Amila Mujanović Hodžić: Svijet nam može dati inspiraciju, ali korijeni nam daju identitet

Prije više od deset godina govorili ste o drvetu kao materijalu koji nosi emociju i sjećanje. Danas radite s nitima i tekstilom. Šta se promijenilo u vašem odnosu prema materijalu – jeste li vi pronašli materijal ili je materijal pronašao vas?

Mislim da je to bio obostran susret. Nisam svjesno tražila novi materijal, ali me je svaki od njih u nekom trenutku života pronašao onda kada mi je imao nešto novo ispričati.

Drvo je obilježilo moje odrastanje. Moj djed bio je stolar i mnogo vremena provodila sam u njegovoj radionici. I danas se sjećam mirisa drveta, zvuka alata i osjećaja da svaki komad krije svoju priču. Od njega sam naučila da materijal nije nešto što treba savladati, nego nešto što treba razumjeti i poštovati. Drvo stari, mijenja se, nosi tragove vremena i upravo ga to čini živim.

S vunom je bilo slično. Prvi put sam se s njom ozbiljnije susrela još u srednjoj umjetničkoj školi, kroz tradicionalno tkanje tapiserije. Kasnije sam, radeći u radionici Amile Smajović-Pozder na projektu „Poetika Šare“, imala priliku učiti kako nastaju ćilimi na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Tu sam radila na svojim produktima, a poslije i na izvedbi radova Šejle Kamerić, za koju sam radila kao asistent. U tom periodu radila sam i na produkciji njenog rada „Red Carpet“. Tada sam shvatila da tekstil nije samo površina ili dekoracija; on u sebi nosi historiju, znanje i iskustva mnogih generacija.

Zanimljivo mi je da su i drvo i vuna prirodni materijali koji dostojanstveno stare. Mijenjaju se, reagiraju na vrijeme i prostor, imaju svoju teksturu, miris i karakter. Upravo ta nesavršenost i sposobnost da se s vremenom mijenjaju čine ih posebnim.

Danas osjećam da me više od samog predmeta zanima proces njegovog nastanka. Volim istraživati kako materijal nastaje, ko ga obrađuje i koliko je ljudskog znanja utkano u njega prije nego što dođe u moje ruke. U tom smislu, materijal uvijek vodi dio razgovora. Ja mu pristupam s idejom, ali tek kroz rad zajedno dolazimo do konačne forme. Zato često kažem da mi je proces važniji od samog rezultata, jer upravo u njemu nastaje ono što se na kraju možda i ne vidi, ali se može osjetiti.

U vašem ranijem radu prsten je bio predmet koji se nosi uz tijelo. Danas je nit nešto što govori o tijelu, naslijeđu i memoriji. Da li je vaš rad zapravo uvijek bio potraga za tragovima čovjeka u predmetima?

Mislim da jeste. Bez obzira na to da li sam radila s drvetom, oblikovala prsten ili danas stvaram tapiserije, uvijek me mnogo više zanimao čovjek nego sam predmet.

Kada govorimo o dizajnu, ne možemo posmatrati samo njegovu formu ili funkciju. Svaki predmet nosi priču o tome kako je nastao, ko ga je napravio, ko ga koristi i kakve emocije u sebi čuva. Upravo taj nevidljivi sloj uvijek me najviše zanimao.

Prsten me privukao svojom simbolikom. Kroz historiju je predstavljao ljubav, pripadanje, obećanje, status ili sjećanje. Bio je mali predmet, ali s ogromnim emocionalnim značenjem. Danas me nit zanima iz sličnog razloga. Kada se zapitamo šta je sve utkano u jednu jedinu nit, shvatimo da ona nije samo materijal. U njoj su rad, vrijeme, zanati, znanje i ljudi koji su joj prethodili. Zato mi je jednako važno govoriti o onima koji stoje iza materijala kao i o samom materijalu.

