Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Aida Redžepagić

Glumica Nadine Mičić u svojoj biografiji nosi tri grada koja su oblikovala ne samo njen profesionalni put, već i sve slojeve njenog identiteta. Köln, Sarajevo i Zadar nisu samo geografske tačke na njenoj životnoj mapi – to su gradovi koji su joj omogućili da izraste u osobu koja razumije i njeguje duboku povezanost između umjetnosti i života. U ovom intervjuu otkrivamo kako su ovi gradovi oblikovali njen pogled na svijet, te kako su iskustva s pozorištem, filmom i majčinstvom utjecala na njen umjetnički izraz. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pored brojnih pozorišnih i filmskih uloga, Nadine je prepoznatljiva i po svom jedinstvenom modnom stilu.

Nadine ne prestaje tragati i učiti – na sceni i izvan nje. Njena strast prema teatru i filmu ujedno je i traganje za ličnim rastom. Kroz ovaj intervju, otkriva svoj odnos prema umjetnosti, ali i progovara o tome kako se uloge žene, umjetnice i majke mogu ispreplesti u harmoničan, a ponekad i kontradiktoran spoj.

Nadine, u Vašu biografiju su upisani gradovi Köln, Sarajevo i Zadar. Kako su ovi gradovi utjecali na Vas – kako su Vas oblikovali u profesionalnom smislu?

Köln je moj rodni grad, grad u kojem živi moja baka, grad u kom je zadnje dane svog života proveo i moj dida. Volim ga zbog uspomena, ponajviše na njih dvoje i neku bezbrižnost. A otkako sam mama uživam da kroz neke svoje dječje uspomene tog grada provedem i svog sina.

Sarajevo i Zadar su ipak za mene dva najznačajnija grada. U Zadru sam provela svoje adolescentske godine. Tada sam mislila da me guši i da mi je premalen, sada mi taj mir neodoljivo prija. Zadar je obitelj i lipa spiza, emotivno je, što bi Dalmatinci rekli, i bonaca i nevera istovremeno. U Zadru se iskristalisala želja za glumom, možda ponajviše kroz neki teenagerski bunt i želju da radim nešto “značajno i važno” ili da se samo izrazim. Tamo sam pohađala dramske i plesne radionice i apsolutno sam sigurna da su Nena Jurišić, Matija Šango Šimurina, Ana Marija Fabijanić i Maja Šimić otkrile, njegovale i pripremale sve ono što će na profesionalnom planu doći kasnije. Zadar je doma. Sarajevo je kući. A to moje Sarajevo mi je beskrajno nedostajalo u godinama života u Zadru. Postoji jedan novinski članak iz njemačkog izdanja Marie Claire časopisa koji je moju mamu i mene pratio kao  poslijeratne povratnike u Sarajevo. Na kraju tog članka novinarka je pitala moju mamu šta su joj planovi za budućnost, a ona je odgovorila: “Naučit’ ću Nadine da voli Sarajevo, jer će Sarajevo opet biti sretno.”

Sarajevo još uvijek nije sretno, ali ja ga volim neizmjerno. U ovom gradu sam se obrazovala za najljepši posao na svijetu, u ovom gradu radim, u ovom gradu volim i smijem se, plačem nad sobom i nad njim, u ovom gradu sam osnovala porodicu i rodila ljubav.

Vaš put prema umjetnosti započeo je još u djetinjstvu, uz majku kostimografkinju. Kako je ta rana izloženost teatru oblikovala Vaš odnos prema glumi?

Mislim da sam imala šest godina kada je moja mama bila asistent kostimografa pokojnoj, najdivnijoj Ameli Vilić. U Narodnom pozorištu Sarajevo, postavljala se Shakespeareova “Mjera za mjeru” i mama me je dovela na jednu od proba. Generalno se ne sjećam predstave, osim da je meni tako maloj to bilo i više nego impresivno, ali u jednom trenu, puno godina kasnije ću saznati da je u pitanju kolegica Ana Vilenica, ulazi na scenu sa nekim žičanim šiljcima na grudima, zatim se spušta u publiku i šeta preko gledališta po stolicama. Za mojih šest malih godina to je bio odraz ultimativne zabave i slobode, tada sam mami rekla – hoću ja isto ovako! Važno mi je spomenuti da je moja nana Hana bila zaljubljenik u teatar, ona je ponajviše insistirala da rodica i ja budemo pozorišna publika. Priča je zapravo vrlo jednostavna, rano sam se inficirala ljepotom pozorišta i neizliječena sam do dana današnjeg.

