Razgovarala: Elma Fišić

Šta se događa kada slikarstvo izađe iz okvira slike i uđe u virtualni svijet? U razgovoru za Urban magazin, umjetnik Rikardo Druškić govori o projektu XANTEA 2502, koji je prerastao iz slikarskog ciklusa u kompleksno iskustvo koje povezuje animaciju, zvuk, svjetlost i virtualnu stvarnost. Govorimo o granicama između fizičkog i digitalnog, ulozi tehnologije u umjetnosti i potrebi da umjetničkom djelu posvetimo vrijeme i pažnju.

Za Druškića, XANTEA nije napuštanje slikarstva, već širenje jednog autorskog svijeta i poziv publici da ga ne posmatra samo izvana, nego da u njega zakorači i doživi ga na vlastiti način. Nakon četiri godine rada, ovaj jedinstveni umjetnički univerzum će novo otjelovljenje imati u Sarajevu – kroz izložbu “Imerzivne stvarnosti: transmedijalni futurizam”. U razgovoru za Urban magazin, Druškić govori o novoj izložbi koja će biti otvorena 15. oktobra 2026. godine, potencijalima savremene umjetnosti i iskustvu koje očekuje posjetioce izložbe.

Vaš projekat XANTEA nastajao je četiri godine i okupio je ljude iz različitih oblasti. Kada ste krenuli, jeste li već imali jasnu sliku o tome šta će izložba na kraju postati ili se projekat razvijao kroz proces rada?

Kada sam u martu 2023. započeo ovaj projekt, naravno, nisam ni slutio gdje će me čitava ova avantura odvesti. U početku je XANTEA 2502 bila zamišljena kao klasičan slikarski ciklus. Međutim, projekat se vrlo brzo počeo razvijati zajedno sa mnom i tehnologijom koja mi je bila sve dostupnija. Važan trenutak u tom procesu bio je poziv Harisa Hadžića, koji mi je predložio da moj rad prebacimo u VR, odnosno virtualnu stvarnost. Tada su mi se otvorile potpuno nove mogućnosti i počeo sam razmišljati o XANTEI izvan granica slike. Shvatio sam da ovaj svijet koji sam stvarao može postojati istovremeno kroz sliku, animaciju, zvuk, virtualnu stvarnost i druge oblike savremene tehnologije. Kako je vrijeme odmicalo, postalo mi je jasno da multimodalan pristup ovom ciklusu zapravo prirodno odgovara njegovoj suštini, ali i meni kao umjetniku. Oduvijek sam bio otvoren prema eksperimentu i novim iskustvima i ne volim unaprijed ograničavati rad na jedan medij ako osjećam da ideja traži nešto više.

Sve je počelo tradicionalnim slikarstvom, a onda se svijet XANTEA širio prema animaciji, virtualnoj stvarnosti, zvuku i svjetlosti. Šta je bio trenutak kada ste shvatili da slika više ne može ostati samo slika?

Ne sjećam se tačno trenutka kada sam shvatio da svoj svijet želim pokrenuti, ali pretpostavljam da se to dogodilo kada sam prvi put vidio jednog od svojih likova animiranog. Tada sam znao da želim oživjeti i ostale likove iz XANTEA univerzuma. Moji radovi, kako meni tako i ljudima koji ih pomno promatraju, često djeluju poput kadrova ili screenshotova iz nekog animiranog filma. U tom smislu, animacija je za mene bila sasvim prirodan nastavak slikarskog procesa. Osim estetskog doživljaja, animacija mi pruža mogućnost da dodatno proširim priču i detaljnije predstavim važne likove, njihovu pozadinu, porijeklo i unutrašnji svijet. Na taj način XANTEA prestaje biti samo vizuelni univerzum i postaje prostor u kojem se razvijaju karakteri, odnosi i čitave priče. Svjestan sam da je estetika XANTEA svijeta prilično udaljena od vizuelnog identiteta Bosne i Balkana, pa sam želio pronaći načine da taj svijet približim ljudima i omogućim im da ga lakše razumiju i dožive. Animacija je jedan od načina na koji to ostvarujem – ona publici ne nudi samo mogućnost da posmatra moj imaginarni svijet, već i da ga upoznaju i osjete iznutra.

Kada umjetničko djelo postane prostor kroz koji gledalac može „proći“, šta se mijenja u odnosu između umjetnika, djela i publike?

