Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Marc Ninghetto

Nadja Škaljić, jedna od najobrazovanijih i najutjecajnijih žena iz naše regije na svjetskoj sceni, u razgovoru za Urban magazin govori o svijetu na pragu novog globalnog sistema. Njena karijera izgleda poput nemoguće misije spojene s inspirativnom dječijom slikovnicom: diplomantica je Oxforda i Harvarda, bivša savjetnica britanske vlade pri EU-u prije i tokom Brexita, danas ekspertica Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) za foresight i strateško planiranje, te jedna od najmlađih članica i rijetkih žena u Rimskom klubu, organizaciji koja okuplja vodeće svjetske sistemske mislioce. Nadja ostavlja utisak „čelika u baršunastoj rukavici“,  žena kojoj su teški pregovori s najvećim globalnim igračima svakodnevica, a koja je ipak sačuvala ženstvenost. Zamislite kombinaciju Amal Clooney i Neri Oxman (s obje je prijateljica) i dobijate novi ženski arhetip 21. stoljeća: naša, a opet globalna. Šta Nadja misli o tome gdje se sada nalazimo i šta nas očekuje u godinama koje dolaze?

BiH danas stoji između velikog simboličkog jubileja: 30 godina mira i važnih političkih koraka ka EU i Nato, ali i mračne realnosti kao što su femicid i nasilje nad ženama. Kako čitate ovaj trenutak, zemlje na kraju 2025. godine, i gdje su glavni lomovi koji sprečavaju društveni napredak?

Bosna i Hercegovina je preživjela rat — ona može preživjeti nove socijalne i političke promjene. Ono što ne može preživjeti je ravnodušnost. Eksplozija femicida, nasilja nad ženama, djecom i ranjivima predstavljaju strukturalni slom sistema i zahtijeva hitnu kriznu reakciju. Potrebni su sistemski odgovori: obrazovanje dječaka i djevojčica, nadzor institucija koje štite djecu i konkretne akcije lidera, a ne samo izrazi saučešća.

Optimizam nije samo osjećaj — to je naša moralna dužnost. Vjerovati da je promjena moguća i da možemo stvoriti bolji svijet za sebe nije naivnost, već etički čin. Taj koncept je suština dijela Kantove filozofije — ideje koju je kasnije Karl Popper maestralno razradio u svom djelu „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji.”  Kako nas drugi vide, nesumnjivo oblikuje i način na koji vidimo sami sebe. Zato je, 30 godina nakon rata, ključno da pišemo, snimamo i objavljujemo mnogo više narativa o vlastitom identitetu i iskustvu. Treba osvijetliti priče o dobrim muškarcima, herojima i stubovima moralne i društvene čvrstine, kojih je mnogo u ovoj zemlji. Ovo posebno vrijedi za bosansko-hercegovačku ženu i njen ogroman doprinos društvenom napretku, koji i dalje nije dovoljno priznat i slavljen.

Bosna je zemlja izuzetnih ljudi, posebno žena, više od hiljadu godina. U 14. vijeku, princeza Elizabeta Bosanska Kotromanić rodila je kralju Ugarske, Ludoviku Anžuvincu, dvije kćerke — i obje su, uz mentorstvo majke, postale kraljice, ne kroz brak, već u svoje ime: jedna Poljske, druga Mađarske. To je jedan od najrjeđih i najmoćnijih primjera ženske suverenosti u europskoj historiji. Ko u Bosni danas o tome govori i piše?

Ako je historija indikator — žene Bosne su čudo koje se ponavlja. U svakoj generaciji, u ratu i miru. Ja vjerujem da će upravo one, u ovoj polikrizi u kojoj se zemlja nalazi, pronaći ključne odgovore jer to je njihova tradicija, njihov karakter i njihova misija.

Sarajevo je grad i metafora istovremeno

Kada danas pomislite na Sarajevo — koji miris, zvuk ili prizor se prvi vrati ili prizove?

