„Zamisli da je cijena ostanka u životu – to da cijeli svoj život zaboraviš?“

Piše: Mirna Paočić

Mali roman o tišini niti je mali (po obimu), niti je ispunjen tišinom. U njemu ima svega osim tišine.

Ispisan je fragmentima koji prikazuju određene momente piščevog života. Neki su vrlo značajni, neki upečatljivi, a neki potpuno obični. Ali svi su dio njegovog sjećanja koje remeti njegovu tišinu. Fragmenti stvaraju nove početke, koji u stvarnom životu nisu mogući.

„Tišina valjda nastupi tek kada naše tijelo odustane.“

Pitala sam se zašto baš tišina u nazivu romana. Zvuk je prvo što primimo kada se rodimo i posljednje s čime odlazimo s ovoga svijeta. I dok smo živi, ne postoji apsolutna tišina, jer i kada je tiho, naše misli i sjećanja stvaraju buku, zvuk koji nas održava u životu.

Čovjek se, dakle, u biti najviše boji mraka i tišine, jer oboje podsjećaju na kraj.

Najgori je strah zapravo ne od tišine, nego od toga da će, kada odemo, za nama sve (svi) utihnuti.

Čitajući autorove fragmente, imala sam osjećaj da sjedim sa starijim čovjekom koji prekraćuje svoje dane pričajući o svom (i tuđem) životu. Dok je čovjek mlad, ovakve ga priče zamaraju. A ja sam, moram vam priznati, uživala u njima. Slušala sam tog „starca“ svakoga dana, koliko god sam mogla apsorbirati njegovih sjećanja u svoju tišinu, ali sam mu se vjerno vraćala. I onda sam ostala zaprepaštena činjenicom da imam strpljenja da „slušam“ priče starijih. I sama, dakle, već starim.

Bit romana nije u tome da vidimo i prihvatimo autorova sjećanja i stavove, niti da nam se oni trebaju svidjeti ili ne, nego da nas potakne na razmišljanje o kratkotrajnosti života i nezaustavljivosti vremena, koje neminovno prolazi brzinom vjetra i tokom našeg života sa sobom odnosi veliki broj sjećanja. Stoga je važno da skupljamo dragocjene trenutke i da ih pamtimo, kako bismo u starosti mogli razbijati tišinu samoće svojim mislima.

Roman je poput ispisanog testamenta sjećanja, zavještanog dok još nije kasno.

Bio mi je vrlo zanimljiv način na koji je autor opisao zašto volimo prošla vremena. Ne zbog toga što je bilo bolje, što je bila bolja društvena ili politička situacija, nego zato što su tada još uvijek bili živi oni do kojih nam je stalo.

„U proteklim stoljećima, svijet se radikalno mijenjao, ideje su se mijenjale, a ljudske emocije su ostale iste. U mladosti sam se zanimao za ideje i tragom tog interesa birao knjige koje ću čitati. Danas su mi važnije emocije, jer znam da je malo ideja koje u vremenu ne izgube prvobitnu uvjerljivost, a ono što osjećamo, to je zauvijek.“

Kratki ili ne, obični ili značajni, njegovi fragmenti također su ispunjeni emocijama, iskonskim i čistim. Među takvima bih posebno izdvojila: „Makadam“, „Auschwitz“ i „Taksist“. Mislim da bi svakoga dotaknuli.

Na početku romana citiran je Danilo Kiš: „A mene privlače ruševine (i uspomene), kad je nešto porušeno, tada zadobija milost da bude opisano u priči. Zadobije milost u mojim očima.“

Autor navodi da sretni dani nisu materijal za knjige i da, da nije bilo rata, pita se o čemu bi govorile naše knjige.

Za sve one koji smatraju da savremeni bosanskohercegovački autori u svojim djelima ispisuju samo ratnu tematiku, ja ću reći da oni u njima zapravo grade tišinu koja čuva krhke ruševine da se ne sravne sa zemljom.

Mali roman o tišini vrlo je vrijedno i značajno djelo koje budi emocije, navodi na promišljanje o tome šta su prave životne vrijednosti te poziva na umjetnost i kulturu kroz pomen mnogih značajnih imena iz ove oblasti.

Mali roman ili ne, Semezdin se u njemu pokazao kao veliki pripovjedač.