Razgovarala: Elma Fišić
Adnan Čeliković, arhitekta koji je svoje profesionalno iskustvo gradio između Sarajeva i Londona, arhitekturu ne posmatra kao oblikovanje objekata, nego kao stvaranje prostora koji povezuju ljude, iskustva i različite slojeve grada. Od dječačke igre blatom do londonskog obrazovanja i profesionalnog rada, njegov pristup oblikovali su radoznalost, eksperiment i otpor prema unaprijed zadanim pravilima.
U razgovoru za Urban govori o arhitekturi kao umjetnosti življenja, Sarajevu kao gradu kontradikcija i projektima koji prostor pretvaraju u mjesto susreta, pripadnosti i zajedničkog iskustva.
Kako je izgledao Vaš profesionalni put i šta je presudno oblikovalo Vaš odnos prema arhitekturi? Postoji li neko iskustvo iz perioda studiranja koje i danas prepoznajete u vlastitom radu?
Sve je počelo s blatom. Imao sam možda pet godina i, kao dječak koji je više želio lutke nego autiće, morao sam se nekako snaći u tada prilično jasno podijeljenom svijetu dječijih igračaka. Kada bih dobio autić na poklon, od zemlje i vode pravio bih mu različite prostore i skloništa, ponekad prilično ekstravagantne, koji nisu nužno odgovarali svojoj pretpostavljenoj funkciji. Nije bilo naročito važno može li autić u njih stati, ali je zato autić u tim različitim ambijentima izgledao sjajno. Ubrzo sam shvatio da me mnogo više raduje stvaranje prostora nego sama igračka. Onda su došle Lego kockice i tu više nije bilo povratka. Gradio sam, rastavljao, isprobavao, zamišljao. Negdje oko dvanaeste godine gledao sam dokumentarac o neobičnim kućama — jedna je podsjećala na puževu kućicu, druga je bila smještena u pećini, treća sastavljena od kugli. Sjećam se da sam tada pomislio: pa ja se mogu izražavati gradeći stvari. To je bio trenutak u kojem je igra počela prerastati u svjesnu želju da se bavim arhitekturom. A negdje u pozadini svega toga bio je moj otac, koji je sasvim nenametljivo puhao vjetar u tom pravcu. Mislim da bi se i sam bavio arhitekturom da je imao priliku, pa je, naravno, vrlo diskretno pomagao da ja krenem tim putem. Rekao bih da je mama dala umjetnički pogled na svijet, a tata viziju. Dolazak u London bio je poput nekog psihodeličnog iskustva. Zamislite dječaka iz Zenice koji sluša Sade i Everything But The Girl, misli da je strašno cool, a onda mu se odjednom čitav svijet izvrne naglavačke. Prva godina studija bila je više snalaženje u metropoli u koju sam došao s osamnaest godina, dok je druga godina označila početak pravog intelektualnog i kreativnog preobražaja. Odjednom su se otvorili svjetovi za koje nisam ni znao da postoje. Arhitektura više nije bila samo pitanje projektovanja zgrada, nego način razumijevanja svijeta, njegovih odnosa, materijalnosti, percepcije i ljudskog iskustva. Iz tog perioda nisam ponio određeni stil, nego slobodu da ga nikada ne moram imati.
Arhitektura mora zadržati mogućnost da nas iznenadi
Studirali ste u sredini u kojoj su djelovali ili predavali neki od najutjecajnijih arhitekata i teoretičara savremene arhitekture. Koliko Vas je takvo intelektualno i profesionalno okruženje usmjerilo prema eksperimentalnijem razumijevanju arhitekture? Šta ste iz tog iskustva ponijeli, a šta ste s vremenom odlučili preispitati?
