Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Bobo Ljubljana
Adriana Kuči je književnica i novinarka čiji su život i rad obilježeni susretom različitih gradova, jezika i kultura. Od Sarajeva, preko Bliskog istoka, do Ljubljane, njeno iskustvo svijeta oblikovalo je književnost koja se bavi intimnim ljudskim sudbinama u sjeni velikih historijskih lomova. Piše o ženama, ljubavi, gubitku, pripadanju i sjećanju, ali i o onome što ostaje neispričano, izvan granica službene historije.
U razgovoru za Urban govorimo o gradovima koje nosimo u sebi, životu na dva jezika, ratom prekinutoj mladosti i iskustvima koja nas nastavljaju oblikovati. Otvaramo i pitanje slobode književnosti – njenog prava da ne nudi gotove odgovore, ne podučava i ne pojednostavljuje život, nego da mu dopusti svu njegovu složenost.
Kako su različita mjesta oblikovala Vaš pogled na svijet i na vlastito porijeklo? Je li odlazak promijenio Vaše razumijevanje Sarajeva ili Vam je tek s udaljenosti omogućio da prepoznate šta ono zaista znači u Vašem životu?
Mislim da čovjek mora otići iz Sarajeva da bi razumio koliko je Sarajeva ponio sa sobom. Mada, možda je tačnije reći da čovjek nikada sasvim ne odlazi iz grada u kojem je prvi put naučio voljeti, bojati se, smijati i gubiti. Odlazi samo njegovo tijelo. Sve ostalo, na neki neobjašnjiv način, nastavlja živjeti na dvije adrese. Ali to nije nikakva velika mudrost, niti je Sarajevo po tome posebno. Svako od nas nosi geografiju vlastitog odrastanja, sa svim njenim ljepotama, zabludama, mirisima, ljudima i gubicima. Postoje gradovi koje pamtimo i gradovi koji pamte nas. Volim vjerovati da to nije uvijek isto. Živjela sam na Bliskom istoku, danas živim u Ljubljani. Svaki od tih gradova naučio me nečemu što u Sarajevu možda nikada ne bih naučila. Prije svega, da svijet nije dužan izgledati onako kako smo ga mi zamišljali dok smo odrastali. Da postoje različite istine, različiti načini života i različita sjećanja na iste historijske događaje. I da ljudi, kada se skinu svi nacionalni, vjerski i politički slojevi, uglavnom žele iznenađujuće slične stvari. Da ih neko voli, da im djeca budu sigurna, da mogu pristojno živjeti i da ih niko ne tjera iz vlastite kuće. Bliski istok me posebno naučio koliko je opasno pojednostavljivati ljude i njihove sukobe. Koliko malo znamo o drugima, a koliko smo sigurni u vlastite zaključke. Ali naučio me i nečemu drugom. Da postoje mjesta koja čovjeku postanu bliska prije nego što uspije objasniti zašto. U Damasku sam, recimo, ponekad osjećala neobičnu prisnost s ulicama kojima nikada ranije nisam prošla. Kao da je neko, mnogo prije mene, već živio dio mog života. Možda je to samo sposobnost čovjeka da u nepoznatom prepozna poznato. A možda se neke pripadnosti zaista ne mogu objasniti geografijom.
