Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Foto: Din Hodžić

Književnost nam može pomoći da svijet sagledamo iz tuđe perspektive – da u nekoliko stranica postanemo neko drugi, živimo njegov strah, razumijemo njegov bijes, prepoznamo njegovu usamljenost ili shvatimo zašto je donio odluku koju možda sami nikada ne bismo donijeli. Upravo se na tom mjestu susreću književnost i emocionalna pismenost, tema kojom se Anes Osmić bavi kroz višegodišnji istraživački i nastavnički rad. Njegova knjiga „Književnost i emocionalna pismenost“ istražuje kako čitanje književnih tekstova može pomoći djeci i mladima da bolje razumiju vlastite i tuđe emocije.

Istraživanje koje stoji iza knjige provedeno je u našem obrazovnom kontekstu, a objavljena je u okviru edicije „Lektira narodu“ Udruženja za pravednije obrazovanje „Školegijum“. Promocija knjige bit će održana u ponedjeljak, 12. oktobra 2026. godine u 18 sati u Evropskoj kući kulture i nacionalnih manjina u Sarajevu, uz moderaciju Hane Sokolović. Uoči promocije razgovarali smo s Anesom Osmićem o tome kako djeca čitaju i doživljavaju književnost, kako književni tekst može otvoriti prostor za razgovor o emocijama te šta njegovo istraživanje donosi nastavi književnosti.

Kada ste počeli istraživati vezu između književnosti i emocionalne pismenosti, šta vas je prvo zainteresovalo u tom odnosu?

Postoji jedna, barem meni, jako zanimljiva veza između emocija, jezika i riječi. Jezik nam služi da svoje emocije izrazimo drugima, riječi da opišemo različita emocionalna stanja kako bi nas drugi mogli čuti i razumjeti, a književnost da emocije integriramo u smislene narative. Kao što primjećuje Martha Nussbaum u knjizi Uzdizanje misli – inteligencija emocija, emocije, između ostalog, učimo i kroz priče. S jedne strane postojala je, dakle, naučna fascinacija temom emocija u književnosti – kao, uostalom, i emocijama u mom vlastitom životu – a, s druge strane, kao književnog istraživača intrigiralo me još nekoliko pitanja: Čemu uopšte danas književnost služi? Šta su njene konkretne mogućnosti djelovanja u savremenom civilizacijskom fijasku? I, ono možda najvažnije, kakve bi tačno koristi djeca mogla imati i van učionice od toga što ih primoravamo da nešto čitaju u školama? I dan-danas vrlo se živo sjećam vlastitih emocionalnih reakcija na neka književna djela koja sam čitao. Međutim, u mom cjelokupnom formalnom obrazovanju priča o emocijama na času književnosti obično je završavala prepoznavanjem osnovnog lirskog osjećanja. Želio sam zato podrobnije istražiti kako razgovor o emocijama na primjeru književnih tekstova možemo proširiti i usmjeriti prema tome da takvo čitanje djeci bude korisno i van škole, u njihovom svakodnevnom životu. Tako sam u konačnici došao do ključnog pitanja kojim se bavi moja knjiga: mogućnosti razvijanja vještina emocionalne pismenosti čitanjem i analiziranjem književnosti u školi.

Možemo li se prepoznati u književnom liku koji nam se uopće ne sviđa? I šta nam takva reakcija govori o nama?

Možda su nam takvi uvidi ponekad čak i dragocjeniji od identificiranja s likovima koji nam se dopadaju. Moguće je da u takvim likovima prepoznajemo upravo nešto što nas nervira i u nama samima, a s čime se još nismo spremni suočiti ili to jasno uvidjeti. Ali ne mora uvijek biti tako. Dobra književnost nas, uostalom, stalno na neki način provocira. Ovim pitanjem otvorili ste još jedan vrlo važan aspekt književnih emocija. Čitanje nije samo intelektualni i kognitivni proces nego i emocionalni. U književnim likovima često možemo prepoznati sebe, ali nam književnost istovremeno omogućava da izađemo iz vlastitog ugla promatranja života i nadiđemo granice ličnog iskustva. Tako se možemo susresti ne samo s najrazličitijim likovima nego vrlo često i s različitim dijelovima sebe. Možda posebno vrijedi obratiti pažnju upravo na one koji nas ljute, provociraju ili iritiraju. Književnost ima moć da nam ponudi i takvu vrstu refleksije. Mene je u knjizi posebno zanimalo kako na času književnosti organizirati razgovor s đacima o emocijama tako da im zajednička, književnoteorijski utemeljena interpretacija ponudi nova znanja i vještine emocionalne pismenosti, a da književnost pritom ne prestane biti ono što jeste – igra u jeziku koja nam, između ostalog, otkriva i nešto o čovjekovom emocionalnom iskustvu života.

