Piše: Lejla Panjeta

“Ne talasaj” autorice Lejle Hadžimešić je hronika jedne generacije koja je odrasla u ratu, ali nastavila živjeti u sistemima koji od nje traže da zaboravi kako je naučila disati. Ovo je knjiga o onome što ostaje kada se sve preživi osim unutrašnjeg osjećaja sigurnosti. „Ne talasaj“ je rođena na mjestu sudara dvije književne tradicije: sarajevske urbane proze i istočnjačke haiku poetike. U toj kombinaciji leži njena najveća snaga. Autorica piše kratko, filmski rezano, gotovo hirurški precizno, ali iza svake rečenice ostavlja emocionalni odjek koji traje mnogo duže nego sam tekst. Rečenice su kratke, često fragmentarne, ali nikada prazne. One funkcionišu kao literarni ekvivalenti ratnih fotografija: jedan kadar, jedan detalj, i cijela epoha i emotivni vulkan se otvori pred čitaocem.

Žanrovski, „Ne talasaj“ je memoarska urbana proza, ali sa snažnim elementima mikroeseja, autofikcije i poetskog realizma. Međutim, ono što ove priče odvaja od standardne postratne literature jeste njena sposobnost da tragediju nikada ne pretvori u patetiku. Umjesto velikih deklaracija o ratu, autorica bira detalj: tepsiju koja pada kroz prozor londonske zgrade, improvizovanu “shakshuku” od razbijenih jaja i paradajza, upalu mišića od obrtanja improvizovanog agregat-bicikla za pjesmu „November Rain“, maramu koja u jednoj sekundi postaje religijski simbol, a u drugoj modni dodatak. Upravo kroz te male prizore knjiga postiže ono što velika ratna literatura često pokušava, a to je univerzalnost. Na taj način uspijeva da prenese atmosferu, ali i da objasni šta se to zaista zbivalo u opkoljenom ratnom Sarajevu četiri godine, bez struje, vode, hrane i pod stalnim pritiskom Sarajevo Safari snajpera. Ovo nadrealno ludilo živjeli su stanovnici ovog grada, ali nijedan ratni reporter, a pogotovo ne sudska presuda o ratnim zločinima nije uspjela da prenese svijetu život u užasu rata u Sarajevu. Lejla to u svojim memoarima upjeva. Zato što kroz detalje objašnjava suštinu.

Proza u knjizi je ritmički gotovo haikuistička. Ne po formi, nego po principu. Kao u japanskom haikuu, najvažnije stvari događaju se između redova. Autorica ne objašnjava emociju; ona je postavlja pred čitaoca i pušta da sama detonira. U poglavljima poput “Štela”, “Milka” ili “Sklonište”, tekst funkcioniše kroz minimalističke rezove, kratke replike i tišine koje nose jednaku težinu kao i izgovorene riječi. A težina se prenosi najviše kroz poseban oblik sarkazma i ironije, specijalan za „sarajevsku raju“. To nije humor radi zabave, nego humor kao mehanizam preživljavanja. Crni humor ovdje ima gotovo balkansku filozofsku funkciju: ako se možeš nasmijati apsurdu, onda ga još uvijek nisi pustio da te potpuno slomi. A ono što te ne slomi, jača te… dok te potpuno ne slomi. Baš zato knjiga posjeduje onu rijetku emocionalnu frekvenciju koju imaju najbolja djela istočnoevropske proze, a to je sposobnost da istovremeno budu brutalno smiješna i bolno tužna.

Stilski, autorica podsjeća na Branka Ćopića u urbanoj sredini, ali sa izrazito savremenim, gotovo filmskim ritmom naracije. Od Ćopića preuzima toplinu prema “malom čovjeku” i sposobnost da humorom ogoli tragediju, te minimalističku atmosferu i osjećaj da se cijeli svijet može sažeti u jednu rečenicu i jedan predmet. Ipak, glas ove knjige ostaje potpuno autentičan: ženski, urban, ratom oblikovan, ali nikada ratom definisan.

