Razgovarala: Elma Fišić

Ekonomija se najčešće povezuje s brojkama, kamatama, tržištem i institucijama, ali odluke koje se donose u tom svijetu itekako se odražavaju na naš svakodnevni život. O tome razgovaramo s osobom koja te procese poznaje iz prve ruke i koja iza sebe ima ozbiljno akademsko i profesionalno iskustvo – od dugogodišnjeg rada na Ekonomskom fakultetu i pozicije dekanice do funkcije guvernerke Centralne banke Bosne i Hercegovine, prve žene u našoj zemlji na toj poziciji. Jasmina Selimović za Urban govori o povjerenju, finansijskoj pismenosti, ženama na rukovodećim pozicijama, mladima i integritetu, ali i o tome šta znači donositi odluke koje imaju stvarne posljedice za društvo. U razgovoru koji izlazi iz okvira ekonomskog diskursa, govorimo o znanju, odgovornosti i vrijednostima na kojima se gradi povjerenje – u institucije, u ljude i u odluke koje donose.

Ekonomske institucije često doživljavamo kao hladne i apstraktne sisteme, iako njihove odluke duboko utiču na svakodnevni život ljudi. Kako Vi razumijete društvenu odgovornost Centralne banke Bosne i Hercegovine i njenu ljudsku dimenziju?

Društvenu odgovornost Centralne banke Bosne i Hercegovine razumijem, prije svega, kao odgovornost prema ljudima, ali i prema društvu u cjelini. Ona počinje dosljednim i profesionalnim izvršavanjem našeg osnovnog mandata, očuvanjem monetarne stabilnosti i povjerenja u domaću valutu, jer je stabilan finansijski sistem važan preduslov sigurnosti građana, privrede i društva. Ali naša odgovornost tu ne prestaje. Upravo zato je u Strateškom planu Centralne banke Bosne i Hercegovine za period 2025–2027. godine društvena angažovanost postavljena u širi kontekst međunarodne povezanosti, održivog razvoja, finansijske pismenosti i inkluzije, evropskih integracija i međunarodnog predstavljanja. To pokazuje da društvenu odgovornost ne posmatramo kao izdvojenu aktivnost, već kao princip koji treba biti ugrađen u različite aspekte našeg djelovanja. Jedan od važnih pravaca je osnaživanje ESG orijentacije u djelovanju Centralne banke. To znači da, pored ekonomskih i finansijskih aspekata, sve više pažnje posvećujemo okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima. To se ogleda u unapređenju energetske efikasnosti i reciklaže, razmatranju ekološki prihvatljivih rješenja, investiranju u zelene obveznice, ali i u sagledavanju klimatskih rizika i njihovog mogućeg uticaja na finansijski sistem. Na taj način odgovornost prema društvu povezujemo i sa odgovornošću prema budućim generacijama. Druga, možda građanima najneposrednija dimenzija, jeste finansijska pismenost i inkluzija. Finansijske odluke danas donosi praktično svako od nas, kada planira kućni budžet, štedi, koristi karticu ili digitalno bankarstvo, razmatra kredit ili procjenjuje određenu finansijsku ponudu. Zato smatramo da građani moraju imati pristup jasnim, tačnim i razumljivim informacijama. U tom smislu, naš strateški cilj je podržati procese jačanja finansijske pismenosti i inkluzije kroz saradnju sa školama, univerzitetima i drugim relevantnim institucijama, razvoj vodiča i digitalnih edukativnih sadržaja, interaktivnih platformi i drugih savremenih formata finansijske edukacije. Posebno je važno da u tim aktivnostima obuhvatimo djecu i mlade, ali i građane različitih generacija i društvenih grupa, uključujući one koji su zbog različitih okolnosti izloženiji finansijskim rizicima ili imaju ograničen pristup informacijama. Finansijska inkluzija za nas znači da mogućnost informisanog i sigurnog korištenja finansijskih usluga treba biti dostupna što širem krugu građana.