Šta se događa kada dijete o vlastitom iskustvu lakše progovori kroz priču o nekom književnom liku nego direktno o sebi?

Dešava se da dijete vrlo pametno – kakvo i jeste, a mislim da nikada ne smijemo izgubiti iz vida tu specifičnost dječje pozicije i iskustva – koristi fikciju kao neku vrstu štita i zaštite. Izlaže vlastiti emocionalni sadržaj, ali na sigurniji i zaštićeniji način. Govori o sebi kao da je neko drugi, što izražavanje, posebno neprijatnih i neugodnih iskustava i osjećanja, može učiniti lakšim. Istraživači u ovoj oblasti upravo to prepoznaju kao jedan od važnih argumenata u korist korištenja fikcije kao prostora za izražavanje osjećajnosti. Kada čitamo ili pričamo priče, ostajemo u okvirima fiktivnog, izmišljenog svijeta i ne moramo nužno govoriti: „Ovo sam ja i ovo se dogodilo meni.“ Ta distanca koju fikcija omogućava može stvoriti sigurniji prostor za razgovor. To, naravno, ne znači da svaku dječju interpretaciju književnog lika trebamo tumačiti kao prikriveno priznanje nekog ličnog iskustva. Ali ako pažljivo slušamo djecu, možemo primijetiti da ponekad upravo kroz razgovor o tome šta osjeća neki književni lik, zašto se tako ponaša ili šta mu se dogodilo uspijevaju progovoriti i o nečemu što je njima samima važno.

U školi se od učenika često traži da objasne šta je autor želio reći. Šta se izgubi kada ih ne pitamo i šta određeni tekst njima znači i kakav je efekat čitanje na njih ostavilo?

Književnost je i komunikacija – između pisca koji posebnom upotrebom jezika komunicira određene ideje i publike kao čitatelja, ali u toj komunikaciji ipak čovjek komunicira s drugim ljudima. Djeca su posebna vrsta čitatelja zato što još uvijek uče kako čitati, kako prelaziti od doslovnog prema prenesenim značenjima teksta. Otuda je u nastavi književnosti važan i dobar nastavnik kao neka vrsta treće dimenzije te zanimljive komunikacije. Naravno da je važno prepoznati autora u tekstu, kontekst u kojem djelo nastaje i njegove moguće namjere. Jesenji pejzaž ipak ne može značiti beskonačno mnogo različitih stvari samo zato što imamo mnogo različitih čitatelja. Ali književnost istovremeno posjeduje tu zanimljivu asocijativnu i imaginativnu igru riječi koja omogućava da isti tekst različitim ljudima nešto znači na različite načine. Kada od djece očekujemo da misle isključivo onako kako nastavnik misli i nastavu književnosti svodimo na reprodukciju podataka i učenje biografija pisaca napamet, gubimo mogućnost jednog dragocjenog uvida: šta određeno književno djelo znači konkretnom djetetu i šta je čitanje u njemu pokrenulo. To isto mogu biti važne informacije i u samoj analizi djela, ali i u razgovoru u učionici.

Koliko uopće ima prostora za razgovor o emocijama na času književnosti i kako takav razgovor voditi s djecom?

