Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Arhiv Kamernog teatra 55

Sabit Sejdinović je jedan od onih glumaca čiji je put do glume bio neplaniran, ali i sudbinski određen. Danas, s velikim iskustvom i profesionalizmom, Sabit se potpuno posvetio glumačkom umijeću, smatrajući glumce „inženjerima duše“. Za njega, gluma nije samo umjetnost nego i stalno uspinjanje ka boljim verzijama sebe. Uživa u šarolikosti svog glumačkog opusa, a saradnja s kolegama za njega je ključ uspjeha na sceni. Intervju je nastao u jeku priprema za novu predstavu Kamernog teatra 55, riječ je o predstavi BLANK autora Feđe Štukana u režiji Kokana Mladenovića. Uživajte!

Kada ste prvi put shvatili da želite postati glumac – šta je potaknulo tu odluku?

Do svoje 20. godine nikada nisam razmišljao o glumi. Moja želja bila je da upišem kriminalistički fakultet, ali sudbina se poigrala sa mnom početkom ljeta 2001. godine. Pozvali su me iz Udruženja Free Art Project da igram u predstavi San ljetne noći W. Shakespearea. U tom trenutku, iz neobjašnjivog razloga, pristao sam da budem dio tima, iako nisam imao poseban odnos prema glumi. Vjerovatno sam se vodio idejom da će tu biti puno druženja i zabave.

Nakon premijernog izvođenja predstave, prišao mi je prijatelj koji je tada bio treća godina na Akademiji dramskih umjetnosti (ADU) i rekao da bi bilo super da pokušam upisati glumu. Nisam imao pojma kako da postupim, a on mi je već sljedeći dan donio monolog koji treba da spremim, dao nekoliko savjeta i rekao da je prijemni ispit za 20 dana – i da se moram odmah prijaviti. Taj dan kada sam odlučio da ću pokušati bio je moj prelomni trenutak u životu. Otišao sam, prijavio se, izašao na prijemni ispit i ušao u uži izbor. Nakon sedam dana, na oglasnoj ploči ugledao sam svoje ime kao drugog najboljeg rangiranog kandidata. Nisam osjetio nikakvu euforičnu sreću; bio sam zbunjen, preplavljen emocijama straha i panike, s ogromnim pitanjem u glavi: Au, šta sada?

Već na samom početku studiranja zaljubio sam se u glumačku umjetnost koja me istom silinom drži i danas.

Kroz glumu postajem bolji čovjek

Kako biste opisali proces priprema za novu ulogu? Kako pristupate karakterizaciji lika? Imate li neku specifičnu tehniku koju koristite u stvaranju likova?

Svaki glumac kroz svoje lično iskustvo kreira vlastiti sistem rada koji je, dobrim dijelom, naslonjen na sistem Stanislavskog. Prvi sloj kreiranja likova počinje nakon što upoznam dramski tekst i definišem koncept komada, tj. šta je ”ključ”predstave, koji je žanr, i slično. U tom trenutku počinjem prikupljati osnovne informacije o liku, čime uspostavljam njegovu identifikaciju. Drugi sloj podrazumijeva analizu odnosa unutar dramskih dijelova – ulomaka, činova. To je psihološka analiza karaktera lika, njegovih dubokih motivacija i unutrašnjih konflikata. Treći sloj je pronalazak i definisanje glumačke akcije, odnosno radnje, tj. glagola. U svakom trenutku moram biti svjestan šta moj lik radi i kakva mu je namjera prema drugim likovima s kojima je u vezi ili sukobu. Četvrti sloj je fizička karakteristika lika – način na koji se on fizički izražava, što je bitno za autentičnost prikaza.

Kada sve ovo posložim, moj lik ”ispliva” na površinu i počinje da živi. Pojavljuje se njegov unutrašnji i vanjski ritam. Divan je osjećaj kada osjetite da ste se odmakli od samog sebe. Ja imam običaj da od svakog lika prisvojim neki dobar parametar i kroz njega postajem bolji čovjek. Glumci su zapravo ”inženjeri duše”.

S obzirom na to da volite istraživati različite glumačke žanrove, postoji li neki žanr koji biste voljeli probati u budućnosti?

