Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Vanja Lisac
Stajling: Adnan Hajrulahović HAAD
Frizura: Edina Hodović
Šminka: Vanja Vasilj

Tokom više od dvije decenije rada na televiziji, Tanja Đurović izgradila je mjesto koje nadilazi uobičajenu medijsku prepoznatljivost. Kao jedno od zaštitnih lica TV Nove i autorica brojnih razgovora koji su oblikovali televizijski prostor Bosne i Hercegovine, ostala je dosljedna profesionalnom pristupu u kojem se povjerenje publike ne stiče spektaklom, nego kontinuitetom, vjerodostojnošću i poštovanjem prema sagovorniku.

Njeni odgovori u ovom razgovoru otkrivaju promišljanja o svijetu medija, ali i o širim pitanjima koja se tiču savremenog života: mogućnosti dijaloga u vremenu hiperprodukcije mišljenja, granicama između javnog i privatnog, značenju uspjeha, iskustva i ljudske bliskosti. Istovremeno, ovaj intervju predstavlja i svojevrsnu refleksiju o vrijednostima koje opstaju uprkos promjenama formata, tehnologija i društvenih okolnosti – o potrebi da budemo saslušani i viđeni kao ljudi.

Danas se od javnih ličnosti očekuje da budu istovremeno profesionalci, komentatori društvenih pojava i prisutni na društvenim mrežama. Koliko je teško sačuvati vlastiti glas u takvom okruženju? Kako biste Vi definirali svoj glas – i ono što nastojite ostvariti u poslu?

Mislim da je danas možda teže nego ikada sačuvati autentičnost. Toliko je buke, toliko tuđih mišljenja i očekivanja da čovjek lako počne govoriti ono što se od njega očekuje, umjesto onoga što zaista misli. Ja sam kroz godine naučila da je moj najveći kapital upravo moj glas – ne boja glasa ili način vođenja emisije, nego pogled na ljude i život. Nastojim da u svom poslu stvaram prostor za razgovor, razumijevanje i ljudskost. Ako neko nakon emisije osjeti da je čuo iskrenu priču ili se prepoznao u nečijem iskustvu, onda smatram da sam uradila nešto vrijedno.

Posljednjih decenija svjedočimo radikalnim promjenama načina na koji konzumiramo informacije. Šta se, po Vašem mišljenju, u tom procesu izgubilo, a šta dobilo? Čini li Vam se da živimo u vremenu hiperprodukcije mišljenja, ali manjka stvarnog dijaloga?

Dobili smo brzinu, dostupnost i mogućnost da do gotovo svake informacije dođemo za nekoliko sekundi. To je ogromna prednost. Ali izgubili smo strpljenje za slušanje. Nekada se razgovaralo da bi se razumjelo, danas se često govori da bi se odgovorilo. Imam osjećaj da smo okruženi mišljenjima, a gladni dijaloga. Dijalog podrazumijeva spremnost da čujemo nekoga čak i kada se ne slažemo s njim. To je vještina koju bi vrijedilo ponovo učiti.

Kako se tokom godina mijenjao Vaš odnos prema javnosti i prisustvu u javnom životu?

Ranije sam osjećala veću potrebu da budem prisutna svuda i da opravdam svaku odluku. Danas sam mnogo mirnija. Shvatila sam da ne moramo sve dijeliti sa svijetom da bismo bili iskreni. Neke najljepše stvari zaslužuju da ostanu samo naše. Javnost je dio mog posla, ali privatnost je dio mog mira i naučila sam da između toga postoji vrlo važna granica.

Uspjeh je unutrašnji osjećaj mira, zadovoljstva i ravnoteže

Postoji li tema o kojoj biste danas govorili drugačije nego prije deset ili petnaest godina?

Sigurno. O uspjehu, prije svega. Nekada sam mislila da uspjeh podrazumijeva postignuća, rezultate i priznanja. Danas mislim da je uspjeh mnogo više unutrašnji osjećaj mira, zadovoljstva i ravnoteže. Također, danas imam više razumijevanja za tuđe borbe jer sam i sama kroz život naučila koliko svako nosi svoje terete koje ne vidimo.

