Razgovarala: Elma Fišić
Svako slovo Feride Duraković uvijek sam slasno čitala jer ona nikada nije pisala iz sigurne udaljenosti. Njene knjige, kolumne i javni istupi uvijek su bili blizu života – njegovih apsurda, nepravdi, ljubavi, gubitaka i malih svakodnevnih pobjeda. Gotovo pola stoljeća nakon objavljivanja prve knjige, Ferida i dalje govori bez potrebe da stvari uljepšava, ali i bez odustajanja od književnosti kao prostora u kojem se može misliti, pamtiti i suprotstaviti onome što bismo najradije zaboravili. A onda, nakon svega, kaže: „Dosta sam se ja namorala!“ U toj rečenici ima i umora i ironije, ali nipošto ravnodušnosti. Jer odustajanje od velikih očekivanja nije isto što i odustajanje od pitanja koja nas određuju.
U ovom Urban razgovoru Ferida govori o ženama čije priče još nisu dovoljno ispričane, o ratu i njegovim tihim posljedicama, o humoru kao načinu preživljavanja, o književnosti koja ne treba glumiti veličinu i umjetnosti koja, uprkos svemu, mora ostati ljudska. Govori iz iskustva žene, književnice, Sarajke i svjedokinje jednog vremena, ali bez potrebe da sebi dodijeli ulogu njegovog tumača. Možda je upravo zato ovaj razgovor toliko neposredan: iza velikih tema uvijek se vraća čovjeku, njegovoj slabosti, tvrdoglavosti, ljubavi i potrebi da, uprkos svemu, ostane svoj.
Kada danas čitate svoje ranije knjige, šta u njima prepoznajete kao nešto što je pripadalo vremenu u kojem su nastajale, a šta je, uprkos svim promjenama, ostalo potpuno Vaše?
Kad danas, a porijetko to uradim, prolistam svoje knjige, kojih se s vremenom nakupilo prilično, raznih sorti i raznolikog kvaliteta – od svega što je stalo u ovih uskoro 50 godina objavljivanja i duže od toga pisanja i čitanja, prepoznajem svoju začuđenost svijetom u kojem sam se zatekla, prepoznajem senzibilno dijete koje, čini mi se, traži ljepotu u ružnoći svijeta i ružnoću u njegovoj lažnoj ljepoti. Moja djetinja želja da postanem dobar čitalac, tj. čitateljka, rezultirala je pisanjem, što mi nije bio cilj – samo sam htjela čitati, čitati, čitati, i od tog čitanja graditi kule u zraku kao lirsku odbranu od surovosti svakodnevice… Ali stvarnost nas uvijek demantuje; nikad ne bude onako kako ti hoćeš. U naš život gruhnuo je rat i sve se iz temelja promijenilo. Pa i ja. Očvrsnula sam, naglo sazrela, osvijestila svoje i stanje ljudi i svijeta oko mene, uozbiljila svoje djevojačke želje – ukratko, iskustva su preskakala jedno drugo, a ja sam u njima morala da se snađem da ne bih poludjela od stvarnosti. A šta je ostalo isto? Ta neprestana radoznalost, začuđenost, lirična suprotstavljenost svijetu, koji neće pa neće da poprimi oblike mojih želja i moje naivne borbe da on postane bolji…
Vaše pisanje već decenijama nastaje iz vrlo konkretnog iskustva života, grada, rata, svakodnevice i društva. Koliko književnost može zabilježiti jedno vrijeme, a koliko joj je upravo zadatak da mu se suprotstavi?
Sve što je kao grom pogodilo moj život 1992. godine (logično, i bez mog punog razumijevanja) zasjeklo je kao bodež u moje pisanje – pa kako drugačije i može biti u poeziji, i inače u umjetnosti? Svako slovo u mom pisanju svjedočilo je opštem rasapu smisla, izgubljenom povjerenju u povijest i ljude koji su je oblikovali. Sve je odjednom bilo na ledu umjesto u kamenu zapisano, a vrelina ratne vatre je munjevito sve topila, pa i porodicu i porodični dom. Država se pokazala kao tigar od papira (kao da je ova nova bolja), a domovina je bila i ostala lijepa i ranjena. Poželjela sam da nekome, nekad, ako ne preživim, negdje ostavim zapis o besmislu rata, o ljudskoj mržnji koju nisi htio ili nisi mogla vidjeti, o borbi za svaki tren života tvojih najdražih, o dobroti mnogih ljudi u graničnim situacijama rata i smrti jednako kao i o zlu onih koji su izazvali rat i smrt i, na kraju (i najvažnije), o borbi za vlastiti život i za ljubav, koja mi je pomogla da preživim, a ostanem slomljenih ideala ali prilično čiste pameti i otvorenog srca. Nisam imala ništa drugo nego svoje pisanje – i mislila sam da je važno pisati i tako svjedočiti. Sada, naravno, ne mislim tako – ali to više nije ni važno, jer su i vremena druga, i ja sam druga, sav svijet se okrenuo naizvrat pa i moja mala stvarnost. No, ja sam na moju sreću već u jeseni jednog teškog i lijepog života i ne moram misliti da išta više moram — dosta sam se ja namorala!
