Safet Planjac, logoped i audiolog: Svaki mali pomak je uspjeh

Razgovarala: Elma Hodžić

Sve češće govorimo o kašnjenju u razvoju govora i uticaju savremenog načina života na djecu – a uloga logopeda postaje važnija nego ikada. Rana dijagnostika, pravovremena intervencija i partnerski odnos s roditeljima ključni su faktori za uspješan govorno-jezički razvoj djeteta. O ovim temama, ali i o izazovima profesije, govori Safet Planjac, magistar logopedije i audiologije.

Rođen u Moskvi, odrastao u Tešnju, Safet Planjac je obrazovanje započeo u Medicinskoj školi, a potom diplomirao i magistrirao na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli, gdje je stekao zvanje magistra logopedije. Profesionalni put gradio je kroz rad u javnim ustanovama u Tešnju i Sarajevu, uključujući angažman u mobilnom timu te višegodišnji rad u ustanovi Pazarić, da bi krajem 2025. godine pokrenuo praksu „Vox Liberi“.

U intervjuu za Urban magazin govori o počecima karijere, najčešćim zabludama roditelja, uticaju ekrana na razvoj govora, sistemskim izazovima s kojima se logopedi suočavaju, ali i o malim, ali presudnim pobjedama koje ovaj poziv čine posebnim. Nekada je to pravilno usvojen izgovor jednog glasa, a nekada prva riječ ili prva rečenica koju dijete izgovori. Upravo ti trenuci mu, kaže Safet, daju smisao i snagu za dalji rad.

Kako je započeo Vaš profesionalni put u oblasti logopedije i šta Vas je motivisalo da se posvetite ovom pozivu?

Prije svega, želim da Vam se zahvalim na javljanju i prilici da s Vašim čitaocima podijelim iskustva iz oblasti govorno-jezičkog razvoja djece. Odsjek Logopedija i audiologija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli završio sam 2018. godine, nakon čega sam se zaposlio u JU Dnevni centar za djecu i odrasle s posebnim potrebama Tešanj, gdje sam odradio pripravnički staž. Nakon toga selim u Sarajevo i nastavljam graditi profesionalni put kroz rad u više ustanova na području kantona, a odnedavno i kroz privatnu logopedsku praksu „Vox Liberi“, čiji sam osnivač. Motivaciju za bavljenje ovim, ponekad zahtjevnim i emotivno intenzivnim poslom, pronalazim u malim, ali izuzetno značajnim pobjedama koje svakodnevno ostvarujem zajedno s djecom. Nekada je to pravilno usvojen izgovor jednog glasa, a nekada prva riječ ili prva rečenica koju dijete izgovori. Upravo ti trenuci daju smisao i snagu za dalji rad.

Koji su bili najveći izazovi na početku Vaše karijere?

Na početku profesionalnog puta najveći izazov bila je nedovoljna svijest dijela roditelja o važnosti pravovremenog reagovanja na kašnjenje u govorno-jezičkom razvoju. To se često ogleda u poteškoćama prihvatanja mogućih dijagnoza ili odstupanja kod djeteta. A prihvatanje problema je prvi i najvažniji korak ka uključivanju u logopedsku i edukacijsko-rehabilitacijsku terapiju. Danas je situacija ipak nešto bolja. Roditelji su informisaniji, dostupno je više edukativnog sadržaja, posebno putem medija i društvenih mreža, pa je i svijest o važnosti rane intervencije značajno porasla.

Rana dijagnostika je od izuzetne važnosti

Koji su prvi znakovi koji mogu ukazivati na poteškoće u razvoju govora kod djeteta? Koliko je rana dijagnostika važna?

Prvi znakovi mogu se uočiti već oko prve godine života. Ukoliko dijete ne pokušava komunicirati, ne koristi gestove (poput pokazivanja), ne odaziva se na ime i izostaje pojava prve riječi, to su signali koji zahtijevaju dodatnu pažnju. U tom uzrastu je važno da roditelji budu aktivno uključeni u podsticanje komunikacije kroz igru i svakodnevne situacije. Međutim, ako i pored adekvatnog rada kod kuće napredak izostaje, potrebno je uključiti logopeda.

Rana dijagnostika je od izuzetne važnosti. Do treće godine života mozak ima najveći stepen neuroplastičnosti, što znači da se nove vještine brže i lakše usvajaju. Pravovremena intervencija omogućava brži i funkcionalniji napredak.

Koje su najčešće zablude roditelja? Kada je pravo vrijeme za obraćanje logopedu?

Najčešće zablude koje čujem su: „Muška djeca kasnije progovaraju, to je normalno“; „Progovorit će kad krene u vrtić“; „I otac mu je kasno progovorio“; „On sve razumije, samo ne priča.“ Takva uvjerenja mogu privremeno umiriti roditelje, ali često dovode do odgađanja stručne procjene. Osnovna poruka roditeljima treba da bude: ako postoji sumnja, bolje je doći na procjenu i čuti da je sve u redu, nego čekati i propustiti dragocjeno vrijeme za ranu intervenciju. Ne postoji „prerano“ za savjetovanje, ali postoje jasne „crvene zastavice“ koje ukazuju da je potrebna stručna procjena.

Da li primjećujete porast poteškoća? Kako ekrani utiču na razvoj govora?