Studirali ste glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kako ste doživjeli svoj studij, proces učenja – i koje su najvažnije stvari koje ste naučili u studentskim danima? Kako ste se nosili s izazovima studija glume i šta ste najviše cijenili u tom obrazovnom procesu?

Proces studiranja na Akademiji je jedan od najljepših perioda mog života. Sam studij je vrlo specifičan iz više razloga, ponajprije jer klasa na kojoj ste postane porodica koju niste birali. Sam program Akademije je vrlo intenzivan i očekuje apsolutnu predanost. Sada, s ovom pameću i iskustvom žao mi je što pojedine teorijske predmete nisam s više interesovanja slušala jer mi je fokus bio na stručno-umjetničkim predmetima, ali u tim mladim godinama svakako je sreća odabrati nešto što volite, onda svemu pristupate sa znatiželjom. Akademija mi je, pored elementarnog zanatskog alata, oblikovala radne navike i pripremila za rad u kolektivu. Pored mog profesora glume, Admira Glamočaka, koji je svoje znanje nesebično prenosio nama, njegovim studentima, jedna od najzaslužnijih i meni najvažnijih je pokojna Sanja Burić. Ona je bila moje sigurno mjesto i vjetar u leđa sve četiri godine. Nedostaje mi.

Teatar je za mene dom

Šta je za Vas teatar, a šta film? Kakve uloge biste voljeli igrati?

Teatar je mjesto gdje se osjećam najživlje i izloženije, tu sam i najranjivija i najhrabrija. Ne postoji ništa slično kao u osjećanju teatra da bih vam mogla dati kao mogućnost poređenja. Za mene je to dom u koji imam potrebu da ulažem, nadograđujem, pospremam, pokažem, da ugošćavam i da se njime hvalim. A za film bih voljela da postane sve ovo gore navedeno. Trenutno mi je beskrajno uzbudljiv i intrigantan zato što mu ne vladam sredstvima onoliko koliko bih željela. Voljela bih da moje iskustvo na filmu raste i da mogu da ga svojatam. Priželjkujem bolje uslove za film u Bosni i Hercegovini i svoje mjesto u njemu. A uloge, volim da su naizgled miljama daleko od mene i mojih načina i uvjerenja, uvijek mi je uzbudljivo vidjeti i spoznati da sve to daleko zapravo negdje čuči u meni. Volim čeprkati po svojoj nutrini, osjećam se da bivam bolja tako, možda je zabluda, a možda postajem. Želim samo da me se zauvijek tiče to što radim.

Šta Vas motivira u procesu pripreme za ulogu i kako nalazite radost u procesu stvaranja?

Meni je radost proces i rad sam po sebi. Uhvati me niz ružnih emocija ako duži period ne radim, kao da gubim vrijeme i svrhu. Motiviraju me razlozi da se baš ta priča ispriča sada i ovdje, motivira me gomila mojih nabacanih misli kad pokušavam napraviti neki obris tog karaktera, motiviraju me pitanja koja sebi postavljam da bih je razumjela, kolege me motiviraju, reditelj i saradnici. Ako ikad zaglibim, sjetiću se ovog intervjua i vratiti se po motivaciju među ove redove, podsjetite me!

Važan je proces!

Na koje uloge i umjetničke projekte ste ponosni? 

Na svaki. Svaku ulogu sam s puno ljubavi i rada vajala, svaki proces mi je obilježio neko ili nešto. Čak i oni koji su bili mučni, a bilo ih je, znam na čemu bih sebi imala čestitati.

Predstava ”Ljubavnice” – kako ste doživjeli odnos između likova u ovoj predstavi i što mislite, kakvu poruku publika može izvući iz ovog komada?

Ti ljudi su, kao i većina nas, potpuno otuđeni, u nekoj utrci za srećom čije je uslove kreiralo društvo. Brigita i Paula žive tu sreću naizgled, ali ona nije u njima. Tako da stvarni odnos među tim likovima ne postoji, on je samo privid nekog života. Voljela bih da publika, osobito žene, razmisle da li su svoje živote kreirale po svojoj mjeri ili po mjeri društvenih okvira, i koja je cijena te sreće?

Na čemu trenutno radite?

