Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Nikola Blagojević, Spektroom

Glumac Aleksandar Seksan je publici poznat po zapaženim ulogama u pozorištu, ali i na filmskom platnu. U toku rata, 1994. godine, upisao je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, a diplomirao je u klasi Admira Glamočaka. Vjeruje da glumac uči od/iz svega što je u njegovoj okolini. S Aleksandrom smo razgovarali o njegovim prošlim, sadašnjim i budućim ulogama: šta je gluma i kako istraživati potencijale umjetnosti? Kako se, iz perspektive glumca, mijenja svijet u kojem živimo?

Glumac uči od svega!

Šta je za Vas gluma? Kako ste se odlučili da upravo gluma postane Vaša profesija? Gdje ste i od koga najviše učili o glumi?

Gluma je prekrasan posao – i devalviran, u današnjem vremenu. Po meni, sveden na neki individualni nivo. Nisam uopšte siguran da li imamo uticaja na kolektivnu svijest ljudi… Da li smo je uopšte i imali? Gluma je nešto u čemu beskrajno uživam. Iako se svijet u kojem živimo, naročito politika, užasno trude da mi ogade glumu kao posljednju oazu u koju pobjegnem (naravno, poslije moje porodice). U njoj se osjećam sigurno. Sve se više pitam ima li smisla ovo čime se ja bavim danas. Jesam li lud što se bavim glumom? Nisam pretjerano imao izbora – sve što mi se nametalo kao moguća alternativa mi se jednostavno nije sviđalo. Mogao sam postati policajac, ekonomista… ništa od toga me nije privlačilo. Da, geometar – i to sam mogao da postanem. To je bilo na 748. mjestu na listi mojih prioriteta, a to je škola koju sam završio. Ne sjećam se mnogo tog školskog perioda, ali sam upoznao dosta dobrih ljudi. Glumu sam prvenstveno učio od profesora Admira Glamočaka. Kasnije, kroz rad učiš i od starijih, i od mlađih kolega. Od svakog se ponešto može naučiti. I danas učim. Gledam puno predstava, filmova. Uvijek gledam kolegice i kolege, pamtim detalje, gledam ljude oko sebe. Glumac uči od svega što je u njegovoj okolini.

Film ili pozorište? U kojoj formi se možete bolje izraziti?

Jako je teško govoriti na tu temu. I film i pozorište imaju svoje čari. Međutim, možda je pozorište ipak izazovnije. To je stvarno neka adrenalinska potreba. Često se zezam sa svojim kolegama da iza svega stoji neka medicinska dijagnoza. Izlagati se u toj mjeri javnosti i svoju utrobu iznositi ka vani, ne štedeći se, to baš nije normalno. Film je laganiji jer ponavljanjem teži perfekciji. Pozorište je stvar trenutka – stvar je toga koliko si spreman i sposoban da izneseš to sa čime izlaziš pred ljude. Pozorište je neka moja prva ljubav.

Možete li nam dočarati kako izgleda proces pripreme za ulogu?

To su stvari koje su različite, variraju od glumca do glumca, od glumice do glumice. Ja se dosta oslanjam na neki svoj instinkt – koji se opet naslanja na životno iskustvo. Provodim jako puno vremena u gledanju filmova i posmatranju ljudi oko sebe. Iščitavam materijal koji je u vezi s tom ulogom. Istražujem i kroz internet i prikupljam informacije od stručnih ljudi koji su pisali analize o književnim djelima i likovima tih djela. Sve to koristi glumcu na pripremi.

Publika je ogromna radost

Koja Vam je uloga bila najizazovnija dosad i zašto?

To je uvijek najizazovnije pitanje za glumca. Koja ti je uloga najdraža? Svaka na svoj način. Naravno, ne može biti isti intenzitet ljubavi za ulogu u kojoj se pojaviš u jednoj sceni kao za ulogu u kojoj nosiš predstavu. Ali, nekako se trudiš da i u jednom i drugom slučaju kvantitet uloge uradiš najčestitije što možeš. Nekako se opet referišem na ove friške uloge koje sam imao: Ivanov mi je, možda, peak karijere. Možda sam nekad u prošlosti imao i boljih uloga, ali mi je ova došla u trenutku kada sam na privatnom planu bio u emotivnom stanju koje se poklapalo sa stanjem lika kojeg sam igrao. Bio sam malo bezobrazan, pa dosta privatnog unio u taj lik, kojeg danas rado igram.

Koliko je, po Vašem mišljenju, važna publika? Kako se nosite s kritikama? Ima li javnost utjecaja na Vaš profesionalni život?

Publika je, na neki način, naš partner u zločinima. Apsolutno da je važna. Na kraju krajeva, sve se radi i trebalo bi da se radi zbog publike. Postoje različite motivacije u ovom poslu, ima ljudi koji to rade zbog nagrada, i ne znam ni ja čega. Publika bi trebala da bude neki reper i ocjenjivač onog što mi radimo. Neka nama naše publike – drago mi je da se u zadnje vrijeme desila mala renesansa i što se publika počela vraćati u pozorište. Publika je ogromna radost. Kad sam bio mlađi, radi sujete, i kritike ti padaju teško. Danas, u ovim godinama, kad sam se gotovo pomirio sam sa sobom u mnogim stvarima, gledam zapravo od koga dolazi kritika. Ako dolazi od nekog ko nije relevantan ili važan da bi se uzbudio zbog njega, onda to bacim u smeće. Javnost k'o javnost. Mi živimo u jednom nakaradnom vremenu. Sve je instant. Pametni telefoni su najbolje đavolje oružje trenutno i uspijevaju nas unakaziti čak i fizički. Danas ne možete otići na kafu a da vas neko ne snimi bez pitanja. Međutim, to je sve dio života i moramo se pomiriti s tim. U svemu tome možda i ima nečega dobrog jer je u tekućem poretku prisutna pojava zvana “svakog čuda tri dana dosta”. Vrlo brzo se sve zaboravi, postanete nezanimljivi. To tako ide ukrug. Ljudi u svojoj nesvijesti ne vide da su saučesnici u ubistvima i upropaštavanju drugih. Svakom na njegovu savjest.

