Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Foto: Velija Hasanbegović

Šta ostane kada glumac prestane da igra? U „Gogolju iz pepela“ odgovor se ne traži u gotovom liku, nego u onome što glumac donosi sa sobom. Gogolj je tek početna tačka, dok se predstava gradi iz ličnih iskustava, pitanja, sjećanja i svega onoga što je u čovjeku ostalo živo ili je putem odumrlo. Aldin Omerović ovaj proces opisuje kao „ogogoljavanje“: skidanje slojeva, odustajanje od glumačkog zaklona i potragu za istinom koja ne može da se odigra napola.

Možda je upravo zato riječ „sloboda“ jedna od važnijih tačaka njegovog razumijevanja glume. Nakon gotovo dvije decenije profesionalnog rada, Omerović o sceni ne govori kao o mjestu na kojem treba nešto dokazati, već kao o prostoru u kojem umjetnik mora imati dovoljno povjerenja da slijedi vlastiti instinkt.

U razgovoru za Urban govori o predstavi koja je od glumaca tražila nešto lično, o onome što čovjek nikada ne bi smio spaliti u sebi, o Sarajevu i njegovom odnosu prema vlastitim umjetnicima, ali i o svijetu u kojem se na ubistvo može naići između dvije nasumične objave na ekranu. Govori i o onome što ga pokreće nakon svih ovih godina: potrebi da istražuje čovjeka.

Jer za Aldina Omerovića gluma, čini se, nikada nije bila samo pitanje transformacije. Mnogo više je pitanje koliko daleko možemo otići kada pokušavamo razumjeti drugog čovjeka, a koliko smo spremni pogledati sebe.

Predstava „Gogolj iz pepela“, u režiji i prema autorskom konceptu Petra Pejakovića i ansambla, premijerno će biti izvedena 14. septembra u 19:30 sati na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, čime će biti otvorena nova umjetnička sezona.

U Narodnom pozorištu Sarajevo uskoro je premijera „Gogolj iz pepela“. Šta vas je u ovom projektu posebno zainteresovalo i šta ste poželjeli istražiti kroz predstavu? „Gogolj iz pepela“ nastao je i iz ličnih priča glumačkog ansambla. Koliko vam je bilo teže stati na scenu kada materijal više nije samo Gogoljev, nego na neki način postaje i vaš? Koliko se vaš doživljaj predstave promijenio od prvog čitanja do trenutka kada ste je počeli stvarati na sceni s ostatkom ansambla?

Na samom početku procesa najviše su me zainteresovale ideje o kojima je govorio reditelj predstave Petar Pejaković. To što je govorio o tome kakvu predstavu želi da pravimo nekako je rezonovalo sa mnom, s mojom dušom i mojim pogledom na svijet i pozorište. To je bio razlog zbog kojeg sam odmah cijelim svojim bićem bio unutra, u projektu. Inače, Petar Pejaković je, pored toga što je odličan reditelj, ujedno i jedan od najvaspitanijih i najdivnijih ljudi koje sam ikada upoznao. On je hodajući bonton i empatija u jednom. Zato je s njim bilo veoma lako i ugodno raditi.

Ideje koje nam je predočio i koje smo poželjeli istraživati jesu egzistencijalne prirode: pitanje života, smrti, duše, žive smrti i mrtvog života koji nas okružuje. Naše polazište, s te strane, jesu Gogolj i njegove „Mrtve duše“, međutim, mi smo materijal za predstavu, monološki, dijaloški i sveukupni scenski materijal pronalazili u nama samima. Petar je u tome bio izričit: nije želio nikakvu imitaciju Gogolja, niti pokušaj dopisivanja jednog takvog pisca, nego naš lični pogled na svijet i njegovu ogoljenost, koja svakako ima sličnosti s Gogoljem. Zbog toga smo na probama smislili jednu kovanicu koja je nastala iz dvije riječi: riječi „ogoljavanje“, koje je reditelj zahtijevao od nas, i riječi „Gogolj“. Tako je nastala naša nova riječ: „ogogoljavanje“.

To uopšte, iz vizure glumca, nije lak zadatak. Zahtijeva jedno posvećeno unutrašnje kopanje po duši, po tome šta je umrlo u našim sopstvenim dušama, šta je živo, a šta se jedva održava na životu. Zapravo, moj cjelokupni doživljaj ove predstave otprilike bih opisao kao da prisustvujem jednoj velikoj komemoraciji. Komemoraciji čovjeku, glumcu, pozorištu, privredi, društvu, ljudskosti, empatiji i svemu onome što nam je potrebno za život. Za život u nama i oko nas. Međutim, kroz proces smo vrlo brzo uvidjeli da mnogo toga nasušnog, prijeko potrebnog za život umire ili odumire u nama i oko nas. S te strane našu predstavu doživljavam i kao vapaj sa scene. Prije svega upućen publici.

