Razgovarala: Elma Fišić
Mehmed Mahmutović je kreativni menadžer i kulturni radnik, fotograf i pjesnik iz Bihaća. Njegov stvaralački put vodi kroz različite forme izražavanja, ali ih povezuje ista potreba: da pažljivo posmatra, bilježi i razumije svijet, kao i mjesto koje u njemu zauzimamo. Fotografijom istražuje vlastitu unutrašnjost i trenutke koji bi lako mogli proći nezapaženo; pisanjem čuva iskustva, misli i osjećaje, dok kroz kulturni angažman nastoji otvoriti prostor za susrete i zajedničko djelovanje. Važan dio tog rada odvija se u Centru za savremenu kulturu KRAK u Bihaću.
S Mehmedom smo razgovarali o stvaralaštvu, pamćenju, odgovornosti i onome što nastaje kada lična radoznalost preraste u želju da se nešto promijeni i podijeli s drugima.
Vaše ime susrećemo u različitim kulturnim, medijskim i društveno angažiranim projektima. Kada biste se trebali predstaviti nekome ko se prvi put susreće s Vašim radom, odakle biste počeli?
Dio nas se ogleda u pripadanjima. Moj rad proizlazi iz postgenocidnog i poslijeratnog konteksta Bosne i Hercegovine te je ukorijenjen u njezinim društvenim, političkim, kulturnim i ekološkim obilježjima. Kao društveno angažirani praktičar, već nekoliko godina djelujem u području savremene kulture i imao sam zadovoljstvo sudjelovati u mnogim projektima koji potiču na razmišljanje i mijenjaju perspektive. Neke od njih sam i poveo, proizveo. U zemlji koja je snažno pogođena poslijeratnim traumama i svakodnevnim političkim neuspjesima postoji potreba za kontinuiranim radom na društvenim pitanjima te korištenjem kulture i obrazovanja kao alata za društvenu transformaciju i ponovno osmišljavanje prilika i opcija koje bi pozitivno uticale na društvo te dale određenu dozu motivacije za socijalizaciju i regeneraciju. U takvom se kontekstu osjećam pozvanim i odgovornim da osmišljavam, artikuliram i preoblikujem oblike saradnje, stvaranja i produkcije, posebno s ljudima kojima sam okružen unutar radnih kolektiva.
Kada je riječ o počinjanju, prvi ogled bih počeo od svoga sela, Gate. Kao dječak, znao sam da prostor dvorišta, koja su tada bila bez ograda ili odrednica, koristim misleći kako obilazim svijet i tako sam, maštajući, prolazio njime te u svakome trenutku pronalazio neku novu mikro-lokaciju kojom bih se pozabavio ili nešto na njoj gradio te se jednostavno zabavio uz igru i vlastiti nametnuti slijed unutarnjeg putovanja koje se i fizički odvijalo izvan mene. Nekada 2013. godine smo se organizirali i u sklopu jednoga prostora napuštene kuće kreirali i razvili sadržaj koji je preteča ličnih interesovanja: arhiviranja, zapisivanja, promišljanja, kreativnih praksi i mogućnosti da prostore posmatram kao mjesta od koristi, moguće socijalizacije, razumijevanja, odricanja zarad kolektivnog dobra ili stvaranja. Uspostava prostora je funkcionirala na način da svako od kuće donese ono što bi služilo zajednici: knjigu, rekete za stolni tenis, stolicu, igraću konzolu, kompjuter.
Nekoliko godina kasnije, boraveći u jednom muzeju u regiji Sjeverna Rajna-Vestfalija, istinski sam poželio da se moje interesovanje za društveni angažman, kulturu i umjetnost nekako ostvari i fizički. Odnosno, da se izlije iz mene ili prelije. To se desilo uspostavom KRAK Centra i ulaskom u prostor nekadašnjeg Kluba Radnika Kombiteksa. Dolazak u KRAK prethodio je mome predavanju u sklopu jedne konferencije, na kojoj sam i upoznao sadašnjeg kolegu i mentora, osnivača KRAK-a, Irfana Hošića. Slijed je to okolnosti na kojima čovjek biva zahvalan za života i ujedno, to je drugi ogled moga pripadanja i nekakvog određivanja unutar prostora i mjesta u kojima se trenutno nalazim. Važno je razumijevati svoju prošlost, rekao bih, kako bismo govorili o sadašnjosti. Ja sam čovjek koji se na osvrt o prošlosti osjeća zadovoljno. Rekao bih da je taj osjećaj važan i za dinamike koje čovjek uspostavlja u sadašnjosti ili je primoran da ih uspostavlja.
