Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Bobo Ljubljana

Adriana Kuči je književnica i novinarka čiji su život i rad obilježeni susretom različitih gradova, jezika i kultura. Od Sarajeva, preko Bliskog istoka, do Ljubljane, njeno iskustvo svijeta oblikovalo je književnost koja se bavi intimnim ljudskim sudbinama u sjeni velikih historijskih lomova. Piše o ženama, ljubavi, gubitku, pripadanju i sjećanju, ali i o onome što ostaje neispričano, izvan granica službene historije.

U razgovoru za Urban govorimo o gradovima koje nosimo u sebi, životu na dva jezika, ratom prekinutoj mladosti i iskustvima koja nas nastavljaju oblikovati. Otvaramo i pitanje slobode književnosti – njenog prava da ne nudi gotove odgovore, ne podučava i ne pojednostavljuje život, nego da mu dopusti svu njegovu složenost.

Kako su različita mjesta oblikovala Vaš pogled na svijet i na vlastito porijeklo? Je li odlazak promijenio Vaše razumijevanje Sarajeva ili Vam je tek s udaljenosti omogućio da prepoznate šta ono zaista znači u Vašem životu?

Mislim da čovjek mora otići iz Sarajeva da bi razumio koliko je Sarajeva ponio sa sobom. Mada, možda je tačnije reći da čovjek nikada sasvim ne odlazi iz grada u kojem je prvi put naučio voljeti, bojati se, smijati i gubiti. Odlazi samo njegovo tijelo. Sve ostalo, na neki neobjašnjiv način, nastavlja živjeti na dvije adrese. Ali to nije nikakva velika mudrost, niti je Sarajevo po tome posebno. Svako od nas nosi geografiju vlastitog odrastanja, sa svim njenim ljepotama, zabludama, mirisima, ljudima i gubicima. Postoje gradovi koje pamtimo i gradovi koji pamte nas. Volim vjerovati da to nije uvijek isto. Živjela sam na Bliskom istoku, danas živim u Ljubljani. Svaki od tih gradova naučio me nečemu što u Sarajevu možda nikada ne bih naučila. Prije svega, da svijet nije dužan izgledati onako kako smo ga mi zamišljali dok smo odrastali. Da postoje različite istine, različiti načini života i različita sjećanja na iste historijske događaje. I da ljudi, kada se skinu svi nacionalni, vjerski i politički slojevi, uglavnom žele iznenađujuće slične stvari. Da ih neko voli, da im djeca budu sigurna, da mogu pristojno živjeti i da ih niko ne tjera iz vlastite kuće. Bliski istok me posebno naučio koliko je opasno pojednostavljivati ljude i njihove sukobe. Koliko malo znamo o drugima, a koliko smo sigurni u vlastite zaključke. Ali naučio me i nečemu drugom. Da postoje mjesta koja čovjeku postanu bliska prije nego što uspije objasniti zašto. U Damasku sam, recimo, ponekad osjećala neobičnu prisnost s ulicama kojima nikada ranije nisam prošla. Kao da je neko, mnogo prije mene, već živio dio mog života. Možda je to samo sposobnost čovjeka da u nepoznatom prepozna poznato. A možda se neke pripadnosti zaista ne mogu objasniti geografijom.

