Razgovarala: Elma Fišić
Emina Veladžić Jušić, dobitnica ovogodišnje nagrade Zvono, pripada generaciji umjetnica koje kroz vlastitu praksu kritički preispituju sisteme, institucije i obrasce koji oblikuju našu svakodnevicu. Polazeći od odnosa između ličnog iskustva i širih društvenih struktura, ona istražuje načine na koje se mehanizmi moći normaliziraju i postaju gotovo nevidljivi, ali i mogućnosti da ih umjetnost učini ponovo vidljivim i podložnim preispitivanju. U radu „Inkubacija“, policijski izvještaj postaje materijalni trag susreta ličnog iskustva s institucionalnim jezikom koji ga ne uspijeva adekvatno obuhvatiti.
Takvim pristupom Emina otvara pitanja odnosa između pojedinca i sistema, proživljenog iskustva i njegove administrativne reprezentacije, pokazujući kako umjetnost može postati prostor proizvodnje drugačijeg razumijevanja stvarnosti. U razgovoru za Urban magazin govori o mogućnostima i ograničenjima savremene umjetničke scene u Bosni i Hercegovini, značaju podrške mladim umjetnicima kroz nagradu Zvono i novim perspektivama koje joj otvara predstojeća rezidencija u New Yorku.
Emina Veladžić Jušić, “Input: Sara”
Zvono nagrada već dvije decenije prati i podržava mlade umjetnike i umjetnice u Bosni i Hercegovini. Kako doživljavate prostor koji danas postoji za mlade umjetnike – koliko je lako ili teško razvijati vlastitu praksu, pronaći podršku i biti vidljiv na umjetničkoj sceni?
Zvono nagrada je zasigurno jedna od najznačajnijih prilika za mlade umjetnike u Bosni i Hercegovini i važan vjetar u leđa. Kroz dosadašnje iskustvo primijetila sam da je, uz ozbiljan interes i inicijativu, unutar same scene relativno lako uspostaviti saradnju i pronaći određenu podršku. Tome vjerovatno doprinosi i činjenica da je ovo manja sredina u kojoj se mreža poznanstava relativno lako gradi. U mom razvoju posebno je bio značajan odnos s mentoricom Đenitom Kuštrić-Kurtić, koja mi je kroz kritički razgovor i povjerenje omogućila da razvijam vlastite načine mišljenja i steknem sigurnost da ih javno artikulišem.
Veći izazovi, međutim, nastaju kada je potrebno održati kontinuitet rada. Finansiranje i uslovi produkcije tada postaju ozbiljno ograničenje, posebno kada se vlastiti prihodi kontinuirano ulažu u umjetnički rad. Istovremeno, broj umjetnika raste brže od broja stvarnih izložbenih, produkcijskih i institucionalnih mogućnosti. S tim u vidu, Zvono, pored same nagrade i izložbe, omogućava povezivanje sa širim međunarodnim kontekstom, što je iz lokalne pozicije mnogo teže samostalno ostvariti.
Emina Veladžić Jušić, “Input: Sara”
Istražiti kako nešto funkcioniše
Koje biste teme, iskustva ili pitanja izdvojili kao nešto što je posebno oblikovalo način na koji mladi umjetnici danas razmišljaju i rade?
Smatram da su savremene prakse mladih umjetnika prilično divergentne i da je teško izdvojiti specifične zajedničke interese bez oslanjanja na određene trendove. Ipak, u praksama naše generacije koje pratim često primjećujem interes za odnos između ličnih i regionalnih uslova i njihove pozicije unutar širih patrijarhalnih, geopolitičkih i ekoloških struktura. Posebno mi se čini relevantnim jaz između lokalnog konteksta, još uvijek snažno određenog tradicijom, pripadnošću i ratnim i postratnim naslijeđem, i tehnoloških, političkih i društvenih promjena koje se istovremeno odvijaju na globalnom nivou. U Bosni i Hercegovini ta dva registra postoje gotovo paralelno, a mlađe generacije umjetnika kroz digitalnu umreženost i homogenizaciju kulture i svakodnevice na neki način žive na oba pola istovremeno, pa ta tenzija direktno ulazi u metodologiju i estetiku njihovih praksi.
Kako biste nekome ko se prvi put susreće s Vašim radom opisali svoju umjetničku praksu? Šta Vas najčešće pokreće da od neke situacije, iskustva ili materijala krenete prema umjetničkom radu? Šta je za Vas umjetnost?
Umjetnost smatram relevantnim prostorom za razumijevanje i preispitivanje principa i stvarnosti kojima se pripisuje neosporivi status. Vremenom sam shvatila da me u vlastitoj praksi najviše interesuje istražiti kako nešto funkcioniše, posebno odnos između opstajanja funkcionalnosti i normalizacije disfunkcionalnih elemenata svakodnevice koju konstruišu institucionalni, političko-ekonomski i tehnološki mehanizmi, te načine na koje se ta datost može destabilizirati. Lako je određeni princip intelektualno i verbalno objasniti ili razumjeti, a da on nikada ne bude potpuno iskustveno metaboliziran. U recentnijim radovima zato koristim svakodnevne elemente koje mogu intenzifikovati do tačke u kojoj prestaju djelovati samorazumljivo, kroz sisteme i procese u kojima povezujem materijalne i afektivne elemente. Temperatura mi je jedan od novijih interesa u radu, za koji sam trenutno možda i najviše vezana, jer je doživljavam kao prvenstveno afektivni i nematerijalni element koji uspostavlja neposredan odnos s tijelom. Istovremeno je doživljavam kao fenomenološki radar, senzaciju koja prati ono što intelektualno, psihički i emocionalno registrujemo, a koja može ostati prisutna mimo vlastitog htijenja i odrediti ton iskustva prije nego što s radom uopšte stupimo u odnos na drugim nivoima.