Mehmed Mahmutović | Foto: Nuno Toromanović
Diplomirali ste marketing i menadžment, a Vaši interesi i angažmani obuhvataju novinarstvo, fotografiju, književnost i aktivizam. Kako su se ti različiti putevi povezali i postoji li nešto što ih sve objedinjuje?
Postoji. Kao što postoji spoznaja o identitetima koje čovjek nastoji otkriti, objediniti ili nekako s njima živjeti. Različite puteve i znakove na njima objedinjuje potreba da arhiviram stvari, trenutke, razgovore, sve mikro-oscilacije koje u danu prihvatam i vidim važnima. Vjerovanja sam da životna arhiva čovjeka omogućuje određene sposobnosti i vraća mu moć da bude jasan, prije svega sam sa sobom, svojim identitetima, pa i s okruženjem. Stalo mi je do povezivanja fragmenata i ostavljanja nečega konkretnog za sobom. Kada kažem konkretnog, mislim na stvaralaštvo: kreativno, komunikacijsko, društveno, organizacijsko, dokumentarističko. Vrijednost marketinga i menadžmenta leži u sposobnosti da prepoznam, organizujem ili prenesem značenja koja nastaju kroz različita iskustva i događaje. Menadžment u kulturi i komunikacija omogućavaju čuvanje, kontekstualiziranje i davanje na dostupnost drugima. Također, velika je stvar što mi danas možemo omogućiti da stvari, pojmovi i djela budu razumljiviji, relevantniji i prisutniji, ne samo publici već generalno, u kolektivnom pamćenju. Trenutno završavam master rad čije se istraživanje bavi upravo marketingom i menadžmentom u kulturnom sektoru Bosne i Hercegovine. Marketing i menadžment, dakako, daju neku strukturu, strategiju, kontinuitet i komunikacijski okvir, a lične ideje arhiviranja podsjećaju da iza svih procesa stoji potreba da sačuvam iskustva, događaje, pronađem smislene misli i uspostavim jasniji odnos sa svijetom. Ili da bar u tome pokušam.
Djelujete kroz Centar za savremenu kulturu KR(A)K-a. Šta Vas je privuklo ovom prostoru i njegovom načinu rada, i šta Vam je lično važno u tom angažmanu?
Prije svega, privukla me ideja o uspostavi takvog prostora. Irfan i ja smo komunicirali u periodu kada je on bio fizički odsutan iz BiH, a svijet zatvoren. Razmijenili smo nekoliko poruka i pri njegovome povratku trebalo je da se nađemo i ozvaničimo saradnju. Vrijeme koje smo tada živjeli nije značilo da ćemo stati sa željom da prostor bude uspostavljen i otvoren. Najvažniji u tom angažmanu i slijedu koji me do njega doveo jesu ljudi i kolektivno razumijevanje, pored mogućnosti da harmonizovano djelujemo i zaista mijenjamo stvari kroz vjerovanje da nauka, kultura i umjetnost mogu biti pokretači društvenih promjena ili boljeg razumijevanja zajednice.
Mehmed Mahmutović
Bili ste ambasador mladih i aktivizma u BiH, radili kao dopisnik Omladinskog programa BHRT-a i djelovali kroz Omladinsku novinsku asocijaciju. Kako se Vaše razumijevanje aktivizma mijenjalo od prvih angažmana do danas?
