Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Svjetlana Panić

Čemu god da se posveti, Elma Čaušević Mujezinović pristupa s pažnjom koja nadilazi samu vještinu i predanošću koja svaki posao pretvara u čin stvaranja. Kao da u svemu što je okružuje prepoznaje mogućnost jednog drukčijeg poretka: u materijalu naslućuje buduću formu, u detalju otkriva značenje cjeline, a u ljudima i njihovim susretima vrijednost koja se ne može mjeriti vidljivim rezultatima. Njen odnos prema svijetu počiva na rijetkoj sposobnosti da istovremeno promatra, promišlja i osjeća; da stvari razloži do njihovih najfinijih supstanci, a potom ih, strpljivo i bez nasilja nad njihovom prirodom, ponovo poveže u smislenu cjelinu. Ta osobina određuje ne samo njen umjetnički rukopis nego i način na koji živi svoj profesionalni i društveni angažman. Često je među onima koji djeluju daleko od središta pažnje, povezujući ljude, ideje i inicijative, preuzimajući odgovornost tamo gdje je potrebna, a ne tamo gdje je najvidljivija. Njen humanitarni rad i podrška drugima nisu odvojeni od njenog stvaralačkog svijeta, nego proizlaze iz istog uvjerenja da čovjek ne može biti ravnodušan prema onome što se događa drugom čovjeku.

Ipak, središte njenog svijeta ostaje skulptura. U njoj pronalazi prostor u kojem se misao može osloboditi jezika i postati materija, volumen, površina i odnos. Od gline, kojoj se vraća s radošću gotovo prvog susreta, do drveta, kamena i metala, istražuje granice između onoga što materijal jeste i onoga što bi mogao postati. Njene forme ne nastaju samo iz potrebe da se nešto oblikuje nego i iz želje da se sačuva ono što je prolazno: sjećanje, odsustvo, dodir, porodično naslijeđe i složenost ljudskog iskustva. U njenom radu materijal nikada nije tek sredstvo; on je sagovornik, nosilac vremena i tragova koje ljudska ruka ostavlja za sobom. U ovom razgovoru za Urban, jednom od rijetkih opširnijih predstavljanja vlastitog umjetničkog rada, Elma govori o putu do kiparstva, motivu ruku koji se provlači kroz različite stvaralačke cikluse, susretima s materijalima i neizvjesnosti umjetničkog procesa. Govori, međutim, i o onome što se ne može odvojiti od pitanja zašto uopće stvaramo: o empatiji, solidarnosti, odgovornosti i potrebi da umjetnost, baš kao i ljudsko djelovanje, ostane otvorena prema drugome, prema blesavom i čarobnom svijetu.

Šta te privuklo kiparstvu? Je li postojao neki trenutak kada si shvatila da želiš raditi s prostorom, volumenom i materijalom na drugačiji način?

Sjećam se, kao da je bilo jučer, osjećaja nevjerovatne sreće i zahvalnosti kada sam prvi put 1994. godine držala glinu u rukama na prijemnom ispitu u SŠPU. Zadatak je bio kopirati gipsani model nosa i usta. Povremeno sam podizala glavu i gledala druge učenike pitajući se osjećaju li isto što i ja. Primljena sam u školu na odsjek Kiparstvo… Bila je to  informacija koja je meni, ipak, teško pala, jer sam znala da tu školu vidjeti neću ako me ne upišu na Tekstilni dizajn, jedini odsjek sa kojim su moji roditelji, u načelu, bili pomireni. Učenik generacije u osnovnoj školi da ide u umjetničku školu ‘među hašišare’, bila je teško svarljiva realnost za njih. Nakon razgovora sa upravom, stavili su me na odsjek Tekstilni dizajn. Tokom 4 godine tekstilnog dizajna, u ratnim i postratnim uslovima, više smo slikali nego ozbiljno kreirali. ‘Povratak’ glini i trećoj dimenziji, desio se slučajno na fakultativnom času Večernjeg akta u trenutku neke unutrašnje napetosti, kada su se medij olovke i papira svađali sa mojim stanjem. Skoro kao u nekom hipnotičkom stanju uzela sam glinu, model bebine glave i počela vajati… Urađeni model je vidio profesor Večernjeg akta Addis Elias Fejzić i bez puno riječi i objašnjenja me nastavio savjetovati i voditi u procesu modelovanja. Modeli su se smjenjivali, došli su na red portreti, pa veće skulpture… u trenutku kada sam trebala predati dokumente za upis na ALU, više nije bilo nijedne dileme kojem svijetu i kojoj dimenziji pripadam.