Mislim da produkt nema smisla ako ne uspostavlja odnos s čovjekom. Nije dovoljno da bude estetski lijep ili funkcionalan. Zanimaju me predmeti koji mogu probuditi emociju, sjećanje ili pitanje. Ako se neko, gledajući moj rad, zapita odakle dolazi taj materijal, ko ga je napravio ili ga podsjeti na vlastitu priču, onda osjećam da je predmet ispunio svoju svrhu.

Možda se mediji kojima radim mijenjaju, ali pitanje koje sebi postavljam ostaje isto: šta ovaj predmet znači čovjeku i kakav trag može ostaviti u njegovom životu?

Šta za vas znači „između niti“? Šta predstavlja taj prostor između onoga što nasljeđujemo i onoga što sami stvaramo?

Za mene je upravo taj prostor „između niti“ mjesto na kojem nastajemo. To je prostor između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što smo naslijedili i onoga što ćemo jednog dana ostaviti iza sebe. Mislim da niko od nas ne počinje od nule. Svi nosimo priče svoje porodice, mjesta iz kojih dolazimo, zanate, običaje i iskustva ljudi koji su bili prije nas. Ali istovremeno imamo odgovornost da od svega toga stvorimo nešto svoje.

Zato naziv izložbe In Between the Threads ne govori samo o tekstilu. Govori o prostoru između ljudi, između sjećanja, između odlazaka i povrataka, između tradicije i savremenog izraza. Upravo u tom prostoru nastaju pitanja koja me kao umjetnicu najviše zanimaju.

Često razmišljam o tome da jedna nit sama po sebi ne može stvoriti tkaninu. Tek kada se ispreplete s drugim nitima nastaje nešto novo. Mislim da je slično i s ljudima. Naš identitet nije satkan samo od naših vlastitih iskustava, već i od svih susreta, odnosa i priča koje nosimo kroz život.

Moji radovi zato nisu pokušaj da prošlost sačuvam nepromijenjenu. Naprotiv, želim pokazati da tradicija nije nešto što treba zamrznuti, nego nešto što može živjeti i razvijati se kroz savremeni dizajn i umjetnost. Za mene je taj prostor između niti prostor dijaloga, mjesto gdje se susreću naslijeđe, lično iskustvo i mogućnost da stvorimo neka nova značenja.

Kada radite s tekstilom, imate li osjećaj da radite s materijalom ili s pričama ljudi koji su prije vas dodirivali slične materijale?

Mislim da je nemoguće raditi s vunom, a ne razmišljati o ljudima koji su joj prethodili. Mene je vuna prvo fascinirala kao materijal. Jedinstvena je po tome što se može nositi tokom sva četiri godišnja doba, potpuno je prirodna i biorazgradiva, a pritom ima nevjerovatna svojstva koja su ljudi poznavali stoljećima.

Ali što sam je više upoznavala, sve manje sam razmišljala samo o materijalu, a sve više o putovanju koje je potrebno da bi nastala jedna jedina nit. Iza nje stoje uzgoj ovaca, šišanje, pranje, češljanje, vunovlačarstvo, predenje, tkanje… Svaki od tih koraka predstavlja poseban zanat, a iza svakog zanata stoje ljudi, njihove ruke, iskustvo i znanje koje se prenosilo generacijama.

Zato, kada danas radim s vunom, ne osjećam da radim samo s materijalom. Imam osjećaj da radim s naslijeđem. Sa svim tim nevidljivim pričama koje su utkane u jednu nit mnogo prije nego što ona dođe u moj atelje.

Upravo zbog toga sam na izložbi predstavila i instalaciju od sirove vune pramenke. Njena uloga nije bila samo estetska. Željela sam da posjetioce vrati na sam početak procesa i potakne ih da razmisle koliko je znanja, vremena i različitih zanata potrebno da bi od ovce nastala nit, a od niti umjetničko djelo. Bila mi je želja otvoriti razgovor o zanatima koji polako nestaju, poput vunovlačarstva, i podsjetiti da, kada nestane jedan zanat, ne gubimo samo određenu vještinu nego i dio kolektivnog pamćenja, identiteta i priča koje su se prenosile generacijama.

Mislim da tek kada postanemo svjesni tog cijelog puta, počinjemo drugačije gledati i cijeniti ono što na kraju držimo u rukama.