Mislim da je ovo pitanje postavljeno malo prerano. Volio bih da sačekamo izložbu, nakon koje ću moći dati mnogo konkretniji i vjerodostojniji odgovor. U procesu svakog umjetnika, a pogotovo onih čiji stvaralački proces traje dugo, postoji trenutak kada se toliko stopiš s vlastitim radom da više nisi u stanju procijeniti njegovu vrijednost. Djelo postaje dio tvoje svakodnevice i na neki način prestaješ ga posmatrati izvana. Potrebno je napraviti određenu distancu, odmaknuti se od njega i tek tada sagledati šta si zapravo stvorio. Ja sam trenutno potpuno stopljen sa VR aplikacijom. Već tri godine intenzivno radim na njenom razvoju i, iskreno, u ovom trenutku nemam dovoljnu distancu da bih mogao dati neki zaista kvalitetan odgovor na pitanje kako se mijenja odnos između umjetnika, djela i publike. Ono što, ipak, mogu reći jeste da mi je upravo fuzija tehnologije i umjetnosti, kojoj sam posvetio posljednjih nekoliko godina, omogućila iskustva kakva mi nijedan drugi oblik vizuelne umjetnosti nije pružio osim možda kada sam prvi put vidio veliki broj renesansnih djela u Gemäldegalerie u Berlinu. Kroz imerzivne umjetničke prostore i muzeje širom svijeta upoznao sam potencijal takvog načina prezentacije umjetnosti, a sada sam imao priliku da taj potencijal istražujem i kroz vlastiti rad. Mislim da će tek susret publike sa XANTEA VR iskustvom, u prostoru izložbe, omogućiti da na ovo pitanje odgovorim iz jedne sasvim drugačije perspektive. Konkretno, ono što VR možda najbolje od svih tehnologija nudi jeste mogućnost da vas potpuno uvuče u umjetničko djelo, gdje vi niste više u klasičnoj poziciji posmatrača, već ste na neki način njegov legitimni dio postali.

Mnogo se govori o tome da tehnologija otvara nove mogućnosti umjetnosti. Mene zanima obrnuto pitanje: postoji li nešto što tehnologija nikada ne može zamijeniti u iskustvu umjetničkog djela?

Živimo u svijetu subjektivnih preferencija. Drugim riječima, unutar ljudske svijesti ne postoji univerzalno, objektivno mjerilo prema kojem svi jednako doživljavamo umjetnost. Ono što predstavlja moj sistem vrijednosti ne mora nužno predstavljati i tvoj. Zato na ovo pitanje mogu odgovoriti isključivo iz perspektive vlastite svijesti, odnosno Rikardovog sistema vrijednosti.

Godinama aktivno istražujem ljudsku svijest i, iz te perspektive, mislim da je možda važnije pitanje, ne može li tehnologija nešto zamijeniti, već kakav je naš stav prema toj mogućnosti. Ako unaprijed imamo animozitet prema određenoj tehnologiji, vrlo vjerovatno ćemo, kroz mehanizam potvrdne pristrasnosti (confirmation bias), primjećivati uglavnom njene nedostatke. Isto tako, neko ko tehnologiju unaprijed smatra revolucionarnom, vjerovatno će biti skloniji da uočava isključivo njene prednosti. Zato smatram da je najproduktivnije, koliko god je to moguće, zadržati neutralan stav i ostati otvoren za nova iskustva. Ne mislim da tehnologiju treba idealizirati, ali ni unaprijed odbacivati. U mom sistemu vrijednosti, najvažniji element umjetničkog djela jeste njegova ideja. Tehnika i način izvođenja predstavljaju medij kroz koji se ta ideja manifestuje. Zbog toga ne vidim razlog da unaprijed ograničavam umjetničku vrijednost nekog djela na osnovu alata kojim je nastalo. Recimo, za mene potencijalno može biti više umjetnosti u animiranom filmu u kojem je animaciju izveo AI, dok su režija, montaža, scenario, muzika, zvučni dizajn i kreativno usmjeravanje procesa rezultat ljudskog rada, nego u filmu u kojem je svaki pojedinačni element realizovao čovjek. Ako je prvi film u vama izazvao snažniju emociju, otvorio nova pitanja ili vas potakao na dublje razmišljanje, onda se moramo zapitati: o čemu zapravo govorimo kada govorimo o umjetnosti? O tehnici kojom je djelo izvedeno ili o ideji, iskustvu i značenju koje je ono proizvelo u nama?

U projektu koristite vrlo savremene tehnologije, ali polazište je tradicionalno slikarstvo. Da li XANTEA doživljavate kao nastavak klasičnog slikarstva ili kao njegovu transformaciju u nešto sasvim drugo?