U vremenu ubrzane digitalizacije, ova odgovornost dobija i novu dimenziju. Finansijska pismenost danas podrazumijeva i sposobnost sigurnog korištenja elektronskih finansijskih usluga, prepoznavanja prevara i zaštite ličnih i finansijskih podataka. Zato je važno da edukacija ne ostane samo na tradicionalnim oblicima, već da građanima ponudimo znanja i alate prilagođene načinu na koji danas žive i donose finansijske odluke. Treća dimenzija je naša uloga u evropskim integracijama i usvajanju evropskih standarda. Jačanje uloge Centralne banke Bosne i Hercegovine u tom procesu nije samo institucionalno pitanje. Usklađivanje sa evropskim standardima, unapređenje statistike, analitike i zakonodavnog okvira, kao i približavanje Evropskom sistemu centralnih banaka, doprinose izgradnji kvalitetnijih i pouzdanijih institucija. Istovremeno, kroz promociju ozelenjivanja finansijskog sektora i podršku uvođenju zelenih finansijskih instrumenata, doprinosimo procesu modernizacije i održivog razvoja finansijskog sistema Bosne i Hercegovine. I konačno, važan dio društvene odgovornosti vidim i u međunarodnom predstavljanju Bosne i Hercegovine. Centralna banka kroz svoje statistike, analize, stručnu saradnju i učešće u međunarodnim i evropskim procesima predstavlja važan dio institucionalnog kapaciteta naše zemlje. Transparentnost, kvalitet i pouzdanost informacija koje pružamo zato nisu samo pitanje profesionalnih standarda, već i naš doprinos povjerenju u Bosnu i Hercegovinu kao partnera u međunarodnoj zajednici.

Kada govorimo o ljudskoj dimenziji Centralne banke, važno je imati na umu da iza svakog ekonomskog pokazatelja stoje ljudi, njihove plate, štednja, krediti, radna mjesta, porodice i planovi za budućnost. Zato društvenu odgovornost ne treba posmatrati kao nešto što postoji izvan našeg osnovnog mandata. Naprotiv, ona se ostvaruje upravo kroz način na koji taj mandat izvršavamo i kroz vrijednosti koje ugrađujemo u naše poslovanje. Za mene je društvena odgovornost Centralne banke Bosne i Hercegovine, dakle, spoj stabilnosti i povjerenja, finansijske pismenosti i uključenosti, održivosti i odgovornog upravljanja, ali i otvorenosti prema evropskim i međunarodnim standardima. Krajnji cilj je da budemo institucija koja čuva stabilnost sistema, ali i doprinosi tome da građani taj sistem razumiju, da se u njemu osjećaju sigurnije i da imaju bolje mogućnosti da donose informisane odluke. Upravo u tom spoju institucionalne odgovornosti i svakodnevnog života građana vidim njenu najvažniju ljudsku dimenziju.

Stabilnost nije nešto apstraktno

Kada biste morali objasniti ulogu Centralne banke Bosne i Hercegovine nekome ko nikada nije otvorio udžbenik ekonomije, a svakodnevno osjeća posljedice ekonomskih kretanja, šta biste rekli – na koji način odluke institucije koju vodite zapravo dodiruju život jednog prosječnog građanina?

Rekla bih da je naš posao, pojednostavljeno, da čuvamo vrijednost novca i stabilnost sistema u kojem građani žive, rade, štede, ulažu i planiraju svoju budućnost. Građanin možda ne razmišlja svakog dana o Centralnoj banci, ali rezultate njenog rada osjeća upravo u svakodnevnim stvarima. Kada prima platu i planira kućni budžet, kada štedi, podiže kredit, plaća karticom ili obavlja elektronsko plaćanje, važno je da postoji povjerenje u domaću valutu i u finansijski sistem. Stabilnost nije nešto apstraktno – ona ljudima daje mogućnost da donose odluke sa većim stepenom izvjesnosti i da dugoročnije planiraju. Posebno je važno razumjeti da monetarna stabilnost predstavlja temelj na kojem počiva cijeli finansijski sistem. Centralna banka Bosne i Hercegovine, kroz svoj zakonom definisani mandat i aranžman valutnog odbora, doprinosi očuvanju stabilnosti domaće valute. Time se stvara okvir povjerenja koji je važan i za građane i za poslovnu zajednicu.

