Krivaja grli Gribaju, umjesto recenzije.

Pripremila: Merima K. Mehinović, Arhitektica kulturnih narativa | sociologinja emocije i smisla

„Niko tebe ne voli, moj orahu. Zato si mi i drag. Naopak insan.“ Tim prizorom otvaraju se, za mene, Gribajske hronike i otkriva se ono što sociologija, etnologija i književnost zajedno pokušavaju objasniti: strukturu ženskog položaja na Balkanu. Tvrda ljuska, nježno jezgro. Napolju borba, unutra svila, i to je stvarni model života koji prepoznajemo kad čitamo ovakva djela – naopako, a do srži istinito. Ovu bujicu misli potaknuše Gribajske hronike i malo čudovište u liku kućne stonoge, zajedno.

U Zmijištima vile ne opstaju, a u Bosni ne plešu. Admir Delić je dotakao upravo tu suštinu i zato vrijednost njegovog pisma i crteža nije samo u njihovom spoju, nego i u temama koje otvara – teme koje bosanska književna i kulturna scena često zaobiđu, kao da od nje traže više hrabrosti nego što je spremna dati.

A te teme su uvijek iste: pravednici koji ostanu sami. Istina koja pada teže od grumenja na tabutu. Merhamet koji se nosi kao ornament, ali izvrsnost koja se ne prašta.

U Delićevom svijetu žena ne pita mnogo, jer unaprijed zna odgovor. Ideje koje bi ponijela bile bi presječene u korijenu; ono što preživi pripisalo bi se drugome. To nije prošlost nego trajanje. Zato je glavni ženski lik žestok i tačan, kakav i jeste u bosanskoj matrici: naučen da misli, iako ga društvo tome nije podučilo.

Tu zavičajna književnost preuzima posao i podučava. Hvata ono što statistike promaše: sitne navike, prenesene krivice, pukotine u govoru. U sociologiji nazivamo ih mikropraksama opstanka, etnologija vidi naslage mišljenja i djelovanja, a naš narod kaže, jednostavno i istinito: mi tako živimo.

Gribajske hronike zato i djeluju kao terenska bilješka, metodološki vrlo precizan presjek društva koje ne zna šta da radi sa vlastitim simboličkim kapitalom. Bourdieu bi rekao: polje je krivo raspoređeno, poslušnost nagrađena, izvrsnost potisnuta.

A onda, kuća. Bosanska sa pragom koji pamti sve korake, tvoje i tuđe. U takvoj kući uvijek postoji jedno korisno, a nježno biće: kućna stonogica. Brza, krhka, ušivena u spojeve poda. Pojavi se tek kad prostor izdahne, a čovjek još nije udahnuo. Ona drži ritam doma, iako je niko i ne poziva.

U toj slici stoji najtačniji portret ženske uloge: nježna i brza, krhka i ustrajna, uplašena ali tačna, nevidljiva a presudna i to nazivamo etnologijom svakodnevice koju nam Delić secira, hirurški i ‘po gribajski’. Bosanska, a valahi i balkanska žena zna čuvati kuću i kad kuća ne čuva nju. Matrica je ista.

Zato Gribajske hronike otvaraju teme koje naša kulturna scena rado preskoči: pravednike koji, kad pravdu potjeraju, ostanu sami; merhamet koji nosimo kao folklor; izvrsnost koju ne praštamo u porodici, kulturi i društvu.

Admir Delić, koji svakog jedanaestog u mjesecu podsjeća na ranu najdublju – 11. juli primjer je te nepriznate dosljednosti. Na Zapadu, kazali bi – stub pamćenja, a ovdje je on čovjek koji previše insistira.

Bego Kovač kreće iz Zavidovića ka Njemačkoj, ovaj moj primjerak – tačnije. Ne bježi nego ide. Ne traži identitet nego ga nosi. Njegov put je snažan i tačan, kao i utabane staze žena ovih krajeva: prelazak iz svijeta u svijet bez ceremonija. Misterija oraha je sve osim priče o orahu, kao što su Hronike mnogo više od pisma i crteža.

Vile ne plešu, jer im krila lome a Delić ih krpi, ušiva, u crtežima bilježi. Zato izlazak stonoge probudi inspiraciju u tminama na tri naše Gribaje: Krivaja, Bosna i Gostović znaju se. Biće koje zna da se sve može srušiti u jednom pokretu, ali ipak stoji među zidovima i drži kuću da ne padne. Ne traži priznanje, nego njeguje ljusku orahovu, a jezgru kako bude. Radi svoj posao i zato Šarm na sto nogu nije metafora ljepote nego izdržljivosti, forma života i mehanizam opstanka.

Zato Gribajske hronike vrijedi čitati: vraćaju mjeru, pokazuju gdje je snaga i podučavaju da izvrsnost ne viče nego nosi. Nosi terete, uspomene i krhotine što od njih nanovo život stvara. A nositi u ovoj zemlji znači izdržati tri tuđe slabosti i dvije vlastite.

One i oni koji prežive pukotine drže Bosnu, iako se nikad neće upisati u riječ država.

Zato će ovaj tekst imati i svoje nastavke, iz tuđine.