Emina Veladžić Jušić, “Inkubacija”
U radu „Inkubacija“ polazite od konkretnog iskustva i službenog policijskog dokumenta. Šta Vas je u tom dokumentu zainteresovalo dovoljno da ga prevedete u umjetnički rad?
Rad je proizašao iz ličnog iskustva uhođenja koje je trajalo više od dvanaest sati. Nakon prijave policiji, zaprimljene uz nekoliko prilično neukusnih šala, naknadno sam zatražila izvještaj da vidim šta je zapravo u njega upisano. U dokumentu je pisalo da me je neko u blizini zgrade pozvao mojim imenom. Činilo mi se da bi ta rečenica gotovo mogla samostalno stajati kao rad zbog apsurda formulacije „neko ju je pozvao njenim imenom“ na službenom papiru, uredno potpisanom, ovjerenom i zapečaćenom. Dokument je nemarno sastavljen, uz gramatičke greške, i ne pokušava navesti uvjerljiv razlog zbog kojeg bi policija uopšte bila pozvana, niti proizvesti minimalno formalno pokriće za intervenciju koju evidentira.
U „Inkubaciji“ se susreću institucionalni jezik i vrlo fizičko, tjelesno iskustvo. Koliko Vam je važno da publika rad ne samo razumije, nego da ga na neki način i osjeti?
Smatram da institucionalni dokumenti često ostaju gotovo na nivou znakova na papiru, rijetko se zaista iščitavaju, a još rjeđe cjelovito razumiju sa svim posljedicama onoga što u njima jeste, ili nije, zapisano. Vraćanje tijela dokumentu zagrijavanjem bilo je način da njegov sadržaj ostane tjelesno prisutan i nakon iščitavanja dokumenta i da mu vratim neku vrstu latentne alarmantnosti. U svojoj praksi generalno nastojim zadržati širi registar senzornih iskustava. U tom smislu, vraćanje apstraktnih odnosa i procesa tijelu narušava prividnu udaljenost proizvedenu njihovom dematerijalizacijom i ponovo ih vraća u opipljiviji okvir.
Emina Veladžić Jušić, “Supersaturacija”
Ove godine ste dobitnica Zvono nagrade, koja ima kontinuitet od 2006. godine. Šta Vam znači dobiti priznanje koje je tokom 20 godina pratilo različite generacije umjetnika u Bosni i Hercegovini?
Dvadesetogodišnji kontinuitet Nagrade Zvono, koju su dobijali umjetnici koje izrazito cijenim i čije snažno razvijene i pozicionirane prakse već dugo pratim, značajan je za bosanskohercegovačku kulturnu scenu, posebno za mlade umjetnike. Zbog toga sam zaista zahvalna što je i moj rad prepoznat u okviru te nagrade. Sama nagrada mi je dala određeni podsticaj i novu perspektivu na vlastitu praksu, njeno mjesto i načine na koje je dalje mogu pozicionirati. Važan mi je KRAK tim, njihovo gostoprimstvo i način na koji organizuju konkurs, izložbu i samu nagradu. Kroz taj proces omogućen mi je i neposredan doticaj s kolektivom i generacijom kvalitetnih mladih umjetnika okupljenih oko njega.
Emina Veladžić Jušić, “Supersaturacija” | Kadar iz videa / N1 BiH
O važnosti nagrade Zvono
Koliko je, po Vašem mišljenju, mladom umjetniku danas važno imati platformu poput Zvono nagrade – posebno u trenutku kada su mogućnosti za produkciju, izlaganje i međunarodno povezivanje još uvijek ograničene?
Značaj Nagrade Zvono postaje najvidljiviji u nesrazmjeru između količine rada koju mladi umjetnici ulažu u vlastitu praksu i infrastrukture koja im je dostupna da taj rad proizvedu, izlože i dalje razvijaju. Veliki dio tog procesa, čak i uz podršku, ostaje individualan — od finansiranja produkcije do traženja prostora, saradnika i naredne prilike. Zvono je omogućilo da se taj individualni napor uveže u strukturiran proces kroz produkcijski i kustoski okvir, a zatim i da se praksa dalje razvija izvan lokalnog konteksta kroz međunarodnu rezidenciju. Mislim da su upravo kontinuitet i trajanje tog procesa izrazito značajni za mlade umjetnike koji još uvijek grade svoju poziciju na umjetničkoj sceni.
Jedan od važnih elemenata Zvono nagrade jeste mogućnost umjetničkog boravka u New Yorku. Šta očekujete od tog iskustva i postoji li nešto što biste posebno voljeli istražiti izvan domaćeg umjetničkog konteksta?
Od rezidencije prije svega očekujem da vlastitu praksu izložim drugačijim uslovima rada, produkcije i razmjene nego što sam ih do sada imala, u sredini sa drugačijom infrastrukturom, skalom i ritmom produkcije. Planiram nastaviti raditi unutar medijskog okvira u kojem već djelujem. Posebno me zanima kako se političko-ekonomski kontekst i svakodnevica New Yorka mogu postaviti u odnos s lokalnim iskustvom koje mi je već neposredno poznato i proživljeno, i šta bi iz tog kontrasta moglo postati relevantno za dalji rad. Smatram da sama razlika u kontekstu i karakteru mjesta nosi dovoljno nepoznatih varijabli da je teško unaprijed predvidjeti na koji će način utjecati na rad. Shodno tome, nemam potpuno određen cilj i zapravo me raduje ta otvorenost. Na rezidenciji će boraviti i drugi umjetnici iz Centralne i Jugoistočne Evrope, pa mi je značajna činjenica da će se te prakse susresti i da će postojati prostor za ličnu i profesionalnu razmjenu.
Emina Veladžić Jušić
