Razgovarala: Elma Fišić

Do opere nije stigao planirano. Gitara, studentski dani i sasvim drugačiji profesionalni planovi prethodili su odluci koja će odrediti njegov životni put. Danas operski pjevač Erol Ramadanović nastupa na domaćim i evropskim pozornicama, a o operi govori bez mistifikacije – kao o pozivu koji traži disciplinu, strpljenje i vrhunsku posvećenost. Za Erola je opera sposobnost ljudskog glasa da, bez ikakvih posrednika, prenese poruku, emociju. U razgovoru za Urban govori o razbijanju predrasuda koje prate operu, godinama rada koje prethode svakom uspjehu. Otkrivamo vam zašto pozorište i danas ostaje jedno od rijetkih mjesta istinske koncentracije i susreta s emocijom.

Vaš put do opere nije bio linearan – od studija menadžmenta u sportu do solo pjevanja. Da li danas taj zaokret doživljavate kao hrabrost, intuiciju ili jednostavno kao nemogućnost da zanemarite vlastiti poziv?

Mislim da je tako jednostavno moralo biti. Pjevanje bilo koje vrste me nije ni zanimalo. Počeo sam se baviti muzikom pred kraj srednje škole i tad me zanimala samo (električna) gitara. Sjećam se da sam svaki dan provodio sate slušajući omiljene gitariste i pokušavajući „skinuti“ njihove pjesme. Međutim, kad sam sa prijateljima osnovao bend, nismo mogli naći pjevača i, pošto sam od nas svih zvučao najslušljivije, ta uloga je pripala meni.

Potom sam preporukom i iz čiste radoznalosti otišao na preslušavanje na muzičku akademiju, te sam već iduće godine upisao studij solo pjevanja i proveo prvu godinu ne znajući šta radim tamo. Iskreno, proveo sam tu godinu osjećajući se kao uljez. Onda se „preko noći“ desila promjena. Na početku druge godine sam shvatio da je to definitivno nešto čime se želim baviti u životu i, uz podršku moje porodice i mnogih dragih ljudi koje sam upoznao na svom putu, prešao sam preko mnogobrojnih prepreka i ta želja mi je ispunjena.

Uloga Alfija u operi “Cavalleria rusticana” | Foto: Nidal Đipa

‘Organsko’ pjevanje bez ikakvog posrednika

Opera se često doživljava kao elitna i pomalo zatvorena umjetnička forma. Šta biste voljeli da ljudi koji nikada nisu kročili u opernu dvoranu razumiju o njenoj snazi i ljepoti?

Kad bi ljudi samo znali koliko popularnih melodija koje većina zna zapravo potiče iz operskih djela, drugačije bi je posmatrali. Uporno se održava ta slika da je elitistička, pa čak i dosadna. Sve je dosadno kad se radi dosadno, zar ne? Što se tiče stigme elitizma, o tome bi se moglo razgovarati dosta, pogotovo kad uzmemo u obzir njenu historiju. Međutim, gledajući kako stvari stoje danas, rekao bih da pozorište nikad nije bilo pristupačnije. Ulaznica za koncert neke pop ili, još prikladnije ako govorimo o regionu, folk zvijezde košta više nego ulaznica za operu.

Naravno da opera nije umjetnost za šire mase i da se treba naviknuti na nju. Na primjer, kad pogledate/poslušate neku predstavu nekoliko puta, već znate muzičke brojeve i doživljaj je drugačiji, isto kao što nije isto otići na pop koncert kad znate set listu i kad ne znate. Iako razumljivo, pomalo je ironično što ljudima prirodnije zvuči umjetno ozvučeni glas sa popratnim efektima nego „organsko“ pjevanje bez ikakvog posrednika. Ja bih operu nazvao elitističkom u kontekstu umjetnika, a ne publike, jer zahtijeva elitni nivo izvođenja.

U operi se glas ne koristi samo kao instrument nego i kao sredstvo pripovijedanja, emocije i karaktera. Kada pjevate, šta pokušavate prenijeti publici – tehničku izvrsnost, osjećaj, priču ili nešto sasvim drugo?