Studiranje u Londonu otvorilo mi je čitav niz paralelnih svjetova. Bachelardova Poetika prostora, Merleau-Pontyjeva Fenomenologija percepcije, radovi Anisha Kapoora, Eve Hesse i Olafura Eliassona, filmovi Tarkovskog i Godarda, eksperimentalna muzika i ples (za jedan performans postao sam boja i sastavni dio objekta koji se otvarao i zatvarao). Paralelno s tim, neprestano smo nešto pravili, istraživali i isprobavali — smolu, glinu, porculan, metal, beton, drvo. Učio sam da arhitektura može crpiti znanje i inspiraciju iz gotovo svega, pod uslovom da smo spremni gledati, slušati i preispitivati. Posebno bih izdvojio trojicu profesora koji su na različite načine oblikovali moje razmišljanje. U Patricku Lynchu prepoznao sam srodnu dušu, nekoga ko je vjerovao da filozofija i poezija pripadaju samoj srži arhitekture. Od njega sam naučio koliko je svakodnevni život važan za arhitekturu. Peter Salter otvorio mi je drugačije razumijevanje crteža, svjetlosti te prirodnog i industrijskog mjerila. Florian Beigel pokazao mi je kako kontekst, ljepota i materijalizacija mogu postati sredstva komunikacije, ali i koliko arhitektura nosi kulturnu i građansku odgovornost. Vremenom sam sve više odbacivao potrebu da se arhitektura, pa i sam arhitekt, svrstavaju u unaprijed određene kategorije. Nikada nisam prihvatio da moram pripadati nekom stilskom ili ideološkom pravcu, niti da arhitekturu treba svoditi na već pomalo iscrpljenu raspravu o tome ima li prednost forma ili funkcija. Iz tog obrazovanja ponio sam melodiju, poeziju, ali i ozbiljnost koja se postiže jedino stalnim istraživanjem, prilagođavanjem i preispitivanjem. Za mene je arhitektura prije svega susret prostora, vremena i čovjeka koji taj prostor doživljava. Ne mora biti ništa više od toga, ali u tom susretu može biti gotovo sve. Sjećam se svog prvog ulaska u Panteon u Rimu. Zaplakao sam. Da li je to bila svjetlost, proporcije, kasetirani svod ili nešto što nastaje njihovim zajedničkim djelovanjem, ni danas ne znam. Ali znam da sam se u tom trenutku osjećao dijelom prostora. Sve te arhitektonske komponente postale su svojevrsna pozornica koju sam mogao nastaniti, doživjeti, osjetiti sebe unutar nje. To je za mene snaga arhitekture. Zato i danas preispitujem dogmatske podjele, ograničenja koja nameću savremeni trendovi i sve uža očekivanja o tome šta arhitektura treba biti i kakvu ulogu arhitekt treba imati. Protivim se svakom pokušaju da se ta disciplina svede na jednu formulu, jednu estetiku ili jedan način razmišljanja. Arhitektura mora zadržati mogućnost da nas iznenadi, pa čak i da nas promijeni.
Nakon godina života i rada u Londonu, kako danas posmatrate razlike između arhitektonske prakse u Velikoj Britaniji i Bosne i Hercegovine? Koliko se arhitektonska ideja može razvijati nezavisno od lokalnih ekonomskih, administrativnih i društvenih okolnosti?