Sarajevo sam s udaljenosti počela posmatrati manje sentimentalno, ali možda mnogo nježnije. S godinama sam prestala vjerovati da je grad mog djetinjstva bio nekakvo savršeno mjesto zajedništva. Nije bio. Imao je svoje podjele, licemjerja i nepravde, kao i svaki drugi grad na ovom svijetu. Ali imao je i nešto dragocjeno, što se često počne cijeniti tek kada se izgubi. Zanimljivo je kako pamćenje radi. Zaboravimo čitave godine, a onda nas neki miris, nečiji glas ili nekoliko taktova davno zaboravljene pjesme u jednom trenutku vrate u život za koji smo mislili da je završen. I ne vrate nas samo na određeno mjesto. Vrate nam i osobu kakva smo tada bili. Djevojčicu koja trči niz stepenice, djevojku koja nekoga čeka, mladu ženu koja još ne zna koliko će joj se puta život promijeniti. Možda je upravo to najneobičnije kod gradova koje smo napustili. Oni čuvaju naše nekadašnje verzije, čak i kada ih se mi više sasvim jasno ne sjećamo. Ne mislim da čovjek mora živjeti tamo gdje je rođen. Niti da mu mjesto rođenja daje neku posebnu zaslugu. Rođenje je, na kraju krajeva, geografska slučajnost. Ali ono što nam se u tom mjestu dogodilo, ljudi koje smo voljeli i oni koje smo izgubili, to već jeste dio našeg identiteta. I ne vjerujem da se taj dio može izbrisati preseljenjem, promjenom jezika ili novim životom. Ponekad pomislim da u svakom gradu u kojem sam živjela postoji jedna moja verzija koja tamo nikada nije prestala živjeti. U Sarajevu je djevojka koja još ne zna šta će joj se dogoditi. U Damasku žena koja tek počinje razumijevati koliko je svijet velik, star i proturječan. U Ljubljani je ova današnja, koja već ponešto zna, ali je, srećom, još uvijek dovoljno radoznala da se iznenadi. I sve su one ja. Nijedna manje stvarna od druge. Sarajevo je, dakle, ostalo moje. Samo sam s vremenom naučila da mogu voljeti i druge gradove, a da ga time nimalo ne izdajem. Uostalom, ljubav nije teritorija koju treba braniti. A ni srce nije država s ograničenim brojem stanovnika.

Zašto Vam je bilo važno da Sarajevo ne bude samo mjesto radnje nego i prisustvo koje oblikuje sudbine likova? Može li grad biti nosilac sjećanja koja njegovi stanovnici više ne znaju ili ne mogu izgovoriti?

Naslov je, zapravo, vrlo jednostavan. Ime mi je Sarajevo, ali ime mi je i Lana. Ta dva identiteta u romanu se neprestano prepliću, ponekad se vole, ponekad jedan drugome smetaju, ali se nikada sasvim ne razdvajaju. Sarajevo nije samo kulisa Laninog života. Ono je jedan od njegovih uzroka. Da je Lana odrasla u nekom drugom gradu, možda bi bila sasvim drugačija žena. Ne nužno sretnija ili nesretnija, ali drugačija. Naša intimna historija mnogo je manje odvojena od velike historije nego što volimo vjerovati. Ponekad o tome koga ćemo voljeti, gdje ćemo živjeti i kakvi ćemo ljudi postati odluče događaji na koje nismo imali baš nikakvog utjecaja. A gradovi, naravno, pamte. Kroz ljude, njihove navike, šutnje, mjesta na kojima više nema onih koji su nekada bili tu. Ali volim misliti da pamte i nešto što se ne može zapisati ni u jedan historijski udžbenik. Glasove koji su utihnuli, susrete koji se nisu dogodili, živote koji su mogli biti sasvim drugačiji. Možda svaki grad, osim svoje stvarne historije, nosi i jednu nevidljivu, sačinjenu od svega što je moglo biti, a nikada nije. Sarajevo ima tu neobičnu osobinu da se njegova prošlost vrlo često nalazi na svega nekoliko koraka od njegove sadašnjosti. Nekada prođete ulicom i vidite samo novu fasadu. A neko drugi na istom mjestu vidi čovjeka koji je tu poginuo. Ili djevojku koju je nekada ljubio. Ili sebe, trideset godina mlađeg. I svi su ti prizori, na neki način, istovremeno prisutni. Samo ih ne vidimo svi. Možda zato gradovi nikada ne pripadaju sasvim onima koji u njima trenutno žive. Pripadaju pomalo i mrtvima, i odsutnima, i onima koji su ih morali napustiti. Pa čak i onima koji se nikada nisu vratili, a nastavili su ih nositi u sebi. Zanimljivo je da se ljudi često žale kako Sarajevo stalno živi u prošlosti. Mislim da nije problem u tome što grad pamti. Problem nastaje kada od njega očekujemo da pamti selektivno, samo ono što se uklapa u našu današnju sliku svijeta. Kada bismo najradije zadržali lijepe uspomene, a neugodne prepustili zaboravu. Historija, međutim, nema tu obavezu da nam bude ugodna. U romanu sam željela sačuvati upravo tu slojevitost. Grad koji je istovremeno stvaran i zapamćen, kojem se divimo i kojem zamjeramo, koji nas je oblikovao, ali kojem ne dugujemo bezuslovnu odanost. Grad koji je izgubljen i nikada sasvim napušten. Jer čovjek može otići iz grada, ali ne može tako jednostavno otići iz svega što mu se u njemu dogodilo. A možda ni grad ne može sasvim zaboraviti ljude koji su jednom bili njegovi.