Bosanski ćilim, ručni rad i tradicija često se posmatraju kao dio prošlosti. Vi ih vraćate u savremeni kontekst. Može li tradicija biti radikalno savremena?

Apsolutno. Zapravo, mislim da se danas u savremenoj umjetnosti i dizajnu sve više umjetnika okreće upravo zanatima, tradicionalnim tehnikama i prirodnim materijalima. Ne zato što žele romantizirati prošlost, već zato što kroz njih otvaraju pitanja identiteta, održivosti, pripadanja i odnosa prema vremenu u kojem živimo.

Ne bih rekla da tradiciju samo vraćam u savremeni kontekst. Ona je već prisutna u savremenoj umjetnosti, ali svako od nas pronalazi svoj način da je interpretira. Moj pristup proizlazi iz ličnog iskustva, istraživanja i potrebe da povežem ono što sam naslijedila s jezikom kojim danas stvaram.

Zanimljivo mi je razmišljati o tome da tradicionalno ne mora ostati samo uspomena ili muzejski eksponat. Ono može nastaviti živjeti, mijenjati se i komunicirati sa savremenim društvom. Upravo kroz savremeni umjetnički izraz možemo otvoriti nova pitanja i razgovore o tome šta želimo sačuvati, šta smo zaboravili i kakvu vrijednost danas pridajemo znanju koje se prenosilo generacijama.

Za mene tradicija nije suprotnost savremenosti. Ona je njen temelj. Kada joj pristupimo s poštovanjem, ali bez straha da je reinterpretiramo, ona postaje prostor za nove ideje, nove forme i nova značenja. Mislim da upravo u tom dijalogu između naslijeđa i savremenog izraza nastaje nešto autentično i živo.

Da li je sporost ručnog rada danas oblik otpora vremenu u kojem sve mora biti brzo, dostupno i potrošno?

Mislim da jeste. Danas je sporost postala svojevrsni luksuz, a da toga često nismo ni svjesni.

U svijetu koji je obilježen tehnologijom, umjetnom inteligencijom i stalnom potrebom da budemo brži i produktivniji, vjerovatno sam pomalo staromodna. Volim spore procese. U njima razmišljam, istražujem, griješim, vraćam se unazad i dopuštam da se ideja razvija. Vrlo rijetko rad koji završim izgleda isto kao na početku. Upravo mi taj prostor za promjenu i istraživanje predstavlja najveću vrijednost kreativnog procesa.

Ne mislim da je problem u tehnologiji. Ona nam je donijela mnogo dobrog. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da sve mora biti trenutno, da svaki proces treba skratiti i da je brzina sama po sebi vrijednost. Tada gubimo nešto važno – vrijeme za promišljanje, učenje i odnos prema onome što stvaramo.

Živimo i u kulturi pretjerane potrošnje. Često kupujemo više nego što nam je potrebno, a predmeti vrlo brzo postaju zamjenjivi. Mislim da bismo kao društvo trebali više cijeniti stvari koje nastaju polako, koje imaju svoju priču i koje su napravljene da traju. Ne zato što su luksuzne, nego zato što u sebi nose vrijeme, pažnju i ljudski rad.

Voljela bih da se vratimo odnosu prema predmetima u kojem ih ne doživljavamo kao potrošnu robu, već kao nešto s čim živimo godinama, što popravljamo, čuvamo i možda jednog dana prenosimo dalje. Za mene je upravo u tome najveća vrijednost ručnog rada – on nas podsjeća da neke stvari ne trebaju biti brže da bi bile bolje. Ponekad upravo sporost daje predmetima njihovu istinsku vrijednost.

Šta umjetnica danas mora sačuvati od sebe kako bi ostala autentična?

Mislim da prije svega mora sačuvati vlastiti umjetnički jezik. U vremenu kada su informacije, slike i trendovi dostupniji nego ikada, lako je početi stvarati ono što se očekuje ili što je trenutno popularno. Ali umjetnost koja nastaje samo zato što prati trendove rijetko ostavlja dugotrajan trag.