Naš rad građani osjećaju i kroz stabilnost i sigurnost platnog sistema. Kada novac treba da stigne od jedne osobe do druge, kada se obavlja plaćanje između građana i kompanija ili kada koristimo savremene oblike elektronskog plaćanja, iza te svakodnevne jednostavnosti nalazi se infrastruktura i niz pravila i procesa koji moraju funkcionisati pouzdano, sigurno i efikasno. Građanin možda ne vidi tu infrastrukturu, ali je njena pouzdanost dio njegovog svakodnevnog života. Tu je i naša uloga u očuvanju finansijske stabilnosti. Iako Centralna banka nije institucija koja donosi odluke koje se odnose na rad komercijalnih banaka, njen zadatak je da doprinosi otpornosti finansijskog sistema i da pravovremeno prepoznaje rizike koji bi mogli ugroziti njegovu stabilnost. Kada govorimo o finansijskoj stabilnosti, zapravo govorimo o tome da sistem bude sposoban da funkcioniše i u okolnostima različitih ekonomskih izazova. Važna je i naša uloga u stvaranju kvalitetnih i pouzdanih ekonomskih informacija. Statistika, analize i podaci koje Centralna banka proizvodi možda na prvi pogled djeluju daleko od svakodnevnog života, ali oni predstavljaju osnov za bolje razumijevanje ekonomskih kretanja i kvalitetnije donošenje odluka – od institucija i privrede do međunarodnih partnera i investitora.

Naravno, postoji i direktnija dimenzija našeg odnosa prema građanima. Finansijska pismenost, dostupnost jasnih informacija i sigurnije korištenje savremenih finansijskih usluga važan su dio naše društvene odgovornosti. Građanin treba znati kako da zaštiti svoje finansijske podatke, prepozna potencijalnu prevaru, razumije osnovne finansijske proizvode i donese najbolju odluku na osnovu informacija kojima raspolaže. Ali finansijska edukacija je samo jedan dio šire odgovornosti institucije. Kada bih sve to morala svesti na jednu jednostavnu poruku, rekla bih da Centralna banka možda nije institucija koju građanin svakodnevno vidi, ali je važno da osjeti rezultate njenog rada, u povjerenju u novac, stabilnosti finansijskog sistema, sigurnosti plaćanja, dostupnosti pouzdanih ekonomskih informacija i većoj otpornosti sistema na rizike. Iza svih tih pojmova na kraju se nalaze vrlo konkretni ljudi, njihova plata, štednja, kredit, posao, porodični budžet i planovi za budućnost. Upravo zato naš rad, iako je po prirodi institucionalan i stručan, ima vrlo konkretnu ljudsku dimenziju.

Veći dio profesionalnog života proveli ste u akademskoj zajednici, a potom preuzeli jednu od najodgovornijih javnih funkcija u zemlji. Šta Vas je naučio taj prelazak iz svijeta ideja i znanja u prostor donošenja odluka?