Kao da ih pitamo sa scene: da li je ovo ovako sve mrtvo kako se nama koji se bavimo pozorištem čini? Ili nije tako? Jedva čekam premijeru da osjetim taj odgovor. Ujedno se nadam i katarzi koja bi morala proisteći iz postavljanja teških pitanja i suočavanja s njima. Moj doživljaj se promijenio prije svega zbog rezultata do kojeg smo na kraju došli, a koji je naša predstava. Na samom početku mi nikako nije bilo jasno kako je moguće napraviti predstavu od ovoga što reditelj govori. Međutim, zahvaljujući Petrovoj viziji, znanju i iskustvu, uspjeli smo dobiti jednu intimnu, toplu, minimalističku, ogoljenu predstavu koja obuhvata sve one ideje kojima se bavio Gogolj i o kojima nam je Petar govorio na početku procesa. Nadam se da će i publika osjetiti njenu toplinu.

Predstava govori o „mrtvim dušama“, ali i o dijelovima vlastitih života koji su umrli ili odumiru. Postoji li nešto što ste kroz ovaj proces prvi put spoznali?

Da, apsolutno postoji mnogo toga, međutim, najviše sam fasciniran snagom ogoljenog, iskrenog, jednostavnog iskaza koji smo u ovoj predstavi nastojali uspostaviti. Zaista nije floskula kada se kaže: „Manje je više“, naravno, ukoliko iza tog iskaza stoji stvarna, unutrašnja potreba da se on saopšti. Da se saopšti cijelim svojim bićem, „bez glume“, bez pravljenja, bez foliranja, dokumentaristički brutalno iskreno. Reditelj je upravo takav iskaz zahtijevao od nas, često nam govoreći: „Ovo nije predstava. Mi ne pravimo predstavu. Ovo su naši životi, mrtvi životi, zato mi samo dajte istinu o njima. Istinu kroz govornu radnju, fizičku radnju, šta god da one bile u tom trenutku.“

Zapravo, više kao stvarni performans nego uigrana predstava, a opet precizno izrađena. Predstava koja, iako ima određene atribute performansa, nijednog trenutka ne dozvoljava nešto nepredviđeno, nepromišljeno, nepripremljeno. Tako da, rekao bih, sve što je u našoj predstavi nepredviđeno već je ranije predviđeno. Zvuči paradoksalno, ali tako to nekako osjećam. Evo, to su neke stvari iz procesa koje su ostavile snažan utisak na mene.

Gogolj je spalio drugi dio „Mrtvih duša“. I sama ova predstava govori o onome što nestaje, što je spaljeno, izgubljeno ili ostavljeno iza nas. Šta mislite da umjetnik nikada ne bi smio spaliti u sebi?

Umjetnik nikada ne bi smio spaliti svoju autentičnost, posebnost, slobodu, integritet, dostojanstvo itd. Ne bi smio spaliti ono što ga čini čovjekom kakav jeste, rođenim u tačno određeno vrijeme, na tačno određenom mjestu, pod određenim okolnostima. Umjetnik te lične odlike ne bi smio kompromitovati ni pred kim. Ni pred kojim autoritetom, organizacijom, strankom itd., u bilo kojim okolnostima. Zato što takav čovjek postoji samo jedan, a to je on lično. Umjetnik. Ne bi smio kompromitovati svoj razum, emocije, tijelo, sve ono što ga čini bićem kakvo jeste. Dalje, ne bi smio kompromitovati svoju empatiju, ljudskost, činjenicu da smo svi na ovom svijetu u prolazu i da, dok prolazimo, ne treba ostavljati loše tragove, nego samo one dobre.

Naravno, da bi to bio u stanju, umjetnik mora prvo proći kroz proces upoznavanja stvarnog sebe, a ne postojati kao neka zadana slika koju je naslikala njegova okolina dok je odrastao. Nakon procesa upoznavanja sebe slijedi proces prihvatanja sebe. Svih svojih moći i mana. To nije lako. Iskreno prihvatiti svoju nedostatnost i ograničenja u određenom polju. Biti iskren prema sebi, ali to je jedini put da bi onda umjetnik, u mom slučaju glumac, mogao stvarati druge slike, druge živote, druge karaktere i prilaziti im objektivno i radoznalo. Pri tome koristeći sve one mane i moći koje je stekao dok je upoznavao sebe. Rekao bih da su ta saznanja o sebi naši alati za rad dok gradimo druge karaktere. Za sve navedeno potrebna je ogromna disciplina i rad. Upravo zbog tog uloženog truda umjetnik nikada ne bi smio spaliti i izdati sebe. Ostati istrajan i dostojanstven do kraja, šta god da taj kraj bio!