Potpuno razumijem realnost učionice. Školski čas traje 45 minuta, nastavnik književnosti pred sobom ima 25 ili 30 učenika i nema vremena baviti se pojedinačnom emocionalnom reakcijom svakog od njih. Ali to opet ne može biti razlog da s djecom na času književnosti uopće ne razgovaramo o emocijama. Zato sam u knjizi pokušao ponuditi nastavnicima književnosti smjernice kako izabrati adekvatno književno djelo za razgovor o emocionalnoj pismenosti, kako taj razgovor voditi u učionici i kako omogućiti da on bude dovoljno ličan, a istovremeno strukturiran i pažljivo vođen. Nisu sva djeca spremna otvoreno govoriti o svojim emocijama, niti to od njih treba zahtijevati. U našoj kulturi emocije su još uvijek u velikoj mjeri tabuizirane. Dijete može doći u školu s već usvojenim stavom da su emocije privatna stvar o kojoj se ne govori. Djeca su mi tokom istraživanja, recimo, pisala da i drugi ljudi imaju dovoljno svojih problema i da ih zato ne treba dodatno opterećivati vlastitim emocijama. Kada djetetu damo prostor da malo-pomalo govori o emocijama, dajemo mu na neki način i pravo da osjeća čitav njihov širok i raznovrstan spektar. A književnost nam tu pruža nešto posebno: o emocionalnom iskustvu čovjeka ne govori kao naučna definicija, nego ga prikazuje kroz likove, situacije, odnose, slike i jezik – na način koji je često mnogo bliži samom životu.

Da li ste tokom istraživanja naišli na neki odgovor učenika koji vas je natjerao da promijenite vlastito razumijevanje načina na koji djeca čitaju književnost?

Ne mogu izdvojiti samo jedan odgovor, ali mogu izdvojiti nešto što se tokom istraživanja ponavljalo i što me zaista natjeralo da još jednom razmislim o načinu na koji mi odrasli pristupamo djeci. Jedno školsko polugodište u tri sarajevske osnovne škole čitao sam i analizirao književna djela s učenicima petog, sedmog i devetog razreda. Razgovarali smo o emocionalnim iskustvima književnih likova – kako prepoznaju i razumijevaju svoje emocije, kako ih izražavaju, šta rade pod njihovim uticajem i kako se s njima nose. Učenici su kroz Dnevnik osjećaja imali priliku pisati i o vlastitim emocionalnim iskustvima. Tu sam pročitao mnogo zanimljivih stvari o tome kako djeca doživljavaju emocije, šta sve proživljavaju, ali i kako razumijevaju i čitaju književnost. Dječji život nimalo nije jednostavan, koliko god nama odraslima ponekad tako izgledao. Mislim da djeci prečesto oduzimamo pravo na svu složenost ljudskog iskustva samo zato što su ljudska bića koja se još razvijaju. Posebno me iznenadilo koliko je učenika ostavljalo dojam da ih možda prvi put neko ozbiljno pita kako se osjećaju, šta bi oni uradili u određenoj situaciji ili kako bi se prema nečemu postavili. To mi je mnogo govorilo i o našem odnosu prema emocijama: češće učimo djecu da ih potiskuju nego da ih prepoznaju, razumiju i adekvatno reguliraju. Ali naučio sam nešto važno i o čitanju. Njihova zapažanja o situacijama i likovima iz djela koja smo zajedno čitali često su mi bila dragocjena upravo zato što su dolazila iz perspektive koju odrasli više nemaju, a koja je bila, zapravo, jako pametna.

Ako djeca mogu i žele čitati, zašto onda toliko često govorimo da današnja djeca ne čitaju?

Mislim da je to pitanje koje bismo prije trebali postaviti nama odraslima nego djeci. Djeca zapravo vole i mogu čitati kada im ponudimo zanimljivo štivo koje ima veze s njihovim iskustvom i kada znamo zajedno s njima čitanje pretvoriti u radost otkrića. Takva je praksa, nažalost, još uvijek nedovoljno prisutna u našem obrazovnom sistemu. Za potrebe disertacije pročitao sam sve lektire predviđene za osnovnu školu u Kantonu Sarajevo. Koliko god taj izbor pisaca i djela bio utemeljen u književnom kanonu, značajan dio tih tekstova nedovoljno komunicira sa savremenim životom koji djeca danas žive. Mislim da se moramo ozbiljno pitati šta biramo, zašto to biramo i na koji način djeci omogućavamo da u tim djelima pronađu nešto što se tiče i njih samih. I zašto se onda čudimo kada kažemo da djeca ne čitaju? Čini mi se da je problem mnogo manje u djeci nego što smo mi odrasli spremni priznati. Mi bismo trebali biti pametniji i znati kako im književnost približiti, a u svemu tome često zaboravimo uraditi ono najjednostavnije – saslušati dijete i pitati ga šta ono želi, može i ima potrebu čitati.

