Foto: Vanja Lisac

Od ratnog Sarajeva, u kojem je kao djevojčica ustajala u četiri ujutro kako bi vježbala klavir, do Lisabona, grada u kojem je fado postao neodvojiv dio njenog života i stvaralaštva, Maja Milinković izgradila je muzički put obilježen upornošću, hrabrošću i slobodom da slijedi vlastiti umjetnički izraz. U spoju bosanske sevdalinke i portugalskog fada pronašla je prostor za nešto sasvim svoje – Fadolinku, autorski pravac u kojem se prepliću dvije muzičke tradicije, lična iskustva i različiti kulturni utjecaji.

Povodom albuma „Fadolinka 3.0“, koji donosi deset kompozicija prožetih ljubavlju, čežnjom, gubitkom i samoćom, u razgovoru za Urban magazin govori o putu od prvih muzičkih koraka do međunarodne scene, Sarajevu koje nosi u sebi i Lisabonu koji je postao njen drugi dom, pjesmama u kojima je ostavila dio svoje duše, autentičnosti stvaralaštva u vremenu umjetne inteligencije i snovima koje još želi ostvariti. Otvoreno, uz prepoznatljivu dozu humora i samoironije, otkriva šta za nju znače umjetnička sloboda, ljudsko iskustvo i muzika koja, jednom kada nastane, počinje živjeti vlastitim životom.

Rođeni ste u Sarajevu, gdje ste završili Muzičku akademiju, a danas živite i stvarate u Lisabonu. Kako je izgledao vaš put od prvih muzičkih koraka do života i karijere koje danas imate? Koje su prekretnice najviše utjecale na taj put?

Moj put počeo je u Sarajevu, s ogromnom ljubavlju prema muzici i jednom gotovo tvrdoglavom odlučnošću da se njome bavim. Sjećam se ratnih godina, kada sam s Dobrinje ustajala u četiri ujutro i odlazila do Katedrale da bih vježbala klavir. Moj prvi klavir bio je star i raštiman, ali za mene je predstavljao čitav svijet. Tada nisam razmišljala o karijeri, uspjehu ili tome gdje će me život odvesti. Samo sam znala da bez muzike ne mogu.

Kasnije sam završila Muzičku akademiju u Sarajevu, prošla različite muzičke faze, od pop-rocka do autorskog stvaralaštva, a onda je u moj život ušao fado i otvorio sasvim novo poglavlje. Odlazak u Lisabon bio je velika profesionalna i lična prekretnica. Susret s novom kulturom i muzičkom tradicijom omogućio mi je da iz drugačije perspektive sagledam vlastito muzičko naslijeđe.

Iz tog puta izrasla je Fadolinka, moj autorski izraz u kojem se prepliću dva muzička svijeta. Sarajevo mi je dalo korijene, Lisabon horizonte, a muzika slobodu da budem ono što jesam.

Muzičku karijeru započeli ste u pop-rock muzici, a potom se okrenuli fadu. Šta vas je privuklo toj portugalskoj muzičkoj tradiciji i kada ste shvatili da ona postaje mnogo više od muzičkog interesa?

Fado me osvojio glasom Amálije Rodrigues, u kojem sam čula vječnost. Ljepotom melodija, raskošnom interpretacijom, a iznad svega atmosferom mistike koju ta muzika u meni stvara. Postoji nešto neobjašnjivo u fadu, nešto što me i danas jednako fascinira.

U fadu je moj glas napokon dobio komociju da se pokaže u svoj svojoj raskoši. Da istraži sve svoje boje i uživa u punoj slobodi interpretacije.

Poželjela sam upoznati fado do srži, njegov jezik, tradiciju, kulturu i ljude. Tako je ono što je počelo fascinacijom preraslo u veliku ljubav.

Odlazak u Lisabon značio je ulazak u novu kulturnu sredinu i izgradnju karijere u zemlji u kojoj fado ima posebno mjesto. Kako ste se prilagođavali tom okruženju i šta je bilo presudno da u njemu pronađete vlastiti umjetnički put?