Za mene autentičnost znači ostati vjerna vlastitim uvjerenjima, vrijednostima i pitanjima koja me istinski zanimaju. To ne znači zatvoriti se prema svijetu ili odbijati promjene. Naprotiv, važno je istraživati, učiti i razvijati se. Ali jednako je važno ne izgubiti razlog zbog kojeg stvaramo.

Vjerujem da umjetnost nosi i određenu odgovornost prema društvu. Ne mora uvijek nuditi odgovore, ali može otvoriti dijalog, postaviti pitanja i skrenuti pažnju na teme koje često ostaju neprimijećene. U mom slučaju to su zanati koji nestaju, odnos prema materijalima, održivost, pripadanje i vrijednost ljudskog rada.

Na kraju, mislim da umjetnica mora sačuvati i radoznalost. Onog trenutka kada prestanemo postavljati pitanja i preispitivati vlastiti rad, prestajemo se razvijati. Upravo ta iskrena potreba za istraživanjem, više nego želja da budemo viđeni ili prepoznati, ono je što nas čini autentičnima.

Postoji li neka ženska priča, tiha i neizgovorena, koja se provlači kroz ovu izložbu?

Mislim da je prisutna, iako nije nastala kao svjesna namjera. Tek kada sam završila izložbu, shvatila sam da se kroz nju zapravo provlači priča o ženama, njihovoj snazi i stvaralaštvu koje često postoji i onda kada nije vidljivo.

Gledajući iz vlastitog iskustva, kada sam postala majka, moji prioriteti su se prirodno promijenili. Posvetila sam se svojoj djeci i javni dio mog umjetničkog rada na neko vrijeme je utihnuo. To, međutim, ne znači da sam prestala stvarati. Ideje su se i dalje razvijale, samo daleko od pogleda javnosti.

Živeći u Berlinu, upoznala sam brojne umjetnice iz zemalja bivše Jugoslavije koje su prolazile kroz slična iskustva. Doći u grad koji predstavlja jedan od važnih centara savremene umjetnosti, a istovremeno zbog životnih okolnosti ili majčinstva privremeno usporiti vlastitu karijeru, često sa sobom nosi preispitivanja. Pitate se gdje pripadate, da li ste izgubili kontinuitet i hoćete li ponovo pronaći svoj glas. Vjerujem da su to pitanja s kojima se mnoge žene mogu poistovjetiti, bez obzira na profesiju.

Možda sam upravo zato kroz tapiserije željela izraziti nešto što nije bilo samo nježno i krhko. Bilo mi je važno da imaju skulpturalnost, volumen i monumentalnost. Da u sebi nose toplinu tekstila, ali i snagu. Mislim da je to na neki način i metafora žene – sposobnost da istovremeno bude nježna i snažna, osjetljiva i izdržljiva.

Na kraju, ta priča se povezuje i s temom zanata koja je prisutna u cijeloj izložbi. Iza mnogih tekstilnih tradicija stoljećima su stajale žene čiji je rad bio dio svakodnevice, ali je rijetko bio prepoznat kao umjetnost ili kulturna vrijednost. Zato mi je bilo važno da kroz svoje radove, ali i kroz priču o vuni i zaboravljenim zanatima, odam priznanje svim tim tihim rukama koje su generacijama stvarale, prenosile znanje i ostavljale trag, često bez svog imena u historiji.

Mislim da je upravo to tiha ženska priča koja se provlači kroz cijelu izložbu – priča o stvaranju koje nikada ne prestaje, čak i kada ga svijet neko vrijeme ne vidi.

Da li mislite da žene često nose tuđe niti – porodične uloge, očekivanja i naslijeđene obrasce – i koliko umjetnost može pomoći da ih ponovo ispletemo na svoj način?

Mislim da vrlo često nose. Žene se i danas nerijetko nalaze u ulogama koje im društvo unaprijed određuje. Od njih se očekuje da budu posvećene majke, partnerice, kćerke, njegovateljice, da brinu o drugima, a vlastite želje i ambicije često dolaze tek nakon toga. Kada odluče da na neko vrijeme stave sebe ili svoj poziv u prvi plan, nerijetko se susreću s nerazumijevanjem ili osudom.

