Almas Smajlović ime je koje zauzima posebno mjesto u historiji sarajevske rock scene. Kao nekadašnji frontmen grupe Erogene zone, a potom i kroz samostalni autorski i izvođački rad, izgradio je prepoznatljiv muzički izraz i glas koji je ostao blizak publici različitih generacija. Njegov odnos prema muzici danas dobija i novu dimenziju kroz televizijske projekte „Pjesma dana“ i „Top lista“, koje priprema za Federalnu televiziju, a u kojima je u središtu pažnje ono od čega sve počinje – pjesma. Uz to, radi na novom albumu i nastavlja graditi svoj muzički put, bez potrebe da se ponavlja ili prilagođava očekivanjima trenutka.
S Almasom smo za Urban magazin razgovarali o muzici koja traje duže od vremena u kojem je nastala, njegovom stvaralačkom sazrijevanju, saradnji s Darkom Rundekom na pjesmi „Ožiljak“ i susretu različitih autorskih senzibiliteta. Govorio nam je i o nekadašnjoj i današnjoj sarajevskoj sceni, novim generacijama muzičara, utjecaju tehnologije i umjetne inteligencije, ali i o onome što ga i nakon svih godina provedenih na sceni pokreće da uzme gitaru i počne iznova.
Šta Vas je privuklo ideji „Pjesme dana“ i „Top liste“ i šta biste voljeli da publika kroz te formate ponovo otkrije o domaćoj muzičkoj sceni?
Privukla me ideja da se ponovo malo više bavimo samim pjesmama. Danas se mnogo govori o izvođačima, pregledima, klikovima i svemu što ide uz muziku, a nekako se zaboravi da je u središtu svega ipak pjesma. Iza nje stoji čitav niz ljudi, od autora muzike i teksta do muzičara i producenata. Volio bih da kroz te formate podsjetimo publiku na bogatstvo naše muzičke scene i na autore koji su stvarali pjesme koje su obilježile nečije živote. Ima tu mnogo dobre muzike koja nije izgubila vrijednost, samo se s vremenom sklonila od svakodnevne buke.
Šta smo dobili, a šta izgubili promjenom načina slušanja muzike?
Dobili smo dostupnost. Danas za nekoliko sekundi možeš doći do muzike iz bilo kojeg dijela svijeta, što je zaista fascinantno. S druge strane, mislim da smo pomalo izgubili strpljenje. Nekada si kupio album, slušao ga od početka do kraja i vremenom otkrivao pjesme koje ti se možda nisu odmah dopale. Danas često pjesmi ne damo ni priliku da nam se desi. Ako nas ne osvoji u prvih deset sekundi, idemo dalje. A dobra melodija nekada traži vrijeme, kao i tekst koji tek poslije nekog životnog iskustva dobije pravo značenje. Muzika je postala dostupnija, ali nisam siguran jesmo li joj zbog toga postali bliži.
Almas Smajlović | Foto: Almin Zrno
Kako sačuvati vlastiti izraz, a ne postati zarobljenik prošlosti?
Mislim da je najvažnije ostati radoznao i ne pokušavati ponavljati ono što ti je nekada uspjelo. Ako stalno praviš pjesme po istom receptu, vrlo brzo postaneš vlastita kopija. S druge strane, ne vidim smisao ni u tome da po svaku cijenu pokušavaš zvučati moderno. Mene prvenstveno zanima melodija, taj prvi osjećaj koji se pojavi kada uzmem gitaru i počnem tražiti nešto što mi zvuči zanimljivo. Tek kasnije pjesma dobija svoj konačni oblik, a tu su važni i ljudi s kojima sarađujem. Ne moram bježati od onoga što sam nekada radio, ali ne moram ni živjeti u prošlosti.
Kako se Vaš odnos prema komponovanju pjesama mijenjao s godinama?