Ferida Duraković | Foto: Milutin Stojčević
Koliko se još ima ispričati o ženama…
O ratu i njegovim posljedicama napisano je mnogo, ali se čini da neke priče i dalje ostaju izvan glavnih narativa. Postoje li iskustva za koja mislite da ih bosanskohercegovačka književnost još nije dovoljno ispričala?
Književnost je domen u kojem još uvijek prevladava roman kao klasična, stamena, čvrsta, teška, često i golemo romantičarska „muška“ forma. A ta forma gotovo uvijek znači neki (lažni ili stvarni) herojski narativ, neku epsku borbu kolektiva ili pojedinca u odnosu na svijet i na „druge“, prve linije fronta u ratu i životu, pobjede i poraze, herojski unutarnji dijalog i jasan politički stav… U svemu tome uvijek je (bilo) manje važno ono što je takve narative u stvari učinilo mogućim i izvedivim – ta ženska sila u pozadini svake herojske priče, te nepoznatom silom oprane junačke uniforme i odnekud nekakva snaga da sve podnesemo, ta ljubavlju i rižom nahranjena ublijedjela podrumska djeca, to umijeće očuvanja porodice i prijatelja, pa i ljubavi – solidarnost i razumijevanje – čini mi se da u bh. književnosti nema dovoljno tih malih, jednostavnih, običnih a veličanstvenih ženskih priča, koje ne prate junaka i njegovu liniju života nego su same junakinje vlastitoga života – samo što one ne misle da je njihov život herojstvo nego zadatost i dužnost, recimo patrijarhata.
U Vašem pisanju često postoji snažna svijest o položaju žene – ne samo kao književnog subjekta nego kao nekoga ko živi, radi, stvara, stari, brine, pamti i pruža otpor. Je li se ono o čemu je danas moguće govoriti promijenilo u odnosu na vrijeme kada ste počeli pisati? Ovo je prilika da se osvrnemo na Obično osam nogu ima…
Ih, koliko se još ima ispričati o ženama! Ne samo u ratu, koji je svima pitanje života i smrti, nego u svakodnevici, posebno poratnoj, u kojoj PTSP važi samo za muškarce, a ženama ostaje tek da su ili lude, ili šutljive pratiteljice, ili žrtve ratničke (ne)sreće. Najveći broj žena koje znam iz ovog (da li?) posljednjeg rata na Balkanu, desetkovane su i nesretne, rasute negdje po bijelom svijetu, udovice ili razvedene, umiru od rakova, osame i posljedica ratne traume – i opet misle da njihov život nije (bio) herojski i poseban. Pamtim svoju sestru, pobjeglu s Grbavice sa dvoje djece, koja po tri dana nije dolazila kući iz klinike za urgentnu medicinu jer nije bilo dovoljno medicinskih sestara. Ona i njena prijateljica (i sestra!) Mirjana morale su ostavljati svoju djecu po dva-tri dana u nezaštićenoj kući izloženoj granatama i snajperima da bi se brinule o mrtvim i ranjenim stanovnicima Sarajeva, posebno o ratnicima… Zar to ne zaslužuje roman? Ili barem neku pjesmu odanosti i zahvalnosti? Eto ratova i danas svuda oko nas, i sve ih je više – ali nadam se eto i žena, eto i spisateljica koje se usuđuju pisati baš o sebi, o svojim sestrama i svojim mirjanama, a ne o svojim muškarcima i o sebi kroz njih. Eto, i taj tekst „Obično osam nogu ima“, o mojoj majci i o „herojskoj realnosti“ nakon Drugoga svjetskog rata, o bahatim pobjednicima i njihovoj surovosti, o usamljenosti njihovih nevjerovatnih života – zaslužuju li takve žene barem jednu kratku priču i svoje malo mjesto u povijesti ratova? U povijesti svakog rata?
Ferida Duraković | Foto: Mario Boccia
Humorom se liječimo od surove stvarnosti
Čini se da je u Vašem radu humor često važan upravo tamo gdje bi bilo najlakše posegnuti za patetikom. Je li humor način da se neke teške stvari lakše podnesu ili je prije svega način da im se oduzme njihova moć?
Humor mi je pomogao da pripitomim svoj PTSP i da ga kao naratorica učinim čitljivim a ne odbojnim, ili presentimentalnim, ili patetičnim – dobar čitatelj/ica ne voli čitati o tuđoj nesreći ako autor/ica ne umije začiniti priču (i život!) humorom. Jer humorom i osjećanjem vlastite ne prevelike važnosti liječimo se od surove stvarnosti ako nam je duša svilena i osjetljiva. Zato su Mujo i Suljo preživjeli sve ratove – uz vrlo važnu opasku da su samo Mujo i Suljo ovlašteni da taj humor izmisle i ovjere, ne oni koji ga kradu ili mu se rugaju – neka drugi prave svoj humor ako znaju, pa će vidjeti koji snažan i otporan duh stoji iza tih imena! Mada su se u posljednje vrijeme Mujo i Suljo dobrano umorili od vlastitog humora, ima u tom starom upaljaču i Fata koja umije zapaliti plamen i klepiti nevidljiv šamar njihovoj malodušnosti.