Danas se o emocionalnoj pismenosti govori mnogo više nego ranije. Šta se, međutim, događa kada taj pojam uđe u školu kao još jedan zadatak koji treba „obraditi“?

Rekao bih da je emocionalna pismenost danas svakako vidljivija tema nego ranije, ali nisam siguran da ta veća vidljivost znači da u našoj sredini zaista dovoljno razgovaramo o tome šta emocionalna pismenost konkretno znači i kako se razvija. Koliko god pratimo porast interesa za psihoterapiju i veću svijest o važnosti mentalnog zdravlja, čini mi se da o emocionalnoj pismenosti još uvijek govorimo premalo. Pogotovo kada ona uđe u obrazovni sistem kao još jedna nova tema koju nastavnici, sasvim opravdano, mogu doživjeti kao dodatno opterećenje ako im taj isti sistem nije ponudio gotovo ništa što bi im pomoglo da se njome konkretno bave. Upravo tu sam knjigom pokušao ponuditi konkretnu pomoć. Nastavnicima književnosti, ali i drugim obrazovnim radnicima, roditeljima i široj javnosti pokušavam objasniti šta emocionalna pismenost znači na jednom praktičnom nivou. Koristim književna djela koja nastavnici već imaju u svojim nastavnim praksama i analiziram njihov afektivni potencijal za razgovor o emocionalnoj pismenosti. Ali ne solim pamet. Mnogo mi je važnije da nastavnik nakon čitanja knjige pomisli: „Aha, ovo mogu pokušati i ja.“ Da vidi kako čitanje i analizu književnog djela može iskoristiti i za razgovor o emocijama, da gradi vlastiti korpus tekstova, testira moje modele i prijedloge u praksi, mijenja ih i prilagođava svojim učenicima. Volio bih zapravo da knjiga bude početak ozbiljnije rasprave o tome kakvo mjesto emocionalna pismenost može imati u našem obrazovnom kontekstu, možda još od predškolskog uzrasta. Jer živimo u prilično neobičnom vremenu: ChatGPT nam gotovo postaje najbolji prijatelj, sve češće i umjetnoj inteligenciji povjeravamo stvari o kojima nam je teško razgovarati s ljudima oko sebe, veliki dio dana provodimo gledajući u ekrane, a djeca se u svemu tome često moraju snalaziti sama. Kao što smo Nejra Latić Hulusić i ja završili seriju na kojoj smo radili: dobro ne lajemo.

Može li se emocionalna pismenost zaista predavati ili se ona prije svega razvija kroz atmosferu u kojoj razgovaramo o književnosti, jedni s drugima i o sebi?

Prije bih rekao da se emocionalna pismenost razvija, iako se o konkretnim vještinama koje ona podrazumijeva svakako može i učiti. Na njen razvoj utiče mnogo faktora, a istraživanja u ovoj oblasti preporučuju sinergiju škole, učenika, roditelja i šire zajednice. Svima nam je, zapravo, potrebno određeno emocionalno opismenjavanje jer smo u odnosu prema vlastitim emocijama uglavnom samouki. Ako najvažnije odluke i izbore u životu ne donosimo samo na osnovu razuma nego i pod uticajem emocija, onda vrijedi napraviti prostor za razgovor o njima i u obrazovanju, i to ne nužno samo u okviru jednog predmeta. Ako su emocije jedna vrsta informacije, vrijedi djeci ponuditi i vještine pomoću kojih će te informacije bolje prepoznavati, razumijevati i koristiti. Mene je u istraživanju zanimao uticaj jedne vrlo konkretne stvari na razvoj tih vještina – čitanja i analiziranja književnosti u školi. Empirijsko istraživanje o kojem govorim i u knjizi pokazalo je nešto što mi je bilo posebno zanimljivo: nakon četiri mjeseca književnih radionica djeca su procjenjivala da bolje prepoznaju, razumiju i reguliraju vlastite emocije. Naravno, svaki naučni rezultat treba tumačiti u granicama metodologije kojom smo do njega došli, a ovdje govorimo i o psihološkom instrumentu zasnovanom na samoprocjeni. Zato ne bih na osnovu jednog istraživanja tvrdio da smo pronašli nekakvu čarobnu formulu. Ali rezultati svakako daju razlog da nastavimo istraživati mogućnosti koje književnost u ovom području ima. Posebno mi je zanimljivo što su nakon takve prakse čitanja učenici u većoj mjeri počeli doživljavati i samu književnost kao nešto što je lično relevantno za njihov život. To mi je možda jedan od najljepših rezultata cijelog istraživanja: ne samo mogućnost da književnost doprinese emocionalnoj pismenosti nego i da razgovor o emocijama djeci pomogne da književnost dožive kao nešto što se tiče i njih.