Lisabon je predivan grad, ali iza moje portugalske priče stoje godine ozbiljnog rada, odricanja, hrabrosti i ogromnog strpljenja. Doći u zemlju u kojoj fado predstavlja nacionalno blago i pokušati izgraditi vlastiti umjetnički put unutar tako snažne tradicije bio je veliki izazov.

Trebalo je mnogo učiti, prilagođavati se, dokazivati, ali i imati dovoljno hrabrosti ostati vjeran sebi. Bilo je neizvjesnosti, prepreka, neprospavanih noći i samoće. U takvim okolnostima čovjek nauči koliko vrijede upornost, disciplina i vjera u ono što radi. Ja sam oduvijek bila spremna mnogo raditi za ono što volim. A kada nešto istinski želim, teško odustajem.

S vremenom sam shvatila da upravo moja različitost predstavlja moju najveću umjetničku snagu. Sve što sam ponijela iz Sarajeva pronašlo je svoje mjesto u Portugalu.

Ipak, kada sve saberem, najviše zahvalnosti dugujem svom glasu. On mi je otvorio mnoga vrata, pomogao da pronađem svoje mjesto i steknem poštovanje publike. Smatram ga najvećim darom koji sam dobila od Boga, a sve što sam tokom godina gradila bilo je, na neki način, nastojanje da taj dar opravdam.

Jer talent je dar, ali ono što od njega napravimo naša je odgovornost.

Iz susreta fada i sevdalinke nastala je „Fadolinka“, izraz koji je s vremenom postao prepoznatljiv dio vašeg muzičkog identiteta. Kako je nastala ideja da povežete ove dvije tradicije i kada ste osjetili da iz tog spoja može nastati nešto što je istinski vaše?

Zanimljivo je da su Fadolinku, na neki način, pokrenuli Portugalci. Dok sam pjevala fado, često su me pitali kakva je muzika iz moje zemlje i željeli da im otpjevam sevdalinku. Njihova radoznalost probudila je moju. Počela sam istraživati šta se sve može dogoditi kada se ove dvije tradicije susretnu u autorskom stvaralaštvu.

Bio je to ozbiljan umjetnički izazov, koji je zahtijevao jasnu viziju i hrabrost da slijedim vlastiti osjećaj. Iz tog istraživanja počele su nastajati moje kompozicije na bosanskom i portugalskom jeziku. A onda je došao trenutak kada sam ih poslušala i shvatila da je iz tog susreta nastalo nešto što više nemam potrebu objašnjavati ni porediti. Imalo je svoj zvuk. Moj.

Fadolinka je tako postala izraz svega što nosim iz Sarajeva i svega što sam otkrila u Portugalu. A što se žanrovskih granica tiče, nikada nisam previše voljela ladice. Muzika mora imati slobodu da diše.

Fado i sevdalinka često se povezuju zbog emocija koje prenose, ali pripadaju različitim muzičkim i kulturnim tradicijama. Šta vam je bavljenje ovim dvjema formama otkrilo o njihovim sličnostima i razlikama i postoje li granice koje u svom radu ne želite prelaziti?

Fado i sevdalinka razumiju se i bez prevodioca. Govore o istim ljudskim osjećanjima, ali svako na svoj način, sa svojim temperamentom, melodijskim jezikom i karakterom. I upravo su mi te razlike jednako fascinantne kao i njihove sličnosti.

U Fadolinki me najviše zanima taj prostor u kojem se njihovi muzički jezici susreću, prepliću i otvaraju nove stvaralačke mogućnosti. Tu počinje moja autorska sloboda.

Moja jedina granica je površnost. Smatram da tradiciju morate dobro poznavati i razumjeti njenu suštinu da biste imali slobodu pomjerati njene granice. Znanje vam daje sigurnost, a hrabrost vas vodi dalje. Bez jednog od to dvoje, teško nastaje nešto zaista vrijedno.

Kao kantautorica, pijanistica, gitaristica i aranžerka, učestvujete u različitim fazama nastanka muzike. Kako izgleda vaš stvaralački proces od prve ideje do završene pjesme i koji dio tog procesa vam je najvažniji?