Sarajevo sam s udaljenosti počela posmatrati manje sentimentalno, ali možda mnogo nježnije. S godinama sam prestala vjerovati da je grad mog djetinjstva bio nekakvo savršeno mjesto zajedništva. Nije bio. Imao je svoje podjele, licemjerja i nepravde, kao i svaki drugi grad na ovom svijetu. Ali imao je i nešto dragocjeno, što se često počne cijeniti tek kada se izgubi. Zanimljivo je kako pamćenje radi. Zaboravimo čitave godine, a onda nas neki miris, nečiji glas ili nekoliko taktova davno zaboravljene pjesme u jednom trenutku vrate u život za koji smo mislili da je završen. I ne vrate nas samo na određeno mjesto. Vrate nam i osobu kakva smo tada bili. Djevojčicu koja trči niz stepenice, djevojku koja nekoga čeka, mladu ženu koja još ne zna koliko će joj se puta život promijeniti. Možda je upravo to najneobičnije kod gradova koje smo napustili. Oni čuvaju naše nekadašnje verzije, čak i kada ih se mi više sasvim jasno ne sjećamo. Ne mislim da čovjek mora živjeti tamo gdje je rođen. Niti da mu mjesto rođenja daje neku posebnu zaslugu. Rođenje je, na kraju krajeva, geografska slučajnost. Ali ono što nam se u tom mjestu dogodilo, ljudi koje smo voljeli i oni koje smo izgubili, to već jeste dio našeg identiteta. I ne vjerujem da se taj dio može izbrisati preseljenjem, promjenom jezika ili novim životom. Ponekad pomislim da u svakom gradu u kojem sam živjela postoji jedna moja verzija koja tamo nikada nije prestala živjeti. U Sarajevu je djevojka koja još ne zna šta će joj se dogoditi. U Damasku žena koja tek počinje razumijevati koliko je svijet velik, star i proturječan. U Ljubljani je ova današnja, koja već ponešto zna, ali je, srećom, još uvijek dovoljno radoznala da se iznenadi. I sve su one ja. Nijedna manje stvarna od druge. Sarajevo je, dakle, ostalo moje. Samo sam s vremenom naučila da mogu voljeti i druge gradove, a da ga time nimalo ne izdajem. Uostalom, ljubav nije teritorija koju treba braniti. A ni srce nije država s ograničenim brojem stanovnika.
Zašto Vam je bilo važno da Sarajevo ne bude samo mjesto radnje nego i prisustvo koje oblikuje sudbine likova? Može li grad biti nosilac sjećanja koja njegovi stanovnici više ne znaju ili ne mogu izgovoriti?
Naslov je, zapravo, vrlo jednostavan. Ime mi je Sarajevo, ali ime mi je i Lana. Ta dva identiteta u romanu se neprestano prepliću, ponekad se vole, ponekad jedan drugome smetaju, ali se nikada sasvim ne razdvajaju. Sarajevo nije samo kulisa Laninog života. Ono je jedan od njegovih uzroka. Da je Lana odrasla u nekom drugom gradu, možda bi bila sasvim drugačija žena. Ne nužno sretnija ili nesretnija, ali drugačija. Naša intimna historija mnogo je manje odvojena od velike historije nego što volimo vjerovati. Ponekad o tome koga ćemo voljeti, gdje ćemo živjeti i kakvi ćemo ljudi postati odluče događaji na koje nismo imali baš nikakvog utjecaja. A gradovi, naravno, pamte. Kroz ljude, njihove navike, šutnje, mjesta na kojima više nema onih koji su nekada bili tu. Ali volim misliti da pamte i nešto što se ne može zapisati ni u jedan historijski udžbenik. Glasove koji su utihnuli, susrete koji se nisu dogodili, živote koji su mogli biti sasvim drugačiji. Možda svaki grad, osim svoje stvarne historije, nosi i jednu nevidljivu, sačinjenu od svega što je moglo biti, a nikada nije. Sarajevo ima tu neobičnu osobinu da se njegova prošlost vrlo često nalazi na svega nekoliko koraka od njegove sadašnjosti. Nekada prođete ulicom i vidite samo novu fasadu. A neko drugi na istom mjestu vidi čovjeka koji je tu poginuo. Ili djevojku koju je nekada ljubio. Ili sebe, trideset godina mlađeg. I svi su ti prizori, na neki način, istovremeno prisutni. Samo ih ne vidimo svi. Možda zato gradovi nikada ne pripadaju sasvim onima koji u njima trenutno žive. Pripadaju pomalo i mrtvima, i odsutnima, i onima koji su ih morali napustiti. Pa čak i onima koji se nikada nisu vratili, a nastavili su ih nositi u sebi. Zanimljivo je da se ljudi često žale kako Sarajevo stalno živi u prošlosti. Mislim da nije problem u tome što grad pamti. Problem nastaje kada od njega očekujemo da pamti selektivno, samo ono što se uklapa u našu današnju sliku svijeta. Kada bismo najradije zadržali lijepe uspomene, a neugodne prepustili zaboravu. Historija, međutim, nema tu obavezu da nam bude ugodna. U romanu sam željela sačuvati upravo tu slojevitost. Grad koji je istovremeno stvaran i zapamćen, kojem se divimo i kojem zamjeramo, koji nas je oblikovao, ali kojem ne dugujemo bezuslovnu odanost. Grad koji je izgubljen i nikada sasvim napušten. Jer čovjek može otići iz grada, ali ne može tako jednostavno otići iz svega što mu se u njemu dogodilo. A možda ni grad ne može sasvim zaboraviti ljude koji su jednom bili njegovi.