U idealnom scenariju – sve navedeno. Ne znam da li sam uvijek uspješan, ali definitivno stremim ka tome.

Nastupali ste u različitim evropskim gradovima i dvoranama. Postoji li trenutak na sceni kada ste prvi put pomislili: „Da, ovo je život koji želim živjeti“?

Bilo je mnogo takvih trenutaka, ali je bilo i onih kad sam znao pomisliti: „Što mi je ovo trebalo u životu?“

Uloga Giannija Schicchija u operi “Gianni Schicchi” | Foto: Nidal Đipa

Mnogo se govori o talentu, ali se rjeđe govori o disciplini. Koliko je opera zapravo umjetnost odricanja i svakodnevnog rada na sebi?

Talenat, koji je sirovina, uz pomoć discipline i rada se oblikuje. A da biste kvalitetno radili na sebi, trebate imati vokalnog pedagoga kojem vjerujete i kojem idete redovno „na kontrolu“, odlaziti na audicije koje potencijalno otvaraju nove prilike itd. Opera je itekako umjetnost odricanja i to se često osjeti na „novčaniku“. Ako želite živjeti od opere (moram naglasiti da govorim o redovnim nastupima u operskim predstavama u profesionalnim teatrima), morate biti dobri i morate imati sreće. Sreća je, kao i u svemu, htjeli mi to prihvatiti ili ne, presudna.

Morate biti spremni na to da će vam proći godine života da biste eventualno dočekali svoju priliku. Naravno, ni tu nema garancije. Život prolazi, ljudi oko vas napreduju na radnim mjestima, osnivaju porodice, kupuju stanove, a vi čekate hoćete li biti pozvani da negdje odradite neku predstavu ili koncert i za to dobijete „nikakav“ honorar. Dok to iščekivanje traje, skoro je pa nemoguće imati stalan posao jer je, naravno, samo pitanje vremena kad će vas pozvati direktor Milanske skale i ponuditi vam ugovor.

Uloga Giorgia Germonta u operi “La traviata”

Tumačili ste likove koji pripadaju veoma različitim svjetovima i temperamentima. Kako izgledaju pripreme za jednu ulogu?

Prvo čitam o radnji djela, ukoliko nisam otprije upoznat s njim, pa potom tražim snimke koji bi mi se svidjeli. Zatim krećem učiti ulogu sam uz klavir, pa je postavljam tehnički s mentorom, potom s korepetitorom i onda u finalnoj fazi slijedi rad s režiserom, dirigentom te kolegama iz ansambla.

Usavršavali ste se uz neke od najvećih evropskih umjetnika. Šta Vas je najviše iznenadilo kod ljudi koji su dostigli svjetski vrh – njihov talenat, radna etika ili nešto treće?

Radna etika, profesionalizam i talenat su stvari za koje sam smatrao da se podrazumijevaju kad se radi o takvim ličnostima. Ono što me posebno dojmilo jeste što su ti „najveći“ ljudi ustvari najprizemljeniji i najskromniji. Biti uspješan i imati veliku karijeru ne podrazumijeva i ljudsku veličinu. Od svih umjetnika koje sam upoznao, najveći utjecaj na mene i ono čime se bavim ostavili su Giorgio Surian i José Van Dam. To su ljudi koji su ostvarili izvanredne uspjehe na svjetskim pozornicama, a uspjeli su sačuvati ljudskost i poniznost, što je uistinu rijetkost u profesiji u kojoj, nažalost, vlada kult dive.

Uloga Hotjana u operi “Tvrtko, kralj bosanski” | Foto: Hamza Duraković

Mi imamo mnogo talentovanih i sposobnih ljudi

Šta za jednog mladog umjetnika danas znači pripadati Bosni i Hercegovini, a istovremeno djelovati u međunarodnom prostoru?