Osvrt na završene projekte, potreba za ići dalje, ljudi s kojima si okružen unutar različitih organizacija, dakle, kolektiv, politička situacija, kako u BiH tako i globalno. Sve to utiče na aktivizam, ali i na osjećaje koje individualac može postići, dosegnuti ili nekako pridobiti od drugih, nametljivo ili ne. Od postajanja ambasadorom mladih do danas, ja sam drugi čovjek iste potrebe: da pokušavam biti dobar čovjek. Ne znam šta bih pametno rekao. Prvo pridruživanje bilo je apsolutno iz bunta, potrebe da sudjelujem u platformama koje bi dozvolile da se čuje moj glas ili da artikulišem ideju uz podršku. Borbe za misli i ideje o boljem, ako to mogu tako reći. Onda se kroz sav taj put desilo da razmišljam o odgovornosti prema svijetu u kojem živim. Aktivizam je i istraživanje, pored kritike. Pitanje odnosa između onoga što vidimo ili identifikujemo kao problem, onoga u šta vjerujemo i onoga što konkretno nastojimo učiniti. Puno toga sam naučio, učinio i puno toga se učinilo da trenutno ne mogu pronaći jasnije ideje ili motive da posjedujem istu energiju kao, recimo, 2018. Sada sam zadovoljan ako danas uradim jednu korisnu stvar, a ne stotinu. Prilično sam se godinama razočarao u mnoštvo i konstantne političke neuspjehe, ali mi i dalje odgovara komunicirati s individualcima, organizacijama i fondacijama s kojima sam dobrano utabao svoj aktivistički put te eventualno s njima razvijati određene projekte ili događaje. Preispitujem se, kao i moć koju posjedujem nad samim sobom. Moć koju bih mogao koristiti sutra tokom radnog dana. Kreativne prakse koje nastojim izvoditi. Pripadanja koja su isto tako određena vrsta aktivnosti ili aktivizma koju možemo iznijeti, iznositi. Za mene aktivizam nije nužno čin protesta, nego praksa odgovornosti. To je odluka da ne ostanem ravnodušan prema okolnostima koje oblikuju naš život, kulturu i zajednicu. On se može ostvariti kroz umjetnost, istraživanje, obrazovanje, komunikaciju i stvaranje prostora za one čiji glasovi ostaju na margini. Aktivizam vidim kao mogućnost da svojim radom ne doprinosim samo vidljivosti nego i razumijevanju; ne samo promociji nego i promjeni; ne samo proizvodnji sadržaja nego i stvaranju smisla. Vrijednost aktivističkog djelovanja nije isključivo u tome koliko je glasan već u tome šta dovodi u pitanje, kome omogućava djelovanje i kakav prostor ostavlja za budućnost. Za mene, nakon svih godina djelovanja, sve što se promijenilo nagore nije poraz, a ono što se promijenilo nabolje nije definirana promjena. Balans je u tome. Ništa i nigdje nije idealno. Mišljenje o razumijevanju aktivizma u smislu razumijevanja promjena ne podrazumijeva samo reagovanje na loše promjene i nepravde već i razumijevanje načina na koji se kompletno mijenjaju strukture i nivoi organizacijskog rada i učinka. Samo razumijevanje nije dovoljno, već je potrebno uključiti i akciju, djelovanje. Odavno djelujem samo unutar nekoliko kolektiva i tu sam za sada pronašao priličnu harmoniju. Osvrt na prošlost je, kao što rekoh, zadovoljavajući i trudim se da mi ona ne bude fokus današnjeg dana, već sadašnjost.
Mehmed Mahmutović
Pažljivije, drugačije posmataranje svijeta
U vremenu u kojem svi mogu objavljivati, komentarisati i dijeliti sadržaj, šta za Vas znači odgovornost prema javnoj riječi? Ima li danas dovoljno prostora za glasove mladih koji ne pristaju na već ponuđene odgovore?