Moje pjesme su moja djeca. Svaka nosi moj DNK, a začeće je, vjerujte mi, obično najlakši dio!

Sve počinje jednom melodijom, stihom, harmonijom ili emocijom koja traži svoj izraz. A tek tada počinje moj križni put! Komponovanje, pisanje, aranžiranje, preispitivanje, mijenjanje, odbacivanje, pa ponekad sve ispočetka.

Moje pjesme su zapisi moje duše i zato učestvujem u svakom segmentu njihovog nastanka, od prve ideje do završnog trenutka u studiju. A kada je muzika u pitanju, perfekcionista sam.

I onda se pjesma konačno rodi. Dolazi trenutak kada je treba pustiti u svijet, baš kao dijete koje kreće svojim putem. Ona nosi dio mene, ali svoju sudbinu nastavlja graditi kroz ljude koji je slušaju, njihove uspomene, ljubavi i iskustva.

A možda je upravo to najljepši dio stvaranja. Kada nešto toliko lično postane univerzalno.

Ljubav, čežnja, gubitak i samoća česti su motivi u vašim pjesmama. Koliko vlastitih iskustava i osjećanja unosite u njih i koliko vam je važno da ono o čemu pjevate lično poznajete?

U mojim pjesmama ima mnogo života. Mog! Ljudi koji su kroz njega prošli, ljubavi koje su ostavile trag, susreti, rastanci, sve što nas mijenja i protiv naše volje. Neke emocije prođu, a neke se toliko duboko nastane u nama da jednostavno odbijaju otići. Ja ih obično pretvorim u odu.

A koliko poznajem osjećanja o kojima pjevam? Ja sam fado. Ja sam samoća, melanholija, čežnja, ljubav, intenzitet. Ja sam život. I ponekad je svega toga malo previše za jednu osobu!

Iskustvo se u pjesmi pomalo prerušava. Imena nestanu, detalji se promijene, ali osjećaj ostaje.

U svojim pjesmama rekla sam mnogo više nego što bih ikada ispričala u jednom intervjuu.

Vaša diskografija obuhvata različite faze, od pop-rock početaka do albuma „Fado é Sorte“, „Fadolinka“ i „Kaftan D'Alma“. Kada danas pogledate svoj dosadašnji rad, šta vam najjasnije pokazuje koliko ste se kao autorica i interpretatorica promijenili?

Godine se u stvaralaštvu čuju. U načinu na koji danas komponujem i interpretiram ima mnogo više proživljenog, iskustva i zrelosti.

Mijenjali su se muzički izrazi, jezici, gradovi, okolnosti, ljubavi… Ponekad me neka stara pjesma vrati u trenutke koje sam gotovo zaboravila. Muzika, izgleda, ima bolje pamćenje od nas.

Glas je isti, temperament također. Ali život je u međuvremenu uradio svoje. Ostavio je trag u mojoj interpretaciji, u načinu na koji oblikujem i doživljavam muziku. Stvaralaštvo je živi organizam, baš kao i ja. Raste, mijenja se, a ponekad iznenadi i vlastitog tvorca.

A ja? Ja sam uvijek bila svoja. Kada danas pogledam svoju diskografiju, vidim različita poglavlja jednog prilično uzbudljivog života. I u svakom od njih prepoznajem svoj rukopis.

Vaša muzika pronašla je publiku i izvan Bosne i Hercegovine, a vaš rad prepoznat je i na međunarodnoj sceni. Koliko su vam važna takva priznanja i šta za vas predstavlja stvarni uspjeh u muzici?

Svako priznanje me iskreno obraduje. Lijepo je kada neko prepozna i cijeni vaš rad, posebno kada vaša muzika pronađe put do publike daleko od mjesta na kojem je nastala. I priznajem, svaki put osjetim ono malo dječije uzbuđenje. Srećom, neke stvari čovjek nikada ne preraste.