Šta ste kroz ovo istraživanje naučili o književnosti što prije njega niste vidjeli na isti način?

Rekao bih, prije svega, perspektivu djeteta kao čitatelja i njegovo iskustvo razumijevanja književnog djela. Kako radim sa studentima na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, pomalo sam zaboravio na tu jedinstvenu vizuru – knjigu gledanu očima djeteta. Istraživanje me na neki način vratilo tom iskustvu. Drago mi je i što sam u disertaciji uspio empirijski pokazati da književnost, kada se na adekvatan način koristi u školi, može doprinijeti razvoju životnih vještina potrebnih za izazove 21. vijeka. Knjiga koja se sada pojavljuje u javnosti zapravo je skraćena i široj publici prilagođena verzija te uspješno odbranjene doktorske disertacije. I dalje vjerujem da književnost može nešto značiti čovjeku i da to nije samo pitanje ličnog senzibiliteta, navika ili interesa. Mislim da djeci još u osnovnoj školi možemo knjige predstaviti tako da u njima otkrivaju i nešto o sebi i svijetu u kojem žive te tako graditi neku novu kulturu knjige i čitanja. To sigurno nije jednostavno u vremenu doomscrollinga i stalne borbe za našu pažnju, ali možda je upravo zato još potrebnije. A ono što sam možda najviše naučio jeste da između emocija i književnosti zaista postoji neka posebna veza koju bih volio dalje istraživati. Ovim istraživanjem mi se zapravo tek otvorilo novo polje, zajedno s čitavim nizom novih pitanja i, za mene, novih naučnih poslastica.

I postoji li neka knjiga koju biste danas dali djetetu ne zato što je „važna za lektiru“, nego zato što mislite da bi mu mogla pomoći da nešto bolje razumije o sebi?

Od knjiga koje se već nalaze u zvaničnom školskom programu, a koje bih izdvojio upravo zbog teme koja je povod našeg razgovora, bila bi to Andrićeva zbirka Deca. Ona je možda u nekim svojim slojevima bliža odraslom čitatelju, ali Andrić u tim pripovijetkama majstorski slika unutarnji pejzaž dječjeg emocionalnog svijeta. Van zvaničnog školskog korpusa odgovor bi mnogo zavisio od uzrasta djeteta. Za najmlađe bih preporučio brojna izdanja meni omiljene sarajevske knjižare Bajkologija, kao i seriju slikovnica o emocijama izdavačke kuće Evenio. Nešto starijoj djeci, recimo, roman Leto kada sam naučila da letim Jasminke Petrović ili Đuro, hodalica Ante Tomića. Dakle, teško bih mogao izabrati jednu knjigu za svako dijete, ali na našoj književnoj sceni, kao i u prijevodnoj književnosti, postoji mnogo zanimljivih autora i knjiga za djecu koji mogu biti odličan povod za razgovor o njima samima, njihovim odnosima i emocijama. A za književna djela i pisce koji su već dio školskog sistema, nastavnicima i roditeljima preporučio bih i sjajnu platformu svezame.ba, koja može biti odličan izvor inspiracije za drugačije čitanje književnosti s djecom.