Ono što možda najviše ostaje nakon čitanja ove knjige jeste osjećaj da se ne radi o knjizi o ratu, nego knjizi o ljudima koji pokušavaju ostati normalni dok historija oko njih gubi razum. U tome „Ne talasaj“ postiže nešto izuzetno teško: tekst se čita lako, gotovo u jednom dahu, ali nakon svake priče čitalac zastane i uhvati sebe kako dugo razmišlja o jednoj rečenici, jednom pogledu ili jednoj naizgled banalnoj sceni, te apsurdnosti zaključka priče. Ovo je literatura koja ne viče da bi bila važna. Ona govori tiho. A baš zato ostaje dugo u čitaocu.

Dokumentaristička hladnoća i unutrašnja trauma podsjećaju na velika engleska djela, ali glas ove knjige ostaje izrazito balkanski: sirov, duhovit i egzistencijalno tvrdoglav. „Ne talasaj“ posjeduje veoma važnu sposobnost da kroz glas mladog ili „običnog“ čovjeka pokaže apsurd sistema, društva i historije. Komparativan humoru i apsurdu Lejline „Ne talasaj“ nalazimo kod Sue Townsend u “Dnevniku Adriana Mola“, a on nastaje iz sudara adolescentne percepcije i ozbiljnosti svijeta odraslih. U „Ne talasaj“ taj princip postaje mnogo mračniji i emotivno dublji, jer adolescentna percepcija prolazi kroz rat, raspad države, migraciju i identitetske lomove. Zato je zanimljivo što obje knjige koriste gotovo “naivnu” perspektivu da bi ogolile licemjerje odraslih i društvenih sistema. Samo što Adrian Mole posmatra britansku srednju klasu i socijalne apsurde Thatcherine Engleske, dok „Ne talasaj“ posmatra Balkan i licemjernu Evropu kroz rat, birokratiju, ideologije i postratni egzil. Stilski, postoji i sličnost u ritmu: kratke scene, britki unutrašnji komentari, humor koji dolazi iz ozbiljnih situacija, osjećaj da lik pokušava ostati normalan dok oko njega svi igraju neku kolektivnu ludost. Ali „Ne talasaj“ ide mnogo dublje emocionalno i filozofski. Adrian Mole ostaje dominantno satiričan i coming-of-age roman, dok Lejla koristi sličnu kratkoću pripovijedanja da bi otvorila teme traume, identiteta i preživljavanja, uz neponovljivu lakoću vedrine i veselosti. Dok je kod Sue Townsend humor dominantno socijalna satira, ovdje on postaje mehanizam preživljavanja kroz način da se rat ili životna trauma prevedu u jezik koji čovjek može podnijeti, pa se možda, ukoliko preživi, i tome nasmijati. „Ne talasaj“ je neponovljiva lakoća vedrine u traumi; smiješna, duboka i odvažna kritika društva preživljavanja i egistencijalističkog ispitivanja uloge individue u okolnostima koje su „za talasanje“.

Pismo urednice autorici

Skoro sve likove koje Lejla pominje u svojoj knjizi ja poznajem. Bembašu sam na isti način doživjela, ali ne sa Lejlom, Batom, Slađom i Vildanom, već sa drugom Lejlom i Dženitom. U skolništu sam se zaljubila u glas Axl Rosea, uz upalu mišića vrteći bicikl-agregat. Dobro poznajem gusti mrak ispred skloništa, kao i robno-robnu razmjenu kutije cigara za kilogram brašna na pijaci.

Tada smo živjeli za trenutak i nisu nam trebali fitnesi, teretane, meditacije i svakojake tehnike zdravog života koje donosi filozofija tipa live the moment. Mi smo bili zdravi, jer smo živjeli nadrealističnu viziju nenormalnog u normalnom. Gledali smrti u oči i odlučili jednostavno „biti“. Biti normalan gdje je sve dugo nenormalno, znači biti nenormalan. Ali biti nenormalan u svijetu u kome je sve nenormalno, znači pokušati očuvati normu normalnosti. Naš život tada je bio preslika Dalijevih snoviđenja. Nadrealizam je nastao kao odgovor na besmisao i apsurdnost ratnih krvoproloća i uništavanja. To je bio vapaj podsvjesti i potisnutog u snovima za očuvanjem normalnosti. Realnost naše stvarne opsjednutosti i izmanipulirane podsvjesne opsjednutosti naših „opsjedača“ je normalnost nenormalnog, što nam je omogućilo da preživimo ludilo rata. Narednim naraštajima ovo iskustvo treba ostaviti kao opomenu, kao formulu koja se može prepoznati u jeziku mržnje, manipulaciji arhetipovima Dobra i Zla, propagandnim stereotipima koji pobuđuju našu plemensku svijest. Naredne generacije treba da je prepoznaju i unište ovaj virus gluposti i strah od Drugačijeg.