Ljudi za vrijeme rata ne prestanu biti ljudi

Kroz Lanu, djevojku čije su odrastanje i intimni odnosi obilježeni opsadom, pišete o iskustvu generacije kojoj je rat prekinuo normalan tok života. Kako ste pronalazili ravnotežu između individualne priče i iskustva koje dijele hiljade ljudi? Gdje za Vas završava dokumentarna istina, a počinje imaginacija?

Imala sam šesnaest godina kada je počeo rat. To je prilično nezgodno vrijeme da vam neko prekine mladost, mada, pretpostavljam, ne postoji naročito zgodno vrijeme za rat. U tim godinama čovjek bi se trebao baviti ljubavima, prijateljstvima, školom, vlastitim tijelom, glupostima koje će kasnije prepričavati uz smijeh. Mi smo se bavili preživljavanjem. A najgore je što se čovjek i na to navikne. Nevjerovatno je koliko brzo nenormalno može postati svakodnevica. Koliko se brzo naučite radovati sitnicama koje u normalnim okolnostima ne biste ni primijetili. I koliko brzo prestanete planirati budućnost, ne zato što je ne želite, nego zato što vam odjednom postane gotovo nezamisliva. Mislim da se o ratom prekinutoj mladosti najčešće govori kroz ono što smo izgubili. A mene podjednako zanima i ono što nikada nismo dobili priliku postati. Ko bismo bili da rata nije bilo? Koga bismo voljeli, kakve bismo odluke donosili, u kojim bismo gradovima živjeli? Postoji li negdje, makar samo u našoj mašti, neka druga verzija nas samih koja je nastavila živjeti život koji je nama bio uskraćen? To su, naravno, pitanja na koja nema odgovora. Ali književnost je, između ostalog, i prostor u kojem smijemo postavljati pitanja na koja niko ne zna odgovoriti. Lana nije moja autobiografija. Dijelimo određena generacijska iskustva, ali ona je književni lik, sa svojim karakterom, odlukama i sudbinom. Neke njene postupke razumijem, neke ne opravdavam, a neke možda sama nikada ne bih učinila. I upravo mi je zato zanimljiva. Pisati roman nije isto što i voditi dnevnik, niti je književni lik dužan živjeti onako kako bi njegov autor želio. Kao novinarka imam duboko poštovanje prema činjenicama. Ne volim historijska uljepšavanja, naročito kada se radi o ratu. Postoje događaji, odgovornosti i zločini koje književna sloboda ne bi smjela pretvarati u proizvoljne interpretacije. Ali književnost mi dopušta da odem tamo gdje novinarski tekst često mora stati. Da zamislim unutrašnji život čovjeka, njegove proturječnosti, strahove, želje, ono što nije rekao i možda nikada neće Dokumentarna istina daje mi okvir. Književna imaginacija daje mi slobodu da unutar tog okvira pokušam razumjeti čovjeka. A ponekad i da prihvatim da ga nije moguće sasvim razumjeti. Nisam željela da Lana predstavlja čitavu generaciju. To bi bilo i nemoguće i prilično pretenciozno. Željela sam da bude jedna djevojka, dovoljno stvarna da se u ponekom dijelu njenog života mogu prepoznati i drugi, ali dovoljno svoja da ima pravo na vlastitu priču. Jer nijedna generacija nije jedna priča. Pa čak ni naša, koju je rat tako brutalno pokušao svesti na jednu jedinu činjenicu. I možda je upravo u tome jedna od najvećih nepravdi rata: što nas je historija, prije nego što smo stigli postati ono što jesmo, već bila odlučila definirati onim što nam se dogodilo.

