Piše: Merima K. Mehinović, Kulturologist

„Slikar slikaru krade boje, riba ribi grize rep”, sjećaju se ove rečenice samo rijetki koji su ga voljeli i čuvali. Naizgled besmisleno. Ali onima što dublje osjećaju, sve je rečeno. Tako danas živimo: umjesto zajedništva i potrage za srećom, mi smo društvo u kojem čovjek čovjeka grize, krade, iskorištava.

I ova druga verzija teksta za Urban magazin nastaje zato što su ljudi, bez srama, počeli prisvajati riječi, misli i niti nečijeg svijeta.

Hazim je to znao. I osjetio je. Rado su ga marškali kao pseto, a još radije kupovali njegova djela za sitniš. Jer skitnica. Jer bose noge. Jer um odlazeći.

U stvari, njihove duše nikada nisu mogle dohvatiti njegove boje. Kao što ni ovaj umreženi polusvijet digitalnih zombija, prepisivača i plagijatora ne može dohvatiti svjetove kreacija, nadahnuća i slatkog daha kad se tačka ukaže. Njima ostaje gorka kapljica na rubu grla i osjećaj da su vazda pažnje željni, a nikada djelom vrijedni.

ZIBAC je studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Bio je talentovan, rijetke inteligencije, neobičnog uma i tereta preteških. U trećoj godini studija život mu se slomio. Mentalni teret, težak i tada neimenovan, prekinuo je put koji je mogao biti put galerija, radionica, priznanja.

Slikao je i u bolnici, kasnije lutao i tražio istine daleko od svoje inspiracije, a kada je zapucalo u njegovoj zemlji – vratio se.

Život ga odvodi na drugu obalu, onu s koje ga je ovaj grad posmatrao, ali nikada istinski vidio.

A on je, svejedno, vidio nas.
Boju po boju.
Rub po rub.
I ni trun zla nije vratio.

I zato ću pisati njemu, i o njemu govoriti svijetu jer glas čovjeka čije su boje bile ispred vremena u kojem je živio ne smije biti zaboravljen.

Bio je čest gost kod nas, u radnji mojih roditelja na Rampi. Tada nije bilo plavog pothodnika, nego parking, šljunkom nasut, i kamioni u bojama. Dinko, moj tetak Cane, Hamza, Hadžija… I oni su bili naši gosti, ljudi što su znali stati uz čovjeka koji nema ništa osim sebe. Neki drugi su često negodovali zbog čovjeka u šinjelu, prašnjavih cipela, ali ne i oni. Šoferi najbolje tuge poznaju, a i moj otac je bio šofer.

I zato ga se nikada nisam plašila. Od njega sam dobijala portrete i boje duše svoje. Od njega sam čula prve strane jezike. Njemački, engleski, španski – jezici pod čudnim uglom djetinjstva, koji su sada i u mojim biografskim redovima iako ih ne govorim odlično. Ali možda se neke stvari uče srcem prije ušima.

Kad sam svoje krhotine ponovo slagala u boje, navrla su sjećanja. Kemiko, radnja sa igračkama. Kasnije, Mitex i beton na kojem je sjedio. Dijete koje mu pruža krofnu ili sendvič, a on odbija, pa poklanja ljubičastu, plavu kao nebo, zelenkastu i malo žute. Boje koje grle sigurno.

I darovao mi je lekciju o dostojanstvu, o onom najvažnijem obliku ljudskosti. Zamislite takve umove, a mi smo ih, bolesne, prvo odbacili. Iako njegove slike i danas krase domove, njegovo ime se izgovara tiše nego što zaslužuje.

Neka ti je vječni rahmet, prijatelju.