Sjećam se kako stojimo priljubljeni uz veliki prozor i kako brojimo svjetla kandilja na džamijama, crkvama, ulicama, kao da su zvijezde. Sjećam se i početka rata: plamena koji je gutao Vijećnicu, zraka punog rasutih fragmenata izgorjelih knjiga i starih rukopisa, papira s pjesama, tekstova na nepoznatim jezicima. Jedan strašan prizor za dijete, a svjedočili smo i mnogim gorim u godinama poslije.

Sarajevo je, naravno, oblikovano i društveno-političkim zalaganjem naše porodice kroz generacije. Posebno je lijepo prošetati Škaljića sokakom — ulicom koja se i dalje zove po našoj porodici, u kojoj i danas živimo. To nije samo historija; to je znak da ovo društvo pamti ljude koji su stvorili nešto korisno za druge. Sarajevo je grad i metafora istovremeno. Govori ne samo nama, nego cijelom svijetu. To je stalni ispit za sve nas da ostanemo uspravni i pravedni — a posebno kada trebamo kritički sagledati sami sebe.

Vaša karijera spaja pravo, ekonomiju, tehnologiju i brigu za planetu. Kada biste danas morali objasniti svoju misiju jednoj mladoj osobi iz Sarajeva — kako biste je opisali u jednoj rečenici?

Oblikujemo proizvode za održivi i uključivi prosperitet — ekonomski razvoj unutar planetarnih granica. Razumijevanje koncepta planetarnih granica (eng. planetary boundaries), klimatske, biodiverzitetske i krize zagađenja, danas su uz tehnološke osnove, okosnice nove savremene pismenosti. Mi smo otišli korak dalje, u smjeru cirkularne ekonomije, i vrlo naprednih regenerativnih modela.

Postoji bolji način da gradimo, poslujemo i živimo — zasnovan na post-ekstraktivnim ekonomskim modelima, novim načinima proizvodnje i jednom pluriverzalnom svjetonazoru koji prihvata različite forme znanja. U našem portfoliju su blue carbon krediti, AI data centri, fuzijska energija ali i inovacije iz mode — poput biorazgradivih sportskih cipela koje poslije izrastaju u jabuku ili kože od micelijuma, koju nosim na fotografijama za ovaj razgovor.

Radite na novom obliku računovodstva koje mjeri stvarni utjecaj kompanija na planetu I društvo. Kako izgleda kompanija koja bi po Vašem modelu “položila ispit“?

Ne samo kompanija, već i država. Integrisanje prirodnog kapitala (eng. natural capital) u korporativne i državne finansijske sisteme omogućava preduzećima i investitorima da vrjednuju, štite i odgovorno profitiraju od ekosistema. Sa partnerima smo razvili platformu koja kvantifikuje, tokenizuje i prati prirodne resurse — šume, močvare, žarišta biodiverziteta i rezervoare ugljika — pretvarajući ekosisteme u vidljivu, mjerljivu finansijsku vrijednost. Na osnovu tih podataka, kompanije i vlade mogu ulagati u očuvanje, obnovu i održivo upravljanje resursima, gradeći ekonomiju koja uz profit aktivno čuva planetu za buduće generacije. To je bio jedan od najintenzivnijih projekata na kojem sam radila posljednje dvije godine, jer kombinira složene pravno-političke, tehnološke i finansijske domene — jedna istinska strateška mozgalica.

Šta je bio onaj trenutak u Vašem profesionalnom putu kada ste shvatili da je priroda, a ne profit, temelj stabilnog društva i da se globalni sistem mora mijenjati iz korijena?

Dok sam radila u EU institucijama, bila sam izložena stalnim pritiscima industrijskih lobija, koji su uporno pokušavali nametnuti propise štetne za ljude i planetu — a dugoročno i za njih same. U Briselu sam vidjela šta se događa kada pohlepa za profitom ostane bez kontrole. Ali isto tako, to iskustvo me naučilo koliko snage može imati jedan jedini, principijelan i etički glas poslanika ili nacionalne delegacije iz male zemlje. Čak i u kompleksnoj političkoj areni kakva je Brisel, poslanik iz male države može preokrenuti tok glasanja na Jedinstvenom evropskom tržištu — tržištu od 450 miliona ljudi i 26 miliona preduzeća— koje je i danas najveći ekonomski prostor na svijetu.