Odgovornost prema riječima, bile one javne ili okrenute ka nama, upisane u naš lični dnevnik kojega ne planiramo dijeliti s drugima, počinje sviješću da ono što izgovaramo, pišemo ili dijelimo nije bez posljedica. Svaka riječ ima svoju posljedičnu reakciju. U vremenu kada svako može postati medij, važno je ne gubiti mogućnost razlikovanja između želje da odvraćamo pažnju, budemo glasni ili artikulisano nešto kažemo. Isto je i s izlaskom na cestu motornim vozilom. Moramo biti odgovorni i svjesni posmatrači. Ipak, kada su riječi u pitanju, odgovornost podrazumijeva kritičko promišljanje, provjeru informacija koje dijelimo, spremnost za preispitivanje, ali i razumijevanje da možemo otvarati prostor za dijalog, promjenu, solidarnost, poistovjećivanje. Znati govoriti ili koristiti riječi hrabrost je za sebe. Prostora za glasove mladih, vjerujem, ima dovoljno. To ne znači da se glasovi zaista čuju. Algoritmi često nagrađuju brzinu, a mediji površnost. Promišljeni, važni i drugačiji stavovi teže se probijaju do javnosti. Ipak, ni mladi danas i način na koji koriste mreže ili svoje mogućnosti da se čuju nisu za odbaciti. Vješto pronalaze načine zarad izražavanja i to uspješno rade. Barem oni mladi koje s divljenjem mogu da (u)pratim. Kroz svoj rad i angažmane sve više počinjem vjerovati i da javna komunikacija mora biti pomno kurirana, kao što kuriramo dan, fizički prostor, izložbu. Isto tako, važno je stvarati prostore u kojima govorimo bez prilagođavanja, da slobodno prenosimo misli, stvaranja i djelovanja. Prije toga potrebno je stvoriti uslove da naše riječi i sve ono što imamo da iznesemo budu shvaćeni i da mogu proizvesti određenu promjenu i/ili pobuditi konkretnu emociju.
Dobitnik ste nagrade za fotografiju na Brave New Media festivalu u Beogradu. Šta Vas je u početku privuklo fotografiji i šta fotografija može zabilježiti ili prenijeti onda kada riječi nisu dovoljne?
Fotografija je, za mene, od momenta kada sam isključivo fotografisao telefonom, označavala vrlo jasno, precizno određeno poniranje u sopstvenost, a ponajviše u taj sadašnji trenutak koji sam uistinu živio, proživljavao ili preživljavao. Ili baš ovaj trenutak sada. Prihvatanje životnih iskustava i mogućnost da ih iznesem ili iskomuniciram kroz fotografiju. Tako je sve počelo, zajedno s mišlju da fotografija može imati i terapijsku funkciju. Onda sam lutao: noćima, zorom, čekajući izlaske ili zalaske sunca ili trudeći se da kroz dan pronađem važan i upečatljiv trenutak, dio određenog mjesta ili detalj koji bih mogao i upiti i zauvijek upamtiti te potencijalno prenijeti drugima.
Fotografija znači i pažljivije, drugačije posmatranje svijeta. Posebno danas, kada u svakodnevici zanemarimo toliko lijepih stvari, ljudi, prostora i situacija koje uzimamo zdravo za gotovo ili samo prođemo pored njih. Važno mi je da mijenjam perspektive i sagledavam stvari iz drugačijih uglova. Fotografija je idealna za biti u pozadini, a ipak biti prisutan. To me je u momentima duboke anksioznosti zbog boravka među ljudima spašavalo i olakšavalo prisustvo. Vremenom sam shvatio i uvidio mogućnosti da fotografija predstavlja i načine istraživanja, promišljanja, uspostavljanja odnosa s ljudima i prostorima. Interesuje me sve što biva između prostora vidljivog i nevidljivog, opipljivog i neopipljivog, onoga što nam se predstavlja ili ostaje negdje na ivicama. Fotografija itekako može prenijeti osjećaje, atmosfere, tišine, lahkoće ili nelagode, nečija postojanja, promijeniti načine na koje posmatramo određene stvari, mjesta ili objekte. Ona je izbor.
U nekom me životnom trenutku za jednu mobilnu fotografiju nagradio i jedan proizvođač telefona. Sve te nagrade ili eventualne pohvale interesantne su i otvaraju nam dodatne mogućnosti za interesovanje. Ta nagrada na Brave New Media festivalu u Beogradu za mene je bila važna potvrda da fotografija može komunicirati i izvan konteksta u kojem je nastala. Ali možda mi je još važnije to što me fotografija neprestano podsjeća da gledanje nije isto što i posmatranje s potrebom za pojašnjenjem ili razumijevanjem. Potrebni su nam pažnja, osjetljivost i spremnost da preispitujemo vlastitu perspektivu. Generalno, potrebno nam je da radimo na kolektivnoj emocionalnoj pismenosti. U tom smislu, fotografija za mene nije samo način da nešto pokažem nego i pokušaj da nešto bolje razumijem i to kao takvo ponudim drugima.