Koje su Vaše omiljene knjige? Koju knjigu biste voljeli prevesti u film ili predstavu?

Teško je to pitanje… Ima ih puno. Kao što ima i dosta kvalitetnih filmova. Možda mi je lakše odvojiti neki film – knjiga ima stvarno more. Ovo će možda zvučati grozno i na moju štetu, ali ja od korone nisam u stanju da pročitam knjigu jer nemam koncentracije za to. Imam najmanje dvadeset knjiga koje me gledaju s police i uskoro će početi da me pljuju kada budem prolazio pored njih. Jedan od mojih omiljenih filmova je već snimljen po knjizi. Blade Runner, stari, mi je jedan od najdražih filmova – snimljen po pripovijetki. Ono što bih volio u filmu ili u pozorištu… bojim se da se to neće realizovati.

Učimo cijeli život

Na čemu trenutno radite?

Trenutno radim na nastavku serije Na rubu pameti u produkciji produkcijske kuće FIST. Oni su kao druga porodica i beskrajno se zabavljamo tokom zajedničkog rada. Iako volim sve žanrove i teme, mislim da mi u ovom trenutku komedija jako odgovara i da mi je potrebna. Pokušavam da radim na sebi, jer sam u zadnjih nekoliko godina shvatio koliko sam se generalno zapustio – i u emotivnom i u intelektualnom smislu. Popravljam sebe i najviše radim na sebi. Ovo ostalo što dođe je dobrodošlo.

Šta mislite o trendovima u svijetu glume? Kako birate svoje projekte?

Gluma je živa stvar i kroz razne periode je izložena raznim trendovima, koji se zadrže ili brzo prođu. Novi trendovi su provokativniji za mlađe generacije, a ja sam ljubitelj starog, klasičnog pozorišta. Nije mi mrsko okušati se u novim pravcima – ali to radije ostavljam mlađim kolegama, kojih ima talentovanih i uživam gledajući ih. Sjećam se koliko sam se i ja zabavljao u njihovim godinama. Ja sam sada za neke, takoreći, mirnije stvari. A što se tiče biranja projekata, mi smo došli u situaciju “daj šta daš”… Ne, šalim se… Biram ono što me intimno isprovocira i što me lično dotakne. Međutim, sveli smo se na puko preživljavanje i mi, glumci, smo danas opterećeni računima za struju, vodu, smeće. Privilegija biranja projekta je vezana za glumce zapadne hemisfere. To je drugi svemir za nas. Oni se mogu baviti svojim poslom bez opterećenja. Za njih rade desetine ljudi i obavljaju ovozemaljske, zamarajuće poslove. Mogu se posvetiti svojoj ulozi, i to je to.

Koje životne lekcije ste naučili kroz svoj posao?

Učimo cijeli život. Kroz ovaj posao se manifestuje sve sa čime živimo i sa čime se susrećemo u privatnom životu. Što sam stariji, čini mi se da manje znam. I to je neka životna lekcija. Da ne misliš da si pokupio svu pamet svijeta, da budeš prizeman i jednostavan. I da te ne tangira to što bi neki željeli da budu na tvom mjestu, i što bi to iskoristili na razne načine. Različiti smo ljudi. Pokušavam da iz svega izađem što manje oštećen, jer te neke stvari koje su dio života i vijesti kojima smo izloženi, dotiču. Jako je teško izvući bilo kakve lekcije u ovom ludilu koje nas okružuje. Jako se teško snalazim u ovom svijetu u kojem živimo trenutno jer je sve izokrenuto naopako. Potpuno su pomjerene vrijednosti. Ono nakaradno je postalo ok. Život se mijenja, i mi s njim – umjetnost je zapravo ostati svoj u ovom ludilu u kojem živimo.

Kako vidite budućnost umjetnosti? U kojim ulogama biste se voljeli naći u budućnosti?

Kako stvari stoje, možda umjetnosti neće biti. Možda neće biti ni budućnosti. Ako se ludaci s kojima dijelimo životni prostor previše razigraju, možda nas zaista više ne bude. Moliti je boga da im da razum da se određene stvari zaustave. Na našem mikro nivou imamo moderne, nadobudne, poluobrazovane političare, koji bi radije da nas nema. Imamo mnogo neprijatelja, koji bi da ratuju s nama, da ratuju na brojne načine. Ipak, umjetnost je opstajala kroz prošlost u raznim groznim periodima. Mi, mali ljudi, koji se bave umjetnošću imamo zadatak da damo svoj mikrodoprinos. I da budemo mali šarafčić u onome što oplemenjuje ljude, što ih čisti i čini sretnima – i samim tim uljepšava i budućnost.