Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Monika Andrić

Muzika Mirze Redžepagića je susret geografskih i kulturnih prostora koji se u pojavnoj stvarnosti možda rijetko dodiruju: flamenco i balkanski melos, jazz i maqam tradicija, disciplina klasične gitare i sloboda improvizacije. Ali ono što na prvi pogled može zvučati kao spoj „svjetova“, u njegovom slučaju nije koncept ni estetski eksperiment. Prije je riječ o prirodnom kretanju jednog unutrašnjeg sluha koji odbija da ostane zatvoren u jednom jeziku ili jednoj tradiciji. Paralelno s koncertnim i autorskim radom, Mirza komponuje i muziku za pozorište, gdje njegov senzibilitet dodatno dolazi do izražaja kroz rad s prostorom i scenom. Upravo zbog toga, razgovor s njim ne vodi se samo o muzici kao formi, nego o muzici kao načinu mišljenja. U tom prostoru između preciznosti i radoznalosti nastaje i njegovo djelo: uvijek u pokretu, nikada do kraja „definirano“, i upravo zato živo. Ovaj intervju polazi od jednostavnog pitanja „kako je sve počelo“, ali vrlo brzo postaje jasno da se ne radi o početku, nego o trajnom procesu traganja — za zvukom koji ne podražava tradiciju, nego je iznova i iznova promišlja.

Vaša muzika zvuči kao prostor susreta različitih tradicija — flamenca, balkanske muzike, jazza i maqam naslijeđa. Kako je izgledao proces formiranja tako specifičnog muzičkog jezika? Mirza, kako je sve počelo?

Počeo sam svirati gitaru sa osam godina i od tada nastojim upoznati različite muzičke svjetove. Kao tinejdžer sam svirao rock'n'roll u bendovima, tokom studija na Muzičkoj akademiji mi je klasična gitara postala intimna stvar, nešto čemu se vraćam u tišini. Paralelno s klasikom sam istraživao jazz, elektronsku muziku, i savremenu ozbiljnu muziku. Vrlo brzo sam shvatio da mi performativna klasična gitara nije dovoljna i da ne pripadam svijetu u kojem bih bio samo izvođač tuđih komada. Htio sam da stvaram svoju muziku.

Uvijek su me privlačili izazovi a flamenco mi je definitvno bio najveći. Na akademiji su nas učili da ćemo nakon završenog studija moći da sviramo sve. Onda mi je u ruke došla knjiga metode flamenco gitare, sa osnovama tehnika sviranja i shvatio sam da dosta od toga tehnički ne mogu odsvirati. To saznanje mi je razbudilo iskru, pojavila se želja da naučim i izazov sebi da vidim koliko zaista mogu usavršiti sviranje flamenko gitare Kroz flamenco su se onda otvorila vrata ka orijentalnoj muzici, ka jednom prebogatom muzičkom svijetu koji dominantni evropski akademski narativ uporno svodi na egzotiku. A kasnije, na masteru u Valenciji, došao je jazz, koji je postavio sve to u drugačiji odnos. Sve to nije išlo iz ambicije da nešto “spojim”, nego iz puke radoznalosti. Htio sam da upoznam te svjetove i da u njima uživam.

U Vašem radu često se osjeća snažna veza između improvizacije i unutrašnje introspekcije. Koliko Vam je muzika prostor istraživanja, a koliko ličnog izraza? 

Te dvije stvari su za mene neodvojive. Istraživanje jeste lični izraz, sve što me zanima da istražim već govori nešto o tome ko sam u tom trenutku: šta čitam, koje filmove i predstave gledam, čemu se nadam… Kada sjedim s gitarom i radim na svojoj muzici, to doživljavam kao razgovor sa samim sobom, najčešće onaj koji ne mogu da vodim ni sa kim drugim. Kao što sam kroz prethodne godine ulazio u flamenco, pa u maqam, pa u jazz iz čiste radoznalosti, tako i danas svaki novi materijal otvaram prvo iz pitanja: gdje me ovo vodi i šta od mene traži?

Improvizacija je u takvom procesu najpošteniji oblik sviranja jer ne postoji ‘’mjesto’ gdje se možeš sakriti. Sve što si tog dana mislio, pročitao, propustio i što te je dotaklo ili razočaralo, sve to izađe kroz instrument sa ciljem izgradnje muzičkog vokabulara, jer želim imati dovoljno riječi da kroz muziku kažem ono što stvarno mislim.

Bez strukture nema slobode

Gitara u Vašem slučaju ne djeluje samo kao instrument, nego gotovo kao medij pripovijedanja. Na koji način pristupate zvuku i tišini unutar kompozicije?

O tišini sam najviše naučio kroz teatar, i veoma sam zahvalan na tom iskustvu jer mi je promijenilo percepciju muzike i otključalo jedan sasvim novi svijet pogleda na nju. U posljednjih osamnaest mjeseci sam komponovao muziku za šest predstava i taj ritam rada, u kojem svaki suvišan sloj odmah postane smetnja jer odvlači od onoga što se na sceni dešava, naučio me je nečemu što godine sviranja same po sebi nisu mogle. Naučio me je da slušam šta nedostaje, a ne šta treba dodati.

