Umjetnica i grafička dizajnerica Milena Ivić svoju je prvu samostalnu izložbu otvorila u oktobru u Galeriji Plus, dijelu Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci. No, izložba je poslije prijetnji „uvrijeđenih“ građana, a zapravo radikala koji smatraju da su pitanja sloboda, etike i estetike njihovo vlasništvo, uklonjena već narednog dana, praćena tek kratkim Facebook saopštenjem MSURS. Ništa zato. Ivić, koja je u saradnji s kustoskinjom izložbu i sama povukla ne pristajući na ponuđene kompromise, već je jednodnevnom postavkom znakovito naslovljenom „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“ demonstrirala da umjetnička sloboda ne znači puno javnim institucijama koje zavise od finansiranja i političke volje „onih gore“, institucijama koje naprosto nemaju snage da se za slobodu bore, ali ih to ne ometa u namjeri da se njome diče. S Milenom razgovaramo o tome kako je pronašla svoj umjetnički put, temama koje je zaokupljaju u radu, te tome šta je naučila iz iskustva cenzurisane izložbe.

Razgovarala: Tamara Zablocki

Čim god se bavili, ljudi sa sobom nose geopolitički teret

O tebi znam da si diplomirana grafička dizajnerica, feministkinja i da živiš u Banjoj Luci gdje si trenutno na master studijima na Akademiji umjetnosti. No, budući da prvi put razgovaramo za Urban magazin, najprije ću pitati, ko je još Milena Ivić? I kako te životni put doveo do savremene umjetnosti?

Kao i svi ostali, proizvod sam bliskog okruženja. Deda koji je bio izrazito precizan stolar i „dizajner“ (skoro sav namještaj i porodična kuća su od njegove ruke), deda akademski slikar koji se bavio različitim medijima i napravio ozbiljan pomak u mozaiku, majka agronomkinja, neka vrsta kolekcionarke i ono što bih nazvala „prirodnom umjetnicom“, često kreira vrlo interesantne postavke od redimejda – biljki i različitih predmeta, ujak koji pravi interaktivne instalacije po dvorištu pa o njima kasnije pišu portali i čim otopli hoda bos – „prirodni performer“ i baba koja je bila oštra na jeziku i tjerala ljude iz avlije, pobunjena građanka, buntovnica; ostvarili su na mene uticaj.

Dar za crtanje i slikanje se ispoljio vrlo rano, pa sam sa šest godina znala da ću upisati tu akademiju jer su me svi okolo nazivali umjetnicom. Do treće godine studija bila sam fokusirana na tradicionalne medije, baveći se nesvjesno i onim što nastaje između njih. Kada smo dobili izborni predmet Intermedijalna umjetnost, mogla sam uz izučavanje različitih teoretskih pristupa nekom problemu najzad upotrijebiti sva dotadašnja iskustva i sposobnosti.

Na prošlogodišnjoj izložbi završne godine likovnog odsjeka banjalučke Akademije umjetnosti, žiri MSURS je nagradio tvoje stvaralaštvo u kojem se baviš društveno aktuelnim temama, među kojima su i teme rodnih odnosa i feminizma. Šta su sve teme koje te zaokupljaju i s kojih pozicija polaziš u svom radu? Koliko te u njima određuje naše ovdje i sada, uzusi koje živimo u BiH?

Za vrijeme osnovnih studija bavila sam se ženskom seksualnošću, ženskim nevidljivim radom, ulogama žene unutar političkih, etnonacionalnih i religijskih konstrukta, pojmom religije kao takve, odnosno pitanjem šta sve ona može da bude, pitanjem (lažnog) morala, istražujući između ostalog šta je umjetnost i šta danas znači biti umjetnica.

Trenutno sam fokusirana na institucionalnu kritiku unutar koje nastojim mapirati probleme i stvoriti o njima diskurs u žiži njihovog nastanka. Nju se uvijek može čitati i kao feminističku praksu, budući da problematizuje mogućnost dekonstrukcije rigidnih patrijarhalnih obrazaca ponašanja, inherentnih instituciji. Čim god se bavili, ljudi sa sobom nose geopolitički teret. Kontekst iz kojeg dolazim diktira pozicije u radu: doba u koje sam rođena kao žena u radničkoj klasi, običaji i navike uz koje sam rasla, geografske koordinate moje kuće gdje sam izabrala ulogu umjetnice.