Kod mene je uvijek postojala potreba da sviram i da pravim muziku. Melodija je najčešće ono od čega krećem, a onda pjesma polako pronalazi svoj oblik. Tekstove mojih pjesama često pišu prijatelji s kojima se dobro razumijem i koji na neki način osjete ono što želim prenijeti muzikom. Mislim da je to lijepa stvar u stvaralaštvu: ne moraš sve raditi sam da bi pjesma bila tvoja. S godinama sam možda postao strpljiviji. Ne mora svaka ideja odmah postati pjesma, niti svaka pjesma mora biti završena čim nastane. Nekada je dobro pustiti je da malo odstoji.
Šta se moralo dogoditi da biste od želje za sviranjem došli do potrebe da nešto kažete?
Život, prije svega. Kada si mlad, muzika je često sama sebi dovoljna. Želiš svirati, pronaći svoj zvuk, biti dio benda i vidjeti dokle sve to može otići. Kasnije shvatiš da se sve što ti se događa nekako odražava i na muziku koju praviš. Ne sjednem nužno s namjerom da nešto veliko kažem. Uglavnom počnem od melodije, od nekog osjećaja koji ne znam odmah objasniti. A onda se pojave tekst i riječi koje toj melodiji daju dodatno značenje. Tu je saradnja s ljudima kojima vjerujem za mene veoma važna.
Zašto novi album nastaje pjesmu po pjesmu?
Ne osjećam potrebu da objavljujem pjesme samo da bih stalno bio prisutan. Volim kada muzika nastaje svojim ritmom, bez pritiska da se nešto mora završiti do određenog datuma. Nekada se melodija pojavi brzo, a nekada joj treba dosta vremena da pronađe pravi oblik. Tada je važno imati ljude s kojima možeš razgovarati, razmjenjivati ideje i zajedno doći do nečega što ima smisla. Album će se na kraju složiti od tih pjesama, kao zapis jednog perioda života.
„Ožiljak“ je donio saradnju s Darkom Rundekom. Šta Vam je taj susret otvorio kao muzičaru i autoru?
Darko je umjetnik kojeg jako cijenim, čovjek koji je jedan od idola moje generacije, tako da mi je ta saradnja posebno draga. Uvijek su mi bili zanimljivi ljudi koji imaju prepoznatljiv izraz i koji ne pokušavaju po svaku cijenu zadovoljiti očekivanja drugih. Kod takvih autora osjetiš da iza muzike stoji čitav jedan svijet. Saradnja na „Ožiljku“ donijela je pjesmi dodatnu dimenziju, ali me podsjetila i na to koliko je važno kada se sretnu različiti senzibiliteti. Dobra saradnja ne znači da svi moraju razmišljati isto, nego da svako donese nešto svoje i da pjesma zbog toga postane bolja. Meni je ta saradnja svakako još jedan od pokazatelja da to što radim ima vrijednost.
Šta Vas danas privlači pjesmama i autorima koji su obilježili generacije prije Vas?
Privlače me autori koji imaju svoj izraz i melodije koje ostaju s čovjekom. Neke pjesme nastale prije nekoliko decenija i danas zvuče svježe, jer u sebi imaju nešto što ne zavisi od vremena u kojem su nastale. Posebno cijenim ljude koji su znali napraviti muziku koja ima karakter, koja se ne oslanja samo na trenutnu popularnost.
Gdje je danas Sarajevo kao muzički grad?
Sarajevo i dalje ima ljude koji pišu, sviraju i pokušavaju napraviti nešto svoje. To nije nestalo. Pitanje je koliko taj rad danas ima prostora, podrške i mogućnosti da dođe do publike. Nekada je postojala jedna snažnija zajednička scena, više mjesta na kojima su se muzičari susretali, svirali i međusobno utjecali jedni na druge. Danas je sve nekako raspršenije, svako ima svoje kanale i svoj mali svijet. Ali Sarajevo ima neku posebnu energiju i senzibilitet. Ne bih rekao da se dobra scena može proizvesti planski. Ona se dogodi kada se sretnu talent, okolnosti i potreba ljudi da nešto izraze.
Šta Vas fascinira, a šta zabrinjava kod današnje tehnologije?