Pišete poeziju i prozu, a Vaši su tekstovi objavljivani na regionalnim portalima. Šta Vas pokreće na pisanje i kako prepoznajete da neko iskustvo, osjećaj ili misao treba postati tekst?
Na pisanje me, od momenta kada sam shvatio da me zabavlja i uzbuđuje, privukla mogućnost da razgovaram, upijam ili iznosim osjećaje. Osnovna škola. Srednja škola. Franz Kafka. Jozef Ka. Prilika da mogu sjediti, posmatrati, ćutati i onda riječima opravdavati trenutak, iskustvo, osjećaj ili misao apsolutno je nešto u čemu uživam i čime održavam dječiju radoznalost u tijelu koje posljednjih mjeseci vrši ukaz na stvarnost i drugačije i direktno opisuje proživljene godine.
Pokušaji pronalaska sebe kroz pisanje i iskazivanje sebe svijetu ili samoga svijeta važna su spoznaja na kojoj počiva i potreba da pišem. Ipak, vrlo često se ograđujem od vlastitih sposobnosti pisanja. Ne umijem da držim konstantu u iskazu i dijeljenju. Povlačim se i vraćam.
Kroz pisanje osjećam i mogućnost da ponirem toliko da zalazim u srž onoga što želim bolje razumjeti, jače voljeti ili se šire oduševljavati. Ponekad su to osjećaji ili trenuci koje ne umijem odmah jasno imenovati, ponekad prizori, a ponekad pitanja koja se uporno vraćaju i ne dopuštaju mi da ih jednostavno ostavim po strani. Privlače me svakodnevne situacije, ljudi, gradovi, rijeke, tišine i sve ono što često previdimo u žurbi da nastavimo dalje.
Ne mislim da svako iskustvo mora postati tekst ili poema. Neka je dovoljno proživjeti, a neka je potrebno ostaviti da odstoji. Pišem onda kada osjetim da iskustvo u meni nastavlja živjeti i nakon što je prošlo, kada mu se vraćam i pokušavam pronaći riječi koje mu neće oduzeti proživljenu složenost. Ponekad tekst nastane iz potrebe da nešto sačuvam od zaborava, a ponekad da sebi, ali i drugima, postavim pitanje na koje nemam konačan odgovor ili objasnim stvari imajući u vidu mogućnost uspostave kolektivnog odgovora. Poezija mi daje prostor da ostanem uz ono neizrecivo, dok mi proza omogućava da razvijem misao i povežem je sa svijetom oko sebe. Ipak, ne pravim uvijek jasnu razliku između jednog i drugog. Važnije mi je da izraz bude iskren i da u njemu postoji nešto što nadilazi samo iskustvo iz kojeg je nastao. Volio bih da čitatelji u mojim riječima prepoznaju nešto svoje, čak i kada dolazimo iz potpuno različitih svjetova. Možda upravo tada pisanje dobija svoj puni smisao? Kada ono što je počelo kao lična potreba postane prostor susreta s nekim drugim.
U meni stanuje jaka vjera u moguće
Koliko se Vaši različiti izrazi — novinarstvo, fotografija i književnost — međusobno nadopunjuju? Dešava li se da istu temu prvo pokušate razumjeti kroz sliku, a zatim kroz riječ, ili obrnuto?
Mislim da su novinarstvo, fotografija i književnost različiti načini posmatranja i razumijevanja svijeta, ali da svi počinju iz iste potrebe: da obratim pažnju na ono što me okružuje i pokušam okruženju dati smisao. Ne doživljavam ih kao odvojene discipline ili medije, nego kao izraze koji se međusobno nadopunjuju i utiču jedni na druge. Fotografija me uči da zastanem, posmatram i prepoznam značenje u detaljima koji na prvi pogled mogu djelovati nevažno i da se potrudim biti u pokretu. Pisanje mi omogućava da životu i detaljima pristupim iznutra, istražujem osjećaje, proturječnosti i misli koje slika ne može uvijek prenijeti. Novinarstvo, s druge strane, traži od mene da budem odgovoran prema činjenicama, kontekstu i ljudima čije priče prenosim. Podsjeća me da nije dovoljno samo nešto vidjeti ili osjetiti, nego je važno razumjeti i šire okolnosti u kojima to nastaje.