Magija skulpture leži u njenoj trodimenzionalnosti

Kada radiš na skulpturi, odakle najčešće polaziš? Imaš li unaprijed jasnu ideju o tome šta želiš napraviti ili se rad razvija kroz neposredan susret s materijalom? Koliko ti je važna kontrola nad procesom, a koliko prostor za nepredviđeno?

Ne postoji jedan ‘tačan’ odgovor. Nekada svoje skulpture prvo mentalno vidim, pa ih izrađujem u materijalima i tehnikama koji su mi dostupni; nekada ugledam/prepoznam već gotov ‘predmet’ drvo, kamen, metal, koji uz moju određenu intervenciju postaju dio skulpture. Ako se radi o narudžbi, proces postaje vrlo svjestan, gotovo naučan, istraživački i promišljen… Radoznala i po prirodi žedna znanja, nove situacije su mi izazov, što ne znači da ne dajem svoj maksimum u pokušaju da ostanem vjerna eventualnoj prvobitnoj viziji. Ipak, nekada me sam proces izrade odvede u smjeru koji prepoznam kao sretnije rješenje.

Postoji li materijal kojem se stalno vraćaš ili koji te posebno izaziva? Šta materijal može reći ili otvoriti u radu, a da to nije moguće postići samom idejom ili crtežom?

Već pomenuti radoznali dio mene je zaljubljenik u nove procese, savladavanje tehnika, vještina… Samim tim uživam u svakom materijalu koji dovoljno savladam da postignem zamišljeni rezultat. Modelovanje u glini je nešto čemu se iznova istinski radujem, kao prvog dana prijemnog ispita… Mogu reći da je to za mene, materijal najsličniji ljudskom životu, samom procesu učenja, usvajanja, dodavanja, pa po potrebi oduzimanja i lišavanja… glina je, iako se tehnički radi o mrtvoj zemlji, vrlo živ materijal. Ipak, još pored klesanja kamena u kojem jako uživam, istakla bih rad u metalu, materijalu u kojem sam do sada uspjela postići najekspresivniji likovni izraz.

Za mene magija skulpture leži u njenoj trodimenzionalnosti. Slikarstvo, crtež, grafika i ostali dvodimenzionalni mediji predstavljaju medije iluzornog prikaza stvarnosti ili umjetnikove mašte. U procesu fotografskog zapisa izgubi se najznačajniji aspekt skulpture, treća dimenzija, dubina biva ‘ispeglana’. Zato je izuzetno teško doživjeti skulpturu preko fotografije, a istovremeno je jako teško fotografisati skulpturu. Taj proces me podsjeća na pokušaj fotografisanja mjeseca na noćnom nebu. Koliko god imali dobar aparat rezultat nije ni blijeda sjenka veličanstvenog prizora kojeg vidimo i želimo zabilježiti. Na sličan način, na reprodukciji skulpture možemo vidjeti da se radi o dobrom radu, čak i remek djelu, ali samo uživo možemo je potpuno doživjeti, čak i zaplakati pred njom.

Koliko se tvoj rad danas razlikuje od onoga što si radila na početku studija? Možeš li prepoznati kako se mijenjao tvoj umjetnički rukopis i postoje li neke teme kojima se uporno vraćaš?