Profesionalni uspjeh često podrazumijeva i određena odricanja. Šta je za Vas bila najveća cijena javnog posla?

Vrijeme. To je jedina stvar koju nikada ne možemo vratiti. Bilo je trenutaka kada sam zbog posla propustila porodične trenutke, rođendane, druženja ili obična popodneva koja danas pamtim kao najvrijednija. Ne žalim zbog svog puta, ali sam svjesna da svaki izbor nosi svoju cijenu.

Koliko je u Vašem radu važna intuicija, a koliko iskustvo?

Danas mislim da su nerazdvojni. Iskustvo vas nauči da prepoznate situacije i ljude, a intuicija vam šapne ono što se ne vidi odmah. Najbolje odluke koje sam donijela često su bile spoj jednog i drugog. Kad god sam ignorisala intuiciju, kasnije sam shvatila da me upozoravala s razlogom.

Koje osobine danas najviše cijenite kod ljudi s kojima sarađujete?

Lojalnost, poštovanje i iskrenost. Talent je važan, ali karakter je presudan. Volim ljude koji ne moraju biti najglasniji u prostoriji da bi bili najvrjedniji. Cijenim one koji drže riječ, koji znaju saslušati i koji ostaju ljudi bez obzira na funkciju ili uspjeh.

Često govorimo o uspjesima, ali rijetko o trenucima sumnje. Kako se nosite s profesionalnim nesigurnostima?

Mislim da nesigurnost nikada potpuno ne nestane. Ako vam je stalo do onoga što radite, uvijek ćete se preispitivati. Razlika je u tome što danas sumnju ne doživljavam kao slabost nego kao priliku da rastem. Naučila sam da ne moram imati odgovor na sve i da je sasvim u redu ponekad zastati, razmisliti i krenuti dalje.

U tim malim stvarima često se krije smisao

Postoji li knjiga, film ili umjetničko djelo kojem se uvijek vraćate?

Vraćam se djelima koja me podsjećaju na suštinske ljudske vrijednosti – ljubav, dostojanstvo, hrabrost i empatiju. Kako godine prolaze, sve manje tražim spektakl, a sve više istinu. Najviše me dirnu priče koje govore o običnim ljudima i njihovim malim, tihim pobjedama. Postoji i lista knjiga i filmova kojima se mogu uvijek vraćati. Alhemičar je uvijek pored mog uzglavlja, kao podsjetnik na važne stvari u životu. A na laptopu su mi uvijek bezvremenski filmovi koji o svemu govore jednako snažno i danas kao i u vrijeme kada su snimljeni – Kum I, II i III: o ljubavi, istini, patnji, bezvlašću, moći i svijetu u kojem živimo.

Da li postoji pitanje koje Vam gotovo niko ne postavlja, a voljeli biste da Vas ga pitaju?

Voljela bih da me ljudi češće pitaju šta me danas raduje. Ne šta planiram, šta radim ili šta sam postigla, nego šta me čini sretnom. Mislim da mnogo govorimo o ciljevima, a premalo o radosti. A upravo u tim malim stvarima često se krije smisao. Prestali smo da se smijemo, da se malim stvarima radujemo i da osjećamo optimizam oko sebe.

Kada biste morali izdvojiti jednu vrijednost koju biste željeli ostaviti kao profesionalno naslijeđe, koja bi to bila?

Ljudskost. Voljela bih da me ljudi jednog dana ne pamte samo po emisijama, intervjuima ili godinama rada, nego po tome kako sam se odnosila prema ljudima. U svijetu u kojem svi žele biti primijećeni, meni je važno da ljudi koji su prošli kroz moj život i moj posao osjete da su bili viđeni, saslušani i poštovani. To bi za mene bilo najvrjednije naslijeđe.