Ljudi za vrijeme rata ne prestanu biti ljudi. To zvuči banalno, ali iznenadili biste se koliko se često zaboravlja. Mi smo se i zaljubljivali. Bili ljubomorni. Svađali se s roditeljima. Smijali se najglupljim mogućim stvarima. Željeli lijepo izgledati. Bili nesretni zbog drugih stvari, a ne samo zbog rata. Čovjekova sposobnost da nastavi živjeti i u najstrašnijim okolnostima istovremeno je veličanstvena i apsurdna. Kada govorimo o opsadi Sarajeva, govorimo o broju ubijenih, ranjenih, o granatiranju, gladi, nedostatku vode i struje. I moramo govoriti. Bez tih činjenica nema ni razumijevanja zločina. Ali brojke nam ne mogu objasniti kako je izgledalo biti šesnaestogodišnjakinja koja danima, gotovo svakodnevno, saznaje da je poginuo još neko od njenih vršnjaka. Niti koliko je neobično usred svega toga brinuti o nekoj sasvim običnoj tinejdžerskoj gluposti, pa se onda zbog nje još osjećati krivom. Velika historija obično pamti ono što je ljudima učinjeno. Mene je zanimalo i ono što su, uprkos svemu, uspjeli sačuvati. Uostalom, nije rat uništio samo živote. Uništio je i mogućnosti. Sve one buduće ljubavi, prijateljstva, susrete, zanimanja, bezbrižnosti i sasvim obične dane koji se nikada nisu dogodili. A njih niko ne može prebrojati.

Koliko smo, po Vašem mišljenju, spremni govoriti o onome što dolazi poslije rata — o iskustvima koja se ne uklapaju u jednostavnu podjelu na žrtve, preživjele i one koji su nastavili dalje? Šta književnost može otvoriti u tom prostoru što javni govor često prešućuje?

Mislim da o onome što dolazi poslije rata govorimo mnogo manje nego što bismo trebali. Kao da se potpisivanjem mira završava i njegova vlast nad ljudskim životima. Rat se ne završava istoga dana za sve. Nekome traje dok ne pronađe posmrtne ostatke oca. Djeteta. Nekome dok se ne usudi ponovo zaspati u mraku. Nekome do kraja života, a da to možda nikada ne prizna ni sebi. Postoji i nešto o čemu se posebno malo govori: koliko je teško živjeti normalno nakon što ste dugo živjeli nenormalno. Kako se naučiti običnoj sreći? Kako voljeti bez straha od gubitka? Kako prestati osjećati da nešto dugujete mrtvima zato što ste vi ostali živi? A onda postoji i ona manje romantična istina: preživjeli nisu nužno bolji ljudi. Patnja ne oplemenjuje automatski. Neko nakon nje postane nježniji, neko ogorčeniji, neko okrutan. Mislim da je važno prestati od žrtava očekivati moralno savršenstvo. Lana nije samo žena koja je preživjela opsadu. Ona kasnije donosi loše odluke, voli pogrešne ljude, griješi, povređuje i samu sebe. Nisam joj željela oduzeti pravo na nesavršenost samo zato što je preživjela rat. Ta tema prolazi i kroz moje kasnije romane. U Noč, ko je preplavala reko (2024.), koji govori o partnerskom nasilju, zanima me kako žena može polako izgubiti slobodu unutar odnosa koji bi joj trebao pružati sigurnost. U najnovijem romanu Lili Bosniae (2026.) bavim se onim što ostaje poslije velikih historijskih lomova, posebno u životima žena čije su priče predugo bile nevažne. Književnost može dopustiti ljudima da budu složeni. Javni govor mnogo češće traži jasne kategorije: žrtvu, heroja, krivca, pobjednika. A čovjek je, srećom ili nažalost, rijetko tako jednostavan.