Studentski radovi zasnivaju se na savladavanju kiparskih zadataka krenuvši od modelovanja geometrijskih tijela, jajeta, portreta na prvoj godini… Svaka naredna godina nosi veći izazov, kako u formatu, tako u kompoziciji i materijalu. Vrijeme mog studiranja bilo je neposredno poslije rata, te su raspoloživost materijala i alata koji su nam bili dostupni, bili vrlo oskudni. Pred kraj studija išla sam na studentsku razmjenu na Beaux-Arts u Parizu, iskustvo koje mi je donijelo tektonske promjene kada je moj odnos prema umjetnosti u pitanju. Do tada, sfera mog interesovanja bila je isključivo klasična umjetnost i kretanje u gabaritima umjetničke prakse tipične za nju. U Parizu sam pored rada na Beaux-Arts-u skoro svakodnevno obilazila muzeje, te imala priliku provoditi dosta vremena u jednom umjetničkom ateljeu gdje sam pomagala pri realizaciji jedne lutkarske predstave izrađujući ruke za lutke od raznih materijala. Od tog trenutka traje moja, skoro, fascinacija motivom ruke, kao i korištenjem meni novih materijala, što, mogla bih reći, i danas predstavlja glavnu okosnicu mojih radova.

Vodila si i različite kreativne radionice, od rada s djecom do programa koji povezuju praktične vještine i umjetnost. Šta misliš da se danas gubi kada se likovno obrazovanje svede na predmet u školskom rasporedu, umjesto da se prepozna kao način razvijanja mišljenja, opažanja i odnosa prema svijetu? Šta ti je rad s učenicima donio kao umjetnici? Dešava li se da te njihova pitanja, nesigurnosti ili načini razmišljanja podsjete na nešto što si i sama zaboravila?

Dijete, po prirodi slobodno i ekspresivno, kroz umjetničke prakse ne crta samo ono što vidi. Posmatrajući, u pokušaju da razumije svijet oko sebe, istražuje, ali ga i preispituje, te kroz prizmu svojih osjećanja, nudi rješenja koja još uvijek ne postoje. Tako se razvijaju kritičko mišljenje, samopouzdanje i svijest o značaju vlastitog puta. Kreativni proces uči nas da ne postoji samo jedan tačan odgovor, razvija empatiju i razumijevanje drugog i drugačijeg, što je u današnjem sve polariziranijem svijetu, koji je svakog dana sve više orijentisan da pronalazi probleme svakog rješenja, jedini recept koji nas može povesti u bolji svijet. U školskom sistemu, nažalost, fokus je većinom na usvajanju znanja i rješenja koja već postoje. Postepeno, ali sigurno, dijete gubi kontakt sa svojim individualnim izrazom, postaje dio sistema i svijeta koji voli i uglavnom nagrađuje poslušne. U nekom idealnom svijetu kontakt sa umjetničkim kreativnim procesom bilo bi okosnica, ne samo u periodu ranog djetinjstva, nego i kasnije tokom školovanja, te poslije kroz zrele godine života. Svakako bi život svakog čovjeka bio ispunjeniji i bogatiji kada bi ostao u kontaktu s kreativnim dijelom sebe i nastavio se baviti bilo kojim vidom umjetničkog izraza. Rad s djecom raznih uzrasta, njihov jednostavan i izravan pristup svijetu i kreaciji, podsjeća me na vezu s vlastitim unutrašnjim djetetom, otklanja stege koje su vrijeme i život ipak (o)stavili i na moje biće.

Trenutno si u završnoj fazi master studija. Šta je tema kojom se baviš i na koji način ti je taj proces pomogao da jasnije sagledaš vlastiti umjetnički rad? Je li ti akademsko istraživanje otvorilo nova pitanja ili te vratilo nekim ranijim nedoumicama?

