Razgovarala: Elma Hodžić

Iako pripada mlađoj generaciji bosanskohercegovačkih glumaca, iza njega je već niz zapaženih filmskih i pozorišnih uloga koje su obilježile njegov profesionalni put. Od filma “Sin” Ines Tanović do angažmana u filmu “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, profesionalni razvoj Dine Bajrovića odvija se kroz velike filmske projekte, dok je istovremeno na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo gradio pozorišni izraz potvrđen i nagradom za najbolju glavnu mušku ulogu u predstavi “Car Edip”.

U razgovoru koji slijedi govori o profesionalnom sazrijevanju, iskustvu rada na filmovima koji se bave složenim društvenim i historijskim temama, odnosu između filma i teatra, ali i o izazovima s kojima se suočava generacija umjetnika koja djeluje u vremenu nesigurnih kulturnih politika, ubrzane produkcije sadržaja i stalne potrebe za vidljivošću.

Kako danas gledate na vlastiti profesionalni razvoj — da li imate osjećaj da ste u glumu ušli „prebrzo“, gotovo direktno iz studentskog prostora u veliku produkciju?

Mislim da nam generalno dosta stvari u životu dolazi onda kada smo za njih spremni ili kao neko iskušenje i mislim da se sve dešava s razlogom, tako i taj rani ulazak u profesionalne vode koji je za mene bio najbolja škola, gdje sam morao brzo da sazrim, naučim da slušam, upijam i preuzmem odgovornost. Danas na to gledam kao na ogromnu privilegiju i jako sam zadovoljan u kojem pravcu ide moj profesionalni razvoj, tačnije moja karijera.

Vaš filmski put zanimljivo se razvijao paralelno sa filmovima koji su snažno obilježili savremenu bosanskohercegovačku kinematografiju — od filma Sin do Quo Vadis, Aida?. Koliko je odrastanje unutar takvih projekata oblikovalo Vaše razumijevanje glume i odgovornosti prema temi koju film otvara?

Gluma se, pored škole, najbolje uči u praksi, pred kamerom i na sceni s ljudima koji su majstori svog zanata. Kada na samom početku karijere radite na filmovima koji nose težinu kolektivne traume, historijske odgovornosti i dubokih društvenih rana, vrlo brzo shvatite da gluma nije samo zabava ili puko izoštravanje talenta. To vas nauči dubokom poštovanju prema priči koju pričate. Projekti poput Sina ili Quo Vadis, Aida? nisu samo umjetnički radovi, oni su i neka vrsta svjedočanstva. Rad sa Jasmilom Žbanić i Ines Tanović pokazao mi je koliko je važna etika u našem poslu, koliko je glumac dužan da bude iskren, ogoljen i u službi istine, a ne sopstvenog ega. To me je trajno oblikovalo i postavilo visoke standarde za sve što sam radio kasnije.

Čini se da Vaša generacija glumaca dolazi bez velikih ideoloških narativa koji su oblikovali prethodne generacije umjetnika. Da li mislite da se zbog toga savremena gluma danas više okreće intimnom, svakodnevnom i psihološkom prostoru?

Mislim da je to prirodna smjena straže i refleksija vremena u kojem živimo. Prethodne generacije su imale velike, često kolektivne i bolne ideološke narative koje su morale procesuirati kroz umjetnost. Moja generacija je odrasla u jednom post-prostoru, gdje su te velike priče postale fragmentirane, a fokus se pomjerio na pojedinca i njegovo unutrašnje snalaženje u ovom haotičnom svijetu. Okretanje intimnom, psihološkom i svakodnevnom zapravo je potraga za autentičnošću. Kada se sklone veliki politički ili ideološki ekrani, ostaje čovjek sa svojim svakodnevnim strahovima, anksioznostima, ljubavima i mikro-borbama. To je prostor koji nas danas najviše zanima jer je blizak i stvaran.

Paralelno radite na filmu i u teatru. Kako doživljavate razliku između ta dva prostora — posebno u vremenu kada film postaje dominantni medij vidljivosti mladih glumaca?

Gluma je jedna, samo su sredstva drugačija. Film donosi tu vrstu instant vidljivosti, ima širi domet i ostaje trajno zabilježen, što je za mladog glumca danas izuzetno važno na tržišnom nivou. Međutim, pozorište je mjesto gdje se glumac “klesa” i održava kondiciju. U teatru nema montiranja, nema ponavljanja kadra – tamo ste prepušteni trenutku, partneru i publici ovdje i sada. Za mene to nisu suprotstavljeni svjetovi, nego se savršeno dopunjuju. Film me uči preciznosti, minimalizmu i unutrašnjem intenzitetu, dok mi teatar daje širinu i slobodu, a oboje zahtjeva vrhunsku pripremu.