Adriana Kuči i novinarka Karmelina Husejnović na predstavljanju knjige “Ime mi je Sarajevo”

Kako se mijenja Vaš odnos prema vlastitom iskustvu kada ga izražavate na slovenskom, a kako kada govorite ili pišete na bosanskom? Osjećate li da živite između dva jezika ili ste s vremenom izgradili prostor u kojem oni mogu ravnopravno postojati?

Nikada nisam naročito voljela ono „između dva svijeta“. Zvuči kao da čovjek vječno stoji na nekakvom graničnom prijelazu, s pasošem u ruci, i čeka da ga neko pusti unutra. Ja živim u oba jezika. I ne vidim zašto bih morala birati. Uostalom, nikada nisam razumjela tu ljudsku potrebu da se pripadnost dokazuje odricanjem od nečega drugog. Kao da čovjek raspolaže ograničenom količinom identiteta, pa svaki novi mora platiti gubitkom prethodnog. Bosanski je jezik mog djetinjstva, moje porodice, mojih prvih ljubavi, prvih knjiga i prvih svađa. Jezik moje posljednje ljubavi. Jezik na kojem me neko prvi put pozvao imenom i na kojem danas čujem riječi koje su mi najdraže. To je jezik na kojem znam biti posebno duhovita, ali i posebno nepristojna, što je, priznat ćete, također jedna vrsta jezičkog bogatstva. Slovenski je jezik mog odraslog života, velikog dijela mojih profesionalnih i prijateljskih odnosa, ali i jezik u kojem sam izgradila značajan dio svog književnog izraza. Na njemu sam naučila misliti neke misli koje možda nikada ne bih pomislila na bosanskom. I upoznala ljude koji su mi postali jednako bliski kao oni s kojima dijelim jezik djetinjstva. Na maternjem jeziku neke emocije dolaze bez pozivanja. Na slovenskom ih ponekad moram pažljivije potražiti. Ali to ne znači da su manje iskrene. Postoje osjećaji koji se rađaju u jednom jeziku, a tek u drugom pronađu svoje pravo ime. I mislim da je to jedna od najljepših privilegija višejezičnosti. Ponekad mi se čini da jezici u nama žive nekim svojim, gotovo samostalnim životima. Jedan čuva ono što smo nekada bili, drugi ono što smo postali. A onda se, sasvim neočekivano, zamijene. U slovenskoj rečenici pojavi se neko davno sarajevsko sjećanje, a u bosanskoj misao koju sam prvi put oblikovala u Ljubljani. Kao da ti jezici, kada ih niko ne nadzire, vode vlastite razgovore. Mislim da ljudi koji žive u više jezika s vremenom razviju jedan zanimljiv unutrašnji prostor. Ne prevode stalno sami sebe. Jednostavno počnu misliti, osjećati i pamtiti na više načina. I shvate da identitet nije nešto što jednom zauvijek dobijemo rođenjem, nego nešto što se tokom života neprestano mijenja i nadograđuje. U najnovijem romanu Lili Bosniae, objavljenom ove godine kod slovenske izdavačke kuće Hirondelle, pišem na oba jezika. To mi je bilo važno jer i moji likovi pripadaju različitim prostorima, historijama i kulturama. Roman povezuje Sarajevo, Ljubljanu, Darfur i srednjovjekovnu Bosnu, a u njegovom središtu su žene čiji životi, uprkos vremenskim i geografskim udaljenostima, nose neobično slična pitanja. Njihovi jezici nisu isti, njihove historije još manje, ali njihove čežnje, strahovi i potreba da budu voljene i slobodne često se razumiju i bez prevoda. Uostalom, jezik nije država. Ne mora imati strogo čuvanu granicu, ni carinika koji će odlučivati pripadate li mu dovoljno. A ja sam, valjda, dovoljno odrasla da mi više niko ne mora objašnjavati kojem jeziku smijem pripadati. Možda je i najveća ljepota življenja u dva jezika upravo u tome što čovjek prestane razmišljati kojem od njih pripada, a počne osjećati koliko oba pripadaju njemu.