Velika Britanija je izrazito uređena zemlja, s razvijenim sistemom propisa, procedura i profesionalnih odgovornosti. Postoji određena sofisticiranost u odnosu prema historiji, materijalima, kontekstu, ali i inovaciji. Historijske građevine i postojeće urbano tkivo podliježu znatno sistematičnijem preispitivanju i zaštiti, a intervencije poput izgradnje nebodera od trideset spratova među zgradama od četiri ili pet spratova prolaze kroz složen proces urbanističkog i arhitektonskog vrednovanja. To, naravno, ne znači da sistem ne pravi greške, nego da postoji razvijenija svijest o kontinuitetu grada i odgovornosti prema njegovom naslijeđu. Međutim, takav sistem ponekad može postati i sputavajući, gotovo izvještačen. Sve je odmjereno, često taman toliko koliko je potrebno, a kreativnost se povremeno mora probijati kroz slojeve očekivanja i ograničenja. U Bosni i Hercegovini, s druge strane, vlada određeni haos. Ponekad je teško razaznati gdje jedna stvar počinje, a druga završava. Neprestano pregovarate s onim što vidite, s kontekstom, s njegovim kontradikcijama. Sarajevo je grad „svega mega“, čak i kada se pretvara da nije. Ipak, u toj neuređenosti postoji i izvjesna radost. Ona otvara mogućnost da se dijalog produži, da se istraži gdje i kako arhitekt može unijeti novi akcent, poput svjetionika koji pomaže povezati različite dijelove jedne šire priče. Taj akcent ne mora biti vizuelno dominantan, mada ponekad upravo to može biti potrebno. Važno je razumjeti šta određeni prostor traži, a ne unaprijed odlučiti šta mu želimo nametnuti. Postoji možda i nešto više prostora za eksperimentisanje. Troškovi su u određenim segmentima niži, iako je paleta dostupnih materijala, tehnologija i izvođačkih mogućnosti često ograničenija. Ali upravo ograničenja ponekad postaju izvor inventivnosti. Nužda je, na kraju krajeva, majka izuma. Kada se izbjegne pretjerano projektovanje, kojem smo ovdje ponekad skloni, rezultat može biti izuzetno zanimljiv. U organizacijskom, ugovornom i administrativnom dijelu arhitektonske prakse razlike su znatne. Ipak, nakon više od dvadeset godina rada, moj pristup ostaje isti bez obzira na geografiju: jasno komunicirati, učiniti proces transparentnim, postaviti granice i svakom projektu pristupiti temeljito i odgovorno. Arhitektonska ideja nikada ne nastaje potpuno nezavisno od okolnosti u kojima se razvija. Ali upravo odnos prema tim okolnostima može odrediti njenu snagu.
Gdje za Vas prestaje arhitektura, a počinje umjetnost? Ili je takva granica danas već postala suviše uska da bi objasnila savremenu arhitektonsku praksu?
Nikada nisam vidio tu granicu. Arhitektura je za mene oduvijek pripadala umjetnosti i ne mislim da se mora približavati skulpturi ili prostornoj instalaciji da bi to postala. Uostalom, oslanjam se na dugu tradiciju razumijevanja arhitekture kao jedne od umjetničkih disciplina. Njena posebnost leži u tome što je izgrađena, fizički prisutna i što je ljudi nastanjuju. Naravno, i slika na platnu i skulptura, čak i kada su nepomične, mijenjaju se kroz percepciju posmatrača, njegovu interpretaciju, raspoloženje ili jednostavno promjenu ugla gledanja. Ali arhitekturu nastanjujemo i samim ulaskom u prostor postajemo dio njene priče. Ta priča ne završava činom stvaranja. Melodija arhitekture utkana je u njene zidove, konstrukciju i materijale, ali se neprestano mijenja sa svjetlošću, godišnjim dobima, vremenom i prisustvom ljudi. Poput muzike i poezije, arhitektura počiva i na matematici, ritmu, proporciji i obrascima. Njena fizičnost je, međutim, neposredna i neizbježna. Ona zauzima prostor, mijenja ga i dopušta nam da postanemo dio nje. Naravno, nije svaka građevina umjetničko djelo, kao što to nije ni svaka slika, skulptura ili film. Ali najbolji primjeri arhitekture, od skrivene klupe pod krošnjom drveta do džamije ili katedrale, mogu prizvati iskustvo ljudskosti, zabilježiti naše prisustvo, naš dijalog i odnos prema svijetu i jednih prema drugima. Upravo u tome vidim njenu posebnu snagu. Arhitektura nije samo nešto što posmatramo, nego nešto u čemu učestvujemo.