Ženama se nasilno pripisuje uloga vječne njegovateljice

Feministička perspektiva crvena je nit tvog rada, u kojem se ističe dekonstrukcija nikad prevaziđene binarne opozicije namijenjene svim ženama, one svetice i kurve, te općenito stereotipnih rodnih uloga u kontekstu patrijarhalnog društva – a takvo je svako. Kako vidiš ulogu žene u današnjoj BiH i zašto ju je potrebno propitivati?

Gorući problem uloge žene u našem društvu je privid imanja izbora. Sa pozicijama kao što su domaćica, majka, spremačica, supruga, prostitutka, njegovateljica, svetica, žene se uglavnom suoče neminovno, kao proizvod životnih okolnosti i uticaja okoline. To su uloge koje im drugi pripisuju čitavog života često i nasilno – uloge kojima se obavezuju na vječnu brigu i/ili udovoljavanje drugima što je u rijetkim slučajevima rezultat njihovih ambicija i kompetencija. Čak i kada su ženama zagarantovana prava zakonom, njihov je položaj u praksi rezultat održavanja i obnavljanja patrijarhalnih sistema vrijednosti. To je na globalnom nivou recidiv vijekovne muške vladavine od koje se pokušavamo oporaviti tek u posljednjih sto godina.

Ako se dobro sjećam, negdje sam pročitala da je žiri MSURS priznanje odao i tvom umijeću obrazlaganja vlastitih radova. Ranije ove godine, tvoj tekst „Čišćenje kao kazna: feminističko čitanje fenomena pop-kulture“, nastao tokom rada na specijalnom izdanju zbornika feminističkog časopisa Bona, ocijenjen je najboljim. Šta ti tekst u kontekstu vlastitog umjetničkog i društvenog rada znači?

Umjetnost i teorija su u dinamičnom nerazdvojnom odnosu. Tekstovi koji se bave teorijom ili je stvaraju, segment su angažovanog djelovanja umjetnika u polju kulture još od XX vijeka. Istraživanjem i čitanjem tekstova i knjiga punih teorija drugih ljudi izrodilo se pola mojih ideja – ne iz nadnaravne inspiracije. Tekst je materijal za rad i dio rada, fundamentalan za razmjenu i cirkulisanje informacija. Budući da nešto prepoznajemo kao umjetnost tek kad se o tome uspostavi svijest, umjetnički iskaz ili svijest o radu pretočena u tekst nosi dobar dio umjetničke-intelektualne vrijednosti samog rada.

Iluzija o nepostojanju autoriteta i slobodnom djelovanju umjetnika i umjetnica

Odnos institucija kulture prema umjetnicama i umjetnicima propitivala si svojom postavkom „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“ u Galeriji Plus, nastojeći brisati granice izložbenog prostora, kao i definiciju posjetiteljki i posjetilaca izložbe – u ovom slučaju, posjetiteljke i posjetioci su bili svi koji bi zastali pred izlogom. Zašto ti je važno izlaženje iz galerijskog prostora, ali istovremeno i korištenje „svetog“ prostora institucija kulture za problematizovanje njihove uloge u održavanju društvene moći?

Nisam nastojala izbrisati granice izložbenog prostora već ukazati na njihovo postojanje. U svom sam iskazu objasnila uvid da „pozornica“ izloga izmiče konstruktu radnog vremena prerušavajući se u sastavni dio svakodnevnice od koje je u stvarnosti jasno fizički izdvojena uzvišenjem, tradicionalnim osvjetljenjem i staklom. Okupiranjem pozicije autoriteta dekonstruiše se iluzija da on ne postoji i da imamo potpuno pravo da djelujemo slobodno.