Dešava se da fotografija prethodi tekstu, ali i da neka rečenica ili misao u meni pokrene potrebu da nešto zabilježim kamerom. Ponekad, međutim, ni slika ni riječ ne dolaze prve. Sve počinje određenim osjećajem da je nešto važno, iako još ne znam kako ću mu pristupiti. Vremenom sam naučio da ne moram odmah pronaći odgovor niti unaprijed odrediti formu. Možda je upravo u tome najveća povezanost: svaka od formi otvara drugačiji prostor za razumijevanje iste stvarnosti. Ne pokušavam uvijek da ih spojim, ali mi je važno da ostanu u međusobnom dijalogu. Na kraju, nije mi presudno hoću li nešto izraziti fotografijom, tekstom ili novinarskim pristupom, nego hoću li uspjeti sačuvati složenost onoga što pokušavam razumjeti ili, prema određenom zadatku, prenijeti drugima.
Kada pogledate kulturnu i društvenu scenu u Bosni i Hercegovini, šta Vam daje razlog da ostanete angažirani, a šta Vas najviše frustrira? Šta nedostaje mladim ljudima koji žele stvarati, istraživati i pokretati promjene?
Razloge angažiranosti pronalazim u ljudima, odnosno ponajviše u KRAK timu, ali i u nekolicini ljudi koji uprkos svim ograničenjima i nepovoljnim okolnostima nastavljaju stvarati, istraživati, aplicirati, otvarati prostor(e) i nastojati realizirati ideje i zamisli. Mnoštvo ljudi, pored tima s kojim sarađujem od osnivanja KRAK-a, upoznajem kroz druge projekte u oblasti kulture, nezavisne inicijative ili putovanja. Dragost je znati da se tako mnogo važnih, velikih i lijepih stvari ne dešava isključivo u centrima moći. Decentralizacija i čaprkanje mogućnosti njenog razvoja unutar marginaliziranih ili perifernih sredina važna su i posebna motivacija. Promjene počinju s ljudima koji umiju da preuzmu odgovornost i povedu kolektive na bilo kojoj razini u nove ambijente, uspomene, snove, edukacije i razvijanje vještina.
Frustriram se prilično često. Najviše zbog nesrazmjera između potencijala i uslova u kojima taj potencijal pokušavamo ostvariti. Mladima nedostaje povjerenja u institucije i kolektive. Nemamo stabilne prilike, otvorenost uma zarad napretka na profesionalnom nivou, nemamo stabilna primanja ni zaista dovoljnu institucionalnu podršku da ideje, snovi i potrebe zažive. Posebno me frustrira kada se od mladih očekuje (samo)inicijativnost, upornost, marljivost, a ne daje im se dovoljno prostora, povjerenja, sredstava, stvarnih mogućnosti odlučivanja ili vođenja te se ne ulaže u potrebne up-to-date edukacije ili, jednostavno i prosto, u opremu za rad. Teško je funkcionirati u takvom ambijentu.
Svakodnevno pokušavam harmonizirati i filtrirati situacije, te same frustracije. Ne želim društvenu ili radnu stvarnost posmatrati isključivo kroz ono što ne funkcioniše. Stava sam da sam ranije bio više fokusiran na rješavanje problema negoli danas. Sada sam fokusiran na nepristajanje na ravnodušnost i na to da svojim radom doprinesem stvaranju prostora kojem možemo vjerovati, postavljati pitanja i zamišljati drugačije mogućnosti. Ponekad je dovoljno da to bude ukaz ili pomoć u prepoznavanju, odnosno identifikovanju mogućnosti za poboljšanje. Takvi momenti su važni za početak bilo kakve promjene, zar ne?
Mehmed Mahmutović | Foto: Sead Okić
