Razgovarala: Elma Fišić
Foto:
Romano Kuduzović

Za Anđelu Banović Kuduzović stvaranje počinje onda kada sebi dopusti da ne zna sasvim gdje će je ideja odvesti. Polazi od motiva, osjećaja ili početne zamisli, ali ne insistira na tome da ih dovede do unaprijed zamišljenog kraja. Dopušta im da se mijenjaju, da je odvedu u drugom pravcu i otvore mogućnosti koje na početku nije mogla ni naslutiti. Zato se njen likovni izraz ne zadržava u jednom mediju ili formi – od portreta i crteža do kolaža, asamblaža i objekata, povezuje ih ista potreba za istraživanjem i slobodom.

U razgovoru za Urban govorimo o umjetnosti kao prostoru igre i otkrivanja, o radoznalosti koju treba sačuvati i onda kada se pojave sumnje, ali i o stvarnosti mladih umjetnica koje svoj stvaralački put grade u često nesigurnim profesionalnim i društvenim okolnostima.

Kako biste Vi predstavili sebe nekome ko se prvi put susreće s Vašim radom? Šta biste voljeli da o Vama sazna prije nego što pogleda Vaše radove?

​Moj rad je moja stvarnost — ono što živim, to vizuelno i oblikujem. Kada bih se morala predstaviti bez oslanjanja na sama djela, rekla bih da sam posmatrač ljudskih stanja, ali i vlastite nutrine. Radovi koji nastaju samo su rezultat, odnosno materijalni trag tog kontinuiranog promatranja i introspekcije. Voljela bih da čitalac zna da svaki sloj, materijal ili forma u mojim radovima nosi neku proživljenu emociju ili misao.

Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da likovna umjetnost za Vas nije samo interes ili način izražavanja nego nešto čime se želite ozbiljno baviti? Je li to bila postepena odluka ili trenutak u kojem ste prepoznali vlastiti put?

Ne mogu izdvojiti jedan konkretan trenutak, niti se tačno sjećam kada sam prepoznala da je to moj put, znam samo da je vizuelna potreba oduvijek bila dio mog identiteta, koji se postepeno gradio. Sjećam se da je želja za crtanjem i oblikovanjem u djetinjstvu često bila brža i prirodnija od verbalnog izražavanja. Taj put i dalje traje, a bavljenje umjetnošću za mene je ozbiljan, kontinuiran proces s kojim i sama rastem.

Neizvjesnost i slučajnost su jednako važni dijelovi rada kao i ono planirano

Šta se događa u procesu nastanka Vašeg rada? Polazite li od konkretne slike, prizora ili ideje koju želite prenijeti na platno ili se značenje razvija tek tokom slikanja? Koliko prostora ostavljate neizvjesnosti i slučajnosti?

Moj proces uvijek kreće od ideje, ali se njeno pravo značenje razvija tek u samom radu. Pristup se razlikuje u zavisnosti od medija koji koristim. Kada radim portrete — najčešće u tehnici suhog ili uljanog pastela — potreban mi je konkretan vizuelni motiv, misao ili specifična emocija. Često inspiraciju pronalazim u svojoj nećakinji Marti, čija pojava u meni budi potrebu da ‘zaključam’ i vizuelno zabilježim određeni trenutak. S druge strane, kada su u pitanju kolaži, asamblaži i objekti, kao i pojedine serije crteža i skulptura, dopuštam procesu da me vodi. Krenem od jedne misli, a završim u potpuno neočekivanim likovnim situacijama, igrajući se s materijalima, teksturama i formama. Neizvjesnost i slučajnost su jednako važni dijelovi mog rada kao i ono planirano. Mislim da je upravo ta fleksibilnost i prilagođavanje pristupa tehnici važna odlika moje estetike, dopuštam motivu da evoluira i dobije potpuno nove elemente.

Kada posmatrate vlastite radove, možete li prepoznati teme ili pitanja kojima se stalno vraćate, čak i onda kada ih svjesno ne planirate istraživati?

Da, bez obzira na tehniku ili motiv, čak i kada ne planiram svjesno, na kraju u radovima gotovo uvijek prepoznam pitanja slobode — izražavanja, govora i nesmetanog ispoljavanja unutrašnjih stanja i emocija. Ptica je motiv koji se u mom radu pojavljuje sasvim organski; ona je simbol kretanja, transcendencije i želje za širinom. Teme kojima se bavim su u svojoj suštini nematerijalne i duhovne. Moja sklonost ka dekonstrukciji, nepravilnim formama kolaža i trodimenzionalnim objektima zapravo je vizuelna manifestacija te unutrašnje težnje. Kroz razbijanje klasične forme i stvaranje novih oblika, sloboda u mom radu postaje proces, neraskidivo povezan s potrebom za rastom, transformacijom i stalnim kretanjem.

Umjetnički izraz nastaje kroz susrete s drugim djelima, ljudima, prostorima i iskustvima. Koji su umjetnici, umjetnički pravci ili sasvim neočekivani izvori utjecaja oblikovali Vaš pogled na umjetnost? Postoji li neko djelo kojem se uvijek iznova vraćate?