Direktnim djelovanjem unutar i van, kao i na granici prostora „bijele kocke“ i svakodnevnice, moj se rad obraća kako elitističkom sloju društva tako i isključenim grupama sa ulica. Na taj način stvaram teren za preispitivanje mogućnosti prevazilaženja kontrole institucije. Galerijski prostor postaje vrsta infrastrukturnog medija, prostor potencijalne transformacije koja se omogućava usljed rada sa kontekstom, uslovima, politikom i načinom na koji taj kontekst funkcioniše.

Na izložbi je bila predstavljena i instalacija „Bez naziva“ koja nam predočava tvoj stvaralački proces i tok misli i djelovanja umjetnice, razbijajući mit o nadnaravnom umjetničkom nadahnuću i dovršenosti, zaokruženosti rada koji u njemu nastaje. Umjetnost je rad, nije li? A umjetnice i umjetnici radnice i radnici. Kako to da ovu činjenicu još uvijek moramo podcrtavati?

Umjetnost je (ukoliko nije elitistička) često rad od kojeg profitiraju svi osim umjetnika i umjetnica samih. Ne poznajem nikog ko živi samo od umjetnosti. Mi vodimo živote sa dva karijerna smjera: jedan od njih je onaj koji nas izdržava i omogućava da se umjetnošću bavimo. Skačući sa prvog radnog mjesta na drugo, mi opstajemo. Ulažemo sopstvena sredstva, pritom ne dobijajući ništa nazad osim kulturnog kapitala, da bi to kasnije neko navodio na svoju vodenicu stvarajući materijal za lične političke agende. Ali tu leži moć umjetnosti, ako je beskompromisna ona može da se odupre svim pritiscima.

Izložba „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“ bila je, kako je to u svojoj kolumni primijetio Srđan Puhalo, „najkraća izložba u istoriji Republike Srpske“. Zatvorena je samo dan nakon otvaranja, jer ste ti i kustoskinja Maša Čavić ocijenile da je insistiranje MSURS na previše kompromisnih rješenja – cenzura i da ne pristajete na to. Šta slučaj najkraće izložbe u istoriji Republike Srpske, čiji je grijeh, naravno, to da je bila politična i da je u jednom svom dijelu imenom i prezimenom spominjala i Milorada Dodika, govori o MSURS, Banjoj Luci, našem društvu općenito? I šta si lično iz ovog iskustva naučila?

Zabranjena izložba naslova „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“ čini transparentnim ono što je jedna koleginica napisala kao komentar na moj tekst, a to je da „nijedna državna institucija nije slobodna, niti može garantovati slobodu umjetnicima i umjetnicama.“ Pitanje lokalnog otvara pitanje globalnog. Razotkrivanjem fašističkih cenzorskih koncepata razotkriveno je i povlačenje institucije kulture pred fašizmom. MSURS nije na vrhu hijerarhije sa kog dolaze „naređenja“, ali je njegov zadatak da staje u odbranu umjetnosti i umjetničkog integriteta pod svaku cijenu. Pomjerila me je moć pojedinca i pokretačka snaga koju umjetnost može da ima, i to mi je ujedno najveći nauk.

Osim što se institucije kulture plaše odmazde moćnika, što i ne treba da nas čudi nakon što smo saznali da se prema izbornim rezultatima određuje koji grad može računati na grijanje, a koji ne, određenim radikalnim skupinama i dijelu „uvrijeđenih građana“ u tvojim je radovima bilo sporno i korištenje hrišćanskih simbola, a naročito hrišćanskih simbola dovedenih u vezu s podređivanjem i seksualnošću žene. Ima li mjesta blasfemiji i moralizatorskom zgražanju u 21. vijeku i zašto nema?

Ne možemo nikome uskratiti slobodu izražavanja ukoliko ona ne poziva na nasilje. Zato je potrebno odvojiti kritiku od nasilnih akcija. Miško Šuvaković u zaključku jednog svog predavanja kaže: „Umjetnost je polje života, a život ne postoji bez konflikta.“ Svaka je kritika poželjna, kako od stručnih lica ili onih kojima je ona bliska, tako i od prosječnih građana i građanki, da bi se u konačnici mogla suprotstaviti ta dva pola i stvoriti neko mišljenje.