Ne mislim da su porodica i karijera suprotnosti. Ali vjerujem da bi svaka žena trebala imati slobodu da sama isplete svoj put, bez osjećaja krivice što se ne uklapa u obrasce koji su se generacijama prenosili kao jedini ispravni.

Umjetnost u tome može imati važnu ulogu. Ona možda ne može promijeniti društvo preko noći, ali može promijeniti način na koji gledamo jedni druge. Može dati prostor pričama koje su dugo bile nevidljive i učiniti da ih počnemo slušati s više razumijevanja. Upravo zato vjerujem da je važno govoriti o iskustvima žena, ne samo kroz velike historijske događaje, nego i kroz njihove svakodnevne, tihe borbe, izbore i stvaralaštvo.

Voljela bih da žene počnemo posmatrati izvan uloga koje im pripisujemo. Da ih vidimo kao umjetnice, stvarateljice, misliteljice i osobe koje svojim radom, znanjem i iskustvom oblikuju društvo jednako koliko i porodicu. Tek tada možemo govoriti o tome da smo stare niti počeli plesti na novi, slobodniji način.

Vaši objekti imaju funkciju, ali i dušu. Gdje za vas prolazi granica između dizajna i umjetnosti?

Iskreno, ja tu granicu nikada nisam jasno povlačila. Oduvijek sam sebe doživljavala kao nekoga ko stvara na prostoru između dizajna, umjetnosti i zanata. Upravo me taj prostor najviše zanima jer vjerujem da se tu događaju najzanimljiviji susreti.

Još tokom studija učili su nas da predmet nikada ne posmatramo samo kroz njegovu funkciju ili formu. Iza svakog proizvoda trebala bi postojati ideja, promišljanje i razlog zbog kojeg nastaje. Mislim da je upravo to ono što me prati kroz cijeli moj rad. Ne zanimaju me predmeti koji postoje samo da bi ispunili neku funkciju. Zanima me šta oni mogu ispričati, kakav odnos mogu stvoriti s čovjekom i kakvu emociju mogu probuditi.

Možda je upravo zato moj put otišao u drugom smjeru od industrijskog dizajna. Duboko poštujem njegovu važnost i kompleksnost, ali mene je oduvijek više privlačilo stvaranje predmeta koji nose trag ljudske ruke i lične priče. Volim kada se u objektu osjeti vrijeme provedeno u njegovom nastanku, kada materijal nije potpuno kontroliran i kada male nesavršenosti postanu dio njegove ljepote.

Za mene dizajn i umjetnost nisu suprotnosti. Dizajn može biti umjetnički, a umjetnost može imati funkciju. Ono što ih povezuje jeste sposobnost da ostvare odnos s čovjekom. Ako predmet uspije biti koristan, ali istovremeno probudi emociju, sjećanje ili navede nekoga da zastane i razmisli, onda mislim da je ostvario ono čemu i sama težim u svom radu.

Kada bi neko prvi put ušao u „In Between the Threads“ bez ikakvog objašnjenja, šta biste željeli da osjeti prije nego što počne razumijevati radove?

Voljela bih da prvo osjeti, a tek onda razumije. Mislim da umjetnost ne mora uvijek biti objašnjena da bi nas dotaknula. Nekada je dovoljno da nas zaustavi na trenutak, probudi sjećanje ili emociju koju ne možemo odmah objasniti.

Željela sam da prostor izložbe djeluje smirujuće i gotovo meditativno. Da posjetilac uspori, obrati pažnju na teksturu, materijal i svjetlo, da osjeti toplinu vune i prisustvo ljudske ruke u svakom radu. U vremenu u kojem sve doživljavamo ubrzano, željela sam ponuditi prostor u kojem će ljudi sebi dopustiti nekoliko trenutaka tišine.