Jer život, srećom, ne završava tamo gdje je prestala naša mladost

Kako se novinarstvo i književnost susreću u Vašem radu? Postoji li nešto što ste kao novinarka naučili, a što Vam je neophodno kao književnici — ili, obratno, nešto što Vam književnost omogućava da razumijete izvan granica novinarskog pristupa?

Novinarstvo me naučilo da ne vjerujem previše ni vlastitom prvom utisku. Da postavljam pitanja, provjeravam, slušam i onda kada mi se ne sviđa ono što čujem. I, možda najvažnije, da ljudi gotovo nikada nisu onakvi kakvima izgledaju u prvoj rečenici neke vijesti. Književnost mi je, s druge strane, omogućila da tim ljudima priđem bez obaveze da odmah objasnim sve što rade. Kao novinarka, iako me novinarski posao posljednjih godina sve manje privlači, mogu istražiti okolnosti nekog događaja, razgovarati sa svjedocima, rekonstruisati činjenice. Kao književnica mogu pokušati razumjeti zašto žena ostaje u odnosu koji je uništava, zašto neko čitav život čezne za čovjekom kojeg više nema ili kako dijete koje nikada nije upoznalo roditelje zamišlja vlastito porijeklo. To ne znači da je književnost istinitija od novinarstva. Samo su različite istine. Ipak, novinarka u meni nije sasvim zaspala. Dokaz za to je i moja dokumentarna knjiga Zidanje slobode, posvećena historiji bosanskohercegovačke masonerije, koja će uskoro biti promovirana u Sarajevu. Riječ je o istraživačkom radu, mojoj prvoj knjizi nakon dugo vremena napisanoj na bosanskom jeziku, koji je zahtijevao mnogo strpljenja, proučavanja arhivske građe, historijskih izvora i svjedočanstava. Posebno me zanimalo kako se historija jedne organizacije prepliće s historijom države i društva, ali i koliko se lako činjenice izgube među mitovima, predrasudama i naknadnim tumačenjima prošlosti. Masonerija je, uostalom, tema o kojoj gotovo svi imaju mišljenje, a iznenađujuće malo ljudi ima potrebu nešto i provjeriti. Upravo zato sam željela napisati dokumentarnu knjigu, a ne još jedan prilog ionako bogatoj domaćoj mitologiji. Moj prvi roman I prljavo i plavo, objavljen 2017. godine na maternjem jeziku, nastao je iz mog dugog zanimanja za izraelsko-palestinski sukob i, prije svega, za živote žena unutar njega. Kasnije sam se u Ime mi je Sarajevo bavila ratom i njegovim posljedicama, u Noč, ko je preplavala reko intimnim partnerskim nasiljem, a u Lili Bosniae ženskim sudbinama koje se protežu kroz različita stoljeća i prostore. Na prvi pogled, to su vrlo različite knjige. Ali mislim da ih povezuje isto pitanje: šta se događa s običnim čovjekom kada u njegov život prodru velike sile, bilo da je riječ o državi, historiji, ratu, patrijarhatu ili drugom čovjeku koji nad njim uspostavi moć? Novinarstvo me naučilo da prepoznam mehanizme te moći. Književnost mi dopušta da se bavim onim što ona ostavlja iza sebe. A Zidanje slobode me, na neki način, vratilo na početak: činjenicama, dokumentima i intervjuima.

Postoji li opasnost da, posmatrajući različite ratove, prepoznajemo njihove sličnosti, a zanemarujemo ono što je u svakom iskustvu neponovljivo?