Posljednjih godina primjetan je porast djece s kašnjenjem u razvoju govora, posebno djece koja kasno progovaraju. Jedan od značajnih faktora jeste prekomjerna izloženost ekranima u dobi do tri godine. U tom periodu dijete govor usvaja kroz dvosmjernu komunikaciju – kontakt licem u lice, zajedničku pažnju i imitaciju. Kada dijete proizvede zvuk ili gest, odrasla osoba odgovara riječima i izrazom lica, čime se stvaraju neuronske veze ključne za razvoj jezika.

Ekran ne može zamijeniti tu interakciju. On šalje stimulaciju, ali se ne prilagođava djetetovom odgovoru. Posljedice mogu biti kraća pažnja, razdražljivost, otežano smirivanje bez ekrana, ali i usporen razvoj govora, pažnje i socijalnih vještina.

S kakvim se sistemskim izazovima logopedi danas suočavaju u obrazovnom i zdravstvenom sistemu?

Najveći izazov u obrazovnom i zdravstvenom sistemu jeste nedovoljan broj logopeda u odnosu na rastuće potrebe. Iako je broj stručnjaka veći nego prije nekoliko godina, liste čekanja su i dalje duge, a roditelji često čekaju mjesecima na uključivanje u tretman. Neophodno je sistemsko povećanje broja logopeda, ali i veća ulaganja u materijale, opremu i kabinete. Nerijetko logopedi sami finansiraju dio radnih materijala zbog nedostatka institucionalne podrške. Također, administrativne procedure pri otvaranju privatne prakse znaju biti neujednačene i komplikovane, jer se zanimanje logopeda različito klasificira od općine do općine.

Iza svakog ‘slučaja’ stoji dijete sa svojom ličnošću i potencijalom

Koliko je važna saradnja s roditeljima u procesu terapije? Kako motivisati roditelje da aktivno učestvuju u logopedskom tretmanu?

Saradnja s roditeljima je temelj uspješnog tretmana. Roditelj je prvi i najvažniji partner logopeda. S obzirom na to da se tretmani najčešće održavaju dva do tri puta sedmično, napredak u velikoj mjeri zavisi od dosljedne primjene savjeta u svakodnevnim situacijama. Roditeljima naglašavamo da cilj nije „držati terapiju kod kuće“, nego koristiti prirodne situacije – obrok, igru, šetnju, oblačenje – kao priliku za podsticanje komunikacije.

U zavisnosti od potreba djeteta, preporučuju se različite strategije: modeliranje i proširivanje iskaza, rad na razumijevanju kroz jednostavne naloge, kratke artikulacijske vježbe kroz igru, davanje vremena djetetu da odgovori, smanjenje prekomjernog ispravljanja. Kada se terapijski ciljevi dosljedno provode i van kabineta, napredak je brži, stabilniji i funkcionalniji.

Postoji li dovoljno svijesti o važnosti logopedije?

U odnosu na period od prije nekoliko godina, svijest javnosti je značajno porasla. Logopedi su prisutniji u medijima, a roditelji su informisaniji.

Ipak, još uvijek nismo na nivou zapadnoevropskih zemalja. Logopedi bi trebali imati jasnu i sistemski definisanu ulogu u zdravstvenim i obrazovnim ustanovama, uključujući organizovane preventivne preglede djece u dobi od dvije do tri godine radi rane detekcije teškoća.

Šta smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom?

Svojim najvećim profesionalnim uspjehom smatram otvaranje vlastite privatne logopedske prakse, nakon nekoliko godina rada u javnim ustanovama. Rad u javnom sektoru mi je dao snažnu stručnu osnovu, iskustvo u radu s različitim govorno-jezičkim poremećajima i razumijevanje sistema. Međutim, osjetio sam potrebu da preuzmem veću odgovornost za organizaciju rada, pristup klijentima i kvalitet usluge. Pokretanje privatne prakse za mene nije bio samo administrativni korak, nego dokaz profesionalne zrelosti – od planiranja i edukacije, preko organizacije prostora i opreme, do izgradnje povjerenja s roditeljima i djecom. Posebno sam ponosan na to što sam uspio kreirati radno okruženje u kojem mogu primijeniti savremene pristupe i pružiti individualiziran tretman. Taj korak mi je potvrdio da sam spreman preuzeti inicijativu, donositi odluke i kontinuirano se profesionalno razvijati.

Koju poruku biste uputili roditeljima i mladim kolegama koji tek ulaze u ovu profesiju?

Roditeljima bih poručio da ne čekaju i ne oslanjaju se na rečenicu “progovorit će”. Rana reakcija i pravovremena procjena ne znače da s djetetom nešto “nije u redu”, nego da mu dajemo najbolju šansu za napredak. Govor i jezik se razvijaju u odnosu – kroz igru, komunikaciju i svakodnevne situacije – i roditelji su najvažniji partneri u tom procesu.

Mladim kolegama bih poručio da ulažu u znanje, ali i u strpljenje. Ova profesija traži kontinuiranu edukaciju, ali i emocionalnu stabilnost. Napredak nekad ide brzo, nekad sporo, ali svaki mali pomak je uspjeh. Važno je graditi odnos s porodicom, biti dosljedan i ne zaboraviti da iza svakog “slučaja” stoji dijete sa svojom ličnošću i potencijalom. Ako rade savjesno i etično, rezultati će doći.