Kada razvijate neki projekat, šta dolazi prvo: lokacija, funkcija, naručilac, ideja ili određena vizija forme? Koliko prostora ostavljate intuitivnom i eksperimentalnom radu, a koliko proces zahtijeva precizno planiranje i kontrolu?
Kada mlađim kolegama objašnjavam kako pristupiti projektu, uvijek im kažem da istovremeno moraju gledati tlocrt, razumjeti presjek i zamišljati fasadu. Ključ je u međusobnoj povezanosti. Kontekst, budžet, projektni zadatak, volumen, materijali, svjetlost, orijentacija, narativ, historija ili njeno odsustvo — sve te elemente treba posmatrati istovremeno, jer nijedan ne postoji potpuno nezavisno od ostalih. Proces pomalo liči na stvaranje Frankensteina. Prikupite sve te različite dijelove, a onda ih počnete spajati, šivati, oduzimati, dodavati, uglačavati ili namjerno ostavljati grubim. Istovremeno ih neprestano provlačite kroz svojevrsno sito — preispitujete, prilagođavate, odbacujete i ponovo povezujete. Ono što prođe kroz taj proces postepeno se stapa u cjelinu koja ima vlastitu logiku, karakter i unutrašnji život. Za mene je upravo to uređivanje sastavni dio stvaranja, a ne faza koja dolazi nakon što je ideja već formirana. Razgovori s naručiocem, budžet, urbanistički uslovi, tehnički zahtjevi i sve druge okolnosti prisutni su od samog početka. Intuicija i eksperiment nisu suprotnost preciznosti i kontroli. Naprotiv, neprestano se međusobno nadopunjuju. Jednom sam prijatelju rekao da u arhitekturi morate naučiti sva ograničenja, a onda, svaki put kada započinjete novi projekat, na trenutak zaboraviti sve što znate i početi ispočetka.
Može li arhitektonski objekt biti snažan i vizuelno dominantan, a da pritom ne potisne čovjeka i njegov svakodnevni život?
Naravno da može. Međutim, pitanje je pomalo nezgodno jer podrazumijeva subjektivnu procjenu onoga što je vizuelno dominantno, a što vizuelno agresivno. Planina ili vodopad mogu biti izrazito vizuelno dominantni i izazvati u nama strahopoštovanje, bez obzira na to možemo li se uopće poistovjetiti s njihovim mjerilom. S druge strane, neonski natpis u podrumskom klubu može biti jednako dominantan, iako je potpuno drugačijeg mjerila. Pravo pitanje je kako se prema toj pojavi odnosimo i kakve osjećaje ona u nama izaziva. Lično uživam u vizuelno dominantnim stvarima, ali istovremeno ne podnosim agresivnost arhitektonskih pretvarača koji zahtijevaju pažnju, a zauzvrat ne nude nikakav doživljaj, nikakav teatar. Mislim da odgovor leži u odnosu između objekta, čovjeka i konteksta, ali i u onome što se od određene građevine očekuje. Projektujemo li kiosk, dječije igralište ili bogomolju? Nalazi li se objekat u uskoj ulici ili na vrhu litice? Svaka od tih situacija nosi drugačije mogućnosti i odgovornosti. Ponekad je upravo stvaranje određenog prekida, neočekivanog akcenta ili prostorne rupture ono što može povezati sve ostale dijelove izgrađenog okruženja. Kao u muzici, gdje crescendo može dati smisao čitavoj kompoziciji. Ljudi vrlo dobro reaguju na takve trenutke kada su pažljivo odmjereni, postavljeni i izvedeni. Upravo je to jedan od izazova arhitekture u kojem posebno uživam — stvoriti nešto snažno, možda čak i monumentalno, a da pritom čovjek ne postane nevažan.

Eade Road
Kako ne ostati zaljubljen samo u ideju?