Fascinira me koliko je danas jednostavno napraviti nešto što je nekada zahtijevalo ozbiljnu opremu, studio i mnogo ljudi. Možeš imati ideju i vrlo brzo je pretvoriti u nešto što se može čuti. To je sjajno. S druge strane, zabrinjava me što se ponekad stiče utisak da je tehnologija postala važnija od onoga što njome želimo napraviti. Imamo sve više mogućnosti, a nisam siguran da uvijek imamo više ideja. Tehnologija je alat i može biti izvanredan saveznik. Samo ne bih volio da dođemo u situaciju da više razmišljamo o tome kako nešto proizvesti nego zašto to uopšte želimo napraviti.
Može li AI napraviti savršenu pjesmu, a da joj nešto nedostaje?
Vjerujem da tehnologija već danas može napraviti nešto što zvuči tehnički veoma dobro, pa čak i melodiju koja će te odmah privući. Ali za mene je muzika mnogo više od tehničke izvedbe. Važan je osjećaj, način na koji melodija teče, neka neobična harmonija ili trenutak kada se dogodi nešto što nisi planirao. Pjesma ne mora biti savršena da bi bila dobra. Nekada joj upravo neka nesavršenost daje karakter, a pogotovo ne može zamijeniti interakciju s ljudima, muzičarima i zajedničko sviranje. Zato ljudi sve više dolaze na koncerte jer ipak žele nešto organsko.
Almas Smajlović | Foto: Almin Zrno
Postoji li među mlađim autorima neko čija Vas je muzika posebno zainteresovala?
Sigurno ih ima puno, samo što danas do nas ne dopire sve ono što vrijedi. Ne bih izdvajao nekoga samo da bih nekoga izdvojio. Mene uvijek zainteresuje muzika iza koje osjetim neki autentičan izraz. Ne mora biti savršeno producirana, ne mora imati veliki budžet, ali mora imati razlog zbog kojeg postoji. Više me zanima kada neko pokušava pronaći vlastiti put nego kada uspješno ponavlja nešto što je već mnogo puta urađeno.
Možete li još čuti pjesmu i poželjeti da ste je Vi napisali?
Naravno. Mislim da bi bilo prilično tužno kada bih prestao osjećati takvu vrstu zavisti. Dobra pjesma te podsjeti da još postoji nešto što te može iznenaditi. Ne doživljavam to kao takmičenje. Naprotiv, drago mi je kada neko napravi pjesmu koja me na trenutak izbaci iz mog vlastitog svijeta i natjera me da ponovo razmišljam o muzici i da je poslušam više puta.
Šta je najvažnije kod pjesme?
Meni je melodija veoma važna, možda i polazna tačka svega. Ona me prva privuče i često kroz nju počnem osjećati kakva bi pjesma mogla biti. Ali dobra melodija sama po sebi nije uvijek dovoljna. Važno je šta se s njom dogodi kada dobije tekst, aranžman i konačni oblik. To mnogo zavisi i od saradnje s ljudima koji razumiju šta pjesma traži.
Šta pjesmu pretvara u dio nečijeg ličnog sjećanja?
Mislim da pjesma često postane važna zbog onoga što se čovjeku dogodilo dok je slušao. Možda je bila prisutna u nekoj ljubavi, na putovanju, u periodu kada je bilo teško ili u trenutku kada je sve moguće. Pjesma se tada zalijepi za iskustvo i više nije samo pjesma. Dovoljno je da čuješ nekoliko taktova i odjednom si ponovo tamo. Kao autoru, to mi je možda i najljepša stvar koja se može dogoditi pjesmi. Napraviš je iz nekog svog razloga, a onda ona počne živjeti u tuđim životima.
Kome danas pjevate – publici koja Vas prati decenijama ili onima koji su Vas tek otkrili?
Pjevam svima koji žele slušati. Lijepo je vidjeti ljude koji znaju pjesme od početka do kraja jer su one očigledno dugo dio njihovog života. Ali mi je jednako drago kada vidim nekoga mlađeg ko ih je tek otkrio. To znači da pjesme nisu ostale zatvorene u vremenu u kojem su nastale. Sve ostalo je nešto što se događa između muzike i ljudi, a to ne možeš baš kontrolisati.
Almas Smajlović | Foto: Almin Zrno