Pravda je dug proces

Kako Vas je iskustvo rada u Haškom tribunalu promijenilo? Koja je najvažnija zabluda o pravu i pravdi? 

Najveća zabluda je misliti da je pravda jedan trenutak, presuda ili kazna. U stvarnosti, pravda je dug proces — zajednička posvećenost dostojanstvu, odgovornosti i iscjeljenju. Zakon može postaviti okvir, ali pravda se živi u zajednicama kroz sjećanje, obnovu povjerenja i pomirenje.

U svom radu sa Svjetskim ekonomskim Forumom (WEF) se bavite foresight-om i forecasting-om. Kako gledate na trenutnu globalnu situaciju i šta smatrate najvećim izazovima sljedećih 10 godina?

Već neko vrijeme odbacujemo koncept “trendova” i “megatrendova”. Moram vas razočarati – neću vam servirati neku “top listu najvećih izazova koji dolaze”. To bi bilo intelektualno lijeno i potpuno neodgovorno.

O kompleksnosti i sistemima moramo razmišljati — i kroz njih djelovati — drugačije. Velika Donella Meadows — sistemski mislilac i pionirka Rimskog kluba, ali i jedna od mojih heroina — rekla bi (parafraziram): misliš da, jer razumiješ ‘jedan’, automatski razumiješ i ‘dva’, jer jedan i jedan čine dva. Ali zaboravljaš da moraš razumjeti i ‘i’. Dakle, kad svijet počnete da vidite kroz prizmu sistema, shvatite da ih ne možete kontrolisati… ali možete s njima “plesati”. Ključno je ne gledati budućnost kao fiksnu sliku. U današnjim vijestima često čujemo termine poput „historijsko“, „neviđeno“ ili „prvi put ikada“. Možda je „neviđeno“ postalo naše novo normalno, što pokazuje koliko se promjene ubrzavaju. U ovoj eri, naša prošla iskustva i prošlo znanje više nisu relevantni. Shvatili smo da nam treba novi kompas za navigaciju kroz nove dimenzije kompleksnosti. Dio tog kompasa za navigiranje neizvjesnosti razvijam s kolegama kroz Global Foresight Network Svjetskog ekonomskog foruma (WEF). Neke od tih analiza već smo učinili dostupnim javnosti kroz Strategic Intelligence aplikaciju WEF-a. Najveća nepoznanica ostaje kako će se razvijati umjetna inteligencija, AI. Čini mi se da će superinteligencija da nam da i superglupost — jer isti sistemi koji pojačavaju znanje mogu pojačati i grešku. Danas je oko 90 % kapaciteta svjetskih AI data centara koncentrisano u SAD-u i Kini, ali većina zemalja svijeta ne želi birati između ta dva centra moći — traže „treći put“. Ostaje da vidimo može li se Europa, dakle EU zajedno sa EFTA zemljama, Britanijom i širim susjedstvom, konsolidovati i ponuditi taj put ostatku svijeta.

Bosna, poput mnogih manjih evropskih zemalja, sada ostaje po strani ove AI revolucije jer ne generiše milijarde prihoda koje privlače globalne AI kompanije. Iako se interes za Balkan povećava, lokalna infrastruktura — strukturirani podaci, pouzdane mreže, digitalizacija — još nije spremna za “AI-native” ili “cloud-native” rješenja. Ipak, neke ambiciozne kompanije ovdje nastoje graditi vlastitu AI revoluciju. Pitanje suvereniteta podataka (eng. data sovereignty) postaje ključno, pa ih treba podržati u izgradnji manjih lokalnih data centara koji mogu opsluživati državne i administrativne potrebe, kao i privatni sektor. Manje zemlje će sve više koristiti tzv. “Small Language Models” koji, za razliku od LLM-ova, zahtijevaju manje računalne snage i energije, ali koji istovremeno mogu proizvesti inferiornije rezultate.