U savremenoj arhitekturi forma se često predstavlja kroz atraktivne vizualizacije, dok se manje govori o iskustvu prostora nakon njegove izgradnje. Koliko Vam je važno da arhitektonska ideja zadrži svoju snagu kada postane stvarni prostor koji ljudi koriste, dodiruju i nastanjuju?
Čini mi se da sve više živimo u svijetu slika, brzih i prolaznih prizora koji predstavljaju nešto za čiju su realizaciju ponekad potrebne godine. U arhitekturi je već neko vrijeme prisutna tendencija svojevrsnog pravljenja plakata, gdje vizuelna predstava projekta gotovo postaje važnija od samog projekta. Naravno, crteži, fotografije i vizualizacije neizostavni su dio kreativnog procesa. I sam ih koristim. Oni nam omogućavaju da istražujemo, zamišljamo, komuniciramo i preispitujemo ideje. Ali ne mogu biti mjesto na kojem se zaustavljamo. Digitalna slika možda je savršenija, privlačnija i lakša za konzumiranje, ali arhitektura ne bi smjela ostati zarobljena u toj idealiziranoj predstavi. Primjećujem da sve više arhitektonskih praksi predstavlja svoj rad gotovo isključivo kroz kompjuterski generisane slike. Iako su one izuzetno korisne, smatram da treba težiti tome da realizirani objekat ne bude manje uzbudljiv od slike koja mu je prethodila. Fotografija izgrađenog prostora nosi jednu drugačiju prisutnost. Ona nas poziva da zavirimo dublje, iza površine dopadljivosti, u svijet koji zaista postoji. Živimo, uostalom, u vremenu simulakruma, u kojem se predstava stvarnosti ponekad čini važnijom od same stvarnosti. To je izazov za svakoga ko nešto stvara — kako ne ostati zaljubljen samo u ideju, u njenu idealiziranu sliku, nego je dovesti do stvarnog, opipljivog iskustva. Za mene arhitektura svoju snagu najtiše, a možda i najpotpunije, otkriva kada je objekat završen, kada uđete u prostor, sjednete na stolicu, pogledate kroz prozor ili jednostavno posmatrate kako svjetlost ispunjava sobu. Nema ljepšeg iskustva od toga.

Queensbridge Road
Kao osnivač i direktor vlastite arhitektonske prakse, istovremeno ste autor, projektant i osoba koja vodi profesionalni proces. Kako usklađujete kreativnu slobodu s odgovornošću prema klijentima, budžetu, propisima i ljudima koji će koristiti prostor? Je li vođenje vlastitog studija promijenilo Vaš odnos prema arhitekturi?
U određenoj mjeri jeste. Vođenje vlastitog studija donijelo mi je veliku slobodu, ali i mnogo veću odgovornost, uz gotovo stalnu dozu anksioznosti. Ponekad poželim da nas na fakultetima malo više uče o upravljanju poslovanjem, ugovorima, finansijama, platama i svim onim odgovornostima koje dolaze s vođenjem arhitektonske prakse. S druge strane, postoji mnogo različitih načina bavljenja arhitekturom i mislim da svako mora pronaći model koji odgovara njegovom karakteru, ambicijama i načinu rada. Ne postoji univerzalna formula. Postoje dosljednost, disciplina, predanost i, povremeno, sposobnost da sebe ne shvatate previše ozbiljno. To posljednje sam morao naučiti, jer sam na početku vlastitu ulogu shvatao mnogo ozbiljnije nego danas. Važno je sačuvati zaigranost i znatiželju. Jednu stvar sam, međutim, prestao raditi: razdvajati poslovanje od kreativnosti. Kreativnost je posao! I to treba jasno komunicirati svima koji učestvuju u projektu, u svakoj njegovoj fazi. Postoji odgovornost da se ljudi informišu, da se o njima vodi računa, da se poštuju dogovori i preuzete obaveze. Ali postoji i odgovornost da se stvori nešto što će izdržati test vremena, što će dostojanstveno stariti i nastaviti imati vrijednost dugo nakon što mi završimo svoj posao.