Ja sam prvenstveno slikar koji s vremenom želi postati majstor u svom zanatu. A majstorom se, u bilo kojoj umjetničkoj disciplini, ne postaje preko noći. Potrebno je mnogo rada, truda, odricanja i, prije svega, godina posvećenosti. U tom smislu, slikarstvo će uvijek predstavljati temelj i osnovnu strukturu XANTEA-e, ali i svega što budem stvarao u budućnosti. Ne doživljavam savremene tehnologije kao napuštanje tradicionalnog slikarstva, već kao da svoje kreativne principe, ideje i vizuelni jezik razvijam u drugim medijima. Istovremeno, ne mogu negirati da me istraživanje novih tehnologija izuzetno uzbuđuje. Nakon godina intenzivnog slikanja, prirodno je da se pojavi određeni zamor, trenutak u kojem ti medij koji toliko voliš više ne pruža isti osjećaj otkrivanja i uzbuđenja. Upravo su mi animacija, virtualna stvarnost i drugi savremeni mediji ponovo otvorili prostor za istraživanje i eksperimentisanje. Zato XANTEA za mene nije ni isključivo nastavak klasičnog slikarstva ni njegova potpuna transformacija u nešto drugo. To je organski razvoj jednog slikarskog svijeta koji, zadržavajući svoje izvorne temelje, nastavlja da istražuje nove mogućnosti vlastitog izražavanja.

Naslov nove izložbe govori o „imerzivnim stvarnostima“ i „transmedijalnom futurizmu“. Koliko su ti pojmovi važni za razumijevanje projekta, a koliko vam je zapravo važnije da posjetilac uđe u prostor bez prethodnog objašnjenja i sam iskusi ono što ste napravili?

Čovjeku koji nikada nije vidio crvenu boju možete danima objašnjavati kako izgleda ta crvena boja. Možete mu govoriti da je žarka, intenzivnija od narandžaste, opisivati njene nijanse i pokušavati je približiti riječima. Ali pokažite mu crvenu boju na svega nekoliko sekundi i on će dobiti više informacija o toj boji nego kroz dane teorijskog objašnjavanja. Mislim da je tako i sa vizuelnom umjetnošću. Mogu vam objašnjavati šta znači imerzivna umjetnost, šta podrazumijeva transmedijalni futurizam i kakve su ideje u pozadini ovog projekta, ali nekoliko trenutaka provedenih u prostoru izložbe vjerovatno će vam pružiti mnogo neposrednije razumijevanje od bilo kakvog mog objašnjenja. Imerzivna umjetnost, odnosno umjetnost koja omogućava uranjanje u umjetnički prostor i djelo, podrazumijeva upravo to – da posjetilac ne ostaje samo posmatrač djela, već dobija priliku da u njega zakorači i iskusi ga iznutra. Transmedijalni futurizam, s druge strane, ukazuje na korištenje različitih medija kroz koje se ovaj umjetnički svijet manifestuje. Slikarstvo, animacija, zvuk, svjetlost i virtualna stvarnost samo su neki od njih. Naravno, mogu se potruditi da vam sve te pojmove dodatno objasnim, ali suština ove izložbe nije u njihovom teorijskom razumijevanju. Mnogo mi je važnije da posjetilac uđe u prostor otvorenog uma, bez unaprijed formiranih očekivanja, i dopusti sebi da iskusi ono što sam stvorio.

Kažete da izložba postavlja pitanje gdje završava stvarnost, a počinje percepcija. Šta je za Vas danas stvarnost u vremenu u kojem sve više vremena provodimo između fizičkog i digitalnog svijeta?

Stvarnost kakvu poznajemo ne postoji izvan granica ljudske svijesti. Ona je uvijek posredovana našom percepcijom, iskustvom, znanjem i okolnostima u kojima živimo. Uzmimo za primjer ljude koji žive u prirodi, čuvaju ovce i nemaju pametni telefon ili računar. To su, recimo, moji ljudi sa okolnih brda, moja raja sa Čavljaka. Njihova svakodnevica i percepcija svijeta u mnogo su čemu bliže ljudima koji su živjeli prije 1.500 godina nego mojoj ili tvojoj stvarnosti. Ipak, nijedna od tih stvarnosti nije manje stvarna od druge. Za mene je stvarnost skup različitih percepcija, iskustava i svjetova koji postoje unutar ljudske svijesti. Digitalni svijet danas postaje sve značajniji dio tog iskustva i jasno je da se granica između fizičkog i digitalnog ubrzano mijenja. Međutim, smatram da je važno kritički posmatrati taj proces. Društvene mreže donijele su niz negativnih posljedica na različitim psihološkim nivoima, a način na koji se savremena kultura oblikuje pod njihovim utjecajem za mene je prilično zabrinjavajući. Način na koji konzumiramo informacije, formiramo identitet, održavamo odnose i doživljavamo vlastitu vrijednost sve više je povezan s digitalnim prostorom. Ipak, to ne znači da je sve što je digitalno loše niti da tehnologiju treba apriori odbaciti. Kao umjetnik, upravo kroz savremene tehnologije istražujem nove mogućnosti ljudske percepcije i načine na koje možemo doživjeti umjetnost.