Može li BiH uopće stići tempo transformacije EU do 2030. – i šta bi bila prva politička odluka koju biste Vi donijeli kad biste mogli?

Davno sam od bivšeg britanskog premijera Davida Camerona, mog tadašnjeg šefa, naučila važnu lekciju: postoji društvo — ali ono nije isto što i država. BiH ima tisućljetnu historiju državnosti i, uprkos prekidima osvajanjima, snažno društvo je uvijek obnavljalo njen identitet. Suverenitet je ključan, zato BiH treba vlastitu viziju budućnosti, nezavisnu od EU, NATO-a, Vijeća Europe i drugih supranacionalnih struktura — nekima već pripada, drugima teži. EU je savez suverenih država koje zajednički odlučuju o svojoj transformaciji. Danas su najvažniji strateški pregovori s državama članicama EU, koje imaju interese na Zapadnom Balkanu, nego isključivo formalni pregovori o članstvu s briselskom administracijom, koji sve više gube na relevantnosti zbog hitnosti geopolitičkih pitanja, AI revolucije i klimatsko-biodiverzitetske krize. Fokusirati se isključivo na članstvo Bosne i Hercegovine u EU kao jedini format saradnje sa zemljama Europe mi djeluje strateški izuzetno kratkovidno. Šta je to Europa danas se najbolje vidi kada odete u Kinu, gdje vas, bez obzira na to jeste li iz Švicarske, Velike Britanije, Francuske ili Bosne, oslovljavaju jednostavno: “Ah, you’re from Europe.” Poslije rata u Ukrajini, pitanje pripadnosti Europi dobija dodatno novi značaj. EU je otvorila šire formate saradnje sa svojim širim susjedstvom, posebno kroz Evropsku političku zajednicu (EPC), inicijativu predsjednika Macrona. EPC omogućava učešće u dijalogu o sigurnosti, infrastrukturi i investicijama sa državama članicama EU bez očekivanja da odmah postanu članice, i dok pregovori još traju. Lokalno, prioritet treba biti izgradnja povjerenja između građana i institucija. Povjerenje je ključ svake uspješne transformacije — evropske, tehnološke i ove u održivom razvoju.

Čitaj, ne sanjaj

Koliko stručna dijaspora zaista može promijeniti tok stvari u BiH — i šta mi iznutra moramo promijeniti da bismo ljude koji žive izvan BiH privukli da pomognu?

Interes i kapital dijaspore su ključni katalitički faktori razvoja — oni pokazuju stranim investitorima da je, uz sve kompleksnosti, moguće uspješno poslovati u Bosni i Hercegovini. Stručna dijaspora dolazi sama od sebe, uglavnom su samoorganzirani, a danas postoji toliko poslovnih foruma fokusiranih na BiH — od Švedske do i-platforme u Švicarskoj. Nedavno su me kontaktirali bosansko-američki investitori koji razvijaju AI data centre u BiH, tražeći savjet. Kako su me pronašli, ne znam, ali svaka im čast. Država bi prije svega trebalo da ne opstruira inicijative privatnog sektora. Divim se bh. poduzetnicima koji uprkos krizama grade uspješne biznise – za mene možda najveći heroji postratnih godina. Postoje izvrsni novi bh. brendovi. Dok ovo govorim, sjedim na Artisan stolici, a ispred mene je Gazzda sto. Istu ovu moju Artisan stolicu sam nedavno vidjela i u Hermès prodavnici u Tokiju. To je kapacitet “Made in BiH”. Njega sada treba razviti u novim dimenzijama.

Šta Vas je Švicarska naučila o sebi, a što možda nikada ne biste otkrili da ste ostali živjeti u BiH?

Mislila sam da me, nakon godina provedenih u Americi, Britaniji, Belgiji i na mnogim drugim mjestima, malo šta još može iznenaditi. Ipak, godine života u Švicarskoj pokazale su se najvažnijim u mom životu. Živjeti u Švicarskoj znači balansirati disciplinu i slobodu, tradiciju i napredak — u tom spoju leži njena posebna magija i razlog svega što je ostvarila. Volim njene ljude, koji spajaju mudrost i hrabrost na originalan način.