Akademski rad naučio me je da postavljam pitanja, preispitujem pretpostavke i da odluke i zaključke zasnivam na znanju, podacima i argumentima. Istovremeno, rad u akademskoj zajednici, posebno više od jedne decenije na menadžerskim pozicijama, pokazao mi je da znanje ima najveću vrijednost onda kada se može pretvoriti u konkretan doprinos ljudima i instituciji. Preuzimanje rukovodećih odgovornosti na Ekonomskom fakultetu bilo je u tom smislu važna škola liderstva. Kada sam 2018. godine prvi put izabrana za dekanesu, bila sam relativno mlada za takvu odgovornost. To iskustvo me je vrlo rano naučilo da vođenje institucije nije samo pitanje stručnosti, već i sposobnosti da okupite ljude oko zajedničkog cilja, da saslušate različita mišljenja, donesete odluku i za nju preuzmete odgovornost. Kasniji prelazak na čelo Centralne banke Bosne i Hercegovine dodatno je proširio tu perspektivu. U akademskom svijetu imate više prostora za analizu, za preispitivanje i za različite interpretacije. U instituciji koja ima tako važnu ulogu u finansijskom sistemu zemlje, odluke se moraju donositi pravovremeno, u okviru jasno definisanog mandata i na osnovu najboljih raspoloživih informacija. Pri tome uvijek morate imati na umu da iza ekonomskih pokazatelja i institucionalnih odluka stoje stvarni ljudi, privreda i društvo.

Upravo tu vidim jednu od najvažnijih lekcija tog prelaska: nije dovoljno imati dobro analitičko rješenje; potrebno je znati procijeniti trenutak, prioritete i posljedice odluke. Naučila sam da odgovorno odlučivanje podrazumijeva i spremnost da se čuju drugačija mišljenja, da se odluka jasno obrazloži i da se za nju preuzme odgovornost. Moje iskustvo saradnje sa institucijama finansijskog sektora, stručnjacima i liderima iz akademske i poslovne zajednice, kao i iskustvo u različitim nadzornim i savjetodavnim tijelima, dodatno su mi pomogli da razumijem širu sliku – kako funkcionišu institucije, gdje se nalaze ključne tačke stabilnosti sistema i koliko je važno kontinuirano jačati institucionalne kapacitete. Zato danas ne posmatram akademsko znanje i institucionalno odlučivanje kao dva odvojena svijeta. Naprotiv, vjerujem da jedno treba da nadopunjuje drugo. Akademija mi je dala analitičku širinu, poštovanje prema činjenicama i potrebu da uvijek postavljam prava pitanja. Institucionalno iskustvo me je naučilo odlučnosti, odgovornosti, strpljenju i tome koliko su za kvalitetne odluke važni ljudi i snažni stručni timovi. Ako bih morala izdvojiti jednu ključnu lekciju, rekla bih da sam naučila da između znanja i odgovornog djelovanja ne smije postojati jaz. Znanje daje odluci stručnu utemeljenost, ali tek sposobnost da se to znanje pravovremeno i odgovorno primijeni daje mu puni smisao.

Povjerenje je odgovornost

Povjerenje je možda najvažnija „valuta“ svake institucije. Kako se ono gradi u društvu koje se suočava s političkim neizvjesnostima, ekonomskim izazovima i općim zamorom građana?

Povjerenje je zaista jedna od najvažnijih vrijednosti institucije kojoj je povjeren tako važan dio ekonomskog i finansijskog sistema zemlje. Ono se ne može propisati niti se može dobiti samom funkcijom ili autoritetom institucije. Poznato je da se povjerenje se teško gradi i stiče, a lako izgubi. Zato ga doživljavam prije svega kao odgovornost koja se svakodnevno potvrđuje načinom na koji radimo, odlučujemo i komuniciramo sa javnošću. U okolnostima političkih neizvjesnosti i ekonomskih izazova, smatram da je prvi zadatak institucija da budu stabilan i pouzdan oslonac društvu. To znači dosljedno se držati zakona i mandata koji nam je povjeren, odluke zasnivati na činjenicama, podacima i stručnim analizama, ali i čuvati institucionalnu nezavisnost. Nezavisnost institucije nije privilegija, već preduslov da odluke možemo donositi odgovorno i u javnom interesu.

