Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: E. Fazlić

Gotovo tri decenije prisutna u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru, Svjetlana Mustafić-Krupić, pripada generaciji novinarki koje su profesionalni put gradile kroz različite faze razvoja domaćih medija – od štampanog novinarstva i prvih digitalnih transformacija do savremenog, ubrzanog i višeglasnog komunikacijskog okruženja. Kao novinarka i urednica koja je pratila neke od ključnih društvenih i političkih procesa u zemlji, svoj rad gradila je na uvjerenju da novinarstvo ne predstavlja samo prenošenje informacija, nego i odgovornost prema javnosti, kritičko promišljanje stvarnosti i trajnu potragu za kontekstom. U vremenu obilježenom ubrzanim protokom informacija, krizom povjerenja i promijenjenim navikama publike, razgovarali smo o ulozi medija danas, odnosu novinarstva i kulture sjećanja te o pitanjima koja, uprkos svim promjenama, ostaju jednako važna kao i na početku njene karijere.

Više od dvije decenije djelujete unutar bosanskohercegovačkog medijskog prostora. Kako Vam danas izgleda transformacija novinarstva — od perioda kada su mediji imali snažniju javnu i društvenu ulogu do savremenog digitalnog i fragmentiranog prostora? 

Zapravo djelujem skoro punih trideset godina. Ako vam kažem da sam prve tekstove kucala na pisaćoj mašini, onda znate da sam svjedočila mnogim promjenama kroz koje je prolazila naša profesija. Print izdanja devedesetih godina bila su prilično jednosmjerna komunikacijska ulica u odnosu na današnje vrijeme. Postojala su pisma čitalaca i poneki kritički osvrt građana, ali i to je bilo ograničeno uredničkim izborom. Potom su došli računari, elektronska pošta, internet i potpuno novi načini komunikacije između medija i publike. Za razliku od mnogih ljudi moje generacije, nisam sklona ovu transformaciju posmatrati negativno. Naprotiv, vidim mnogo prednosti. Meni se dopada „glas publike“. Sviđa mi se što novinarstvo više nije prostor u kojem novinari i urednici govore, a publika samo sluša. Nove tehnologije dale su novinarima brojne alate koji, kada se koriste odgovorno, omogućavaju neophodnu interakciju s građanima. Danas mnogo lakše možete osjetiti puls društva, prepoznati teme koje ljude zaista opterećuju i staviti ih u fokus javnosti. Ne bih krivila tehnološki napredak za ono što ljudi ponekad urade loše. To što je dio sadržaja danas podređen utrci za klikovima nije problem tehnologije nego profesionalnih izbora. Alati sami po sebi nisu ni dobri ni loši — važan je način na koji ih koristimo.

Na Balkanu je situacija dodatno složena. Komercijalni mediji često zavise od oglašivača čiji su interesi nerijetko povezani s politikom, pa se mnogi suočavaju s pritiscima i samocenzurom. Uprkos tome, veliki broj kolega svakodnevno pokušava očuvati profesionalne standarde i raditi posao u javnom interesu. Zato gajim duboko poštovanje prema svim medijskim radnicima. Namjerno kažem medijskim radnicima, a ne samo novinarima, jer iza svakog kvalitetnog sadržaja stoje i urednici, snimatelji, montažeri, fotografi, lektori i brojni drugi ljudi čiji se rad često ne vidi. Novinarstvo na Balkanu nije lak posao. Ali ljudi ga i dalje rade jer vjeruju da ima smisla — da može rasvijetliti istinu, objasniti procese i usmjeriti pažnju na one kojima je potrebna. Zato ne mislim da su mediji nekada imali snažniju ulogu nego danas. Danas jednostavno postoje na više platformi i u više formata. Novinarstvo ne stagnira. Ono se mijenja zajedno sa društvom i prilagođava vremenu u kojem djeluje.

Tokom karijere ste se bavili društvenim i političkim temama. Da li imate osjećaj da je danas teže očuvati prostor za ozbiljno, analitičko novinarstvo unutar ubrzanog medijskog ritma? 