Najljepše mi je što sam upravo takve reakcije i dobila. Mnogi posjetioci su mi nakon izložbe pričali kako su ih radovi vratili u djetinjstvo, podsjetili na tapiserije i ćilime koje su naslijedili od svojih baka ili roditelja, na domove u kojima su odrastali ili na trenutke provedene s ljudima kojih danas možda više nema. To su priče koje su ostale utkane u njima, baš kao što su niti utkane u tapiserije. Mislim da nema većeg komplimenta od toga da umjetnički rad nekoga poveže s vlastitim uspomenama i emocijama.

Ne očekujem da svi vide istu priču. Naprotiv, voljela bih da svako pronađe vlastito značenje, jer vjerujem da tek tada rad zaista počinje živjeti.

Ako nakon izlaska iz izložbe neko ponese sa sobom jedno pitanje više nego što je imao pri ulasku – o pripadanju, o zanatima, o materijalima, o ljudima čije su ruke utkane u jednu nit ili jednostavno o vlastitim sjećanjima – mislim da je izložba ispunila svoju svrhu.

Koju priču iz našeg kolektivnog sjećanja mislite da još uvijek nismo dovoljno ispričali?

Mislim da uvijek postoje priče koje ostanu na margini i koje se rijetko smatraju dovoljno važnim da budu ispričane. Mene posebno zanimaju one koje su utkane u svakodnevni život, u predmete koje uzimamo zdravo za gotovo.

Kroz istraživanje za ovu izložbu shvatila sam da vrlo malo govorimo o samoj tapiseriji i putu njenog nastanka. Divimo se gotovom ćilimu ili tapiseriji, ali rijetko razmišljamo o tome koliko je ruku, znanja i vremena bilo potrebno da nastane. Koliko je žena generacijama tkalo, prelo, vezlo i prenosilo ta znanja, a da njihova imena nikada nisu ostala zabilježena. Njihov rad bio je dio svakodnevice i zato je često ostao nevidljiv.

Jednako tako, rijetko govorimo o cijelom putovanju vune – od ovce, preko šišanja, pranja, češljanja, vunovlačarstva i predenja, pa sve do niti od koje nastaje tekstil. Svaki od tih koraka predstavlja jedan zanat, jedno znanje i jednog čovjeka. Kada nestane jedan takav zanat, ne gubimo samo određenu vještinu, nego i dio našeg kolektivnog pamćenja.

Mislim da upravo te tihe priče zaslužuju više prostora. Ne zato što pripadaju prošlosti, nego zato što nam mogu pomoći da drugačije razumijemo sadašnjost. Kada počnemo cijeniti proces jednako kao i gotov predmet, tada počinjemo cijeniti i ljude koji su svojim rukama, znanjem i životima utkali dio sebe u ono što danas nazivamo kulturnim naslijeđem. To su priče koje vrijedi sačuvati i nastaviti pričati.

Da li umjetnički proces ponekad više mijenja samog umjetnika nego publiku?

Mislim da gotovo uvijek prvo promijeni umjetnika. Svaki rad, svaka ideja i svaki proces ostave neki trag na onome ko stvara. Kroz stvaranje sazrijevamo, učimo, preispitujemo vlastita uvjerenja i često na kraju dođemo do sasvim drugačijih zaključaka od onih s kojima smo krenuli.

Kod mene nijedan rad nije nastao samo kao završeni cilj. Svaki je bio početak nekog novog istraživanja. Što više učim o materijalu, zanatima i ljudima koji stoje iza njih, otvaraju mi se nova pitanja i nove ideje. Upravo zato mislim da umjetnički proces nikada nije linearan – on ne završava izložbom ili gotovim djelom, nego se nastavlja i nakon toga.

Upravo kroz proces nastanka In Between the Threads, istraživanje vune, tekstilnih tradicija i gotovo zaboravljenih zanata na našem području otvorilo mi je potpuno nove pravce razmišljanja. Ova izložba nije za mene bila završetak jednog projekta, nego početak jednog mnogo šireg istraživanja. Toliko me inspirisao sam proces rada da već razvijam nove ideje koje proizlaze upravo iz svega što sam tokom ovog istraživanja otkrila. Shvatila sam da me danas ne zanima samo krajnji predmet, nego cijeli ekosistem ljudi, materijala, znanja i priča koji stoje iza njega.