Rekli ste da je gluma za vas prostor u kojem najbolje možete iskoristiti svoju slobodu. Šta danas za vas znači sloboda u glumi?

Da, rekao sam to više puta jer užasno mnogo cijenim slobodu. Slobodu u životu i u kreiranju. Danas, nakon dvadeset godina profesionalnog bavljenja glumom, rekao bih da je sloboda u glumi za mene instinkt. Instinkt je nepogrešiv u glumi. Naravno, za to je potrebna sloboda u saradnji s rediteljem. Potrebno je da vam reditelj vjeruje. Onda se time otvara prostor slobode za glumca. Prostor u kojem on može svoja izoštrena čula kroz godine rada na sebi pustiti da rade. Vođen unutrašnjom silom, potrebom, slikom, smjerom, instinktom, glumac, dobar glumac, može stići daleko.

Zbog toga je povjerenje od krucijalne važnosti. Reditelj koji ne vjeruje u glumca s kojim sarađuje odmah treba prekinuti saradnju i angažovati onoga kojem vjeruje, i obrnuto. Nepovjerenje sputava slobodu. Sputava krila kojima te sloboda kroz instinkte i godinama brušene alate može odnijeti u nove svjetove. A novim svjetovima, tj. njihovom stvaranju, umjetnici teže.

Sarajevo vas je profesionalno oblikovalo gotovo cijeli odrasli život. Šta vam je ovaj grad dao kao glumcu?

Ovaj grad mi je dao priliku za obrazovanje kroz studij glume na ASU, dao mi je priliku da kao student stečena znanja vrlo rano isprobam u profesionalnom okruženju. Zato što sam već od druge godine studija počeo da radim honorarno u sarajevskim pozorištima. A onda mi je dao i priliku za angažman u Drami NPS-a, gdje, evo, radim već punih petnaest godina. U Sarajevu živim, tu sam formirao porodicu i tu radim. S obzirom na to da sam rođen u Bugojnu i da sam tamo završio osnovnu i srednju školu, jako sam vezan za taj grad i ponosan sam na njega. Tamo mi žive roditelji i tamo često idem.

Međutim, sudbine mnogih ljudi određuju proces studiranja i profesionalni život. Tako je i sa mnom. Živim u Sarajevu, radim u Sarajevu, sretan sam ovdje i volim ovaj grad.

Koliko se vaš odnos prema publici promijenio kroz godine? Da li danas više razmišljate o tome kome se obraćate ili potpuno zaboravite na publiku čim izađete na scenu?

Rijetko kada razmišljam o tome ko je u publici. Uz dužno poštovanje, što se mene tiče, u publici nema privilegovanih. Za mene su svi isti, svi dobri, dragi ljudi koji su došli u pozorište da nešto vide, čuju, nauče o životu i sebi. Već to je ogromna stvar. Iznimno cijenim i volim publiku i kada izađem na scenu nikako ne mogu zaboraviti na njih. Oni su tu sa mnom sve vrijeme, svjedoci, stalno prisutni u nekom krajičku moga mozga, ali nikada na način da me sputavaju.

Glumac ima alate koje uči na akademiji, kojima sklanja svoj fokus s publike. Prije svega prebacivanjem istog na radnju. Radnja je najbolji saveznik i prijatelj glumca. Sužavanje pažnje i fokusiranje na radnju glumcu omogućavaju da se zaigra i skloni svoj fokus s publike. Naravno da je za ove stvari potrebno iskustvo, da se one rade rutinski, ali u pravilu glumac ne bi trebao da razmišlja previše o publici. Ima on prečeg posla na sceni. Ne treba ih ni zanemarivati, nego samo prihvatiti kao činjenicu da postoje. Da su tu, da ga gledaju, da to što radi na sceni radi zbog njih i onda samo još da to uradi. To, naravno, nije lako kako zvuči, ali takva je priroda posla. Zbog publike postojimo.

Čovjek kroz život odigra mnogo različitih verzija sebe. Koju ste svoju verziju najviše voljeli?

To je baš teško pitanje. Što se tiče mojih uloga, ne bih baš rekao da su bile samo verzije mene. Svaka od mojih uloga je jedan kompleksni miks mene, lika koji je ispisan u drami, okoline, raznih iskustava koja stičemo kroz život i još mnogo drugih elemenata. I onda, kada dođemo do činjenice da su sve one nastajale kroz mukotrpne procese spajanja svega toga svaki put iznova i iznova, u svakom procesu, odjednom mi je žao odreći se bilo koje od njih.

Sve ih volim, sve su dio mene i nisu dio mene. Sve su moje i nisu više moje. Uglavnom, nikako ne mogu izdvajati neke verzije sebe kao favorizovane koje sam dao ulogama. Volim ih sve.