Ozbiljnog i analitičkog novinarstva danas ima čak i više nego ranije. Imate redakcije koje se gotovo isključivo bave istraživačkim novinarstvom, što prije nije bio slučaj. U brojnim medijima možete pronaći kvalitetne analize i ozbiljan novinarski rad. Međutim, potrebno je znati gdje tražiti u ovoj kakofoniji informacija i kanala koji su nam danas dostupni. Količina sadržaja je ogromna, pa kvalitet ponekad nije manje prisutan nego ranije, nego ga je teže prepoznati među svim ostalim sadržajima koji nam svakodnevno privlače pažnju.

Novinarstvo nije samo posao nego i poziv

Koliko se promijenila pozicija urednika u savremenim medijima? Da li urednički posao danas podrazumijeva više balansiranja između profesionalnih standarda, tržišta i političkih pritisaka nego ranije? 

Iskreno, govoreći iz ličnog iskustva, imala sam privilegiju da skoro petnaest godina radim u mediju u kojem ništa od toga nije bilo ozbiljno dovedeno u pitanje. Međutim, mnogim mojim kolegama nije bilo lako sačuvati profesionalne standarde i istovremeno opstati na tržištu te odolijevati političkim pritiscima ili prijetnjama. To su pravi heroji ovdašnjeg novinarstva — mali i nezavisni mediji koji pokušavaju donositi važne priče, držeći korak s velikim sistemima, a pritom svakodnevno balansirajući između finansijskog opstanka i profesionalnih principa. Tržište je malo i nemilosrdno. Oglašivači traže podatke o čitanosti, a takvi zahtjevi često tjeraju medije da trče za klikovima i objavljuju sadržaje koji se nekada ne bi našli u ozbiljnim redakcijama. Situaciju dodatno otežava smanjenje fondova koji su godinama podržavali nezavisno novinarstvo i omogućavali medijima da se lakše odupru političkim pritiscima, ucjenama i prijetnjama. Ipak, nadam se da je riječ o prolaznoj krizi i da će podrška nezavisnom novinarstvu u budućnosti biti još snažnija, jer bez takvih medija nema ni zdravog demokratskog društva.

U Vašim analizama često je prisutno pitanje javnog interesa i odgovornosti institucija. Koliko Vam je važno da novinarstvo i dalje ostane prostor društvene odgovornosti, a ne samo proizvodnje informacija? 

Kada pokušavam objasniti ljudima šta radimo, a koji to možda ne razumiju najbolje, uvijek kažem da novinarstvo nije samo posao nego i poziv. To podrazumijeva uvjerenje da radimo društveno odgovoran posao, da djelujemo u kontekstu šireg javnog interesa i da pojedinačne događaje nastojimo smjestiti u širi društveni okvir iz kojeg građani mogu izvući vlastite zaključke. Novinarstvo ne bi smjelo biti puka proizvodnja informacija. Informacija bez konteksta često ne znači mnogo. Naš zadatak je da pomognemo ljudima da razumiju procese koji utiču na njihove živote i da postavljamo pitanja koja možda neko drugi ne želi postaviti.

Bosanskohercegovački medijski prostor danas djeluje izrazito polarizirano i opterećeno političkim narativima. Kako u takvom kontekstu očuvati profesionalnu distancu i povjerenje publike? 

Nismo mi tu nikakav kuriozitet, kako često volimo misliti o sebi. U mnogo čemu nismo posebni, pa ni kada je riječ o medijskoj polarizaciji i političkim podjelama. Slične procese danas vidimo širom svijeta. Ono što nama, međutim, sigurno ne nedostaje jeste primitivizam u obračunu s neistomišljenicima. Posebno me rastužuje manjak kulture dijaloga u javnom prostoru. Umjesto argumentovane rasprave, često gledamo nadmetanje u uvredama, etiketiranju i ponižavanju sagovornika. Kod nas su neki ljudi gradili karijere upravo na vrijeđanju drugih, pa čak i na ismijavanju njihovog fizičkog izgleda. To mi se uvijek gadilo, bez obzira dolazilo od političara ili kolega iz medija.