Upitan o svojim čudima i čega se najviše gnuša Isus ili Isa a.s. odgovorio je ovako: „Gospodar mi je moć darovao da mrtve proživim, slijepim i gluhim vid i sluh povratim, ali mi moć da glupaka izliječim nije dao” (Marmuzati Razi Esedi, Hadisi Isaa). Neznanje je izlječivo, ali ljudska glupost nije. Čuvati je se možemo ako proniknemo u propagandne planove onih kojima je cilj moć, vlast i profit, i koji su za osvarenje tih ciljeva spremni započeti ratove između braće i komšija, ubijati djecu i žene, pucati snajperom na civile i djecu na ulicama.

Lejla je od ovih naših sjećanja napravila ironično-nadrealističko-satirički dnevnik. Ja ne mogu da napravim niti jednu priču, jer vjerujem da je rat bio potpuno nekoristan i nepotreban. Vratili smo se iz njega sa znanjem o tome kako preživjeti bez vode, struje i hrane u urbanoj džungli. I kako napraviti kandilo!

Ironično i apsurdno, sjećam se kako smo u skloništu pjevali pjesmu Civil War. Ovo čak nije bio ni građanski rat. Kao što je Axl Rose rekao: „What's so civil about the war anyway?“ Nema ništa normalno u sarajevskom safariju i ubijanju djece, žena i pasa lutalica iz zabave. Opsada Sarajeva bila je iskrivljeno i orkestrirano uništenje civilizacijskog duha sarajevske različitosti, potaknuto lažima usmjerenim na uništavanje univerzalnog kulturnog identiteta u geografskom srcu Evrope. Uništenje marame koja zaradi petobanku za pivu, lika koji sa mise trči da ne zakasni na iftar i Milke koje spava na stanici, ne zbog imena, već zbog nadimka. Moja imenjakinja je od užasa rata, životnih apsurda i ljudske gluposti uspjela napraviti univerzalne vedre priče o nadrealnom ludilu nenormalnosti, koje ne želim da se ikome i ikada ponove. Milka, čestitam!

S ljubavlju,

Lejla

O autorici

Lejla Hadžimešić je rođena u Sarajevu. Mnogo puta je iz njega odlazila, pokušavajući se ukorijeniti u Beogradu, britanskom Londonu i Oksfordu, španskom Leonu i A Coruñi, francuskom Parizu i Strasbourgu, ali se uvijek ponovo vraćala Sarajevu; možda upravo zato što je kao tinejdžerka preživjela opsadu grada, stvorivši s njim neku neraskidivu vezu.

Po profesiji je dosta toga, ako se u profesiju ubraja sve ono za šta postoji diploma: fizioterapeutkinja, profesorica francuskog jezika i književnosti, agentica za nekretnine, (uskoro) sudska tumačica za engleski, francuski i španski jezik i magistrica pravnih nauka.

U zvaničnim biografijama stoji da se više od dvije decenije bavi ljudskim pravima, pitanjima nasilja nad ženama i djecom, pravima osoba s invaliditetom, zabranom diskriminacije i tranzicijskom pravdom, sarađujući s brojnim domaćim i međunarodnim organizacijama, među kojima su Ujedinjene nacije, Amnesty International, OSCE i Vijeće Evrope. A zapravo se sve ove godine bavi istim onim stvarima zbog kojih je boli nepravda.

Pisati je počela mnogo kasnije, vjerovatno zato što neke priče prvo moraju dovoljno dugo šutjeti. Njene kratke priče, smještene između rata, porodične mitologije, apsurda i svakodnevnog humora, nastaju iz sjećanja na Sarajevo devedesetih, žena koje su je odgojile i ljudi koji su preživljavali historiju bez velikih riječi za to. Danas živi u Sarajevu sa svojim Javierom, dvjema kćerkama Hanom i Ninom, i mačkom Hazirom.