Tema je predstavljanje pet elemenata u prirodi, po indijskoj filozofiji; tačnije gdje se nalaze u našem tijelu na fizičkom i suptilnom planu, te kojim sferama života vladaju. Sve to predstavljam glavnim motivom ruku, što je svojevrstan nastavak mog diplomskog rada. Istraživanje teme usko je povezano sa spiritualnošću, za mene jednim od najznačajnijih aspekata života. S tehničkog aspekta, osnovna ideja bila je da istražim sve klasične i nekonvencionalne kiparske materijale s kojima je moguće raditi, a koji su mi u datom trenutku dostupni. Uvođenje novih tehnika i vještina neminovno vodi novom dijapazonu djelovanja. Upoznavanjem osobina materijala otkrivam nove afinitete prema njima, a sa svakom novom spoznajom rađa se nekolicina novih ideja. Fascinira me univerzalnost ljudskih iskustava. Bolna i traumatična iskustva ostavljaju posljedice na čovjeka, ali istovremeno predstavljaju generator za bolje razumijevanje tuđih procesa i patnje. Umjetnost u mom životu predstavlja najprirodniji način za materijaliziranje iskustava i uvida nastalih kao njihova posljedica.

Od ove godine si i članica Upravnog odbora ULUBiH-a. Kako vidiš ulogu strukovnog udruženja u životu umjetnika danas? Šta bi se, po tvom mišljenju, trebalo promijeniti da bi umjetnički rad imao stabilnije i vidljivije mjesto u društvu?

ULUBiH je u posljednjih desetak godina prošao kroz težak period, dijelom zbog promjene odnosa vladajućih struktura prema udruženjima općenito, a dijelom zbog neadekvatnog vođenja unutrašnjih struktura Udruženja. U takvim društveno-političkim okolnostima umjetnost je sve više zapostavljana, a ULUBiH je postepeno gubio svoju ulogu i značaj, što je rezultiralo odlaskom velikog broja umjetnika. Dio odgovornosti za takvo stanje snosimo i sami. Jedni umorni, drugi nezainteresirani, treći uvjereni da je sve u redu, svjesno ili nesvjesno prepustili smo upravljanje Udruženjem neadekvatnoj osobi, zanemarujući vlastitu ulogu u radu Udruženja. Srećom, prije godinu dana došlo je do svojevrsnog buđenja tadašnjeg novoizabranog Upravnog odbora, a potom i značajnog dijela članstva. Pokrenute su promjene i vjerujem da je Udruženje ponovo na pravom kursu.

Povratak Udruženja umjetnicima, za mnoge od nas, predstavlja i svojevrstan povratak sebi. Umjetnici po prirodi jesu individualci, što se ogleda u snažnim osobnostima i raznolikosti njihovih djela, ali zajednica je važan dio našeg djelovanja. Članstvo u Udruženju i učešće na izložbama, osim što povećavaju vidljivost umjetnika u javnom prostoru, omogućavaju nam da se međusobno upoznajemo, družimo, sarađujemo i podržavamo. Za umjetnike, posebno one koji se bave zahtjevnijim disciplinama poput skulpture, međusobna saradnja i podrška često su i neophodan preduslov za rad. Kada pogledamo stanje sedam institucija kulture od državnog značaja, koje su godinama prepuštene same sebi, jasno je koliko pojedinac (ne) može očekivati od sistema koji ne prepoznaje dovoljno značaj kulture i umjetnosti. Zato vjerujem da je ponovno okupljanje i aktiviranje članstva od izuzetne važnosti. Samo udruženi možemo artikulisati svoje potrebe, boriti se za svoja prava i izboriti dostojanstveno mjesto umjetnosti i umjetnika u društvu. ULUBiH treba biti zajednica koja pripada svojim članovima, povezuje ih, podržava i omogućava im da zajedno djeluju.

Forma bez suštine nema smisla

Kada razgovaramo o umjetnosti, često se fokusiramo na završeno djelo, izložbu i reakcije publike, a mnogo manje na sve ono što prethodi predstavljanju rada: pokušaje, odbačene ideje, tehničke probleme i sumnje. Šta se u tvom radu događa iza kulisa, u dijelu procesa koji publika nikada ne vidi?

