Piše: Elma Hodžić
Foto: Haris Adžem

Elma Hašimbegović – historičarka, kustosica, muzeologinja, vizionarka. Diplomirala je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a magistrirala na Odsjeku za srednjovjekovne studije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, na kojem je kompletirala i doktorski program. Akademski se usavršavala u SAD-u – Na Ohio State univerzitetu (2008), te kao gostujući naučnik na Michigan univerzitetu (2011). Od 2001. godine radi u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine kao kustosica, saradnica za srednji vijek, učestvujući na različitim projektima i postavkama i stičući zvanje muzejske savjetnice. Od 2013. godine obavlja poziciju direktorice Historijskog muzeja, zalažući se da muzej postane važna kulturna i obrazovna institucija, mjesto razgovora, otvorena za sve građane. Napori Elme Hašimbegović u oživljavanju Historijskog muzeja BiH su u februaru 2022. godine krunisani značajnim priznanjem – odlikovana je Ordenom viteza umjetnosti i književnosti, koji predstavlja jedno od najviših priznanja koje Francuska dodjeljuje u sferi kulture. Značajan doprinos dala je u prenošenju znanja iz različitih oblasti muzeologije i historiografije na nove, buduće muzejske stručnjake. Svakodnevno pomaže da se čuju svi glasovi društva. Omogućila da se nekadašnjem Muzeju revolucije BiH (danas Historijski muzej BiH) simbolički vrati duh prošlog života, da postane revolucionaran po svojim pristupima i praksama usmjerenim prema savremenom društvu. Podsjetila nas da muzej i naslijeđe pripadaju svima. Usudila se da, u neizvjesnom i turbulentnom svijetu kulture, živi i misli muzej.

Putovanje kroz (ne)mirne muzejske vode

Šta biste bili da niste to što jeste? Kako je izgledalo putovanje studentice historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu do direktorice Historijskog muzeja BiH?

Kad sam u predvečerje rata upisivala studij historije nisam mnogo razmišljala o perspektivama i budućnosti. Išla sam srcem, nošena historijskim trenutkom i ljubavlju prema nauci koju su mi usadili nastavnici historije koje sam kroz školovanje sretala. Jedino je otac gunđao da „od te nauke nema hljeba“, ali s druge strane davao punu podršku za ovu kao i za sve moje životne odluke. Nisam jedina koja je studij historije idealizirala, filmovi, knjige, kulture i civilizacije o kojima čitamo u mladosti su učinile svoje, studij i profesori su nam otvarali druge perspektive, iako ne tako idealizirane, ipak korisne i životne. Imala sam sreću da studentske dane provedem u maloj grupi kolega koji su mi i danas i kolege i prijatelji a koji sjede na odgovornim pozicijama i izuzetno su posvećeni poslovima koje obavljaju. Odmah po završetku studija se ukazala dvostruka prilika, i za posao u muzeju i za nastavak studija u inostranstvu. Da sam morala birati, sigurna sam da bih odabrala postdiplomski studij i po povratku ko zna u kojem bi me pravcu profesionalni razvoj odveo, vjerovatno bih „ostala“ u srednjem vijeku, a možda se ne bih ni vratila u Bosnu i Hercegovinu. Srećom, zahvaljujući tadašnjem direktoru muzeja, nije bilo „ili“ „ili“, nego „i“ „i“, tako da je moje profesionalno i akademsko usavršavanje moglo paralelno teći, a profesionalna karijera se počela graditi u muzejskim vodama. Ni muzejske vode nisu bile baš mirne, izazovi postratnog društva, društvenih promjena i napuštenih kulturnih institucija su bile u snažnom kontrastu sa očekivanjima i ambicijama mladog čovjeka koji želi da mijenja muzejske prakse, društvo, svijet. Kontinuirano učenje, susreti s ljudima i putovanja koja otvaraju nova saznanja i bolje razumijevanja svijeta, iskustvena spoznaja da moraš biti promjena koju želiš vidjeti, kao i da skup malih promjena vode do boljitka, iako mogu zvučati patetično, ipak jesu ključ uspjeha, trebalo se još izboriti za slobodu. A kad je i ona izvojevana, putovanje je nastavljeno. Više od dvadeset godina na istom radnom mjestu može zvučati statično samo onome ko ne poznaje prirodu posla u muzeju, raznovrsnost, dinamiku, te svakodnevne izazove i uzbuđenja pri otkrivanju starih i novih priča.