Ljudi za vrijeme rata ne prestanu biti ljudi
Kroz Lanu, djevojku čije su odrastanje i intimni odnosi obilježeni opsadom, pišete o iskustvu generacije kojoj je rat prekinuo normalan tok života. Kako ste pronalazili ravnotežu između individualne priče i iskustva koje dijele hiljade ljudi? Gdje za Vas završava dokumentarna istina, a počinje imaginacija?
Imala sam šesnaest godina kada je počeo rat. To je prilično nezgodno vrijeme da vam neko prekine mladost, mada, pretpostavljam, ne postoji naročito zgodno vrijeme za rat. U tim godinama čovjek bi se trebao baviti ljubavima, prijateljstvima, školom, vlastitim tijelom, glupostima koje će kasnije prepričavati uz smijeh. Mi smo se bavili preživljavanjem. A najgore je što se čovjek i na to navikne. Nevjerovatno je koliko brzo nenormalno može postati svakodnevica. Koliko se brzo naučite radovati sitnicama koje u normalnim okolnostima ne biste ni primijetili. I koliko brzo prestanete planirati budućnost, ne zato što je ne želite, nego zato što vam odjednom postane gotovo nezamisliva. Mislim da se o ratom prekinutoj mladosti najčešće govori kroz ono što smo izgubili. A mene podjednako zanima i ono što nikada nismo dobili priliku postati. Ko bismo bili da rata nije bilo? Koga bismo voljeli, kakve bismo odluke donosili, u kojim bismo gradovima živjeli? Postoji li negdje, makar samo u našoj mašti, neka druga verzija nas samih koja je nastavila živjeti život koji je nama bio uskraćen? To su, naravno, pitanja na koja nema odgovora. Ali književnost je, između ostalog, i prostor u kojem smijemo postavljati pitanja na koja niko ne zna odgovoriti. Lana nije moja autobiografija. Dijelimo određena generacijska iskustva, ali ona je književni lik, sa svojim karakterom, odlukama i sudbinom. Neke njene postupke razumijem, neke ne opravdavam, a neke možda sama nikada ne bih učinila. I upravo mi je zato zanimljiva. Pisati roman nije isto što i voditi dnevnik, niti je književni lik dužan živjeti onako kako bi njegov autor želio. Kao novinarka imam duboko poštovanje prema činjenicama. Ne volim historijska uljepšavanja, naročito kada se radi o ratu. Postoje događaji, odgovornosti i zločini koje književna sloboda ne bi smjela pretvarati u proizvoljne interpretacije. Ali književnost mi dopušta da odem tamo gdje novinarski tekst često mora stati. Da zamislim unutrašnji život čovjeka, njegove proturječnosti, strahove, želje, ono što nije rekao i možda nikada neće Dokumentarna istina daje mi okvir. Književna imaginacija daje mi slobodu da unutar tog okvira pokušam razumjeti čovjeka. A ponekad i da prihvatim da ga nije moguće sasvim razumjeti. Nisam željela da Lana predstavlja čitavu generaciju. To bi bilo i nemoguće i prilično pretenciozno. Željela sam da bude jedna djevojka, dovoljno stvarna da se u ponekom dijelu njenog života mogu prepoznati i drugi, ali dovoljno svoja da ima pravo na vlastitu priču. Jer nijedna generacija nije jedna priča. Pa čak ni naša, koju je rat tako brutalno pokušao svesti na jednu jedinu činjenicu. I možda je upravo u tome jedna od najvećih nepravdi rata: što nas je historija, prije nego što smo stigli postati ono što jesmo, već bila odlučila definirati onim što nam se dogodilo.