Moje iskustvo iz akademske zajednice dodatno me je naučilo da nijedan ozbiljan problem ne treba posmatrati samo iz jedne perspektive. Zato vjerujem da je važno slušati, analizirati i preispitivati, ali kada se odluka donese, za nju treba preuzeti odgovornost. Upravo ta kombinacija stručnosti, otvorenosti prema drugačijim mišljenjima i odlučnosti važna je za izgradnju povjerenja. Povjerenje se, međutim, ne gradi samo odlukama. Gradi se i načinom na koji te odluke objašnjavamo. Građani imaju pravo da znaju šta institucija radi, zašto nešto radi, na osnovu kojih činjenica donosi odluke i gdje su granice njenih nadležnosti. Transparentnost zato za mene ne znači samo objaviti informaciju, već je učiniti razumljivom i biti spreman razgovarati i o složenim pitanjima. Posebno u kriznim i neizvjesnim vremenima važno je biti iskren prema javnosti. Ne možemo uvijek predvidjeti sve što će se dogoditi, ali možemo jasno reći šta znamo, šta ne znamo i na osnovu čega djelujemo. Mislim da upravo takva komunikacija, bez preuveličavanja, ali i bez skrivanja problema, dugoročno gradi kredibilitet institucije.

Na kraju, povjerenje se svodi na integritet i kontinuitet. Institucija mora primjenjivati iste standarde onda kada je to jednostavno i onda kada nije, bez obzira na političke okolnosti, interese ili pritiske. Građani možda neće uvijek biti zadovoljni svakom odlukom institucije, ali bi trebalo da mogu vjerovati da je ona donesena profesionalno, odgovorno i u okviru mandata. Zato ne mislim da se povjerenje gradi velikim riječima. Ono se gradi svakim danom – stručnim radom, dosljednošću, transparentnošću i spremnošću da se preuzme odgovornost. A upravo zato što se povjerenje teško stiče, a lako izgubi, svaka generacija ljudi u instituciji ima obavezu da ga čuva za one koji dolaze poslije nas.

Tokom karijere obavljali ste niz rukovodećih funkcija, često u okruženjima koja su tradicionalno bila dominantno muška. Da li se liderstvo žena još uvijek suočava s drugačijim očekivanjima i strožijim kriterijima?

Vjerujem da se žene na rukovodećim pozicijama i danas ponekad suočavaju s drugačijim očekivanjima, posebno u oblastima koje su dugo bile percipirane kao dominantno muške. Ipak, smatram da se takva situacija postepeno mijenja. Sve je više žena koje vode složene sisteme, donose odgovorne odluke i svojim rezultatima pokazuju da stručnost, integritet, hrabrost i sposobnost liderstva nemaju rod. Tokom svoje karijere nastojala sam da fokus zadržim na znanju, profesionalnim standardima i rezultatima. Kada su odluke utemeljene na činjenicama, zakonu i jasnim principima, prostor za stereotipe postaje sve manji. Istovremeno, odgovornost žena koje danas obavljaju važne funkcije nije samo da uspješno vode institucije nego i da svojim primjerom otvore prostor generacijama koje dolaze. Važno je da mlade žene vide da mogu biti prisutne tamo gdje se donose ključne odluke, ne kao izuzetak, nego kao ravnopravne stručnjakinje i liderice.

Kao profesorica, godinama ste radili s mladim ljudima. Kakvu generaciju danas vidite pred sobom – jesu li mladi optimističniji, hrabriji, nestrpljiviji ili možda oprezniji nego ranije?