Trenutno odmaram, ako se tako može reći. Završila sam dio rada na predstavi ‘Blank’, koji mi je bio vrlo emotivno iscrpan, kako tematski tako i angažmanom. Prvi put sam radila s Kokanom Mladenovićem i impresivno je svjedočiti na koliko frekvencija svijesti taj čovjek funkcionira. Zaista je poslastica za glumca rad s takvim rediteljem. Sad nam predstoji onaj lagani rad, brušenje napravljenih zadataka iz igranja u igranje. Pored toga, imamo igranja i gostovanja s postojećim predstavama. Također, pripremam se za snimanje novog filma Jasmile Žbanić, što će dosad biti moj najizazovniji glumački zadatak. Beskrajno sam uzbuđena i zahvalna jer je Jasmila jedna od rediteljica čiji me rad godinama inspirira i priželjkivala sam trenutak u kom ću pod njenim vodstvom moći kreirati.

Smatrate li da su društvene mreže postale neizostavan alat za promoviranje umjetnosti i pozorišta? 

Smatram. Također mislim da nikad lakše nije bilo promovisanje bilo čega. Jako je važno da shvatimo da je to trenutno najbolji alat za komunikaciju sa širom masom. Bogatstvo pozorišta, a mislim da tu leži ključ pozorišnog marketinga, su kreativni kolektivi koji su spremni učestvovati u promocijama sadržaja. Ne mislim da publiku treba za rukav vući u pozorište, ali zbog primamljivosti sadržaja i vizuala predstava, moguće je dobiti novu publiku, onu koja ranije nije išla u pozorište, baš putem društvenih mreža.

Vaša strast prema modi također je prepoznatljiva. Kako ste povezali modni stil s Vašim umjetničkim izražajem i pristupom životu?

To je strast za koju znam otkad imam svijest. Još kao djetetu mi je to bilo negdje važno i vrlo zabavno. To je bio način izražavanja mene i moje osobnosti, i sigurno se tad dalo naslutiti da bi moglo voditi nečem kreativnom kao što je gluma, jer je kostimiranje bilo sastavni dio dana. U pubertetu sam imala baš razne faze traganja za vlastitim stilom. Iako je on često bio negledljiv, zahvalna sam roditeljima što su me ipak pustili da se sama pronađem. I danas je to za mene način izražavanja i zabavljanja, često i pomoć da svoj dan i raspoloženje popravim tako što krenem s vana ka unutra. S modom volim da istražujem i riskiram, tako nekako pristupam i radu, u konačnici je važno da nas sve to negdje veseli.

Živim sa srcem na izvol’te

Kako je majčinstvo utjecalo na Vaš profesionalni put?

Drastično. U trudnoći sam strahovala da će se moja karijera, koja je taman počela da poprima neke obrise, vjerovatno stagnirati. Poslije poroda sam se iz straha da ću biti zamijenjena vratila igranjima predstava već mjesec dana nakon, dijelom zbog toga, dijelom jer sam imala babyblues u kom sam se osjećala kao da gubim sebe, pa je gluma bila nešto što je samo moje. Ali suština je da bih voljela da nisam hrlila u to tako brzo, voljela bih da sam mogla ostati u novorođenče balončiću duže. Ono što se ispostavilo potpuno pogrešno je moja percepcija da će karijera stagnirati. Naprotiv, nikad više nisam radila otkad sam rodila Kaju i majčinstvo je apsolutno donijelo nova tumačenja uloga, ali i njihovu težinu. Iako sam za sebe uvijek vjerovala da sam empata, neuporedivo je to više sada. Osjećam da sam svaka majka ja i da je svako dijete moje. S tim u vezi je i odgovornost veća u radu bilo čega.

Sjećam se da sam neposredno nakon poroda nekome rekla da se osjećam kao da živim sa srcem na izvol’te. Lijep je to osjećaj, malo zastrašujući, ali lijep.

Koje tekstove ili autore biste voljeli vidjeti na sceni bosanskohercegovačkih pozorišta?

Uvijek me veseli kada se rade domaći autori. Mirza Skenderagić je dobitnik prošlogodišnje Hartefaktove nagrade za najbolji dramski tekst, nadam se da će se isti uskoro naći na nekoj od bosanskohercegovačkih scena. Volim tekstove Asje Krsmanović, Benjamina Bajramovića i Adnana Lugonića, ima tu još naših autora, renomiranih i onih koji svoj put tek grade, nadam se da će im rukovodstva pozorišta dati priliku da ih uprizorimo.