Postoji, i to velika. Posebno kada čovjek vlastitu tragediju počne koristiti kao univerzalno mjerilo tuđe. Živjela sam na Bliskom istoku, upoznavala ljude različitih vjera, nacionalnosti, političkih uvjerenja i životnih iskustava. I vrlo brzo shvatila koliko je opasno misliti da, zato što sam preživjela rat u Sarajevu, automatski razumijem svaki drugi rat. Ne razumijem. Mogu prepoznati određene obrasce, strahove, mehanizme nasilja, ali ne mogu prisvojiti tuđe iskustvo. Postoje sličnosti koje je teško ne primijetiti. Način na koji ljudi pokušavaju sačuvati svakodnevicu, kako se djeca prilagođavaju onome na šta se nikada ne bi smjela prilagoditi, kako majke nastoje održati privid normalnog života. Postoji i ona užasna sposobnost čovjeka da se navikne na tuđu patnju, posebno kada mu je politički ili nacionalno objašnjeno zašto ta patnja navodno nije jednako važna kao njegova. Ali historijske okolnosti, odnosi moći, odgovornosti i pojedinačne ljudske sudbine nisu isti. Ne možemo izjednačavati različite sukobe samo zato što u njima prepoznajemo sličnu bol. Mene posebno zanima kako brzo žrtva jednog nasilja može postati ravnodušna prema nekom drugom nasilju. Kako ljudi koji vrlo dobro znaju šta znači biti protjeran mogu pronaći opravdanje za protjerivanje drugih. Kako vlastita patnja ne mora nužno proizvesti empatiju. To je jedno od najtežih pitanja kojima se vraćam i u svom pisanju. Bliski istok mi je također pokazao koliko su naše predstave o drugim društvima često površne. Ljudi koji nikada nisu bili u Damasku znaju biti potpuno sigurni kakvi su Sirijci. Oni koji nisu razgovarali ni s jednim Palestincem imaju vrlo čvrsta mišljenja o Palestincima. Slično je, uostalom, i s Bosnom. A život je tvrdoglav. Uporno odbija stati u naše političke i nacionalne kategorije. Možda sam zato u književnosti mnogo više zainteresirana za pojedinca nego za kolektiv. Kolektivi imaju svoje parole, zastave i velike istine. Pojedinci imaju živote. Meni su ovi drugi mnogo zanimljiviji.

U Vašem pisanju lične sudbine nisu odvojene od historije, ali nisu ni svedene na njenu ilustraciju. Ljubav, gubitak i sjećanje postoje u prostoru koji se ne može sasvim objasniti političkim događajima. Kako pronalazite granicu između potrebe da se prošlost sačuva od zaborava i potrebe da književno djelo ostane slobodno od obaveze da bude svjedočanstvo ili pouka?

Ne volim knjige koje mi neprestano objašnjavaju šta bih trebala misliti. Još manje volim kada pisac svojim likovima oduzme slobodu da bi preko njih dokazivao vlastite političke ili moralne stavove. Naravno da imam stavove. I to vrlo jasne. Ali roman nije politički pamflet, a likovi nisu moji glasnogovornici. Lana ima pravo biti nepravedna, sebična, zaljubljena, slaba, hrabra ili potpuno nerazumna. Kao što to pravo imamo i svi mi. Ne želim je učiniti boljom nego što jeste samo zato što bi se to uklopilo u neku poželjnu sliku žene koja je preživjela rat. Isto vrijedi i za moje druge romane. U Noč, ko je preplavala reko nisam željela napisati priručnik o nasilju nad ženama, nego književnu priču o njegovoj složenosti, o mehanizmima kojima čovjek gubi slobodu i o tome koliko je ponekad teško prepoznati vlastiti položaj dok ste još u njemu. U Lili Bosniae nisam željela rekonstruisati historiju Bosne, nego kroz različite ženske sudbine postaviti pitanje šta se događa s ljudima čija iskustva historija smatra nevažnim. Tu se pojavljuje i srednjovjekovna bosanska kraljica Jelena Gruba, o kojoj znamo iznenađujuće malo. Mene su zanimale upravo te praznine. Ono što je ostalo nezapisano. Mislim da književnost mora imati pravo na slobodu, čak i kada se bavi historijski bolnim temama. Ali sloboda ne znači neodgovornost. Za mene je granica prilično jasna: mogu izmisliti lik, njegove misli i njegovu sudbinu. Ne mogu izmišljanjem poništavati dokumentiranu patnju stvarnih ljudi. A što se pouke tiče, pomalo zazirem od same riječi. Život nas rijetko čemu nauči na uredan način, s jasnim zaključkom na kraju poglavlja. Ako moje knjige imaju neku zajedničku misao, onda je to možda da čovjek nije samo ono što mu se dogodilo. Mi smo i ono što smo uspjeli sačuvati, ono što smo izgubili vlastitim greškama, ljudi koje smo voljeli i odluke koje smo donosili kada više nije bilo jednostavnih izbora. I nismo samo ono što smo bili. Mi smo i sve ono što još možemo postati. To mi je zanimljivije od bilo kakve pouke.

