Glumac Mario Drmać u predstavi „Ubistvo u Orijent Ekspresu“ pristupa jednom od najprepoznatljivijih likova svjetske književnosti bez potrebe da ga pretvara u unaprijed zadatu ikonu koju publika već poznaje. Umjesto toga, Poirota gradi kao živu, slojevitu ličnost, čovjeka u kojem se preciznost i logika neprestano sudaraju s moralnim dilemama i ličnom odgovornošću. U tom pristupu prepoznaje se njegova ideja da klasična priča ne opstaje zahvaljujući reputaciji, nego kroz odnose koje iznova otvara i oživljava pred novom publikom.
Za Drmaća, upravo ta mogućnost reinterpretacije čini da „Ubistvo u Orijent Ekspresu“ i danas ima snagu — jer ne funkcioniše kao zatvorena forma, nego kao prostor u kojem se preispituju povjerenje, pravda i ljudska priroda. Ulogu Poirota vidi kao stalno balansiranje između očekivanja gledalaca i ličnog glumačkog otkrića, pri čemu ga vodi uvjerenje da publika najjače reaguje na emocionalnu istinu, a ne na već viđene obrasce. Predstava tako postaje i ogledalo vremena u kojem živimo, ali i podsjetnik da se napetost i smisao i dalje mogu graditi bez spektakla — samo kroz ljude i njihove odnose.
U razgovoru za Urban magazin, Drmać govori o tome kako klasična priča funkcioniše u savremenom kontekstu, o procesu izgradnje lika i o tome zašto je emocionalna istina ono što publiku najviše drži u teatru.
Kako danas, u vremenu ubrzanog ritma svakodnevice i digitalne prezasićenosti, funkcioniše jedna klasična priča poput „Ubistva u Orijent Ekspresu“?
Baš zato što živimo u vremenu brzine i površnosti, mislim da ovakve priče danas još jače djeluju. One traže pažnju, strpljenje i uključivanje publike. „Ubistvo u Orijent Ekspresu“ podsjeća nas na uživanje u pripovijedanju i na onu vrstu napetosti koja se ne gradi efektima, nego ljudima i odnosima. A to je, čini mi se, nešto što nam danas sve više nedostaje.
Da li ste Herculea Poirota gradili više kao hladnog detektiva ili kao čovjeka opsjednutog moralom?
Za mene Poirot nikad nije bio samo detektiv. On jeste briljantan um, ali je prije svega čovjek koji duboko vjeruje u red, istinu i pravdu. Upravo ta njegova moralna opsesija ga čini zanimljivim i ranjivim. Mislim da ga upravo ta unutrašnja borba čini većim od samog žanra.
Spomenuli ste da ste kao dječak čitali Agathu Christie — koliko je emotivno bilo ući u svijet koji ste nekada zamišljali kao dijete?
Veoma emotivno. To je lijep susret sa sopstvenim dječačkim maštanjem. Kao da vam se na trenutak vrati dio onog djeteta koje je prvi put otvaralo njene knjige i zamišljalo te likove i prostore. Malo je takvih privilegija u ovom poslu.
Šta je bilo najteže u interpretaciji Poirota, lika kojeg publika već ima u svojoj svijesti kroz filmove i serije?
Najveći izazov je bio da ne imitiram ničiji Poirot. Publika ga poznaje, ima očekivanja, ali moj zadatak nije bio da ponovim nešto što već postoji, nego da pronađem svog Poirota — iskrenog i živog na sceni. Tek tada lik dobije smisao.
Predstava otvara pitanje zakona i pravde. Mislite li da današnje društvo još uvijek vjeruje u pravdu?
Volio bih da vjeruje više. Čini mi se da često gubimo povjerenje u sistem, ali potreba za pravdom nikad ne nestaje. Ona je duboko ljudska. Možda baš zato ovakve priče i dalje snažno odjekuju među ljudima.
Koliko publika danas zapravo traži misteriju, a koliko emocionalnu istinu?
Mislim da traži oboje. Misterija nas privuče, ali nas emocija zadrži. Bez emocionalne istine nema ni pravog pozorišta, jer publika uvijek prepozna kada je nešto istinski proživljeno.
„Ubistvo u Orijent Ekspresu“ je vizuelno veoma snažna predstava. Koliko scenografija i atmosfera utiču na vašu glumu?
Mnogo. Kada imate snažan scenski svijet, on vas nosi. Dobra scenografija nije dekor — ona postaje partner glumcu. Ona vam pomaže da lakše povjerujete u svijet predstave, a onda i publika vjeruje s vama.
Vi dolazite iz svijeta lutkarstva i teatra za djecu. Da li vas je taj svijet naučio drugačijoj vrsti izraza i emocije na sceni?
Apsolutno. Lutkarstvo vas nauči preciznosti, disciplini i mašti. Nauči vas da vjerujete nemogućem — a to je u glumi dragocjeno. I danas nosim tu lekciju sa sobom, bez obzira na žanr ili scenu na kojoj stojim.
Djelujete kao glumac koji nikada nije izgubio kontakt s publikom. Kako danas gledate na odnos između umjetnika i publike?
To je živi dijalog. Publika nije pasivni posmatrač — ona učestvuje, osjeća, reaguje. Bez nje predstava nije završena. Taj nevidljivi odnos povjerenja između scene i gledališta je suština našeg posla.
Pozorište u regionu često opstaje uprkos sistemu, a ne zahvaljujući njemu. Kako vi vidite stanje kulture danas?
Kultura kod nas preživljava zahvaljujući ljudima koji je vole i koji ne odustaju. To je istovremeno i tužno i ohrabrujuće. Volio bih da kultura bude strateška potreba društva, a ne samo stvar entuzijazma pojedinaca.
Šta vas danas još uvijek uzbuđuje kada izađete na scenu?
Taj trenutak neizvjesnosti. Nikad ne znate potpuno šta će se dogoditi između vas i publike — i baš to je čar. Nakon svih godina, taj osjećaj i dalje postoji, i to mi govori da još uvijek volim ovaj posao.
Koliko je humor važan za preživljavanje u ovom poslu — ali i u društvu generalno?
Presudan. Humor je način da sačuvamo distancu, zdrav razum i ljudskost. Bez njega bi sve bilo mnogo teže. Ponekad je upravo humor najinteligentniji oblik otpora.
Vi pripadate generaciji koja je prošla rat, tranziciju, digitalnu eru i sve kraći raspon pažnje. Da li umjetnost danas ima istu snagu kao nekada?
Mislim da ima, samo se mijenjaju načini na koje dolazi do ljudi. Potreba za umjetnošću nije nestala — možda je danas čak i veća. U svijetu buke, umjetnost nas još uvijek može natjerati da zastanemo i zaista osjetimo.
Kada biste morali opisati „Ubistvo u Orijent Ekspresu“ jednom emocijom — koja bi to bila?
Napetost. Ali ona lijepa, pozorišna — koja vas drži budnim i radoznalim. Ona zbog koje zaboravite vrijeme dok sjedite u gledalištu.
I na kraju — šta danas za Marija Drmaća znači dobra predstava?
Dobra predstava je ona nakon koje ne izađete isti. Ne mora dati odgovore, ali mora ostaviti trag. Ako vas natjera da nešto ponesete kući sa sobom — misao, emociju ili pitanje — onda je uradila svoj posao.