Oooo, sav moj život se dešava ‘iza kulisa’, ja sam u potpunosti biće koje maksimalno uživa u procesu, pa i u njegovim, i fizički, i psihički najtežim aspektima. Moraš biti donekle mazohista da se i pored drugih sposobnosti i opcija odlučiš biti skulptor, što podrazumijeva teret, blato, prašinu, dim, hladnoću ili vatru… Kada se osvrnem na sve sto je prethodilo sadašnjem trenutku, mogla bih reći da je nekim karmičkim određenjem i skulptura birala mene, a ne samo ja nju.

Nedavno si s Rebekom Abdagić izlagala u Bošnjačkom institutu na zajedničkoj izložbi „Nedostajanje“. Kako je došlo do ove izložbe i šta ti je bilo važno predstaviti kroz radove koje si odabrala? Je li naslov izložbe utjecao na način na koji si razmišljala o vlastitom opusu i njegovom predstavljanju?

Evo, jedan dobar primjer kako je poznanstvo iz Udruženja rezultiralo lijepom saradnjom i izložbom. Prvo kolegica iz Udruženja, sada i prijateljica, Rebeka Abdagić pozvala me da zajedno izlažemo u Bošnjačkom institutu. Zajedno sa kustosom Erminom Lagumdžijom dogovorili smo naziv ‘Nedostajanje’. Izložila sam devet skulptura iz dva različita ciklusa. Prvi je moj diplomski rad, ‘Ruke – Četiri generacije žena’, koji kroz motiv ruke prati i prikazuje porodične odnose po ženskoj liniji. U kontekstu ove izložbe referiram se na nedostajanje pojedinih osoba i određenih trenutaka koji su ogrnuti velom prošlosti i prolaznosti. Drugi ciklus ‘Nečujni tragovi’ pripada novijoj fazi, koju određuje moje istraživanje različitih materijala i njihovo kombinovanje, pogotovo drveta i metala. Propituje univerzalnost ljudskih iskustava, posebno razvoj osjećaja usamljenosti u vremenu maksimalne internetske konekcije, a sve manje povezanosti među ljudima.

U tekstu koji prati izložbu historičar umjetnosti Ermin Lagumdžija ističe tvoje istraživanje različitih materijala i tehnika, kao i odnose između forme i sadržaja te detalja i cjeline. Kako ti sama razmišljaš o tim odnosima? Šta se u tvom kiparskom radu može otkriti tek kada se posmatrač približi djelu i počne pažljivije posmatrati njegove detalje?

Za mene, forma bez suštine nema smisla, kao ni umjetničko djelo bez umjetnika kao prvenstveno dobrog čovjeka. Većina mojih djela imaju svoju priču, nastaju kao moj lični uvid na određena životna iskustva i situacije. Promišljanje o djelu se svjesno dešava najviše u idejnog fazi, prije početka rada. Ipak proces balansiranja detalja i cjeline se dešava spontano tokom rada, kada prepoznam trenutak kada se neka, često slučajna, magija desi koju odlučim zadržati na finalnom radu. Perfekcionista po prirodi, polažem puno pažnje na detalje, istovremeno se trudim da izbalansiran njihovo mjesto i važnost u odnosu na cjelinu.

Kada bi danas mogla sebi, na početku umjetničkog puta, dati jedan savjet, šta bi sebi poručila? Postoji li nešto što još nisi realizirala, a što već dugo čeka svoj trenutak?

Poručila bih joj da stavi sebe na prvo mjesto. To mi je najveća lekcija u životu, koju još uvijek nisam u potpunosti naučila, no nada posljednja umire… Master je jedan od ‘projekata’ koji se zbog obimnost i svoje  specifičnosti dugo ‘krčka’, a zbog kojeg su na čekanju i mnoge druge stvari. Izdvojila bih najprije povratak procesu izrade unikatnog nakita, koji objedinjuje, s jedne strane ljubav prema skulpturi (za mene je nakit skulptura u malom), koja zbog fizički teškog aspekta u meni najčešće budi mušku energiju, a sa druge, jednu suptilniju, nježniju, žensku, koja se očituje u predmetu, namijenjenom najčešće ženskoj populaciji, koji pored očite funkcije uljepšavanja omogućava i isticanje posebnosti svake osobe.