Na tragu priče o životnim putovanjima – koje gradove izdvajate na svojoj istraživačkoj mapi? Koji gradovi su bliski Vašem senzibilitetu?

Prva i presudna stanica: Budimpešta; vozom, dok su nas još uvijek vozili u Evropu, ili autobusom preko Beograda. Postdiplomski i doktorski studij na srednjovjekovnim studijama u Budimpešti oblikovao je moju percepciju akademske zajednice, učenja i razmjene u međunarodnom kontekstu, u interdisciplinarnom duhu i višeglasju. Mladi ljudi iz raznih dijelova svijeta, najviše iz Centralne, Jugoistočne i Istočne Evrope, došli su po znanje iz svojih obrazovnih sistema, političkih konteksta, manje ili više razvijenih demokratskih društava (pokazuje se manje, nažalost) i nacionalnih historijskih narativa, sa svojim kulturološkim i identitetskim različitostima, u uređenu akademsku i obrazovnu sredinu gdje je sve podređeno učenju i radu. To je bilo okruženje u kojem sam se prepoznala i jako dobro osjećala. Možda me nije zadržalo u akademskom svijetu, ali je sigurno utjecalo na moje opredjeljenje za međunarodno djelovanje, poštivanje i prihvatanje različitosti, te multidisciplinarni i multiperspektivni pristup. Sljedeća, usputna ali izuzetno važna, stanica: Amerika. Akademski i univerzitetski život u Americi je zaista poseban, univerzitetski kampusi, veličine bh gradova, sa svim dostupnim resursima, bibliotekama koje rade 24 sata dnevno i omogućavaju fizički i online pristup publikacijama iz cijelog svijeta, su ono o čemu mi možemo samo sanjati. Naravno da mi nisu promakle ni druge, manje dobre strane studiranja u SAD, socijalne razlike, neophodan dodatni rad zbog ostvarivanja prihoda za život u toku studija, vraćanje kredita i neumoljivost tržišta na koje studenti poslije izađu, ali za nekog ko je uživao privilegije i lagodnosti stipendije, to nije bilo ključno pitanje i briga.

Imala sam sreću da sam mogla uživati samo u pozitivnim stranama američkog visokoobrazovnog sistema. Mnogo bih još gradova ucrtala kao važne na mojoj istraživačko-životnoj mapi, ali ako bih morala još neke izdvojiti, onda bi to bili Barcelona, Berlin i London, zbog njihove otvorenosti, prihvatanju različitosti i kosmopolitizma.

Koje projekte gledate s ponosom? Šta izdvajate iz svog CV-a kao poduhvate koji su unaprijedili zajednicu ili pomogli boljem razumijevanju/unaprijeđenju muzejskog svijeta?

Teško je izdvojiti i navesti pojedinačne projekte, mnogo ih je koje danas gledam s ponosom, pogotovo sa određene vremenske distance. Zapravo, većina ih je takva, neovisno o tome da li se radi o usrećivanju djeteta nakon radionice, uspješnom upisivanju na međunarodnu kulturnu mapu ili izuzetno posjećenoj i zapaženoj izložbi u gradu. Ponosna sam jer se nismo dali zarobiti okovima realnosti bh. društva, nismo se uljuljkali u ulozi žrtve politike i zadovoljili činjenicom da je dovoljno da životarimo i preživljavamo u zadatim vanjskim okolnostima. Stoga stalno istražujemo nove mogućnosti i načine kako da dopremo do publike, a da joj pritom ne podilazimo, i najvažnije, trudimo se da očuvamo dignitet struke i institucije. U sve i jedan projekat je uložen trud, ljubav i osjećaj odgovornosti prema zajednici, i sve i jedan teži muzejskoj misiji: otvaranju muzeja zajednici i približavanju zajednice muzeju.