Da li se s vremenom mijenjaju grad kojem se vraćate i grad kojeg se sjećate? I kada danas pišete o Sarajevu, pokušavate li razumjeti ono što ste ostavili iza sebe ili prije svega ono što je taj grad trajno promijenio u Vama?

Naravno da smo se mijenjali. I grad i ja. Sarajevo u koje se vraćam nije više Sarajevo u kojem sam odrasla. Roditelji su umrli, neki dragi ljudi otišli, neki postali potpuno drugačiji, a neki ostali sasvim isti I tu… Promijenile su se ulice, kuće, izlozi, navike, pa i način na koji ljudi razgovaraju. A i ja sam se promijenila. Bilo bi pomalo zabrinjavajuće da nisam. Mislim da je najveća zamka nostalgije uvjerenje da negdje još uvijek postoji grad kakav smo ostavili, samo nas čeka da se vratimo. Ne postoji. Postoje stvarni gradovi, sa stvarnim ljudima koji u njima danas žive, i postoje naše uspomene. Te dvije stvari nisu ni dužne biti iste. Ponekad me u Sarajevu obraduje nešto sasvim nevažno. Neka riječ koju nisam dugo čula, način na koji neko razgovara s prodavačicom, miris hrane, nečija dosjetka. Ponekad me rastuži ono što vidim. Politička i nacionalna zatvorenost, siromaštvo, pristajanje na osrednjost, stalno opravdavanje sadašnjosti prošlošću. Ne mislim da je ljubav prema svom gradu obaveza da o njemu govorimo samo lijepo. Naprotiv. Mislim da ga možemo ozbiljno voljeti tek kada prestanemo izmišljati njegovo savršenstvo. Sarajevo mi je dalo mnogo toga. Jezik, humor, određenu vrstu neposrednosti, znatiželju prema ljudima. Dalo mi je i iskustva koja nikome ne bih poželjela. Ali ne želim čitav život objašnjavati sebe isključivo kroz Sarajevo i rat. Proživjela sam nakon toga još mnogo života. Voljela sam, putovala, radila, pisala, odgajala djecu, upoznavala ljude, mijenjala uvjerenja, griješila i počinjala iznova. Zato je Ime mi je Sarajevo važna knjiga u mom životu, ali nije jedina priča koju imam ispričati. Prije nje napisala sam I prljavo i plavo, poslije nje Noč, ko je preplavala reko i Lili Bosniae. U svakoj od tih knjiga postoji dio mog iskustva svijeta, ali nijedna nije moj životopis. Ako postoji nešto što me povezuje sa Sarajevom i danas, onda to nije samo sjećanje na ono što se dogodilo. To je uporna potreba da razumijem ljude i njihove postupke, čak i kada za njih nemam opravdanja. I ne bih rekla da pisanjem pokušavam vratiti ono što sam izgubila. To nije moguće, a nisam sigurna ni da bih željela. Više me zanima šta čovjek radi s onim što mu je ostalo. Jer život, srećom, ne završava tamo gdje je prestala naša mladost. A bilo bi prilično nepravedno prema svemu što nam se kasnije dogodilo da ga čitavog provedemo oplakujući ono što je nekada mogao biti.