Piše: Merima K. Mehinović

Magistrirala sam 2018. Godinu ranije umro je Vehid Gunić, a ja ću tek sedam ljeta kasnije, u Trogiru među borovima, prvi put zaista razgovarati s njim. Čudno je to — postanemo slušani tek kad više ne govorimo. Rahmet njegovoj duši, imao je mnogo da kaže. I mogao je. Moj otac poznavao je i njega.

U nekim prijašnjim zapisima već sam ispisivala susret s Blumom i medicinskom opremom, a sada se vraćam bosanskim izrekama, starim kancelarijama, tvrdim koricama i jednoj knjizi rubova crnih: Na nebu paučina. Vehid je, iz nekog razloga koji još nisam rasplela, volio Zavidoviće. Dolazio je često. Zato je i ova knjiga našla put do naših polica pod Klekom, a moji koraci do mezarja Lav, 27 godina kasnije.

Prve police kojih se sjećam bile su crvene. Jednu smo sačuvali. Stajale su u prvoj sobi desno od ulaznih vrata i nosile terete od Rimljana do najnovijih okupatora. To je danas ljetna kuhinja, nekad spojena sa drvenim, škripavim stepeništem koje je vodilo na sprat. Moj brat ponovo renovira kuću, a biblioteka — kao i mi — dobija neke nove namjene. Ili identitete.

Ali o Vehidu tada nisam znala ništa. Kao što nisam razumijevala zašto Ćorkan toliko voli našu kuću, zašto otac toliko voli skitnicu prašnjavih cipela, zašto moja majka okuplja tuđu djecu tamnije boje i pere ih vodom iz šlaufa na ljetnim vrelim danima. Mnogo je toga što mi je bilo nejasno, a najviše sam se čudila darežljivosti ljudi kojima su uzimali dušu — prvo rat, pa onda brat. A oni nikada nisu prestali pružati, makar njihov zalogaj bio upitan.

Do današnjeg dana osjećam ponos zbog scene koja se odigrala u mojoj osnovnoj školi. Tada je naša radnja bila montažni objekat sa tri i po stola unutra i tri vani, ako politika dozvoli baštu. Roba skupa, kafa pola marke, a petica u pola dvije marke. Tek nedavno shvatih koliko je odricanja trebalo svakog septembra da bi moj školski ruksak izgledao onako kako je izgledao — i tako narednih dvadeset i pet godina.

Iako je od tablice množenja do razvijanja ozbiljnih teorija dug put, sav javašluk i neisplativost nisu ih pokolebali u namjeri da svu djecu obrazuju, a mojim snovima daju krila — evo i do danas. Scena iz škole dovela je do raspleta u kojem, nakon nemogućnosti dogovora roditelja o izboru roletni na prozorima, moj tata govori da ne mogu tako u nedogled i da će on donirati roletne za cijeli sprat.

Moj razred bio je razred djece privatnika. Mi smo bili tek ašdžije, kako bih često čula u šaptanjima, ali je ljubav kod nas bila glavni dodatak. I danas sam alergična na sunce, a ove redove nizala sam u glavi dok smo birali boju za zaštitu na prozorima u gradu gdje je suđeno Hitlerovoj ideologiji i djelima.

U državi koja se oporavljala od agresije nije se imalo mnogo i morao si zaraditi za svaki komad neplaniranog. Tako je jedan običan roditeljski sastanak, u zgradi moje osnovne škole, zauvijek postao trag i zapis o snazi roditeljske ljubavi prema djetetu, o prkosu i davanju lekcije onima koji je do danas nisu razumjeli. Ali ja jesam — meni je i bila namijenjena. I svaki njihov pokret meni je postao lekcija.

Kasnije će mi postati jasnije da su takve scene bile moja prva sociologija. Iz pogleda odraslih koji šute dok broje, spoznavala sam obrazac odobravanja i kad se tako ne misli. Odluke koje se donose bez proračuna i davanje koje ne traži priznanje postajali su moj primarni način djelovanja. I kada misliš da nemaš, sjeti se da neko uvijek nema više.

Tada još nisam znala imenovati razliku između siromaštva i oskudice. Jedno je nedostatak, drugo stanje duha. Život će posložiti te razlike kroz ljude, a tako će i nauke dobiti kontekst stvarnosti. Zato me danas ne čudi što sam, godinama kasnije, listajući Vehidove rečenice, imala osjećaj da čitam nešto već poznato — ne stil ili teme, nego etiku.

Onu istu koja je mog oca tjerala da ostane, da stvara i nada se da će mu djeca zajedno sve praznike i rođendane dočekivati. Onu kroz koju nas je majka učila da tuđa djeca nisu tuđa i da Romi nisu neka zaraza društva, nego ljudi kao i mi. Zato mi razlike ne sadimo ni u kućama, ni u glavama.

I onu istu blagost koja je Zibca držala uspravnim u trenucima kada je svijet tražio da se slomi, a komšije navijali glasno. Zibca sam imala u životu dugo prije nego što sam ga razumjela, ali to nije značilo da nisam osjećala svu tugu, nemoć i razočarenja koja je prikrivao nepovezanim svjetovima i okrnjenim osmijesima.

O njemu se govorilo tiše nego o drugima, kao da bi glas mogao narušiti ravnotežu nečega lomljivog. Bio je prisutan i odsutan istovremeno, a njegovi radovi pojavljivali su se iznenada — kao poruke koje istovremeno donose i traže odgovor. Tek kasnije uviđam koliko je ta mjera bila pogrešno shvaćena i koliko oholosti je morao podnijeti jedan divni um, duše ranjene. Nesposobnost da se nosi s onim što ne pristaje u kategorije društvo i danas njeguje.

Zibac je bio neobjašnjiv onima koji su tražili jednostavne oblike. Mentalno zdravlje nije bilo na meniju tema i njegova želja se jednostavno ugasila. Vehid je, čini mi se, to razumio. Možda je zato volio Zavidoviće — gradove koji nose više nego što mogu pokazati i njihove rijetke ljude koje vide samo oni što su po to i došli.

I danas su među nama ljudi koji daju više nego što se vidi. Ostale su niti tih dobrih duša pa se pružaju novi vidici kroz druge ljude. I kad slažem linije — Vehida, Zibca, roditelja, Bate — vidim isti obrazac, samo u različitim formama, bojama, pjesmama.

Tu negdje nastajem i ja, mijenjam oblike svojih stvarnosti i dišem, iako su svuda oklopi i viteška odijela. A tada, u školskim klupama, zanesena svijetom i prvim čudima kulture iz dnevnog boravka vlastite kuće, nisam ni slutila da će me upravo ta vrsta naslijeđa učiniti sporom u svijetu koji nagrađuje brzinu, nepodesnom u sistemima koji vole jednostavne lojalnosti i isključivom prema uspjehu koji traži odsustvo savjesti.

Zato se i ovdje, kad otvorim crnu knjigu tvrdih korica ili pomislim na Zibčevu sliku Starog mosta u plamenu — mjesecima prije stvarne vatre — i dok gledam krajolik onoga što je nekad bio dom kroz Batin kist, sve to, pomislivši na onaj roditeljski sastanak, slaže u jednu istu rečenicu.

Dugu. Rečenicu što vri iz pamćenja. A kad je nanese borovina s prvim udahom zapamćena, ne smije samo provirivati kroz mrežice sjećanja, taman da su od kaljenog čelika. Pamćenje je, na kraju, jedina ozbiljna forma otpora.