Interior
Kako danas čitate Sarajevo — njegove slojeve, urbanističke prekide, neiskorištene prostore i arhitektonske kontradikcije? Šta Vam se čini najvažnijim kada razmišljate o njegovoj budućnosti?
Sarajevo doživljavam kao grad neminovnosti, slučajnosti, punine i praznine, neprestanog pregovaranja između racionalnog i iracionalnog. To je grad apsurda. Imate mahale koje gotovo podsjećaju na favele, a odmah pored njih arhitekturu koja priziva Le Corbusierovu Unité d’Habitation. Imate planine, zelenilo i izuzetnu geografiju, ali i smog, saobraćajne gužve, povremene restrikcije vode i električne energije. Grad je istovremeno živahan i iscrpljujući, pun kontradikcija koje se ne mogu jednostavno razriješiti. Slojevi historije ovdje se talože poput sedimentnih stijena, ostavljajući tragove jednog vremena preko drugog. Sarajevo je organski grad, razvijao se gotovo onako kako su vjetrovi puhali, ponekad planski, ponekad sasvim nepredvidivo. U određenoj mjeri, beskompromisan je u vlastitom nastajanju. Upravo u tome vidim jednu od njegovih najsnažnijih identitetskih osobina. Međutim, prihvatiti tu slojevitost ne znači opravdavati urbanistički nemar ili infrastrukturne probleme. Naprotiv, mislim da je vrijeme da iz tih kontradikcija počnemo razvijati vlastiti, savremeni arhitektonski jezik. Dugo je kopiranje zapadnih pristupa bilo jedan od dominantnih obrazaca. Volio bih da se sve više okrenemo istraživanju onoga što je specifično za naš prostor, ne kroz nostalgiju ili imitaciju tradicije, nego kroz stvaranje obnovljenog bosanskohercegovačkog arhitektonskog identiteta. Za mene su stolica, soba, zgrada, ulica i naselje podjednako važni. Sve su to dijelovi istog urbanog tkiva, različita mjerila jednog zajedničkog iskustva. Volio bih i sam raditi na projektima u Sarajevu čije bi mjerilo i karakter omogućili upravo takav dijalog. Svjestan sam da postoje vrijedna istraživanja urbanog razvoja Sarajeva, naročito u akademskim krugovima. Ono što nam, po mom mišljenju, nedostaje jeste snažnija i kontinuirana saradnja između općinskih službi za planiranje, arhitekata, urbanista, akademske zajednice i drugih disciplina. Sociolozi, antropolozi, ekonomisti, psiholozi — svi oni imaju šta ponuditi promišljanju grada. Čini mi se da urbanističko razmišljanje još uvijek nema dovoljno značajno mjesto u javnom odlučivanju. Arhitekti, urbanisti i drugi stručnjaci moraju ponovo zauzeti taj prostor, ne samo kao projektanti pojedinačnih objekata nego kao aktivni učesnici u oblikovanju zajedničke budućnosti grada.

Pyramids
Koliko su održivost, odnos prema postojećem prostoru i dugoročne posljedice gradnje za Vas stvarni projektantski kriteriji, a koliko još uvijek ostaju deklarativni zahtjevi?