Jako sam zadovoljan šarolikošću koju imam do sada u svojoj karijeri, tako da nemam nešto posebno određeno što bih toliko volio da igram. Pored predstava koje igram u Kamernom teatru 55, imam priliku da radim i u Pozorištu mladih Sarajevo. Trenutno igram jednu zanimljivu slepstik komediju, kao i predivnu dječiju predstavu. Jako uživam u tim projektima i predivno se osjećam kao njihov gost.

Kako biste opisali svoju saradnju s kolegama na sceni? Što je po Vama ključno za uspješan timski rad u teatru?

Moja saradnja sa kolegama je odlična iz prostog razloga što smo profesionalci i svoje obaveze shvatamo sa punom odgovornošću. Kada glumac stane na scenu, vanjski svijet se za njega završava dok se ne završi proba ili predstava, a pored toga, jako se volimo unutar ansambla. Teatarska predstava je složen timski rad, sastavljen od više sektora koji se međusobno nadopunjuju. Ključna stvar za dobar timski rad je SLUŠANJE. Ako se pažljivo slušamo, tada svi pravovremeno možemo da odgovorimo na kreativne provokacije i ne rasipamo vrijeme. U tom trenutku, važno je biti spreman na akciju. Ja takav mehanizam doživljavam kao dobar teniski meč, gdje loptica s lakoćom leti iz polja u polje.

Opstati i biti glumac je izazov

Imate li trenutak iz svoje karijere koji vam je bio posebno izazovan, a koji Vas je oblikovao kao glumca?

Opstati i biti glumac je samo po sebi izazov. Svaka nova uloga, svako novo igranje je izazov sam po sebi, pogotovo one uloge od kojih se uplašiš. Posumnjaš u sebe, staneš na prvo čitanje. Jedna od takvih predstava je definitivno Ljubičasto, rediteljice Selme Spahić. Kroz taj kompleksan proces sam kao umjetnik doživio neku vrstu unutrašnjeg ”updatea”. Što se tiče nekog određenog trenutka koji vas definiše kao glumca, to je nemoguće. Glumca oblikuje isključivo kvantitet i kvalitet umjetničkog razvoja. Momenat može biti snažan poput eksplozije, kada shvatiš možda neki parametar unutar sebe, ali taj fenomen je prekratak da bi me oblikovao kao glumca.

Koje su, prema Vašem mišljenju, najvažnije osobine koje bi glumac trebao imati kako bi uspio u karijeri?

Teško pitanje. Svi mi, u svim sferama društva, tražimo odgovor kako da postanemo uspješni onako kako to mi lično zamišljamo. Mislim da taj proces traje kroz čitav naš život, jer uvijek može više i bolje. Smatram da treba biti dobar čovjek, biti svjestan okoline oko sebe, biti kvalitetan i, naravno, raditi, raditi, raditi, jer rezultat je neminovan. Kvalitet uvijek pronađe put i bude nagrađen. Nekom taj put traje kratko, nekome malo duže. Vjerovatno je to povezano sa intenzitetom lične energije koja se odašilje prema želji i cilju.

Što mislite o savremenom bosanskohercegovačkom teatru? Ima li prostora za razvoj novih, inovativnih pristupa i projekata?

Mi trenutno u našim gradovima imamo jako dobre predstave koje sigurno prate teatarske trendove. Teatri su godinama puni, a mi igramo za kartu više. Imao sam prilike da radim sa vrhunskim rediteljima, glumcima, scenografima i dramaturzima koji zadovoljavaju najviše sfere teatra. Njihovo znanje, vještine, umijeće i hrabrost su neprocjenjivi. Nažalost, ne možemo nadomjestiti produkcijsku i tehničku punoću. Sistem ne ulaže dovoljno u kulturu, a često smo primorani da „siječemo krila“ našim kreacijama zbog nemogućnosti realizacije. Kada bi vlast konačno shvatila značaj kulture i bar malo uložila u umjetnost, vjerovatno bismo parirali najboljim svjetskim teatrima.

Kakvi su Vaši planovi za nadolazeće projekte? Možete li čitateljima Urban magazina dati kratki uvid u trenutne projekte na kojima radite?

Trenutno radim na jednom sjajnom projektu. Riječ je o predstavi BLANK autora Feđe Štukana u režiji Kokana Mladenovića. Predstava je koncipirana kao rock koncert s dramskim citatima, nešto što do sada nismo imali prilike raditi. Predstava je puna ličnih i kolektivnih stavova o društvu, politici, religiji i mnogim drugim temama.