Ali priznanja su trenuci, a muzika je ono što ostaje kada se svjetla ugase. Za mene je uspjeh to što i danas imam šta reći, što moje pjesme žive svojim životom i što još uvijek imam istu strast prema stvaranju kao na samom početku. Možda čak i veću.

A postoje i priznanja koja nikada ne završe na polici. Pogled iz publike, zagrljaj poslije koncerta, nekoliko iskrenih riječi nekoga koga je moja muzika dotakla. Takve stvari nosim sa sobom.

Uspjeh je prilično relativna stvar. Važno je da, kada se sve sabere, čovjek ima razloga biti ponosan na ono što je stvorio. I da još uvijek ima čemu da se raduje.

Godine života u Lisabonu sigurno su utjecale i na vaš odnos prema Sarajevu. Kako danas doživljavate grad u kojem ste odrasli i muzičko naslijeđe iz kojeg potječete? Je li se vaš osjećaj pripadnosti mijenjao s vremenom provedenim izvan Bosne i Hercegovine?

Sarajevo je moja prva velika ljubav. Vrijeme i udaljenost tu nisu mnogo promijenili. Naprotiv, čini mi se da ga s godinama volim još više. A svaki put kada se vratim, vrlo brzo uhvatim njegov ritam, kao da nikada nisam ni otišla.

Život u Portugalu omogućio mi je da Sarajevo sagledam iz drugačije perspektive. Udaljenost ima tu neobičnu moć da izoštri ono što nam je zaista važno. Sarajevo je u mom jeziku, humoru, temperamentu, u načinu na koji osjećam i stvaram. Sevdalinka je moj muzički maternji jezik, dio mene koji sam ponijela u svijet i koji je kroz Fadolinku dobio jedan novi izraz.

Lisabon je moj drugi dom, grad koji iskreno volim i u kojem sam izgradila svoj život. Moj osjećaj pripadnosti s godinama se proširio i u meni ima dovoljno mjesta za oba grada.

Ali Sarajevo mi nedostaje čak i onda kada sam potpuno sretna tamo gdje jesam.

Sarajevo u duši mi spava.

„Fadolinka 3.0“ donosi deset autorskih pjesama, među kojima je šest novih i četiri ranije objavljena singla. Šta je bilo polazište za ovaj album i po čemu se njegov nastanak i konačni rezultat razlikuju od prethodnih izdanja?

Mislim da je život bio glavni producent ovog albuma. A vjerujte mi, imao je prilično zahtjevne ideje!

U vrijeme nastanka ovog albuma prolazila sam kroz duboku emocionalnu bol. Ona se utkala u poeziju, melodije i svaku nijansu moje interpretacije. U tim pjesmama ostalo je mnogo više mene nego što sam možda i sama namjeravala otkriti.

Mislim da se upravo po toj emotivnoj neposrednosti „Fadolinka 3.0“ razlikuje od mojih prethodnih izdanja. Emocije su bile svježe, snažne, ponekad bolne, ponekad opojne. I sve su pronašle svoje mjesto u muzici.

Drago mi je što sam od svega toga uspjela napraviti nešto lijepo. Život je imao glavnu riječ dok su nastajale, ali posljednja je, ipak, bila moja.

Iako na „Fadolinki 3.0“ nema pjesama na portugalskom jeziku, fado ostaje važan dio njenog muzičkog identiteta. Kako ste u novim kompozicijama sačuvali njegovu izražajnost, a istovremeno razvijali vlastiti zvuk?

Fado je odavno dio mene. Ne mogu ga jednostavno ostaviti pred vratima studija kada odlučim pisati na bosanskom jeziku. On živi u mom načinu oblikovanja melodije, interpretaciji, u odnosu prema stihu i emociji.

Nikada nisam sjedila za klavirom računajući koliko će u nekoj pjesmi biti fada, a koliko sevdaha. Muzika ne trpi takvu matematiku.

Sve što sam tokom života muzički upoznala i zavoljela već je dio mene. Kada komponujem, ti utjecaji prirodno pronalaze svoj put do melodije. A rezultat ponekad iznenadi i mene samu.

