„Ne treba prihvatiti tuđe dok god bježimo od onoga što je naše vlastito, što pripada nama. Pa makar to bila i sudbina.“

Piše: Mirna Paočić

Kada čitamo knjige stranih autora koje su napisane prema istinitom događaju (ili su motivisane istinitim događajima), oduševimo se. Ali kada nam se napiše „naša“ istina, kao da od nje bježimo. Ako je mi sami ne prihvatamo, kako onda možemo očekivati od drugih, kojima nije bliska, da je prihvate i da se s njom sažive?

Bosanskohercegovački autori nas stalno uspijevaju iznenaditi svojom vještinom i umijećem da na malom broju stranica minimalistički sažmu nekoliko decenija života i sudbina nekoliko likova, ispisanih olovkom od sto hiljada riječi. Možda je sudbina čovjeka zaista tolika.

Imšireviću je to pošlo za rukom. Koristeći fragmente iz svakodnevnog života porodice, opisao je sudbinu tri generacije. Opisana je naivna bezbrižnost, poput one koju imaju dječaci koji se igraju klikerima, dok ih komšija ne povuče za uši jer su bili ono što zaista i jesu – djeca, a ne zato što su stvarno nešto skrivili.

Roman se ne bavi ratnom tematikom, ali je rat taj koji je završio ovaj roman. I to sa tri rečenice, na koje nijedno srce koje pripada ČOVJEKU ne može ostati kameno i nedodirnuto. Tako, moram priznati, nije ostalo ni moje. Te tri rečenice pamtit ću jako dugo. Jer do sada sam plakala zbog Sulejmena i Ibrahima.

Autor je, kao što sam već napomenula, na malom broju stranica uspio ispisati sudbinu tri generacije kroz nekoliko decenija, kroz jednostavne događaje iz svakodnevnog života, poput porodičnog ručka, opisa oca dok čita novine, odlaska u kino ili dolaska podstanarke. Ili je ipak to uspio zato što je život druge generacije skraćen, a treće uništen na samom početku, dešavanjima devedesetih godina na našim prostorima.

Ibrahim i njegova porodica predstavnici su prosječne porodice koja je podijelila sudbinu sa desetinama hiljada drugih porodica.

Roman počinje i završava istom rečenicom: „Zovem se Ibrahim.“ Kao da se daje potvrda postojanja i sjećanja koje ne treba biti izbrisano i zaboravljeno. Ispripovijedano u sadašnjem vremenu, da u svakom narednom periodu bude sadašnjost za to vrijeme.

Roman je napisan iz perspektive Ibrahima, druge generacije, koja je u tom periodu imala najviše da izgubi: roditelje (koji su već u godinama), vlastitu porodicu (skoro osnovanu), dijete (koje još nije dovoljno ni živjelo) i vlastiti život.

Poput listanja porodičnog albuma sa fotografijama, likovi su zarobljeni u slici. Posmatrajući fotografije, ništa ne znamo o ljudima koji su na njima, o onome što oni nose u sebi, ali kada oni sami posmatraju te fotografije, u njima vide sjećanja. Time se, čini mi se, i sam autor vodio pišući ovaj roman. On nije opisivao likove, nego pojedine situacije i događaje na osnovu kojih mi sami gradimo svoju predstavu o njima. Poput gledanja fotografije, likovi su tu, ali suštinski gledanje u fotografiju bez sjećanja i povezanosti nema smisla. Što je potpuno suprotno slici koju nam prikazuje ovaj roman i utisku koji ostavlja na čitatelja. Sa likovima iz ovog romana itekako se možemo povezati i suosjećati s njima.

Lavanda (mirisna) i petrolej (neugodnog mirisa), koji služe da se razviju fotografije, poput nagovještaja su da će nakon mirisnog, lijepog perioda uslijediti nešto neprijatno, poput mirisa petroleja. A prizor u kojem autor opisuje kako pod svjetlošću nestaju likovi sa razvijenih slika kao da donosi nagovještaj nestanka ljudi iz stvarnog života.

Navedeni su sporadični događaji iz svijeta koji su se događali u periodu u kojem se događa radnja romana, kao što su rođenja, smrti ili vjenčanja poznatih ličnosti. Čak je nekoliko puta opisano kako Ibrahimov otac naglas čita vijesti i zbivanja u svijetu, kao da se želi reći da je bilo više zanimanja za dešavanja u tuđini nego za ono što se dešavalo i „kuhalo“ u našem loncu. Sve dok nas eksplozija tog lonca pod pritiskom nije prizvala u stvarnost.

Da li je i naš život poput tih slika, crno-bijeli, negativ, imitacija života, ono što tek treba da se razvije u život? Lavandom i petrolejom.

Tokom čitanja ostala su mi upečatljiva dva prizora. Prvi je način na koji su opisani djetinjstvo i bezbrižno odrastanje kroz listanje sveske majčinih recepata, koji pružaju miris porodičnog života, ljubavi, zajedništva i povezanosti porodice tokom zajedničkih obroka.

A drugi je kada su gledali snimak prijema stranih delegacija kod Tita, na kojem se Tito i gosti služe pudingom. Od svih mogućih slastica, on jede najjednostavniju. Što može prikazivati njegovu jednostavnost i prizemljenost, bez obzira na status. Ili povezanost i izjednačavanje sa prosječnim građanima. Svako može imati svoje tumačenje.

Likovi, dakle, nisu posebno opisivani, nego je opisano ono što rade, kao naglasak da su djela ta koja su bitna i koja nas određuju kao čovjeka, da su djela trag koji za sobom ostavimo. Ili, s obzirom na to kakva ih sudbina čeka, da se sa njima puno ne povežemo. Što nije moguće. Mnoge su sudbine povezane s njima.

Rečenice kojima Imširević piše liče na sevdalinke. Uvijek jednostavne, iskrene, sa značenjem skrivenim između redova.

Na kraju mogu zaključiti da je ovo značajno djelo koje nosi univerzalnu poruku da je u životu, šta god da radimo i šta god da se desi, sreća najvažnija. Djetinjstvo ispunjeno srećom gradi zdrave ljude. Rad ispunjen srećom je lagan jer se obavlja s ljubavlju. Najvažniji ljudski zadatak jeste biti sretan i usrećiti one koje volimo, jer sretni momenti su oni koji se najljepše bilježe na fotografijama. Oni kojih se najradije sjećamo. Sreća je ono što kod ljudi treba da pamtimo, iako kraj nije bio najsretniji. Trebamo pamtiti i cijeniti sretna vremena. A Imširević nam je samo dao podsjetnik.