Razgovarala: Elma Fišić

Enes Kozličić pripada generaciji mladih glumaca koja svoj umjetnički put gradi između pozorišta, filma i svakodnevne borbe za prostor u profesiji koja rijetko nudi sigurnost. Rođen je u Bihaću, gradu čiji su ritam i priroda ostavili trag na njegovom senzibilitetu. O glumi govori bez patetike – kao o pozivu koji traži hrabrost, strpljenje i neprestanu radoznalost prema ljudima, dok u prirodi pronalazi prostor za predah, svježinu i povratak sebi.

U razgovoru za Urban govori o tome kako nastaje jedan lik, zašto je mašta jednako važna kao iskustvo, zbog čega pozorište ostaje nezamjenjiv susret živih ljudi te kako, uprkos svim neizvjesnostima, upravo vjernost vlastitom snu daje smisao svakom novom izlasku na scenu.

Kada ste shvatili da gluma neće ostati samo interes, nego životni poziv? Sjećate li se prve predstave ili filma zbog kojeg ste pomislili: „Ja ovo želim raditi“?

To su bili filmovi Jima Carreyja. Kada sam gledao njegove filmove, znao sam da želim da se bavim glumom.

Tuge je ionako previše u današnjem svijetu, a ja sam ‘comic relief’

Vi pripadate novijoj generaciji glumaca, onoj koja istovremeno mora biti i umjetnik i producent vlastite karijere. Kako danas doživljavate glumački poziv – kao profesiju, poziv ili način života?

Ja glumu doživljavam kao profesiju, poziv i način života. Smatram da svi imamo razlog zbog kojeg smo „došli“ na ovaj svijet, a ja mislim da je moj upravo gluma, odnosno da sam tu da bi ljudi oko mene bili sretniji, barem na trenutak. Tuge je ionako previše u današnjem svijetu, a ja sam „comic relief“.

Kada dobijete ulogu, odakle počinjete – od teksta, tijela, glasa ili pokušaja da razumijete unutrašnji svijet lika?

Počinjem od unutrašnjeg svijeta lika, a sve ostalo se samo posloži. Kada sam u procesu kreiranja lika, odnosno uloge, volim vizualizirati kako on izgleda. Naravno, to sam uvijek ja i „on“ uvijek izgleda kao ja – ali je drugačiji, poput brata blizanca kojeg ću tek upoznati. Tek kada mogu vizualizirati kako „on“ hoda, priča i smije se, mogu sa sigurnošću reći da ga imam. Sve dok ga potpuno ne razumijem, ne mogu reći da sam napravio ulogu.

Šta vas najviše privlači kod nekog lika? Da li je to njegova ranjivost, unutrašnji konflikt ili nešto sasvim drugo? Postoji li uloga koja vas je promijenila kao čovjeka, a ne samo kao glumca?

Najviše me privlači njegov pogled na svijet oko sebe i njegova pozicija u tom istom svijetu. Jako je zanimljivo kada nemamo iste poglede, principe i sistem vrijednosti.

Pozorište nudi žive ljude: glumce

Igrali ste i u pozorištu i pred kamerom. Gdje se osjećate ranjivije, a gdje slobodnije? Šta pozorište i dalje može ponuditi što nijedan ekran ne može?

Ranjivije se osjećam u pozorištu jer tu nema prostora za „greške“ i nema drugog pokušaja. Međutim, ne bih rekao da prisustvo takve ranjivosti nužno podrazumijeva odsustvo slobode. Pozorište nudi žive ljude (glumce) i to nikada ništa neće moći zamijeniti, pa ni AI.

Koliko je za glumca važno živjeti izvan pozorišta – putovati, posmatrati ljude, slušati njihove priče? Šta Vam pomaže da zadržite svježinu i ljubav prema umjetnosti?

Za glumca je veoma važno životno iskustvo. Ne možemo očekivati od nekoga ko je odrastao u izobilju da razumije probleme s kojima se suočavaju obični ljudi. Naravno, to ne podrazumijeva da glumac mora biti narkoman kako bi što bolje odigrao narkomana. Mnogo toga što nam „nedostaje“ kao glumcima nadopunjujemo gledanjem filmova, čitanjem knjiga i slično. Od svega toga veoma je važno da glumac nikada ne izgubi maštovitost i zaigranost. Da bih zadržao svježinu i ljubav prema umjetnosti, pomažu mi priroda i nada da možemo promijeniti svijet.

Ima li neka knjiga, predstava ili susret koji vam se vraća kao svojevrsni unutrašnji kompas? Postoji li uloga koju priželjkujete, a koju još niste dobili priliku igrati?

To je sigurno „Tvrđava“ Meše Selimovića i poezija Jacquesa Préverta. Priželjkujem zaista mnogo uloga, a neke od njih su sigurno Hamlet i Ričard III.

Šta publika o glumcima najčešće pogrešno pretpostavlja?

Da smo narkomani, alkoholičari i besposličari te da ne znamo ništa drugo raditi osim toga. Ja sam neki dan postavljao pločice oko bazena, tako da se ne bih složio.

Foto: Dženat Dreković

Je li za mladog čovjeka važnije strpljenje ili hrabrost? I šta je ono što vas, uprkos svim neizvjesnostima glume kao profesije, i dalje tjera da iznova izlazite na scenu?

Hrabrost i strpljenje su jako bitni, pogotovo u današnjem svijetu, gdje nas društvene mreže „tjeraju“ da mislimo kako do 25. godine moramo imati vilu, jahtu i porsche. Naravno, sve su to pogrešne vrijednosti; mnogo je teže postati i ostati čovjek. Treba biti dovoljno hrabar i krenuti u pravcu u kojem želiš da ideš u životu, a dovoljno strpljiv da stigneš do svog cilja. Na scenu me „tjera“ onaj mali Enko koji je maštao o tome kako će jednog dana biti glumac. Također me tjera onaj malo stariji Enes, koji je dane i noći provodio po kuhinjama, šankovima, bauštelama i call centrima jer je znao da nema odustajanja. Mada, jako volim biti na sceni, pa ne mogu reći da me je potrebno tjerati na scenu.