Moj vizuelni jezik oblikovao se kroz susrete s vrlo raznovrsnim autorima i poetikama kojima se konstantno vraćam. Kada je riječ o crtežu i pastelu, fasciniraju me radovi Henrija de Toulouse-Lautreca i Edgara Degasa — tačnije, lakoća i ekspresivnost njihovog poteza. Takođe, crtački izraz Egona Schielea za mene je nepresušan izvor inspiracije. S druge strane, na moje 3D objekte i asamblaže presudno su uticale ‘kutije sjena’ Josepha Cornella. Njegova sposobnost da kroz spajanje najrazličitijih, često pronađenih materijala stvori trodimenzionalne priče i asocijativne prostore bila mi je velika smjernica u vlastitom istraživanju objekta i dekonstrukcije. Kod njega sam prepoznala kako se kroz slaganje slojeva i materijala unutar ograničenog prostora kutije može stvoriti čitava jedna nova, tajnovita stvarnost. Pored njega, neizmjerno cijenim rad Eve Hesse i njenu nevjerovatnu osjetljivost za netradicionalne materijale, krhke strukture i taktilnost koja živi u prostoru. U domenu prostornog i konceptualnog razmišljanja, izuzetno cijenim Roberta Smithsona i njegov odnos prema organskim formama i materijalu. Njegov kultni rad Spiral Jetty izvanredan je primjer umjetnosti koja se prepušta samoj prirodi, njenim promjenama i protoku vremena van klasičnih galerijskih okvira. Posebno mjesto u mom odrastanju i radu ima umjetnica Edita Schubert. Fascinira me njena sloboda i lakoća kretanja kroz potpuno različite stilove i medije. Njena hrabrost za promjenom i nepresušna kreativna energija za mene su dokaz da se autor može i treba iznova rađati kroz istraživanje novih materijala i formi.

Koliko je za Vas važno da posmatrač razumije ono što ste željeli izraziti? Može li umjetničko djelo biti uspješno i kada ga publika čita potpuno drugačije od autorice? Gdje se, po Vašem mišljenju, završava namjera umjetnika, a počinje samostalni život djela?

Emocija je moja glavna vodilja u radu i najvažnije mi je da rad na neki način dotakne posmatrača. Uopšte mi nije neophodno da publika doslovno ‘pročita’ moju primarnu ideju. Umjetničko djelo je i te kako uspješno kada u posmatraču pokrene potpuno drugačije tumačenje i lične asocijacije. Namjera umjetnika završava se onog trenutka kada je rad završen i izložen. Od tog momenta počinje njegov samostalni život, u kojem posmatrač unosi vlastito iskustvo i emocije. Sve dok moj rad u nekome pobuđuje osjećaj, pomjera ga ili potiče na razmišljanje, smatram da je ispunio svoju svrhu.

Biti mlada umjetnica znači razvijati vlastiti izraz u vremenu u kojem se od kreativnog rada često očekuje da bude vidljiv, prepoznatljiv i brzo predstavljen publici. Osjećate li taj pritisak? Kako pronalazite ravnotežu između vlastitog ritma stvaranja i očekivanja umjetničke scene?

Ne osjećam pritisak brze vidljivosti jer stvaram po vlastitom ritmu kroz rad i kontinuitet. Rad u ateljeu za mene je svakodnevna radna disciplina i potreba ali i organski, intimni proces koji traži svoje vrijeme, mir i prirodan razvoj misli. S druge strane, dinamiku, strukturu i čvrste rokove u moj život unosi rad u Mješovitoj srednjoj građevinsko-geodetskoj školi, gdje predajem umjetničke predmete, kao i rad na izradi scenografija za festivale. Rad s učenicima me neprestano podsjeća na važnost samog procesa i istraživanja, dok rad na scenografijama traži brzinu, preciznost i rad s velikim formatima u tačno određenim rokovima. Smjena između intenzivnog pedagoškog i scenografskog rada s jedne strane, te slobodnog, intuitivnog rada u ateljeu s druge — stvara ravnotežu koja me drži kreativno budnom.


Sačuvati istu ovu radoznalost, entuzijazam i unutrašnju potrebu za igrom

Umjetnički rad podrazumijeva i periode u kojima se ništa ne čini dovoljno dobrim, u kojima se sumnja u vlastite odluke ili se mora napustiti ideja kojoj se dugo težilo. Kako se odnosite prema takvim trenucima? Jesu li oni za Vas prepreka koju treba prevazići ili sastavni dio stvaralačkog procesa?

Smatram da su ti trenuci krize i sumnje apsolutno sastavni dio stvaralačkog procesa. Kada se pojave, naučila sam da ih ne treba forsirati, već ih jednostavno pustiti da prođu. U takvim momentima najbolje je potražiti odmor na nekom drugom mjestu i dati vremena trenutnim pokušajima da se slegnu. Prilično sam samokritična i spremna sam dugo istraživati i pokušavati dok ne dođem do rezultata koji me u potpunosti zadovoljava, ali sumnja je za mene poticaj, a me prepreka.