Mislim da je ključno pitanje kako ćemo se odnositi prema tim novim stvarnostima. Hoćemo li ih koristiti kao dodatni prostor za istraživanje, kreativnost i proširenje vlastitog iskustva ili ćemo dozvoliti da one u potpunosti oblikuju našu percepciju svijeta? Upravo me ta granica između fizičkog iskustva, digitalne stvarnosti i subjektivne percepcije najviše zanima. Ne pokušavam ponuditi konačan odgovor, već stvoriti prostor u kojem posjetilac može sam istražiti gdje za njega završava jedna stvarnost, a počinje druga.

Vaša izložba traži vrijeme, prostor i koncentraciju — čak će i broj posjetilaca istovremeno biti ograničen na deset. Da li je to svjesni otklon od današnjeg načina konzumiranja umjetnosti, u kojem se sve mora brzo vidjeti, fotografisati i podijeliti?

Mislim da je slikarstvo, kao medij, izrazito introvertna umjetnička disciplina, baš kao što su i slikari u prosjeku introvertni ljudi. Volimo samoću, intimu, tišinu i vrijeme koje možemo provesti u neposrednom odnosu s vlastitim radom. Upravo takvo iskustvo želim omogućiti i posjetiocima ove izložbe. Ograničavanje broja posjetilaca na deset osoba istovremeno nije samo organizacijska odluka, već svjestan pokušaj da stvorimo ambijent u kojem će publika imati dovoljno prostora, vremena i koncentracije da zaista doživi ono što smo pripremili. Bez nepotrebnih vanjskih distrakcija, žurbe i osjećaja da nešto mora pogledati prije nego što krene dalje. Želim da posjetilac dobije priliku da uđe u svijet XANTEA, da se u njemu zadrži, istražuje ga vlastitim tempom i dopusti sebi da doživi jedno zaista neobično iskustvo. U tom smislu, izložba jeste određeni otklon od savremenog načina konzumiranja umjetnosti, u kojem se često sve svodi na brzo pregledanje, fotografisanje i dijeljenje sadržaja. Međutim, ne bih rekao da je to moja primarna namjera. Mnogo mi je važnije da publici omogućimo kvalitetan susret s umjetničkim djelom. Posljednjih nekoliko sedmica, kako se projekat približava završetku, počeo sam jasnije sagledavati šta smo zapravo napravili. I moram priznati da sam nevjerovatno ponosan na rezultat. Imao sam sreću da mnogo putujem, posjećujem velike svjetske umjetničke centre i upoznajem različite pristupe savremenoj umjetnosti. Na osnovu tog iskustva, mogu reći da je ono što trenutno nastaje u Sarajevu zaista na svjetskom nivou. Ne sjećam se da sam igdje vidio ovakav spoj tradicionalnog slikarstva, svjetlosti, zvuka, pokreta, animacije i virtualne stvarnosti u okviru jedinstvene umjetničke postavke. Volio bih da građani i građanke Sarajeva prepoznaju značaj činjenice da se ovakav projekat realizuje upravo ovdje, u našem gradu, i da iza njega stoji tim domaćih umjetnika i kreativaca. Ne moramo uvijek odlaziti u velike svjetske centre da bismo iskusili savremene umjetničke produkcije. Ponekad se nešto izuzetno vrijedno stvara upravo u našem neposrednom okruženju, samo je potrebno da mu damo pažnju koju zaslužuje. Zato bih volio da posjetioci ne dođu samo da pogledaju izložbu, naprave nekoliko fotografija i nastave dalje. Volio bih da odvoje vrijeme, da se prepuste iskustvu i da zaista razumiju šta znači kada se u Sarajevu realizuje jedan ovakav projekat. Ako uspijemo u tome, onda smo ostvarili mnogo više od same izložbe.