Iako kulturne i baštinske institucije nisu baš u centru medija i javnosti i najboljem slučaju popunjavaju rubne dijelove rubrika iz kulture (i samih rubrika je sve manje), jer nemaju tu vrstu zavodljivosti koju imaju likovna, filmska i pozorišna umjetnost, ponosna sam da smo i tu paradigmu uspjeli donekle promijeniti. Dokaz tome je i ovaj razgovor u Urban magazinu. Kustosi i muzealci nisu često na naslovnim stranama magazina urbane kulture, a evo nas danas upravo u toj ulozi. To mi se čini kao simbolični čin prepoznavanja muzeja kao važnog aktera u društvu.

Orden viteza kulture i umjetnosti: Nagrada za vjerovanje u moć promjene i vlastitog zalaganja

Nedavno ste primili priznanje – Orden viteza kulture i umjetnosti. Riječ je o najvećem priznanju koje Republika Francuska dodjeljuje osobama koje su dale doprinos očuvanju i obogaćivanju kulturnog naslijeđa. Koliko je ova nagrada značajna i za instituciju koju vodite?

Nakon crtica iz biografije, gdje sam se školovala i kako je tekao moj profesionalni razvoj, u daljnjem obrazloženju stoji da se priznanje i čin viteza dodjeljuje za oživljavanje Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, koji je postao agora za razmjenu znanja i dijalog, za promociju kulture i obrazovanja, da je prepoznat kao ambasador i promotor Bosne i Hercegovine na polju kulture i dijaloga s prošlošću u inostranstvu – treba li veće priznanje i poticaj za instituciju i njene uposlenike? A iza rada institucije stoji cijeli tim posvećenih uposlenika, muzealaca koji su 2012. godine hrabro započeli transformaciju muzeja u prilično nenanaklonjenim nam okolnostima, vjerujući u moć promjene i vlastitog zalaganja, koji, uz priliv mladih, svježih i jednako posvećenih snaga, nastavljaju borbu za dignitet i grade pozitivnu priču sa muzejom u centralnoj ulozi. Ovo je priznanje i poticaj za sve nas. Palo mi je na pamet i još jedno poređenje: ako u historiji ove zemlje postoji priznanje „grad-heroj“, za gradove koji su uz heroje i heroine kao pojedince, dali doprinos za borbu protiv fašizma i slobodu, zašto ne bi postojao i „muzej-vitez“.

Timur – nagrada i projekat u isto vrijeme. Koliko je majčinstvo promijenilo Vašu perspektivu i način posmatranja svijeta i procesa koji nas okružuju?

Timur je čista ljubav i sreća. Došao je na ovaj svijet u trenutku kad mi se činilo da sam bila potpuno mentalno i u svakom drugom smislu spremna da preuzmem novu ulogu u svom životu – ulogu majke, mada bi vjerovatno i svaki drugi trenutak bio pravi trenutak. Život je tako namjestio pa se njegovo rođenje poklopilo sa nekim drugim životnim ciklusima, prirodnim i neminovnim, ali bolnim i tužnim. Ispostavilo se da je ovo sretno i lijepo dijete postalo i moj amortizer za tugu i prazninu zbog gubitka roditelja, ali i svih manjih ili većih životnih stresova. I jako sam mu zahvalna zbog toga. Majčinstvo je dodalo još jednu važnu dimenziju u mom životu, onu o kojoj, ako se vratimo na početak našeg razgovora, nisam mnogo marila– promijenilo je u potpunosti moju perspektivu budućnosti.