Kada imate težak dan i svijet izgleda komplikovano — šta Vas najbrže “vrati sebi”? Postoji li neka mala, možda neobična navika koja je za vas izvor svakodnevne snage ili smirenja?

Prije par godina The Telegraph je objavio video mog skijanja na Zermattu, koji je postao viralan jer sam, nesvjesno, prešla granicu prema Italiji. Naslov nikad neću zaboraviti: “Kad Škaljić skija iz Švicarske pravo na ručak u Italiji, to dokazuje da je Europa zaista jedna kuća za sve nas.” U suštini, ja tako i živim. Iz Ženeve je sve blizu: jug Francuske, Italija, a i dalje sam često u Londonu. Ljeto provodim između Menorce, nove ljubavi koja me očarala, Dubrovnika i otoka Lopud, starih ljubavi koje ne blijede. Još uvijek volim i prakticiram slikanje, strast iz djetinjstva. Umjetnost mi je i danas, uz sport, najveći izvor relaksacije. Prije nekog vremena započela sam putovanje skupljanja suvremene umjetnosti, kroz malu kolekciju koju sam nazvala Pluriversality. To su uglavnom intervencije i umjetničke provokacije koje govore o današnjem svijetu i čovjeku koji se u njemu pokušava snalaziti. Ove godine dodala sam radove sjevernoafričkih umjetnika, nakon dva nevjerovatna putovanja u Maroko. Kolekcija sada ima svoju strukturu i dva umjetnička savjetnika, uključujući jednog poznatog švicarskog kustosa. On poznaje našeg proslavljenog umjetnika Bracu Dimitrijevića i često kaže da i za mene, na neki način, važi Bracina kultna misao: “Louvre je moj studio, ulica moj muzej.” Morat ću ovo ispričati Braci. Zapravo, odnesem mu vaš magazin u Pariz! Pratim i važne nove umjetničke projekte u Sarajevu, poput Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi, koji se konačno gradi po projektu Renza Piana preko puta Zemaljskog muzeja BiH, kao i planove za modernu koncertnu dvoranu prema projektu čijem je izboru predsjedavala velika Zaha Hadid. Muzej Ars Aevi i nova velika koncertna dvorana na Marijin Dvoru će zauvijek promijeniti sliku Sarajeva u 21. vijeku, i važno je ustrajati u njihovoj realizaciji bez obzira na sve dnevnopolitičke izazove — ja sam se obavezala da ih podržim na svoj način. Nedavno sam na Paris Peace Forumu o ovome razgovarala sa predsjednikom Dr. Denisom Bećirevićem. Zadovoljna sam da on u potpunosti razumije strateški značaj oba ova projekta.

Ako biste mogli poslati jednu kratku poruku generaciji koja tek ulazi u svijet rada i odgovornosti — šta bi bila Vaša poruka?

Nije dovoljno biti autentičan — riječ koja se danas prečesto koristi. Morate znati funkcionisati i postizati rezultate u složenim okolnostima, stalnim strukturnim šokovima koje mi nazivamo “meta-rupcije”. U suštini, jedini pravi test inteligencije, a i uspjeha, je hoćeš li znati postići ono što želiš u životu. A kako? Za početak, kako kaže Flaubert: „Čitaj, ne sanjaj.“ Većinu savjeta morate odbaciti. Ali morate ih dovoljno slušati i znati čitati da biste znali šta odbaciti, a šta eventualno prihvatiti.  Kroz život ćete shvatiti da imate više porodica — ona u kojoj ste rođeni nije jedina. Porodica su i prijatelji, mentori, poslovni saradnici, pa čak i neki slučajni ljudi koji uđu u vaš život i ostanu uz vas u trenucima radosti i tuge. Meni su ti ljudi dali najviše i bili izvor svega dobrog, plemenitog.