Koliko je teško pronaći vlastiti glas u umjetničkom prostoru u kojem već postoji toliko različitih izraza, poetika i očekivanja? Razmišljate li o tome šta Vaš rad čini prepoznatljivim ili Vam je važnije da sebi ostavite slobodu da se mijenjate?

Najiskrenije, mislim da moj izraz još uvijek nije strogo prepoznatljiv, ponajviše zato što svjesno biram da se ne ograničavam na samo jedan medij, već paralelno istražujem različite vizuelne prostore. Moj rad je prilično raznolik. S jedne strane, tu su kolaži, asamblaži i 3D objekti koji mi daju prostor za dekonstrukciju, slaganje slojeva i opipljiv rad s materijalom. S druge strane, u suhom i uljanom pastelu pronalazim mekoću i direktan prikaz unutrašnjih stanja, dok kroz brzi crtež tušem, apstraktne pejzaže i motive ptice istražujem čistu formu i emociju. Pored toga, rad na scenografijama unosi jednu sasvim drugu, razigranu i maštovitu dimenziju u moje stvaralaštvo. Nekome sve to sa strane može djelovati razbacano, ali meni je izuzetno važno da sebi ostavim slobodu da istražujem i mijenjam se. Za mene je pronalaženje vlastitog glasa dug i otvoren proces, pa u ovoj fazi radije biram da pratim sopstvenu radoznalost nego da se prerano ukalupim u samo jednu formu.


Kako danas vidite položaj mladih likovnih umjetnica u Bosni i Hercegovini? Koliko je prostora za eksperiment, profesionalni razvoj i dugoročan rad, a koliko se umjetnici moraju baviti pitanjima egzistencije, vidljivosti i pronalaska prilika za izlaganje?

Položaj mladih umjetnika kod nas je prilično izazovan, a pitanje egzistencije je, nažalost, ključno. Tek kada kroz sporedne poslove, pedagoški rad ili primijenjene projekte stvorite uslove za stabilnu egzistenciju, otvara se i prijeko potreban prostor za opušteniji rad u ateljeu, eksperimentisanje i dalji profesionalni razvoj. Većina mladih autora primorana je balansirati između borbe za osnovne životne uslove i unutrašnje potrebe za slobodnim stvaranjem. Pored toga, smatram da na našoj sceni nedostaje više prostora i prilika za izlaganje gdje bi mladi umjetnici, mogli u kontinuitetu predstavljati svoj rad. Bez veće sistemske podrške i više otvorenih galerijskih vrata, dugoročan rad i vidljivost ostaju velika borba i lični entuzijazam pojedinca.

Kada biste mogli promijeniti jednu stvar u načinu na koji društvo razumije i podržava savremenu umjetnost, šta bi to bilo? Šta biste voljeli da publika, institucije i potencijalni kupci bolje razumiju o životu i radu umjetnika?

Voljela bih da društvo, institucije i kupci shvate da umjetničko djelo nije samo estetski objekat ili trenutačni bljesak inspiracije, već rezultat dugog, nevidljivog procesa i neprekidnog rada. Iza jedne slike, skulpture ili scenografije stoje godine obrazovanja, istraživanja, bezbroj neuspjelih pokušaja, ulaganja u materijal, te borbe sa sumnjom i vremenom. Kada bi publika i kupci posmatrali umjetnost kroz prizmu tog uloženog truda i posvećenosti, mislim da bi se promijenio i odnos prema vrijednosti umjetničkog rada. Podrška savremenoj umjetnosti tada ne bi bila doživljavana kao luksuz ili usputna stvar, već kao prijeko potrebna investicija u kulturu i unutrašnji život jednog društva.

Postoji li nešto što još niste ostvarili u umjetnosti, a čemu se posebno radujete ili čega se pomalo pribojavate? Kako zamišljate svoj rad za pet ili deset godina — ne nužno u smislu uspjeha i priznanja, nego u smislu onoga što ćete tada imati potrebu istraživati?

Iskreno, imam osjećaj da je još mnogo toga ispred mene što bih voljela ostvariti i isprobati. Posebno bih se voljela okušati u pozorišnoj scenografiji. Voljela bih da se ta strast prema scenskom vizuelnom jeziku, koju već godinama gradim kroz rad na dječijem festivalu, prirodno prelije i na pozorišnu scenu i rad na cjelovitoj predstavi. Što se tiče mog rada za pet ili deset godina, radujem se nastavku eksperimentisanja i u ateljeu i u učionici. Vidim se kako u ateljeu razvijam kolaže i asamblaže znatno većih dimenzija, dajući materijalu i formi još više prostora da dišu. S druge strane, silno želim da i kroz rad u prosvjeti nastavim rasti s mladim ljudima, prenoseći im ljubav prema stvaranju i učeći od njihove svježine i pogleda na svijet. Zbilja bih voljela da i tada, bez obzira na godine i iskustvo, sačuvam istu ovu radoznalost, entuzijazam i unutrašnju potrebu za igrom i istraživanjem.