Gitara je, na sreću, instrument koji prirodno govori tiho i baš tu je njena snaga. Ona tjera publiku da se nagne ka njoj, da sluša pažljivije i da uđe u onu intimnu zonu u kojoj se priča stvarno događa. U tom smislu, tišina oko nota je dio kompozicije jednako kao i note same. Fantastični američki jazz saksofonista, Jerry Bergonzi, mi je jednom prilikom rekao da ton dobija smisao tek onda kada znaš zašto si prije njega stao i napravio pauzu.

Vaše kompozicije često balansiraju između veoma precizne strukture i osjećaja slobode. Koliko Vam je važna improvizacija u procesu stvaranja i izvođenja?

Bez strukture nema slobode. To zvuči paradoksalno, ali zaista vjerujem da je tako jer  improvizacija bez okvira postaje lutanje. Forma i ritam u mom radu moraju biti fiksirani jer tek tada se unutar tih ‘granica’ može disati slobodno, kao što pjesnik treba metar da bi se mogao igrati riječima. Na albumu Cycles, kompozicije su prilično precizno napisane, pa ipak, svaka izvedba zvuči drugačije, jer zavise od stila muzičara koji sviraju sa mnom i njihovog trenutnog raspoloženja. Improvizacija mi je važna zato što oslikava moje trenutno stanje u i doživljavam je kao dnevnik koji ne pišem riječima nego kroz instrument.

Čini se da u Vašoj muzici postoji snažna svijest o prostoru i atmosferi — gotovo filmska dimenzija zvuka. Razmišljate li o muzici vizualno dok komponujete? Možda da nam navdete neki primjer Vaših vizualno-muzičkih praksi?

Ne razmišljam o tome ciljano, ali atmosfera mi je oduvijek bila izuzetno važna. Volim da čujem tonove nakon što ih odsviram kako se kreću kroz prostoriju, gdje se zaustave i kako reaguje instrument na sami prostor. Zato mi je atmosfera toliko bitna i na koncertima. Volim da prostor “uključim u nastup”, da postane saučesnik jer svaka sala traži drugačiji način sviranja, drugačiji odnos prema tišini, ponekad i drugačiji izbor kompozicija. Sviranje u kamenoj pećini u Granadi ili u bašti Alhambre, te nastup u teatarskom prostoru u Sarajevu nisu isti čin, čak ni kada je program identičan.

Balkanski muzički prostor često je opterećen očekivanjima folklorne reprezentacije. Koliko Vam je važno izbjeći egzotizaciju “balkanskog zvuka” i graditi autentičan savremeni izraz?

Veoma važno i to me pitanje prati godinama. Postoji jedan očekivani “balkanski paket” koji evropski festivali i publika vole jer im potvrđuje sliku koju već imaju o nama. I to definitivno funkcioniše jer prodaje karte, puni festivale i popunjava kvote koje neko mora popuniti. Razlika je u namjeri: sviraš li nešto zato što ti je živo i blisko ili zato što znaš da će se publici svidjeti baš zvuk.

Balkan me zanima kao prostor koji misli, koji ima svoju kompleksnost i koji nije sveden samo na folklor i na traumu. Svojom muzikom ne pokušavam da publici dokažem odakle sam, nego da im pokažem kako neko odavde danas razmišlja, kako doživljava Paca de Lucíu, Milesa Davisa ili Šostakoviča i kako sve to zajedno utiče na stvaranje mog zvuka. Bojim se da je sve drugo trgovina identitetom, jer se pristaje da se naša složenost svede na razglednicu, kako bi neko ko nikad nije bio ovdje mogao da klima glavom i kaže: da, to je to, tačno onako kako sam zamišljao. Muzičarima sa Balkana je zbog svega ovoga mnogo teže da se probiju, jer je region već iskorišten kao gotov egzotični okvir. Onaj koji se uklapa u taj okvir prolazi lakše, dok onaj koji radi nešto drugo nailazi na zid neprepoznavanja.

U Vašem radu mogu se osjetiti i elementi duhovnog i meditativnog. Koliko Vas zanima odnos između muzike, emocije i unutrašnjeg stanja slušaoca?

Veoma me zanima i mislim da je to zapravo srž zbog koje uopšte sviram. Muzika za mene nikada nije bila zabava. Uvijek mi je predstavljala nešto ozbiljnije i intimnije, bliže potrebi nego razonodi. Zato me ne privlači ideja da slušalac ostane zadivljen brzinom neke fraze ili tehničkom složenošću nekog pasaža, jer muzika koja samo impresionira brzo se zaboravi. Važnije mi je da napravim prostor u koji on može ući sa svojim mislima i sa onim što je donio sa sobom i da unutar tog protora pronađe nešto svoje.