Ova tema me izuzetno zanima i smatram je jednom od ključnih odgovornosti savremene arhitekture. Održivost više nije nešto o čemu možemo raspravljati kao o zanimljivoj intelektualnoj mogućnosti. Ona je postala imperativ. U Velikoj Britaniji energetska efikasnost i ekološki kriteriji sve su snažnije ugrađeni u zakonske propise i proces projektovanja. Solarni paneli, toplotne pumpe, zeleni krovovi i fasade, održivi sistemi odvodnje, racionalna potrošnja vode, kvalitetna termoizolacija i prirodna ventilacija postaju sve važniji elementi arhitektonske prakse. Naravno, njihova primjena zavisi od vrste projekta, lokacije i konkretnih propisa, a ni sam nisam uvijek uspio implementirati sve što bih želio. Ali održivost se ne završava tehnologijom. Ako možete koristiti bosanskohercegovački granit, koristite ga. Ako postoji lokalni proizvođač, razmotrite njegove proizvode. Kvalitetna izolacija i odgovarajuće ostakljenje ne bi smjeli biti stavke na kojima se olako štedi. Postojeće materijale i elemente treba sačuvati, ponovo upotrijebiti ili preraditi kad god je to moguće. Istovremeno, pozvao bih na oprez kada održivost postane pitanje estetike ili trenda. Ne treba graditi od nabijene zemlje samo zato što izgleda atraktivno i trendovski a u pitanju je enterijer, niti koristiti slamu bez ozbiljnog razumijevanja lokalne vlažnosti, načina zaštite i dugoročnog ponašanja materijala. Svaki materijal ima svoje mogućnosti, svoj lokalitet, ali i ograničenja koja moramo razumjeti. Namjerno ću malo zloupotrijebiti termin arte povera: radite s onim što vas okružuje. Upoznajte lokalne materijale, zanate, klimu, resurse i načine građenja. Razumijte suštinu mjesta i osnovne principe održivosti, umjesto da samo preuzimate njenu vizuelnu estetiku. Održivost počinje razumijevanjem onoga što već imamo.

Stomarica
Kada pogledate svoje dosadašnje projekte, postoji li neki rad koji je posebno promijenio način na koji razmišljate o arhitekturi? Je li to projekat koji je realiziran, ideja koja nikada nije izgrađena ili možda rad koji je otvorio više pitanja nego što je ponudio odgovora?
Nedavno sam s velikim zadovoljstvom radio na konkursnom prijedlogu za memorijalni park civilnim žrtvama opsade Sarajeva, koji je organizovala Općina Centar. Projekat smo nazvali Forget Me Not (Cvijeće Sarajeva). Umjesto statične memorijalne strukture ili niza kamenih obilježja s uklesanim imenima žrtava, zamislili smo polje cvjetova izrađenih od izrazito reflektirajućih pločica. Svaki cvijet nosi ime jedne žrtve, ali istovremeno odražava grad, nebo i ljude koji prolaze pored njega. Donja strana svakog cvijeta bila je zamišljena s premazom Vantablack, materijalom koji apsorbira više od 99% upadne svjetlosti, stvarajući gotovo potpunu tamu nasuprot refleksijama grada i neba. Cvjetovi bi reagovali na kretanje posjetilaca, lagano se okrećući i prateći ih dok prolaze parkom. Tako bi svaki prolazak postao susret s jednim imenom, jednim životom i dijelom historije grada. U njihovim refleksijama pojavljivali bi se današnje Sarajevo i njegovi stanovnici, dok bi se pri pokretu nakratko otkrivala tamna donja strana cvijeta. Živi bi se tako ogledali uz imena mrtvih. Zanimalo nas je kako memorijal može postati dio svakodnevnog života grada, a da pritom ne izgubi ozbiljnost i dostojanstvo onoga čemu je posvećen. Kako sjećanje može biti prisutno, promjenjivo i živo, umjesto da ostane vezano isključivo za nepomičan spomenik. Ovaj projekat nije nužno promijenio moj odnos prema arhitekturi, ali je na poseban način objedinio mnoga pitanja kojima se godinama bavim: odnos svjetlosti i tame, prisustva i odsustva, pojedinca i grada, prostora i sjećanja. Pokazao je kako arhitektura može pozvati čovjeka da učestvuje u priči, a ne samo da je posmatra. Mislim da upravo u toj mogućnosti leži jedna od njenih najvećih snaga.

Adnan Čeliković







