Rekli ste da vjerujete da bi ovakav projekat mogao pronaći publiku i u Berlinu ili New Yorku. Šta mislite da će lokalna publika prepoznati u XANTEA-i što možda ne bi prepoznala publika u nekom velikom svjetskom umjetničkom centru?

Nisam rekao samo da bi XANTEA mogao pronaći publiku u Berlinu ili New Yorku, već da bi je mogao pronaći i, što je još važnije, oduševiti. Zaista vjerujem u to. Pasionirani sam zaljubljenik svijeta koji sam stvorio. Umjetnost je jedna od rijetkih domena ljudske kulture koja govori univerzalnim jezikom. Umjetničko djelo nastalo u Bosni može sasvim prirodno komunicirati s osobom iz Japana, São Paula ili New Yorka, bez obzira na njihove različite kulturne kontekste. Zato ne bih pravio neku posebnu razliku između onoga što bi lokalna publika prepoznala u XANTEA-i i onoga što bi prepoznala publika u velikim svjetskim umjetničkim centrima. Ne mislim da postoje određeni elementi projekta koji su rezervisani isključivo za jedno ili drugo iskustvo.

Naravno, svako od nas umjetnost doživljava na drugačiji način, ali te razlike bih prije svega posmatrao na individualnom nivou. Način na koji će neko doživjeti XANTEA-u zavisi od njegovih životnih iskustava, sistema vrijednosti, estetskih preferencija, senzibiliteta i trenutnog emocionalnog stanja. Upravo je to ono što me najviše zanima u susretu publike s mojim radom. Ne očekujem da svi vide isto, niti želim da im unaprijed određujem šta bi trebalo da osjete ili razumiju. Volio bih da svako iz ovog iskustva ponese nešto svoje, nešto što možda ni sam nisam predvidio tokom stvaranja. Ako XANTEA uspije ostvariti takvu komunikaciju s ljudima, bez obzira na to odakle dolaze, onda je ispunila jednu od svojih najvažnijih umjetničkih funkcija.

Ulaz na izložbu iznosi 15 KM, što otvara i pitanje vrijednosti umjetničkog rada i spremnosti publike da podrži domaću umjetničku produkciju. Zašto ste odlučili da se ulaz naplaćuje i šta biste poručili onima koji možda žele posjetiti izložbu, ali sebi ne mogu priuštiti ulaznicu?

Da, ovo je posljednje pitanje na koje sam morao odgovoriti sam sebi pred ovu izložbu: treba li naplaćivati ulaz? To nije uobičajena praksa u našoj državi. Ljudi nisu navikli plaćati ulaznice za izložbe, pogotovo kada je riječ o lokalnim autorima. Sasvim je sigurno da bi broj posjetilaca bio veći kada bi ulaz bio besplatan. Ipak, živimo u društvu u kojem svakodnevno izdvajamo novac za alkohol, brzu hranu, prosječne evente, odjeću velikih modnih lanaca i razne spravice s Temua. Zato vjerujem da je 15 KM najmanje što možemo izdvojiti za ulazak u prostor u kojem predstavljamo projekat na kojem je 15 izuzetno talentovanih ljudi radilo četiri godine.

Naravno, već sam rekao, a ponovit ću i sada: ko nije u mogućnosti priuštiti sebi ulaznicu, neka mi se slobodno javi privatno. Rado ću platiti kartu za njega ili nju. Želim da XANTEA bude dostupna svima koji je žele doživjeti!

Ovu priliku koristim i da javno zahvalim timu koji je sa mnom radio na ovom projektu. Hvala vam što ste sa mnom podijelili dijelove svoje ekscentričnosti, posebnosti i unikatnosti. XANTEA bi bez vas bila mnogo manje posebno mjesto. Sve su to redom osobenjaci, ljudi koji svojim talentom, karakterom i jedinstvenim pogledom na svijet pomjeraju granice vlastitih disciplina. Čast mi je što ste dio ovog svijeta. Čast mi je ugostiti vas na XANTEA 2502!

Nakon četiri godine rada, šta biste voljeli da posjetilac ponese iz ove izložbe kada izađe iz muzeja — neku sliku, ideju, osjećaj ili možda novo pitanje o tome šta je stvarno?

Osjećaj ponosa, onaj isti koji ja osjetim kada gledam Edina Džeku. Ne zato što volim klub za koji igra, niti njegov stil igre, već zato što je Edin Džeko dokaz da iz male Bosne mogu doći velika dostignuća i ostvarenja.