Ljudi za vrijeme rata ne prestanu biti ljudi. To zvuči banalno, ali iznenadili biste se koliko se često zaboravlja. Mi smo se i zaljubljivali. Bili ljubomorni. Svađali se s roditeljima. Smijali se najglupljim mogućim stvarima. Željeli lijepo izgledati. Bili nesretni zbog drugih stvari, a ne samo zbog rata. Čovjekova sposobnost da nastavi živjeti i u najstrašnijim okolnostima istovremeno je veličanstvena i apsurdna. Kada govorimo o opsadi Sarajeva, govorimo o broju ubijenih, ranjenih, o granatiranju, gladi, nedostatku vode i struje. I moramo govoriti. Bez tih činjenica nema ni razumijevanja zločina. Ali brojke nam ne mogu objasniti kako je izgledalo biti šesnaestogodišnjakinja koja danima, gotovo svakodnevno, saznaje da je poginuo još neko od njenih vršnjaka. Niti koliko je neobično usred svega toga brinuti o nekoj sasvim običnoj tinejdžerskoj gluposti, pa se onda zbog nje još osjećati krivom. Velika historija obično pamti ono što je ljudima učinjeno. Mene je zanimalo i ono što su, uprkos svemu, uspjeli sačuvati. Uostalom, nije rat uništio samo živote. Uništio je i mogućnosti. Sve one buduće ljubavi, prijateljstva, susrete, zanimanja, bezbrižnosti i sasvim obične dane koji se nikada nisu dogodili. A njih niko ne može prebrojati.
Koliko smo, po Vašem mišljenju, spremni govoriti o onome što dolazi poslije rata — o iskustvima koja se ne uklapaju u jednostavnu podjelu na žrtve, preživjele i one koji su nastavili dalje? Šta književnost može otvoriti u tom prostoru što javni govor često prešućuje?
Mislim da o onome što dolazi poslije rata govorimo mnogo manje nego što bismo trebali. Kao da se potpisivanjem mira završava i njegova vlast nad ljudskim životima. Rat se ne završava istoga dana za sve. Nekome traje dok ne pronađe posmrtne ostatke oca. Djeteta. Nekome dok se ne usudi ponovo zaspati u mraku. Nekome do kraja života, a da to možda nikada ne prizna ni sebi. Postoji i nešto o čemu se posebno malo govori: koliko je teško živjeti normalno nakon što ste dugo živjeli nenormalno. Kako se naučiti običnoj sreći? Kako voljeti bez straha od gubitka? Kako prestati osjećati da nešto dugujete mrtvima zato što ste vi ostali živi? A onda postoji i ona manje romantična istina: preživjeli nisu nužno bolji ljudi. Patnja ne oplemenjuje automatski. Neko nakon nje postane nježniji, neko ogorčeniji, neko okrutan. Mislim da je važno prestati od žrtava očekivati moralno savršenstvo. Lana nije samo žena koja je preživjela opsadu. Ona kasnije donosi loše odluke, voli pogrešne ljude, griješi, povređuje i samu sebe. Nisam joj željela oduzeti pravo na nesavršenost samo zato što je preživjela rat. Ta tema prolazi i kroz moje kasnije romane. U Noč, ko je preplavala reko (2024.), koji govori o partnerskom nasilju, zanima me kako žena može polako izgubiti slobodu unutar odnosa koji bi joj trebao pružati sigurnost. U najnovijem romanu Lili Bosniae (2026.) bavim se onim što ostaje poslije velikih historijskih lomova, posebno u životima žena čije su priče predugo bile nevažne. Književnost može dopustiti ljudima da budu složeni. Javni govor mnogo češće traži jasne kategorije: žrtvu, heroja, krivca, pobjednika. A čovjek je, srećom ili nažalost, rijetko tako jednostavan.

Adriana Kuči i novinarka Karmelina Husejnović na predstavljanju knjige “Ime mi je Sarajevo”






