Kontinuitet se gradi disciplinom, tvrdoglavošću i odanošću samom zanatu

U predstavama poput Cara Edipa radite sa klasičnim tekstovima, dok filmovi u kojima igrate često pripadaju savremenom društvenom realizmu. Gdje se kao glumac osjećate izazvanije — u reinterpretaciji klasike ili u prikazivanju savremenog iskustva?

Izazov je ogroman u oba slučaju, ali dolazi iz potpuno različitih izvora. Reinterpretacija klasike, poput Cara Edipa, sa sobom nosi specifičnu vrstu pritiska jer se suočavate s tekstom koji je preživio vijekove i zahtijeva posebnu scensku estetiku, stil i govornu kulturu, a opet ga morate učiniti živim i bliskim današnjem gledaocu. S druge strane, savremeni društveni realizam traži apsolutnu  prepoznatljivost, ali ono što je suština jeste da uvijek moramo publici dati istinu, a kad nije tako ona to lako prepozna. Konkretno predstavu Car Edip pamtim kao jedan od najvećih izazova u karijeri, jer je to bio jedan od najzahtjevnijih, ali možda i najkorisnijih pozorišnih procesa za razvoj mog glumačkog bića.

Sarajevo je grad izrazito snažne kulturne i historijske memorije. Koliko Vas kao mladog umjetnika oblikuje činjenica da stvarate upravo u takvom prostoru?

Nedavno sam u jednom podcastu rekao da je Sarajevo za mene nepresušan izvor inspiracije, tako ću uvijek misliti. Sarajevo ima specifičan duh i težinu koja vas, htjeli to ili ne, duboko obilježi. To je grad u kojem su se lomili svjetovi, grad nevjerovatne kinematografske i pozorišne tradicije, ali i grad koji ima vrlo specifičnu vrstu publike – onu koja ne trpi foliranje. Odrastati i stvarati ovdje znači stalno balansirati između tog bogatog naslijeđa i potrebe da ponudite nešto svoje, novo i drugačije. Ta historijska i kulturna memorija Sarajeva mi ne predstavlja teret, već neku vrstu emotivnog i kreativnog sidra. Ona mi daje kontekst i podsjeća me odakle krećem i kome se obraćam.

Vaša generacija glumaca djeluje u vremenu nesigurnih kulturnih politika, fragmentiranog tržišta i stalne potrebe za vidljivošću. Koliko je danas teško graditi kontinuitet i ozbiljan odnos prema glumačkom radu u takvim okolnostima?

Smatram da svako vrijeme sa sobom nosi određenu težinu, tako i ovo jer živimo u vremenu hiperprodukcije sadržaja gdje se sve brzo konzumira i još brže zaboravlja, a sistemska podrška kulturi često izostaje. Tržište zahtijeva da stalno budete prisutni, često i na društvenim mrežama. Jako često nismo u situaciji da biramo projekte i najveći izazov danas je reći “ne” projektima koji te ne ispunjavaju samo radi puke egzistencije. Kontinuitet se u ovakvim okolnostima gradi isključivo ogromnom disciplinom, tvrdoglavošću i odanošću samom zanatu. Smatram da je na nama da prilike koje nam se ukažu iskoristimo na najbolji mogući način i vjerujem da se kvalitet na kraju uvijek prepozna.

Nakon značajnih filmskih i pozorišnih uspjeha koje ste ostvarili veoma rano, šta Vas danas umjetnički najviše zanima? Kakve uloge i teme osjećate kao prostor svog budućeg razvoja?

Mnogo je tema i uloga koje me zanimaju i koje priželjkujem. Najviše me zanimaju uloge koje me izvode iz moje zone komfora, likovi koji su karakterno ili psihološki udaljeni od mene i onoga što sam do sada igrao. Projekti koji imaju hrabrosti da se poigraju sa žanrom. Želim izazove koji me tjeraju da sumnjam u sebe i pomjeram svoje granice, a ja radim na tome da mi se u karijeri otvore takve prilike.

Kada ne radite — kako izgleda vaš bijeg od glume? Jeste li više tip za filmove, muziku, putovanja ili potpuno isključivanje od svega?

Moj bijeg je miks svega toga, u zavisnosti od toga koliko je proces iza mene bio intenzivan i koliko slobodno vremena imam na raspolaganju.  Putovanja su, naravno, idealan način da se promijeni perspektiva i potraži inspiracija za sve ono što slijedi. Međutim često uživam u momentima sa bliskim ljudima i zahvalan sam što imam privilegiju da su oni tu oko mene i da su dobro.