Piše: Merima K. Mehinović, Kulturologist

Sjećam se tek izlakirane lamperije u dnevnoj sobi, kuće podno Trebevića i bijelih dresova što su na televizoru izgledali kao krila. Lopta se, zbog široke zadnjice starog TV prijemnika, činila tek mutnom tačkom što bježi niz ekran. Tad sam prvi put upitala razum zašto srce preskače zbog nepoznatih ljudi koji trče. Zašto otac poskakuje kad su ni blizu gola, strpljivo mi objašnjava i otkud toliko ponosa umornom čovjeku? A nije on bio strpljiv nego galamdžija i pravednik.

Bila je to 1996. godina. Rat tek umuknuo. Na Koševu se 6. septembra okupilo ono što je preostalo od zemlje da vide ono što tek nastaje – Reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Na drugoj strani bila je Hrvatska. Naša prva domaća utakmica završila je porazom 1:2, ali nama je to bio znak da postojimo. Da možemo istrčati na teren, da se pjesma može čuti, da ime naše zemlje može stajati pored drugih. Da nas ima, da smo preživjeli.

Elvir Bolić, igrač velikog Fenerbahçea, zabio je naš prvi gol pred svojom publikom i ušao u mit. Fudbalski i državni. Slike su pucale, signal nestajao, ali emocija je bila čista. Rasla je od mutne tačke, kad su oni hrabri vodili, pa ne blijedi ni danas kad je slika čista, a namjere nejasne. Nismo imali ni stadione, lopte ni dresove čestite. Ali imali smo ljude – one što su iz rovova i izbjegličkih soba ponovo obuli kopačke. Za njih je igrati značilo postojati. Za nas gledati i vjerovati da ćemo opstati.

Godine su prolazile. Bolić, Barbarez, Baljić, Salihamidžić – svaki od njih bio je više od imena na dresu. Oni su bili naši glasnici u svijet. Dok su igrali, mi smo postojali. Dok su gubili, mi smo učili podnositi poraz. A kad su pobjeđivali, mi smo na krilima ponosa pehare dozivali.

Dok sam odrastala, stasala je i nova generacija: Džeko, Misimović, Pjanić, Spahić, Kolašinac, Ibišević. Preživjeli su i došli da povedu. Njihovi golovi bili su programirani u naše nade. Njihova upornost bila je jača od našeg straha da ćemo opet stati na posljednjoj prepreci. Glas, suze, ponos i vene iživcirane stali su u jednu noć. Oktobar 2013. godine. Kaunas, Litvanija. Vlažan teren, nervoza i cijela zemlja s pogledom prikovanim za ekran. Haman je i Bajram bio. Uskoro, svakako jest.

Vedad Ibišević, naš plavooki bombarder. Gruh. Jedan udarac. Jedna lopta. Jedan pogodak. I jedna zemlja koja tog trenutka ide u Brazil i piše svoju historiju. Snovi nisu pusti ostali, vrištimo jer sa srećom ne znamo. Povratak daha nakon dugog gušenja, dokaz da i mi možemo, ostvarenje sna da će i nama pripadati sto u društvu velikih. I razumijem onda sve – i zašto poskakujemo na svaki dodir lopte, i kako ponos prelije tijelo kao topla glazura.

Iz pepela do Brazila. Nosila je lopta mnogo više od fudbala, priču jedne zemlje koja je naučila da iz krhotina zida stadion, iz tuge pravi pjesmu, a iz poraza sagradi nove pobjede. Nosio je i život nas mnogo brže nego što smo htjeli. I onda je odjednom 2026. godina, a Adidas, Džeko i Željo useljavaju se u bijelo njemačko popodne.

I prije nego što sam potpuno odustala od ove zemlje, njenih redova i discipline, zapela sam u hodniku, opsovala sočno po bosanski i pogledala u tene koje su nosile generacije ljudi zemlje moje. Od rata do Bundeslige. Od rova do uspjeha. Od kolijevke pod opsadom do zgrade u zemlji stranjskoj, pomislih.

Neka su djeca ostala željna ljubavi, neki su ljudi natjerali sebe da sebe zaborave, drugi su ipak odustali od snova i pristali na sve što su prezirali. A ostali – oni su valjda sretni. Januar je. Teško je i hladno. Uspomene su teže, glasnije i bezobraznije. Nebo je, ipak, plavo.

I zapet ćemo i psovati u hodniku, skupljati suze i grčeve u stomaku, sanjati mirise i okuse. Ali zime će jednom otići. Danas je dvadeset i drugi januar. Njemačka je danas obojena u plavo i svuda je fildžan zemlje moje. Donio ga Edin Džeko povratkom u Bundesligu. A donio je nekako i uspomene na tri pruge, Sarajevo ’84. i taj kulturni spektakl od prije pola vijeka.

Ja tada nisam bila ni rođena, ali emocija iz te godine dugo je živjela u očevim pripovijedanjima. Silno sam ih voljela, a danas fale da otople ove januare. Moja osamdeset i četvrta zapravo je period poslije rata, ljetni mirisi kakvih više nikada neće biti i Salihamidžić kao prvi simbol druge najvažnije stvari na svijetu.

Rijeka misli proteći će dok oblažem mali prst na lijevom stopalu, a Armin će izustiti da Fürth dočekuje Schalke 1. marta i da će Džeko sigurno igrati pa mora tražiti slobodan dan.