Ako govorimo o profesionalnoj distanci, ona ne znači odsustvo stava niti potpunu neutralnost prema društvenim problemima. Profesionalna distanca podrazumijeva da ostavite po strani lične simpatije i animozitete, da ne vrijeđate i da vas ne vodi ostrašćenost. Previše je danas histerije, gnjeva i ljutnje u javnom prostoru. Nekada, kada čitam pojedine tekstove ili gledam političke emisije, pomislim da bi autoru ili voditelju više koristio razgovor sa samim sobom nego još jedan javni sukob. Ovaj posao se može raditi samo na jedan način: mirno, fokusirano i bez ostrašćenosti. Ako želite kredibilitet, morate biti veći od vlastitih preferencija.

Primjećujete li da publika danas drugačije konzumira političke i društvene teme — više kroz emociju, identitetske pozicije i kratke forme nego kroz argument i analizu? 

Da, mislim da je to tačno. Djelimično sam o tome već govorila. Decenijama smo odgajali publiku na sadržajima koji su često bili puni vrijeđanja, strasti i sukoba. Kada ljudi godinama gledaju takve obrasce na televiziji ili ih čitaju u medijima kojima vjeruju, počinju ih doživljavati kao normalan način razumijevanja društvenih događaja.

Naravno da su društvene mreže dodatno ubrzale taj proces. Emocija se danas širi mnogo brže od argumenta, a kratka forma često ima veću šansu da privuče pažnju od ozbiljne analize. To, međutim, ne znači da je publika nesposobna za složenije sadržaje. Naprotiv. Mislim da ljudi i dalje žele kvalitetna objašnjenja, ali ih treba ponuditi na način koji odgovara vremenu u kojem živimo.

Odgovornost medija ovdje možda i veća nego na nekim drugim mjestima

Kao novinarka koja dugo prati društvene procese u Bosni i Hercegovini, kako danas gledate na odnos između medija i kulture sjećanja? Da li mediji još uvijek imaju kapacitet da oblikuju kolektivno razumijevanje prošlosti? 

Imaju, ali mi se čini da se time danas bave manje nego ranije. Ni ranije taj odnos nije uvijek bio idealan. Kultura sjećanja je osjetljivo područje koje traži ozbiljnost, znanje i odgovornost. U našem društvu još uvijek postoje ljudi koji se tim pitanjima bave predano i profesionalno i vjerujem da će pronaći načine da ovu temu približe novim generacijama. Posebno je važno pronaći formate koji su bliski mladima. Ne možemo očekivati da će nove generacije informacije usvajati na isti način kao njihove roditelji ili dede. Ako želimo da razumiju prošlost, moramo naučiti govoriti njihovim jezikom.

Često se govori o krizi povjerenja u medije. Smatrate li da je riječ samo o globalnom procesu ili je u Bosni i Hercegovini dodatno uslovljen političkom i društvenom fragmentacijom? 

Prije svega, riječ je o globalnom procesu. Digitalno doba donijelo je ogroman broj novih izvora informacija. Nikada nije bilo lakše nešto objaviti, ali ni teže provjeriti vjerodostojnost svega što dolazi do publike. U toj brzini i tradicionalni mediji ponekad naprave greške, prenesu netačne informacije ili se oslone na nedovoljno provjerene izvore. Bosna i Hercegovina je dodatno kompleksno društvo, pa posljedice takvih grešaka ponekad mogu biti ozbiljnije nego u stabilnijim i uređenijim sistemima. Zato je odgovornost medija ovdje možda i veća nego na nekim drugim mjestima. Povjerenje se teško gradi, a veoma lako gubi. Jedini način da ga sačuvate jeste dosljednost, profesionalnost i spremnost da priznate vlastite greške kada ih napravite.

Šta Vas i dalje motiviše da ostanete prisutni u javnom prostoru i bavite se temama koje često zahtijevaju i profesionalnu i ličnu izdržljivost? 