Od muzejske utopije do realnosti

Da imate neograničene resurse, koju muzejsku utopiju biste odmah realizirali?

U političkoj filozofiji, sociologiji i književnosti utopijom se smatra mišljenje nekog mnogo boljeg društvenog poretka i idealnog društva. Riječ je o idejama i vizionarskim pogledima na svijet i zato nisam najsretnija kad muzejske utopije moramo svoditi na materijalne stvari i novac. Pogotovo kad su nam parametri različiti, ono što se nama čini nedostižno i nedostupno, nekome je samo nekoliko stotina hiljada maraka. Zar je funkcionalna i obnovljena muzejska zgrada utopija, je li utopistički razmišljati o tome da jedna od najljepših građevina u Sarajevu i jedno od najreprezentativnijih djela arhitekture 20. stoljeća ne smije imati fasadu koja se obrušava ili polomljene stepenice koje vode do lebdećeg kubusa? O boljem društvu su sanjali i stvarali ga arhitekti kao što je bio autor zgrade Muzeja Magaš (Magaš-Šmidihen-Horvat) i njegovi savremenici, o čemu govori i izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948-1980, postavljena u MoMA-i u New Yorku 2018-2019. godine. Mi danas sanjamo da ih vratimo u prvobitno stanje i omogućimo posjetiocima siguran prilaz u muzej i normalne uslove boravka u njemu. Koliko god zvučalo nesanjarski i nevizionarski, restauracija zgrade nam je prioritet, no isto tako sam svjesna i toga da obnovljena i „ušminkana“ zgrada ne znači nužno i idealan muzej.

Za muzej je potrebna publika. Šta je ono što publika može u 2022. godini očekivati od Historijskog muzeja BiH?

Naučili smo zadnjih godina publiku da od nas očekuje vrhunske izložbe uz koje se osjeća kao u najvećim svjetskim muzejima, sjetimo se samo Brian Eno-a, Safeta Zeca ili poticajne Evrovizion izložbe prošlog ljeta, inspirativne  potrebe, programe za najmlađe, najbolji program u gradu za Međunarodni dan muzeja, dinamično Ljeto u muzeju, cijeli novembar posvećen baštini. Neće se ni ova godina razlikovati po pitanju ponude i sadržaja i ne sumnjam da ćemo ispuniti očekivanja naših posjetilaca. U 2022. godini i publika u evropskim gradovima će imati priliku upoznati se sa radom muzeja. Izložba Wake up, Europe o međunarodnoj solidarnosti prema BIH i njenim građanima u toku 1992-1995 je upravo započela evropsku turneju: započela je otvorenjem u Berlinu, simbolično 6. aprila, potom nastavlja svoj put po gradovima Njemačke i Francuske, da bi je u oktobru mogla vidjeti i publika u Barceloni, čija je uloga podrške i pomoći građanima BIH u ratnom periodu bila izuzetna. Cilj nam je da kroz primjere iz naše nedavne prošlosti damo svoj doprinos i otvorimo pitanja o mogućnostima i značenju solidarnosti u aktuelnim ratnim i kriznim situacijama. Trideseta godišnjica od početka opsade Sarajeva i rat u Ukrajini su se igrom sudbine poklopili i dali nam historijski kontekst za još angažovanije međunarodno djelovanje. Ipak, kad je u pitanju ova godina i naša obaveza prema domaćoj publici, smatram da je najvažnije da našem gradu na tridesetu godišnjicu poklonimo reprezentativnu stalnu postavku o opsadi Sarajeva o čijem redizajnu već godinama promišljamo. Konkretni radovi na reorganizaciji i pripremi prostora su započeli i čini mi se da ako naglas izgovorim obećanje da ćemo je u ovoj godini i završiti, ono postaje i obaveza. Dakle, našu publiku čeka nova stalna postavka. Eto, izgovorila sam.