Koliko se, po Vašem mišljenju, književnost danas promijenila pod pritiskom brzine – društvenih mreža, kratkih formi, stalne proizvodnje sadržaja? Može li književni tekst još uvijek tražiti od čitaoca da zastane?
Bilo je za moga života i u povijesti raznih novotarija za koje je narod mislio da će uništiti svijet (evo upravo smo u BiH preživjeli glasanje pomoću savremenih e-mašina, a ništa se strašno nije dogodilo, naprotiv!) – možda neka novotarija jednom i hoće, ali umjetnost je uvijek odolijevala – jer prava umjetnost ima duh i dušu, a današnja AI je samo oponaša. To je u umjetnosti neka vrsta savremenog šunda i kiča: pravi majstor treba osjetiti šta je original, a šta kopija, čak i kad mu se vještački sastavljena pjesma dopada, ona je ipak djelo nahranjeno sasvim ljudskim informacijama, koje AI ne može sama generirati. Pa i ako ne osjetimo – šta ćemo? Proći će i to. Ne možemo utjerivati u pamet one kojima je lakše naručiti AI doktorat od teškog rada na sebi i u sebi da bi vidio koji su ti dometi i šta su tvoji intelektualni limiti. O tome, uostalom, ne mogu da mislim – nemam više vremena. Ja sam dijete radija i televizije – čuda za koje i danas vjerujem da u njima žive mali ljudi. Umjetna inteligencija meni više ne može naškoditi, ja sam stara i informisana o umjetnosti. A o mlađim generacijama, pa šta? Ni mene nisu učili šta je prava umjetnost, ali sam sama naučila. Dakle, sad je sve do borbe između oportunista i onih koji vole misliti i sami kreirati jer žele biti bolji i pametniji ljudi. Ako su mnogi nestrpljivi i ne zanima ih, znači ne zanimaju ni sami sebe – vrlo je moguće da će jednom nestati struje i s njom milijarde informacija, a tada će se opet dogoditi Planeta majmuna – pa šta ćemo drugo nego da sa čovječanstvom ispočetka. Ili će neki dobri čitatelji/ce – kao u Fahrenheitu 451 – učiti originalne rukopise napamet i reproducirati ih mladim generacijama!
Ferida Duraković | Foto: Jasmin Fazlagić
Postoji li nešto što ste kao književnica mogli reći upravo zato što ste žena, a što bi iz drugačije pozicije izgledalo ili zvučalo sasvim drugačije?
Ja sam u godinama kad znam da ne postoji poruka koju će neko, posebno mlad, poslušati ako je sam ne iskusi. To mi je potvrdilo iskustvo rata, i priče moje majke iz Drugog svjetskog rata, tj. priče autsajdera, ne protagonista. Sad ću ja ko stara nana: „Eeee, da je neko slušao moje antiratne poruke, ne bi bilo ratova….“ Ali. ALI! Jedino se mogu nadati, kako nekad reče veliki Czeslaw Milosz, da moje pjesme nisu rezultat zlih nego dobrih sila.
Kada govorimo o književnosti iz Bosne i Hercegovine, često se od pisaca očekuje da budu i svjedoci, tumači historije, predstavnici zemlje. Koliko je taj teret prisutan i da li književnik uopće duguje svom vremenu „svjedočenje“?
Prevelika se uloga pripisuje umjetnicima – piscima posebno – koje tvorci lažnih a zvaničnih povijesti često iskoriste pa ostave kao pobočnike vlasti. Ništa tu nije mnogo drugačije od drugog dobrog i velikog zanata: ili znaš ili ne znaš stvarati umjetnost, koju tvoj umjetnički dar oblikuje na način drugačiji od drugih. Ali ego voli kad ga veličaju, pa onda počne pretjerivati u svojoj „učenosti“ i porukama urbi et orbi. Tu se u stvari i krije zamka za pisce – u jednom trenutku pomisle da je to što su pisci toliko važno da postanu (najčešće lažni) čuvari tradicije, nacije, tradicionalnih vrijednosti, patrijarhata i ostalog umjetničkog smeća s kojim imamo svakodnevno posla. Samo se treba smanjiti na ljudsku, običnu mjeru, i onda shvatiti da na svijetu ima toliko (ili barem dovoljno) divnih i dobrih ljudi koji stvaraju divne i velike stvari za koje znamo, a mi za njihova imena nikada čuli nismo, jer nisu sanjali slavu nego unutarnje zadovoljstvo stvaranja sebi na radost a svima na korist.
Ferida Duraković | Foto: Privatna arhiva