Zbog toga osjećam da sam se kroz ovu izložbu razvila i kao umjetnica. Promijenio se način na koji posmatram vlastiti rad, ali i odgovornost koju osjećam prema temama kojima se bavim. Danas mnogo jasnije vidim u kojem smjeru želim da se SELICE razvija i koje priče želim nastaviti istraživati.

Naravno, voljela bih da i publika osjeti emociju ili pronađe vlastito značenje u mojim radovima. Ali ako me pitate ko je kroz ovaj proces prošao najveću promjenu, rekla bih da sam to bila ja. Mislim da je upravo to ljepota umjetnosti. Ona ne mijenja samo one koji je posmatraju. Ona najprije mijenja onoga ko je stvara.

Šta danas znači biti dizajnerica iz Sarajeva – grada koji nosi toliko slojeva memorije?

Mislim da sam to istinski počela razumijevati tek kada sam otišla iz Sarajeva. Tokom studija produkt dizajna mnogo sam više istraživala svjetsku dizajnersku i umjetničku scenu nego autore s prostora bivše Jugoslavije. Fascinirali su me veliki međunarodni umjetnici, studiji i pravci, a tek sam s vremenom shvatila koliko je bogato naslijeđe iz kojeg i sama dolazim.

Danas mnogo više cijenim činjenicu da dolazim iz grada i regije koji nose izuzetno snažnu kulturnu i zanatsku tradiciju. Od arhitekture, skulpture i primijenjene umjetnosti do ćilimarstva, drveta, obrade metala i brojnih zanata koji su oblikovali identitet ovog prostora – sve je to dio jednog bogatog kulturnog sloja iz kojeg možemo učiti.

Mislim da upravo tu leži velika prednost dizajnera i umjetnika iz Sarajeva. Imamo naslijeđe koje nije potrebno kopirati, nego razumjeti i reinterpretirati na savremen način. Ne trebamo tražiti inspiraciju isključivo izvan svojih granica, jer je mnogo toga vrijednog već ovdje, oko nas. Ponekad je potrebno samo napraviti mali odmak da bismo to zaista vidjeli.

Zato danas osjećam i određenu odgovornost. Ne želim tradiciju posmatrati kao nešto što pripada prošlosti, nego kao polazište za stvaranje novih priča i novih umjetničkih jezika. Vjerujem da upravo iz tog spoja lokalnog identiteta i savremenog promišljanja može nastati autentična umjetnost koja ima šta reći i izvan naših granica.

Možda je upravo to najveća vrijednost stvaranja iz Sarajeva – nosimo slojeve historije, različitih kultura, zanata i sjećanja, a istovremeno imamo slobodu da ih prevedemo na jezik današnjice. To je privilegija koju bismo trebali više prepoznati i hrabrije koristiti.

Kada biste mogli ostaviti jednu nit budućim generacijama umjetnika, koju vrijednost biste im predali?

Voljela bih da im ostavim spoznaju da se najljepša suština umjetnosti i dizajna često nalazi mnogo bliže nego što mislimo. U pričama naših porodica, u zanatima koji polako nestaju, u materijalima koje svakodnevno susrećemo, u ljudima koji nas okružuju i u kulturi iz koje dolazimo.

Ne bih im rekla da ne gledaju prema svijetu. Naprotiv, važno je putovati, učiti i biti otvoren za nova iskustva. Ali jednako je važno vratiti se sebi i svom okruženju. Upravo tu često pronađemo ono što nas čini autentičnima. Svijet nam može dati inspiraciju, ali korijeni nam daju identitet.

Voljela bih da ne osjećaju potrebu stvarati ono što je trenutno popularno, nego da imaju hrabrosti razviti vlastiti umjetnički jezik. Jer upravo ono što je iskreno, lokalno i duboko lično često postaje univerzalno i može dotaknuti ljude bez obzira na to odakle dolaze.

Na kraju, možda je upravo to nit koju bih željela ostaviti – da vjeruju vlastitom glasu i da nikada ne zaborave da se najveće priče često kriju upravo najbliže nama.