Da vam neko kaže da od sutra više ne smijete glumiti, šta bi vam najviše nedostajalo: scena, ljudi, transformacija ili nešto sasvim drugo?

Najviše bi mi nedostajalo istraživanje, traganje, jer radoznalost umjetnika je nešto njemu prirođeno. A traganje za odgovorima na pitanja tipa: zašto neki karakteri rade baš te stvari i te radnje u nekoj situaciji, šta ih je nagnalo na takve postupke, koja je njihova motivacija, šta im se dogodilo prije u životu, šta žele postići, koja je njihova sudbina itd., može postati prilično zarazno. Pa čak nekada i opsesivno. Traganje je put umjetnika, put glumca.

Zatim probanje onoga što smo našli na sceni, taj jedan osjećaj da radiš nešto što ima veze s univerzalnom ljudskom prirodom, psihom, ponašanjima i drugim odlikama čovjeka može izazvati poprilično zadovoljstvo i sreću. Shvatiti, naučiti, razložiti, akcentovati, ukazati, pokazati, pozvati, prozvati… sve su to postupci kojima se umjetnik služi i zbog kojih može osjetiti prilično zadovoljstvo, ispunjenost i, ako hoćete, izvjesnu svrhu postojanja. Tako da, rastati se od nečega takvog definitivno bi me rastužilo.

Postoji li nešto u ovom vremenu što vas kao umjetnika ljuti dovoljno da biste o tome napravili predstavu?

Da, postoji mnogo toga. Ali, evo, ako bih izdvojio barem dvije stvari, jedna od njih bi bila ljutnja koju osjećam zbog činjenice da neki ljudi biraju i uživaju u tome da prožive život fokusirani samo na elementarne stvari bitne za njihov opstanak. Naprimjer, fokusiranost na hranu, piće, odjeću, novac, auta, nekretnine… Dakle, ljuti me jedna opšta opredijeljenost današnjeg čovjeka isključivo na materijalne stvari. Uprkos tome, ljudi ne pronalaze sreću i opet ne razumiju da je ta jedna prizemna koncentracija na materijalne stvari uzrok nesreće, čak i onda kada se postigne mnogo toga. Ali džaba. Ne vide dokaze. Neobrazovanost, neželja za kultivacijom, napretkom, progresom, rafiniranošću, duhovnošću jača je od njih i onda ostaju u tome. Pate, a ne znaju zbog čega pate. Još više od toga me ljuti nametanje takvoga pogleda na svijet ljudima koji ne žele biti dio toga. Sve to me ljuti i o tome bih jednoga dana želio raditi predstavu.

To je prva stvar koja me ljuti i ona se tiče mog mikrokosmosa. Ima još nešto što me previše ljuti, a tiče se svijeta. To je ovo nezapamćeno odsustvo reakcije čovječanstva na ubijanje ljudi u Palestini. Nikada tako javno i vidljivo ljudi nisu ubijani, a da je tako izostala reakcija kao danas. To je neshvatljivo. To je bolesno. Nešto s nama ozbiljno nije u redu kada skrolamo po mobitelima ubijenu djecu i biramo neki drugi sadržaj. To nije normalno, nešto tu ne štima. Ne mogu to da shvatim. Ljutim se i o tome bih volio raditi predstavu. Šta se to događa u mozgovima pa skrolaju i nastavljaju sa životima dalje? Kao da nisu ništa vidjeli. Koji je to odbrambeni mehanizam psihe koji čovjeka tjera na takvo ponašanje? O tome bih želio raditi predstavu.

Kada biste mogli promijeniti jednu stvar u načinu na koji Sarajevo gleda na svoje umjetnike, šta bi to bilo?

To bi svakako bila potreba da Sarajevo svoje umjetnike prizna prije nego što oni dobiju potvrdu iz Zagreba, Beograda ili nekog drugog centra iz Evrope. Nije to samo vezano za umjetnike i za Sarajevo, nažalost. Mnogi naši dobri ljudi, stručnjaci, naučnici, sportisti, pa i umjetnici, priznati su u BiH i u Sarajevu tek nakon što su ostvarili neki internacionalni rezultat. Mislim da s drugim nacijama nije tako. To nešto ima veze s nama, s našim mentalitetom. A opet će ponajprije biti neobrazovanost, šta drugo.

Kada ne znamo nešto o nečemu, šutimo dok neko drugi ne kaže nešto o tome. Pa ako ga se hvali, hvalim i ja, a ako ga se kudi, to se svakako sa strašću uvijek priželjkuje. Ne znam zašto je to tako, ali tako je. I o tome bih volio raditi predstavu i istraživati te naše mahalske obrasce ponašanja. U stvari, kad malo bolje pogledam, mnogo je toga o čemu bih volio raditi predstavu. Vjerovatno zato što bih volio mnogo toga shvatiti i naučiti.