Mislim da trebamo biti ponosni na svakog našeg umjetnika koji uspije napraviti neki uspjeh van naše države, pa kakav god. Mi imamo mnogo talentovanih i sposobnih ljudi koji odu u inostranstvo na studij ili usavršavanje te postignu primjetne i ozbiljne rezultate. Doći do toga kao neko ko je tu rođen, odrastao i obrazovao se posebno je teško. Ima tu više faktora, a neki od njih su: mentalitet sredine, predrasude, jako loša uvezanost s ostatkom svijeta itd. U drugim državama je sasvim normalno da na predstave dođu agenti (menadžeri) ili kasting direktori iz nekih evropskih pozorišta koji će npr. primijetiti neki talenat i ponuditi mu angažman, dok se to kod nas desi jednom u sto godina i to većinom ako neko zaglavi tu, pa svrati na predstavu da „ubije vrijeme“.

Dešavalo mi se da ljudi s kojima sam se susretao tokom svojih putovanja nemaju pojma da mi uopšte imamo opersku kuću, što je očigledan rezultat predrasuda. Iskreno, neki čak nisu znali ni da se Bosna i Hercegovina nalazi u Evropi. Naravno, njihova sramota je što su neuki, ali mislim da nam, između ostalog, zbog toga i toliko trebaju ambasadori kulture jer je to jedan od najboljih načina promocije države. Pogledajmo samo šta je uradila naša fudbalska reprezentacija odlaskom na Svjetsko prvenstvo. Kad god sam imao priliku nastupati negdje u inostranstvu, uvijek sam osjećao odgovornost da predstavim svoju zemlju u najboljem mogućem svjetlu, kako kroz ponašanje tako i kroz posao, a ovu priliku ću iskoristiti da se pohvalim da sam napravio jedan jako ozbiljan burek za vrijeme jednog od gostovanja u Belgiji.

Nastup na festivalu “Voyage en Italie” u dvorani Flagey u Briselu

Postoji li uloga koju još niste otpjevali, a koja Vas na neki način već dugo prati i kojoj se nadate?

Postoji ih više. Priželjkujem uloge negativaca jer su mi glumački interesantne. Nadam se svakoj ulozi koja će mi pomoći da dodatno napredujem kao umjetnik.

Opera je umjetnost velikih emocija, ali i velike izloženosti. Kako se nosite s trenucima sumnje, straha ili kreativne nesigurnosti, koji su vjerovatno sastavni dio svakog umjetničkog života?

Pošto sam jako samokritičan, zna mi se desiti da budem nezadovoljan poslije neke probe, audicije ili nastupa jer smatram da sam pravio neke bespotrebne greške i da sam mogao puno bolje, ali srećom, nakon toliko godina bavljenja ovim poslom, svjestan sam da je to samo trenutačno stanje koje prođe onako kako i dođe. U tim trenucima se obično sjetim izjave jednog prijatelja koji je znao reći kako, iako čitav život provedemo hodajući, i dalje se ponekad spotaknemo.

Uloga Tibula u operi “Dioklecijan” na Peristilu, u sklopu 71. Splitskog ljeta

Opera traži strpljenje, koncentraciju i predanost. Može li upravo zbog toga danas biti važnija nego ikada?

Vjerujem da može, posebno u vremenu u kojem vlada nedostatak koncentracije i „preskakanje stepenica“. Mislim da je generalno pozorište danas jako važno jer se može posmatrati kao utočište za ljude kojima je dosta proizvoda i nusproizvoda digitalnog doba te trenutno aktuelne vještačke inteligencije.

Kada biste morali izdvojiti jedan trenutak iz dosadašnjeg umjetničkog puta koji biste zauvijek sačuvali, ne zbog uspjeha nego zbog osjećaja koji je u Vama probudio, koji bi to trenutak bio?

Nažalost, ne mogu izdvojiti samo jedan trenutak jer ih ima više i bit će ih sigurno još. To su najčešće trenuci kad vidim da su ljudi koji me podržavaju i vjeruju u moj rad istinski ponosni i zadovoljni.