Svaka nova generacija razlikuje se od onih prethodnih, prije svega, po tome što ima drugačija interesovanja, očekivanja i pogled na život i karijeru. To je, uostalom, sasvim razumljivo. Odrastaju u potpuno drugačijem tehnološkom, društvenom i ekonomskom okruženju nego generacije prije njih. Danas su mnogo više izloženi različitim informacijama, kulturama i prilikama. Tehnologija im je omogućila da mnogo ranije upoznaju različite modele života i rada, da uče samostalno i da budu povezani sa svijetom. Zbog toga su njihova interesovanja specifičnija i često drugačija od onih koja smo imali mi ili prethodne generacije. Ono što posebno primjećujem jeste da žele kraće čekati na prilike. Ako ne vide prostor za učenje, napredovanje ili ostvarivanje vlastitih ideja, mnogo će se lakše odlučiti na promjenu – bilo da je riječ o poslu, sredini u kojoj žive ili pravcu u kojem žele razvijati svoju karijeru. Nekada smo bili spremniji dugo čekati da dođemo na red, dok današnje generacije ne žele čekati dugo ako postoji druga mogućnost. To ih, po mom mišljenju, čini istovremeno hrabrijim, ali i nestrpljivijim. Ne mislim da je to nužno loše. Njihova nestrpljivost često proizlazi iz svijesti da se svijet brzo mijenja i da se prilike pojavljuju i nestaju mnogo brže nego ranije. Naravno, ponekad im nedostaje strpljenja za proces i iskustvo koje se ipak ne može steći preko noći. Zato bih rekla da današnji mladi nisu ni bolji ni lošiji od prethodnih generacija – jednostavno su drugačiji, jer je drugačije i vrijeme u kojem odrastaju. Na nama je da razumijemo njihove potrebe i način razmišljanja, ali i da im pomognemo da svoje znanje, energiju i ambiciju pretvore u nešto dugoročno vrijedno.

Često govorimo o ekonomskom razvoju kroz brojke i statistike. Kako biste Vi opisali prosperitet jednog društva kada biste iz njega izuzeli sve pokazatelje i ostavili samo ljude? Postoji li neka ekonomska zabluda koju građani vrlo često imaju, a koju biste voljeli jednom zauvijek razjasniti?

Teško je govoriti o ekonomskom razvoju bez brojčanih pokazatelja, jer nam upravo oni omogućavaju da mjerimo napredak, prepoznamo probleme i razumijemo gdje se kao društvo nalazimo. Iza svake statistike, međutim, nalaze se ljudi i njihove životne priče. Zato prosperitet ne bih mjerila samo rastom BDP-a, zaposlenošću ili drugim ekonomskim pokazateljima, već i time da li ljudi imaju mogućnost da rade, stvaraju, uče, planiraju budućnost i žive dostojanstveno. Prosperitetno društvo je ono u kojem ekonomski napredak nije cilj sam po sebi, već sredstvo za stvaranje boljih prilika i kvalitetnijeg života za građane. Kada je riječ o ekonomskim zabludama, jedna od najčešćih jeste uvjerenje da su ekonomija i finansije nešto što je rezervisano za stručnjake i da građani na njih ne mogu značajno uticati. Naprotiv, ekonomske odluke svakodnevno donosimo svi – kroz način na koji trošimo, štedimo, zadužujemo se i planiramo. Što bolje razumijemo ekonomiju i finansije, to možemo donositi odgovornije odluke i bolje razumjeti promjene koje direktno utiču na naš život.

Ostaviti trag koji je veći od mene

Iza impresivne profesionalne biografije stoje godine učenja, discipline i odricanja. Šta je bio Vaš unutrašnji pokretač – ambicija, osjećaj odgovornosti, radoznalost ili nešto sasvim drugo?

Rekla bih da me najviše vodilo uvjerenje da lični profesionalni uspjeh ima puni smisao tek onda kada može proizvesti nešto dobro i za druge. To je, u različitim fazama mog profesionalnog puta, značilo učiti, podučavati, graditi institucije, preuzimati odgovornost i nastojati da iza rada ostane konkretan i pozitivan rezultat. Finansije su od početka mog profesionalnog puta bile u fokusu mog rada, jer predstavljaju jedan od ključnih pokretača razvoja svakog društva. Ambicija je bila prisutna, ali je nikada nisam doživljavala prvenstveno kao težnju ka poziciji ili funkciji. Više kao ambiciju da se stvari rade bolje, da ono što radim ima konkretan rezultat i da mogu doprinijeti promjenama koje će dugoročno unaprijediti instituciju, oblast kojom se bavim, a ako je moguće, i društvo u cjelini.

