlopis“. Naime, pošto to sve ide u proporcionalnim vrijednostima, kada hoću da radim dugom ekspozicijom, moguće je samo u sumrak i pri slabom svjetlu. Tehnologija je negativno uticala na onu vrstu kreativne fotografije koju ja radim.

Foto: Rikard Larma

Kada fotografija dospije u muzej ili arhiv, ona dobija novi život: više nije samo nečija privatna fotografija nego postaje predmet istraživanja, pamćenja i novih tumačenja. Kako doživljavate taj trenutak kada fotografija počne živjeti izvan vas i izvan okolnosti u kojima je nastala?

Muzeji i arhivi su danas sve dostupniji na internetu… Postali su dostupni do jedne mjere i običnim ljudima, što je nekad bilo nezamislivo. Dogodilo se to, neizbježno, i s mojim fotografijama, posebno onim iz rata, jer su i mediji koji su ih objavljivali postali opće dobro svjetske mreže informiranja… Dakle, veliki broj mojih fotosa, njih, postao je javno dobro… To je neizbježno. Međutim, moja foto-arhiva je daleko bogatija nego što se uopće može i zamisliti. Već i zbog dugog mog rada u medijima u BiH u rasponu od više od 50 godina, o čemu se uglavnom zna. Stoga sam odlučio svoju bogatu foto-arhivu darovati, povjeriti na čuvanje i korištenje Historijskom arhivu Federacije BiH, s punim povjerenjem u njihovu stručnost i njihovu osnovnu namjenu – biti otvoreni za sva buduća istraživanja od koristi za cijelo društvo i javnu upotrebu po pravilima struke. S tim sam povjerenjem, kao pilot-projekt, pokrenuo svoj časopisni fotoarhiv/muzej kako bih i sebi i javnosti i struci ukazao na dio onoga što smatram važnim sačuvati za buduća vremena.

Foto: Rikard Larma

Foto: Rikard Larma

Fotografija je pisanje svjetlom

Danas razvijate ciklus „Svjetlopis“. Šta vas je dovelo do tog ciklusa i šta vam danas znači vraćanje svjetlu kao osnovnom elementu fotografije?

Nikad nisam otišao od te definicije. Fotografija je baš to: pisanje svjetlom. Kako danas imamo previše svjetla, a i obični aparatići na telefonima imaju preveliku osjetljivost, tako, samo naizgled, i greške fotoaparata izgledaju kao original starinske fotografije. To sam, na svoj način, „pečatirao“ i ovjekovječio u ponudi umjetničkih fotografija sa naših prostora, izložbi pod naslovom „Svjetlopis“ – pečatirao za naše i moje područje Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Em originalan i mnogogovoreći naslov, em autentičan tragalački napor, koji sasvim korespondira i sa naslovom izložbe, ali i sa mojim stvaralačkim habitusom, koji je uvijek bio u znaku otkrivanja novog, dotad manje poznatog, a redovno vrijednog, zanimljivog, privlačnog i atraktivnog.

Foto: Rikard Larma

Mene, kao autora, ne morate lično poznavati, ne morate o meni mnogo znati, jer sve potrebno i važno ćete dokučiti u mojim umjetničkim fotografijama. Jednom kad se fotografija izloži, ostaje na vama da vidite šta je na njoj! Isto kao i u svakom drugom obliku umjetničkog izražavanja: kao u slikarstvu, kao u književnosti, poeziji, arhitekturi, pa čak i muzici… Slobodni ste da umjetnički izražaj vidite i prepoznate na svoj način. Čak je i poželjno da umjetničko djelo prepoznate na jedinstven način i da otkrivate nešto novo. I svakim novim gledanjem ili čitanjem otkrivate nešto novo, nešto što je autor složio, napisao, čak i što nije napisao… Djelo tako krene mimo autora, otrgne se i ima svoj život. Onoliko koliko je djelo vrijedno i originalno, toliko traje njegov umjetnički život, samim tim i život njegovog autora. Potvrdu za to imamo u svim žanrovima i oblicima umjetnosti, pa vanvremenska djela i autori stoljećima fasciniraju konzumente, publiku.

Foto: Rikard Larma

Foto: Rikard Larma

Napravio sam korak ispred standardnog slikanja svjetlom. Čini mi se da sam uspio naći se u carstvu vještog igranja mogućnostima ukrštanja svjetlosti i sjenki, forme i prostora, vertikala i paralela. O hrabrosti o takvom mom radu već su izrečene mnoge ocjene, a ono što se ne može iskazati može se sažeti u neizbježan utisak o materijalizovanom ojačavanju te tendencije fotografije kao jedne od vodećih formi savremene umjetnosti – vizuelne, estetske, duhovne. Dovoljno je, u korist tog utiska, samo zadržati pažnju na nekoj od fotografija: sarajevske Vijećnice, iznikla iz pepela poput Feniksa, potom spomenika kralja Tvrtka, stećaka, srednjovjekovnog bosanskog grba, ljudi na ulicama, gizdavih vertikala vjerskih objekata, bosanskog ćilima i drugih naših znamenitosti.

Foto: Rikard Larma

U godinama moga povratka u Sarajevo predstavio sam ono što sam dosegao dokumentarnom fotografijom (počev od velelepne izložbe u sarajevskoj Vijećnici) kao neumoran hroničar ratnih i drugih događaja, bez kojih medijski prostor ne postoji u pravom smislu riječi, a evo predstavio sam se i sa novom, odnosno starom tehnikom na koju smo zaboravili i to, da tako kažem, patentirao. Pa sam i ispunio i obavezu sa izložbom o djeci Sarajeva pod opsadom u BKC-u. To je moj doprinos ovoj umjetnosti, moj umjetnički domet, kojim se koristim kao alatom u interpretaciji, ali i očuvanju značajnih segmenata bosanskohercegovačke umjetničke fotografije.

Kada biste morali izabrati jednu svoju fotografiju koja bi nekome ko vas nikada nije upoznao najbolje objasnila zašto ste cijeli život fotografisali — koju biste izabrali i zašto?

Evo, prilažem neobjavljeni portret djevojčice iz sredine rata. Lokacija je Titova ulica ispred Predsjedništva. Fotografija za naslovne strane u svako doba, i rata i mira. A ona je iz najgoreg vremena rata, a toliko je optimistična.

Foto: Rikard Larma

Fotografisao sam sarajevskog legendarnog fotografa kako se po snježnoj bljuzgavici sa svojim aparatićem vozi na biciklu, po čemu je bio poznat. Bio je među strancima i fotoreporterima sarajevsko čudo – a to je i ostao. Neopisano i nepriznato ČUDO, živo čudo, doduše, i ja lično. Didije Torše, fotoreporter Oslobođenja. Kad je prošao, ne bih bio fotoreporter da i ja nisam požurio da uslikam tu djevojčicu koja je, zasigurno, iz miljea Sejdić-Finci manjine. Manjina koja nema ravnopravnost i pravo da budu birani… Jedna od onih nepravdi koje naše društvo još nije prevazišlo…