U knjizi The Mysticism of Sound and Music, Hazrat Inayat Khan predivno govori da svaki tekst, slika ili izgovorena riječ ostavljaju otisak svog identiteta na ogledalu duše, dok muzika stoji pred njom potpuno čista – bez ikakvog otiska ovog svijeta, bez imena i oblika. Ta misao mi je nevjerovatno bliska jer dotiče upravo ono što me u zvuku najviše privlači. U svijetu koji nas stalno vuče prema vanjštini – ka brzini, glasnoći i stalnoj reakciji na sve i svašta – taj povratak unutra mi se čini kao nešto vrijedi ostati vjeran.

Nastupali ste širom Evrope pred vrlo različitom publikom. Primjećujete li da publika iz različitih kulturnih konteksta drugačije čita Vašu muziku?

Sa scene se to jako lijepo osjeti. Negdje publika reaguje odmah, glasno, gotovo razgovara sa tobom dok sviraš; negdje sluša u potpunoj tišini, pa tek na kraju shvatiš da je sve vrijeme bila s tobom. Oba načina su mi draga, samo traže da im se prilagodiš. Što se same muzike tiče, mislim da publiku najviše iznenadi raznolikost. Ako uzmemo Cycles kao primjer, tu ima flamenco fusion dijelova, orijentalnih momenata, balkanskih boja, jazza i gudačkog kvarteta. Ne zanima me da pratim jednu nišu, a vjerujem da ne bih to ni iskreno mogao. Zato publika na koncertima dobro reaguje, bez obzira na to gdje sviram jer prođe kroz prilično raznolik muzički pejzaž, ali on drži jednu nit i jednu logiku. To mi je i najvažnije, da se ta raznolikost ne raspada, nego da na kraju zvuči kao jedna priča.

Čuvati svoje vrijeme od algoritma

Danas, kada su muzičke granice sve fluidnije, šta za Vas znači pripadati određenoj muzičkoj tradiciji? Da li identitet u muzici još uvijek vidite kroz geografiju ili prije kroz senzibilitet?

Kroz senzibilitet, bez dileme. Balkan me je oblikovao i to se sigurno čuje, ali isto tako me je oblikovala Španija u kojoj sam proveo godine, kao i sve one noći kada sam slušao Pata Methenyja, Franka Zappu, Ibrahima Maaloufa i Keitha Jarretta i shvatao da svi oni govore istim jezikom, samo različitim dijalektima.

Mislim da muzičari imaju tu privilegiju da mogu birati svoje pretke. Beethoven, Rahmanjinov, Paco de Lucía, Camarón, Munir Bashir, Pat Metheny – to su moji preci koliko i bilo koji drugi s naših prostora. Kao umjetnik, stvaraš iz materijala koji si godinama upijao, knjiga koje si čitao, mjesta na kojima si bio, ljudi koje si upoznao, koncerata koji su te promijenili. Sve se to slaže u tebi i kasnije izlazi kroz instrument, htio ti to ili ne. Zato mi geografija djeluje samo kao polazna tačka. Važna, jer iz nečega moraš krenuti, ali ne i konačna.

Koliko je zapravo izazovno ostati autorski dosljedan u vremenu ubrzane produkcije i dominantne logike digitalne vidljivosti?

Dosta je izazovno jer je pritisak prevelik. Stvaraj, objavljuj, postavljaj, budi prisutan, budi vidljiv, sve brže i sve glasnije – danas je to matematika u kojoj se vrijednost rada mjeri brojem pregleda, a ne onim što je u radu zaista uloženo. To je opasna računica, jer nakon nekog vremena počneš nesvjesno da pišeš i sviraš za nju, a ne za sebe. Ja se svim silama trudim da radim svojim tempom. Cycles je nastajao godinama, Electric Counterpoint sam snimao 2023., a objavio tek ovog januara. Postoji vrijeme kad je potrebno da materijal odleži, da se pročisti, da pokaže šta zaista jeste smisleno i dobro, a šta je bila samo trenutna misao. Kad ubrzam preko određene tačke, kvalitet pada, a sa njim i smisao onoga što radim.

Vidljivost je alat koji koristim kada treba, ali joj ne dam da diktira sadržaj. Mislim da je upravo to najvažnija borba današnjeg autora: čuvati svoje vrijeme od algoritma i svoj ukus od onoga što je u trendu ove sedmice. Umjetnik koji počne raditi prema zahtjevima algoritma prestaje da bude umjetnik u onom dubljem smislu; postaje izvođač zahtjeva platforme, što nije isto što i izvođač svoje muzike.

Za kraj — postoji li muzički prostor, saradnja ili projekat koji osjećate kao svoj naredni veliki istraživački korak?

Ima ih nekoliko i to me baš čini sretnim. Dosta sporo radim na materijalu za novi album, ne žurim… Tu je za mene najveći istraživački prostor u kojem otkrivam stvari za koje nisam znao da su u meni. Pored toga imam još nekoliko ideja na kojima radim i koje jedva čekam da predstavim publici, ali o njima radije ne bih unaprijed, najljepše je kad izađu same za sebe. A pored svega toga, tu je i muzika za pozorište u kojoj zaista uživam stvarati je.