Činjenica da sam značajan dio svog profesionalnog puta provela u akademskom radu govori o tome koliko za mene znanje nije samo sredstvo za lični i profesionalni razvoj. Znanje treba sticati, ali ga istovremeno treba prenositi, širiti i stavljati u funkciju razvoja institucija i zajednice. Obrazovanje nije samo stvaranje obrazovanih pojedinaca, njegova prava vrijednost ogleda se u tome koliko znanjem možemo doprinijeti društvu kojem pripadamo. Važan dio tog puta bila je istrajnost. Ništa se nije dešavalo „preko noći“ niti je moj profesionalni put bio rezultat jednog velikog iskoraka. Sve je išlo korak po korak – kroz obrazovanje, rad, iskustvo, preuzimanje sve veće odgovornosti i kontinuirano usavršavanje. Vjerujem da se ozbiljni rezultati upravo tako i grade, postepeno, na temelju prethodnog znanja i iskustva, uz spremnost da se svaki novi izazov prihvati kao prilika za dalji razvoj.

Kada se ugase javne uloge, funkcije i titule, šta je ono po čemu biste voljeli da Vas ljudi pamte?

Voljela bih da me ljudi pamte prije svega po načinu na koji sam obavljala poslove i odnosila se prema ljudima. Imala sam priliku raditi u različitim institucijama i na različitim odgovornim pozicijama, i u svakoj od njih nastojala sam raditi profesionalno, odgovorno i principijelno, vodeći računa o interesu institucije i ljudi kojima ta institucija služi. Ako bih voljela da nešto ostane iza mene, onda su to rezultati rada, ali i ljudi. Važno mi je da iza svake funkcije ostane nešto što je unaprijeđeno, modernizovano ili pokrenuto, ali mi je jednako važno da su ljudi s kojima sam radila imali prostor da pokažu svoje znanje, razvijaju se i preuzimaju odgovornost. Mislim da je to jedan od najvažnijih zadataka svakoga ko se nađe na rukovodećoj poziciji – ne samo postići rezultat dok ste tu, nego stvoriti uslove da se dobar rad nastavi i nakon vašeg odlaska. Funkcije su prolazne i svaka od njih u jednom trenutku pripada prošlosti. Ono što ostaje jesu odnosi koje smo izgradili, ljudi kojima smo možda otvorili neku priliku, odluke koje su napravile razliku i institucije koje smo ostavili boljim nego što smo ih zatekli. Zato ne bih voljela da me ljudi pamte po titulama koje sam nosila, nego po tome da sam ih nosila odgovorno i da sam, gdje god sam radila, nastojala ostaviti trag koji je veći od mene.

Ako biste morali izdvojiti jednu vrijednost koju nijedna institucija, nijedna karijera i nijedan uspjeh ne smiju dovesti u pitanje, koja bi to vrijednost bila?

Neka to bude integritet. Tu mislim, prije svega, na dosljednost između onoga što govorite, onoga što odlučujete i načina na koji postupate, posebno onda kada je najteže ostati dosljedan. Integritet znači da ne mijenjate principe u zavisnosti od okolnosti, interesa ili toga ko je s druge strane stola. Znači da odluku donosite na osnovu činjenica, pravila i odgovornosti koju nosite, a ne na osnovu toga da li će ona nekome biti popularna ili će vam donijeti ličnu korist. Ponekad integritet znači i reći „ne“, preuzeti odgovornost za odluku ili priznati da ste pogriješili. Za instituciju je integritet posebno važan jer bez njega nema dugoročnog povjerenja. Ljudi moraju znati da institucija djeluje po pravilima i u javnom interesu, bez obzira na okolnosti i pritiske. A za rukovodioca to znači da standardi koje postavlja drugima moraju jednako važiti i za njega samog.