Fado se kod mene već odavno odomaćio. Čak je počeo i bosanski govoriti.

Naslovi novih pjesama, poput „Moja sjajna mjesečino“, „Čežnja i ja“ i „Tango tišine“, otvaraju različite emotivne i atmosferične prostore. Izdvaja li se neka od šest novih kompozicija po načinu na koji je nastala ili po izazovu koji je pred vas postavila tokom stvaranja i interpretacije?

Deset pjesama, deset različitih svjetova u jednom univerzumu — Fadolinki 3.0. Svaka ima svoju atmosferu, karakter i vlastitu priču.

Moj unutrašnji svijet očito je prilično bogato i živopisno mjesto! Iz njega crpim inspiraciju i kreativnost. A koliko god različiti bili ti muzički svjetovi, ni u jednom nisam pobjegla od sebe.

Pjesmu „Moja sjajna mjesečino“ napisala sam u jednom dahu, ali aranžmanski mi je zadala dosta posla. Dugo sam tražila pravu odjeću za nju, onu u kojoj će se pokazati u svoj svojoj ljepoti. I vjerujem da sam je pronašla.

Pjesme „Šta će daljine“ i „Potkupljujem samoću“ rasplakale su me u studiju, tokom snimanja vokala.

Uz novi album naglašavate da su sve kompozicije rezultat autorskog rada, stvarnih muzičkih interpretacija i studijske produkcije, bez generativne umjetne inteligencije. Šta za vas čini suštinu ljudskog stvaralaštva u muzici i kako gledate na sve prisutniju ulogu umjetne inteligencije u umjetničkom procesu?

Umjetna inteligencija me, iskreno, plaši. Razvija se tolikom brzinom da se pitam hoćemo li uskoro uopće znati gdje završava čovjek, a počinje algoritam.

Sve češće nailazimo na muziku generisanu umjetnom inteligencijom, a mnogi autori se i ne libe otvoreno reći da su je koristili. Ono što me posebno zabrinjava jeste činjenica da publika često više i ne primjećuje razliku. Bojim se da će algoritmi s vremenom trajno preuzeti veliki dio autorskog stvaralaštva. A to otvara mnogo ozbiljnija pitanja od samog kvaliteta muzike.

Mislim da se čovječanstvo nalazi na jednoj od svojih velikih prekretnica. Sve više razmišljanja, odluka, pa i kreativnosti prepuštamo umjetnoj inteligenciji. Hoće li nas to dugoročno obogatiti ili osiromašiti? Ja se, nažalost, sve više priklanjam ovom drugom.

„Fadolinka 3.0“ nastala je iz stvarnog ljudskog iskustva, autorskog rada, živih interpretacija i studijskog stvaralaštva. Bez generativne umjetne inteligencije.

Za mene je stvaralaštvo jedna od najdubljih ljudskih potreba. Ako prestane da stvara, čovjek će izgubiti smisao.

Nakon svih dosadašnjih muzičkih i životnih iskustava, postoji li nešto što još želite istražiti ili ostvariti, a za šta do sada nije bilo pravog trenutka? U kojem biste pravcu voljeli razvijati svoj rad u narednim godinama?

Oh, imam ja još mnogo neostvarenih snova! I poneki prilično ambiciozan plan. Srećom, moja radoznalost ne pokazuje znakove umora.

Voljela bih da Fadolinka nastavi putovati svijetom, da je čuje publika koja je još nije otkrila, da se susreće s novim kulturama i muzičarima. Imam još mnogo muzike u sebi, ideja koje čekaju svoj trenutak, priča koje tek treba da ispričam.

A što se pravog trenutka tiče, naučila sam da ga ponekad treba i sam stvoriti. Život je suviše kratak da bismo sve svoje snove ostavljali za neka bolja vremena.

I dok god u meni postoji ona ista iskra zbog koje sam kao djevojčica sjedala za klavir, znam da imam još mnogo razloga da se radujem onome što dolazi.

Uostalom, neke od najljepših stvari u mom životu dogodile su se upravo onda kada sam mislila da me više ništa ne može iznenaditi.