Ono što me i dalje motiviše jeste osjećaj da novinarstvo, uprkos svim promjenama, još uvijek može imati smisao i utjecaj. Mislim da postoje teme koje vrijedi otvarati čak i kada nisu popularne, lake ili isplative. Vremenom stvari ipak dođu na svoje i ono što je bilo ispravno i pravedno često na kraju ispliva na površinu. Moja profesionalna izdržljivost vjerovatno dolazi iz uvjerenja da javni prostor ne smije ostati bez ozbiljnih pitanja. Neko ih mora postavljati, čak i kada odgovori nisu jednostavni niti prijatni.

Kada biste danas morali izdvojiti jednu ključnu promjenu u bosanskohercegovačkom društvu koju su mediji možda najbolje reflektovali — šta bi to bilo? 

Nepovjerenja u institucije. Nekada su građani, bez obzira na sve probleme, ipak imali veća očekivanja od sistema i njegovih mehanizama. Danas  preovladava osjećaj da se pojedinac mora sam izboriti za pravdu, sigurnost ili dostojanstven život. Gotovo da nema ozbiljne društvene teme koja se ne vraća na pitanje povjerenja — u pravosuđe, politiku, obrazovanje, zdravstvo ili medije same. To je vjerovatno jedna od najvažnijih promjena koje su obilježile posljednje dvije decenije.

Postoji li tema ili priča za koju imate osjećaj da je bosanskohercegovački mediji još uvijek nisu dovoljno ozbiljno otvorili? 

Odlazak ljudi iz zemlje. O tome se govori s vremena na vrijeme, ali uglavnom površno, sporadično i kroz statistiku. Mnogo rjeđe ozbiljno analiziramo uzroke, odgovornost za takvo stanje i dugoročne posljedice koje ono ostavlja na društvo. Ne dajemo dovoljno prostora mladima da govore o vlastitim iskustvima, očekivanjima i razlozima zbog kojih ostaju ili odlaze. U javnom prostoru dominira glas moje generacije ili još starijih ljudi, kao da mladi ovdje ne žive, ne rade i ne razmišljaju. A to, naravno, nije istina. Jednako je pogrešna i tvrdnja koju ponekad čujem da su današnje generacije manje sposobne ili manje vrijedne od prethodnih. Upravo suprotno. Mislim da su današnji mladi ljudi često obrazovaniji, spretniji, samostalniji i otvoreniji prema svijetu nego što smo mi bili u njihovim godinama. Možda jednostavno nemaju potrebu da stalno dokazuju svoju vrijednost starijim generacijama. Nedavni protesti u Sarajevu pokazali su da imaju stav, da razmišljaju svojom glavom i da imaju šta reći. Voljela bih da ih mnogo češće čujemo u medijima i da ozbiljnije razgovaramo o tome kako oni vide svoju budućnost u ovoj zemlji.

Za kraj, malo opuštenije pitanje — da možete nakratko pobjeći od svakodnevnog medijskog ritma i obaveza, gdje biste najradije otišli: u tišinu bez vijesti ili ipak negdje gdje se i dalje osjeća puls grada i društva? 

Vjerovatno bih izabrala mjesto koje nudi mir, ali ne i potpunu izolaciju. Ljudi koji dugo rade ovaj posao teško se sasvim odvoje od potrebe da osjete puls društva, makar iz daljine. Volim prirodu i tišinu, ali sam s godinama shvatila da odmor ne mora nužno značiti odlazak nekud daleko. Nekad je dovoljno povući se u vlastiti mali prostor mira — uz knjigu, učenje stranog jezika, šetnju ili jednostavno nekoliko sati bez potrebe da pratim vijesti. Ipak, novinarstvo me je naučilo da postavljam pitanja, da slušam ljude i da ne prihvatam olako nepotpune odgovore. Nakon gotovo tri decenije u ovom poslu još uvijek vjerujem da su to vrijednosti koje vrijedi braniti. Mijenjaju se formati, platforme i navike publike, ali potreba za dobrim novinarstvom nije nestala. Naprotiv, danas je potrebnija nego ikad.